Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 17:34:15 GMT -5
Vremeplov crno-belih kvadrata
Let pticica i granata
Nase pamcenje istorije bilo bi mnogo siromasnije, dobrim delom i neuverljivije, da fotograf Rista Marjanovic nije stvar uzeo u svoje ruke i s prvih linija fronta svet slikom izvestavao o danima kad se stvarala istorija s pocetka veka za nama...
Faksimil novinarske legitimacije Riste Marjanovica
Pouzdanih tragova nema, ostali su samo dronjci prepricavanih i dopricavanih prica u izbledelim secanjima davno vec upokojenih savremenika i, grehote li, tek u gotovo usputnim beleskama o zivotu i delu Riste Marjanovica, jednog od nasih najznacajnijih fotografa i fotoreportera. Te price vele da, upravo zahvaljujuci nasem Risti, danas i „pticice” znaju kako je to izgledalo kad su braca Rajt konacno dokazala da covek moze da bude 'tica. O tome, uostalom, svedoci i svaka iole pristojnija enciklopedija na planeti.
Istina je da Sapcanin svojim fotoaparatom nije za vecnost sacuvao prvi let Orvila i Vilbura Rajta, onaj sto se zbio hladnog decembarskog cetvrtka 1903. godine, na poljani Kiti Houk u Severnoj Karolini. Ucinio je to pet godina kasnije, kad je Vilbur svojim „flajerom” zadivio Francuze. Naime, Rista Marjanovic je tog leta postao urednik ilustracije u pariskom dopisnistvu „Njujork heralda”, ne propustajuci da se kao ugledan fotoreporter uvek nadje na mestu gde se stvarala istorija.
Narednog leta njegova fotografija poletanja Luja Blerioa na put preko Lamansa dugacak 41 kilometar zasluzeno se nasla na naslovnim stranama mnogih novina. Stize da kroz objektiv zabelezi krunisanja i sahrane engleskih kraljeva, posetu kralja Petra i drugih balkanskih vladara Parizu 1910. godine, u vreme kad su potpisivali srpsko-bugarsko-grcki savez za borbu protiv Turaka. Ne promicu mu ni potresni prizori velikih poplava, zemljotresa, ali i zabranjenih dvoboja, vaznih sportskih nadmetanja, scene iz mondenskog zivota „grada svetlosti”...
Faksimil novinarske legitimacije Riste Marjanovica
To su cinjenice koje, nazalost, nemaju potvrdu u nasim arhivama, kaze Milojko Gordic, autor vazne „Zbirke foto-negativa Riste Marjanovica”. Svi negativi s pominjanih dogadjanja ostali su mahom u redakciji „Njujork heralda”, ali i drugih novina u kojima je objavljivao.
Sacuvano je, zato, mnostvo tragova rada Riste Marjanovica kod nas, posebno iz Balkanskih i Prvog svetskog rata. Tacno 8542 fotonegativa danas se cuva u Arhivu Srbije, kao i u Fondu Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije. Oni su, nesumnjivo, jedno od najvaznijih svedocanstava vremena kad se, iz dana u dan, stvarala istorija i kad je svet trebalo na vidljiv nacin uveriti da Srbija daje i te kakav doprinos saveznickoj borbi.
Pa da vidimo cime je to Rista Marjanovic zasluzio da bude jedan od najznacajnijih fotografa s ovih podrucja...
Manastir Gracanica za vreme Balkanskog rata
Jedna slika kao hiljadu reci
Rodjen u Sapcu 1885. godine, Rista Marjanovic je jos bezmalo u kratkim pantalonama stigao u Beograd. Njegovi biografski podaci vele da se s istocne strane usca dveju reka upisao u Slikarsku skolu Riste i Bete Vukanovic, ali da je cesce boravio u ateljeu Milana Jovanovica, poznatog beogradskog ali i dvorskog fotografa. Bez obzira na to sto je tu imao od koga i sta da nauci, Marjanovica mesto ne drzi dugo.
Zelja za novim prostorima i novim znanjem vodi ga prvo u Bec, pa u Berlin da bi se, nakon godinu dana, konacno skrasio u Parizu. Tu se kao fotograf zaposlio u preduzecu „Roll et compagnie”. Bilo je to vreme kad se fotoreportaza razvija izuzetno brzo, nalazeci posebnu i sve masovniju primenu kao ilustracija novinskih tekstova. I, Rista ne gubi vreme, brzo postaje clan, a odmah potom i urednik za ilustracije lista „Njujork herald”, izdanja za Evropu, cije se sediste nalazilo u Parizu.
Bila je to svojevrsna prilika da ostvari decacke snove zacete pod
nebom macvanske ravnice. Nijedan vazan dogadjaj nije mogao da prodje bez prisustva njegovog fotoaparata.
Ko zna koliko dugo bi Rista Marjanovic uzivao u carima Pariza i svih onih mesta kud su ga vodili vazni dogadjaji da nije, 1912. godine, stigao hitan poziv iz Srbije. Dragutin Dimitrijevic Apis, sef Obavestajnog odeljenja Vrhovne komande srpske vojske, zatrazio je od njega da - naoruzan cetvorogodisnjim iskustvom i svom tada neophodnom opremom - pohita u otadzbinu. Rat za konacno oslobodjenje od Turaka samo sto nije poceo i valjalo je sve to pazljivo zabeleziti, i za potomstvo ali i za potrebe ratne propagande. Jer, vec se tamo gde treba uveliko pricalo da jedna slika vredi koliko i hiljadu reci.
Centar Skoplja 1912. godine
I, kako belezi pominjani Milojko Gordic, jedno vreme i blizak Marjanovicev saradnik, nas covek iz Pariza dolazi u Srbiju i snima ratne prizore, pocev od mobilizacije, prvog artiljerijskog bombardovanja kod Ristovca, oslobodjenja pojedinih gradova do zarobljenih turskih vojnika u Prvom balkanskom ratu. Salje ih neposredno s bojista poznatim evropskim listovima kao ilustracije uz novinske izvestaje njihovih dopisnika. Vecinu fotografija, pak, objavljuje po povratku u Pariz, na stranama svog „Njujork heralda”.
Bila je to dragocena hronika u slikama dana koji su zapalili Balkan, a dobrom delu Evrope doneli dodatne glavobolje.
Pariz, London, Njujork...
Ni ovoga puta mirni pariski dani nisu potrajali. Stigao je novi rat, ovaj put svetskih razmera, i Rista Marjanovic ponovo je u sredistu zbivanja. Kao dopisnik fotograf „Njujork heralda”, 13. avgusta 1914. godine, u Valjevu dobija dozvolu srpske Vrhovne komande na osnovu koje postaje zvanicni ratni fotoreporter s pravom da mu nadlezni organi u svakom trenutku omoguce da obavlja svoju delatnost. Rasporedjen je u Stab Trece armije, a od marta 1915. godine nalazi se na sluzbi u Pres birou Vrhovne komande.
Vrhovna komanda prelazi Vezirov most na Crnom Drimu
S iskustvom iz prethodnih vojevanja, Marjanovic prati i snima dogadjaje od pocetka rata: odlazak u rat, izgon i bezaniju srpskog stanovnistva pred nastupanjem neprijatelja iz mesta u Posavini, Jadru i Radjevini, narocito oko zavicajnog Sapca, Cersku i Kolubarsku bitku, nesrecno povlacenje preko Kosova i Albanije, boravak vojske na Krfu i, na kraju, ulazak srpske vojske u oslobodjene gradove.
U medjuvremenu evropske novine snabdeva izvestajima i fotografijama. U uglednom pariskom casopisu „L' Illustrasion”, u brojevima od 15. januara i 12. februara 1915. godine, objavljuje tekstove o stanju na frontu, padu Lovcena i povlacenju Crnogoraca, odavno vec prepoznatljive fotografije cetiri zagrljena mladica koji veselo polaze u rat, egzodus stanovnistva, ostarelog kralja Petra kako peske prelazi zaledjeni Vezirov most na Kosovu...
U vreme besomucnih kampanja o konacnoj propasti srpske vojske nakon povlacenja kroz albanska bespuca i austrougarskih slavodobitnih tvrdnji da je s njom zanavek gotovo, Vlada i Vrhovna komanda omogucavaju Risti Marjanovicu da se pridruzi Svesaveznickoj izlozbi ratne fotografije koja je 1916. godine postavljena u Parizu, u paviljonu Marson u Luvru. Cilj je bio da se i slikom potvrdi da srpska vojska i posle prelaska snegom i ledom okovanih gudura Albanije i dalje postoji i da je potpuno spremna za nastavak rata.
Peceno prase u predahu bitke
Nakon Pariza izlozba putuje preko Lamansa i stize u Viktorija i Albert muzej u Londonu, potom u galeriju Grafton, posecuju je gradjani sirom unutrasnjosti Engleske, a onda je eto, parobrodom, i na obalama Sjedinjenih Americih Drzava. Borba za istinu katkad mora kroz bure i oluje.
Njegova ekselencija fotograf
O vaznosti Marjanovicevih fotografija s ratista koje su obisle svet mozda ponajbolje svedoci dopis Ministarstva vojnog upucen, oktobra 1918. godine, nacelniku Vrhovne komande u kome se trazi da se Risti Marjanovicu omoguci slobodno kretnje po frontu jer:
Poljska baterija srpske vojske zauzima vatreni polozaj kod Bele Crkve
„...Poznato je da je u danasnje vreme, narocito u stranom svetu, propaganda slikom i fotografijom od najvece koristi i najneposrednijeg dejstva. G. Marjanovic je na ovome polju imao vrlo lepih uspeha, tako: u Londonu priredio je i odlicno uredio Srpsko odeljenje Medjusaveznicke izlozbe ratnih fotografija za koje je upotrebljen iskljucivo materijal g. Marjanovica... Priredio je u Londonu jos nekoliko izlozaba svojih fotografija, od kojih jednu i sa radovima Mestrovica, Rosandica i Rackog. Inace je po nalogu Gospodina Predsednika Vlade i naseg Poslanstva u Londonu izradjivao vece i manje radove. Tako je dovrsio i predao 30 velikih albuma slika iz nasih ratova, koji ce se upotrebiti kao darovi od strane nase vlade nasim saveznickim prijateljima...”.
Rat je prosao, ali su uspomene ostale. Godine 1919. Rista Marjanovic zauvek napusta Pariz i redakciju „Njujork heralda” i konacno se smiruje u Beogradu, u Centralnom presbirou i Odeljenju za stampu Ministarstva inostranih poslova, da bi kasnije, kao vrstan fotoreporter, presao u telegrafsku agenciju „Avala”. Mnogi vazni dogadjaji izmedju dve svetske vojne sacuvani su upravo zahvaljujuci njemu.
Vojnici s nosiljkom obolelog vojvode Putnika u bespucima Albanije
Njegov objektiv nije mirovao ni u toku Drugog svetskog rata, a ostavio je i dragocena svedocanstva iz takozvanog mirnodopskog vremena koja se nisu preterano lepila za njega. A 1965. godine, cetiri leta pre smrti, kolege iz Udruzenja samostalnih umetnika fotografije dodelili su mu prestizno zvanje „Ekselencija fotografije”.
U vreme kad je svet pretrpan svakojakim fotografijama, crno-beli kadrovi Njegove ekselenicije postojano drze mesto u mnogim udzbenicima istorije, enciklopedijama, ali ih ima i na Internetu...
Fotografije iz Ratnog albuma 1912-1915, Istorijski muzej Srbije
Petar Milatovic
link
Let pticica i granata
Nase pamcenje istorije bilo bi mnogo siromasnije, dobrim delom i neuverljivije, da fotograf Rista Marjanovic nije stvar uzeo u svoje ruke i s prvih linija fronta svet slikom izvestavao o danima kad se stvarala istorija s pocetka veka za nama...
Faksimil novinarske legitimacije Riste Marjanovica
Pouzdanih tragova nema, ostali su samo dronjci prepricavanih i dopricavanih prica u izbledelim secanjima davno vec upokojenih savremenika i, grehote li, tek u gotovo usputnim beleskama o zivotu i delu Riste Marjanovica, jednog od nasih najznacajnijih fotografa i fotoreportera. Te price vele da, upravo zahvaljujuci nasem Risti, danas i „pticice” znaju kako je to izgledalo kad su braca Rajt konacno dokazala da covek moze da bude 'tica. O tome, uostalom, svedoci i svaka iole pristojnija enciklopedija na planeti.
Istina je da Sapcanin svojim fotoaparatom nije za vecnost sacuvao prvi let Orvila i Vilbura Rajta, onaj sto se zbio hladnog decembarskog cetvrtka 1903. godine, na poljani Kiti Houk u Severnoj Karolini. Ucinio je to pet godina kasnije, kad je Vilbur svojim „flajerom” zadivio Francuze. Naime, Rista Marjanovic je tog leta postao urednik ilustracije u pariskom dopisnistvu „Njujork heralda”, ne propustajuci da se kao ugledan fotoreporter uvek nadje na mestu gde se stvarala istorija.
Narednog leta njegova fotografija poletanja Luja Blerioa na put preko Lamansa dugacak 41 kilometar zasluzeno se nasla na naslovnim stranama mnogih novina. Stize da kroz objektiv zabelezi krunisanja i sahrane engleskih kraljeva, posetu kralja Petra i drugih balkanskih vladara Parizu 1910. godine, u vreme kad su potpisivali srpsko-bugarsko-grcki savez za borbu protiv Turaka. Ne promicu mu ni potresni prizori velikih poplava, zemljotresa, ali i zabranjenih dvoboja, vaznih sportskih nadmetanja, scene iz mondenskog zivota „grada svetlosti”...
Faksimil novinarske legitimacije Riste Marjanovica
To su cinjenice koje, nazalost, nemaju potvrdu u nasim arhivama, kaze Milojko Gordic, autor vazne „Zbirke foto-negativa Riste Marjanovica”. Svi negativi s pominjanih dogadjanja ostali su mahom u redakciji „Njujork heralda”, ali i drugih novina u kojima je objavljivao.
Sacuvano je, zato, mnostvo tragova rada Riste Marjanovica kod nas, posebno iz Balkanskih i Prvog svetskog rata. Tacno 8542 fotonegativa danas se cuva u Arhivu Srbije, kao i u Fondu Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije. Oni su, nesumnjivo, jedno od najvaznijih svedocanstava vremena kad se, iz dana u dan, stvarala istorija i kad je svet trebalo na vidljiv nacin uveriti da Srbija daje i te kakav doprinos saveznickoj borbi.
Pa da vidimo cime je to Rista Marjanovic zasluzio da bude jedan od najznacajnijih fotografa s ovih podrucja...
Manastir Gracanica za vreme Balkanskog rata
Jedna slika kao hiljadu reci
Rodjen u Sapcu 1885. godine, Rista Marjanovic je jos bezmalo u kratkim pantalonama stigao u Beograd. Njegovi biografski podaci vele da se s istocne strane usca dveju reka upisao u Slikarsku skolu Riste i Bete Vukanovic, ali da je cesce boravio u ateljeu Milana Jovanovica, poznatog beogradskog ali i dvorskog fotografa. Bez obzira na to sto je tu imao od koga i sta da nauci, Marjanovica mesto ne drzi dugo.
Zelja za novim prostorima i novim znanjem vodi ga prvo u Bec, pa u Berlin da bi se, nakon godinu dana, konacno skrasio u Parizu. Tu se kao fotograf zaposlio u preduzecu „Roll et compagnie”. Bilo je to vreme kad se fotoreportaza razvija izuzetno brzo, nalazeci posebnu i sve masovniju primenu kao ilustracija novinskih tekstova. I, Rista ne gubi vreme, brzo postaje clan, a odmah potom i urednik za ilustracije lista „Njujork herald”, izdanja za Evropu, cije se sediste nalazilo u Parizu.
Bila je to svojevrsna prilika da ostvari decacke snove zacete pod
nebom macvanske ravnice. Nijedan vazan dogadjaj nije mogao da prodje bez prisustva njegovog fotoaparata.
Ko zna koliko dugo bi Rista Marjanovic uzivao u carima Pariza i svih onih mesta kud su ga vodili vazni dogadjaji da nije, 1912. godine, stigao hitan poziv iz Srbije. Dragutin Dimitrijevic Apis, sef Obavestajnog odeljenja Vrhovne komande srpske vojske, zatrazio je od njega da - naoruzan cetvorogodisnjim iskustvom i svom tada neophodnom opremom - pohita u otadzbinu. Rat za konacno oslobodjenje od Turaka samo sto nije poceo i valjalo je sve to pazljivo zabeleziti, i za potomstvo ali i za potrebe ratne propagande. Jer, vec se tamo gde treba uveliko pricalo da jedna slika vredi koliko i hiljadu reci.
Centar Skoplja 1912. godine
I, kako belezi pominjani Milojko Gordic, jedno vreme i blizak Marjanovicev saradnik, nas covek iz Pariza dolazi u Srbiju i snima ratne prizore, pocev od mobilizacije, prvog artiljerijskog bombardovanja kod Ristovca, oslobodjenja pojedinih gradova do zarobljenih turskih vojnika u Prvom balkanskom ratu. Salje ih neposredno s bojista poznatim evropskim listovima kao ilustracije uz novinske izvestaje njihovih dopisnika. Vecinu fotografija, pak, objavljuje po povratku u Pariz, na stranama svog „Njujork heralda”.
Bila je to dragocena hronika u slikama dana koji su zapalili Balkan, a dobrom delu Evrope doneli dodatne glavobolje.
Pariz, London, Njujork...
Ni ovoga puta mirni pariski dani nisu potrajali. Stigao je novi rat, ovaj put svetskih razmera, i Rista Marjanovic ponovo je u sredistu zbivanja. Kao dopisnik fotograf „Njujork heralda”, 13. avgusta 1914. godine, u Valjevu dobija dozvolu srpske Vrhovne komande na osnovu koje postaje zvanicni ratni fotoreporter s pravom da mu nadlezni organi u svakom trenutku omoguce da obavlja svoju delatnost. Rasporedjen je u Stab Trece armije, a od marta 1915. godine nalazi se na sluzbi u Pres birou Vrhovne komande.
Vrhovna komanda prelazi Vezirov most na Crnom Drimu
S iskustvom iz prethodnih vojevanja, Marjanovic prati i snima dogadjaje od pocetka rata: odlazak u rat, izgon i bezaniju srpskog stanovnistva pred nastupanjem neprijatelja iz mesta u Posavini, Jadru i Radjevini, narocito oko zavicajnog Sapca, Cersku i Kolubarsku bitku, nesrecno povlacenje preko Kosova i Albanije, boravak vojske na Krfu i, na kraju, ulazak srpske vojske u oslobodjene gradove.
U medjuvremenu evropske novine snabdeva izvestajima i fotografijama. U uglednom pariskom casopisu „L' Illustrasion”, u brojevima od 15. januara i 12. februara 1915. godine, objavljuje tekstove o stanju na frontu, padu Lovcena i povlacenju Crnogoraca, odavno vec prepoznatljive fotografije cetiri zagrljena mladica koji veselo polaze u rat, egzodus stanovnistva, ostarelog kralja Petra kako peske prelazi zaledjeni Vezirov most na Kosovu...
U vreme besomucnih kampanja o konacnoj propasti srpske vojske nakon povlacenja kroz albanska bespuca i austrougarskih slavodobitnih tvrdnji da je s njom zanavek gotovo, Vlada i Vrhovna komanda omogucavaju Risti Marjanovicu da se pridruzi Svesaveznickoj izlozbi ratne fotografije koja je 1916. godine postavljena u Parizu, u paviljonu Marson u Luvru. Cilj je bio da se i slikom potvrdi da srpska vojska i posle prelaska snegom i ledom okovanih gudura Albanije i dalje postoji i da je potpuno spremna za nastavak rata.
Peceno prase u predahu bitke
Nakon Pariza izlozba putuje preko Lamansa i stize u Viktorija i Albert muzej u Londonu, potom u galeriju Grafton, posecuju je gradjani sirom unutrasnjosti Engleske, a onda je eto, parobrodom, i na obalama Sjedinjenih Americih Drzava. Borba za istinu katkad mora kroz bure i oluje.
Njegova ekselencija fotograf
O vaznosti Marjanovicevih fotografija s ratista koje su obisle svet mozda ponajbolje svedoci dopis Ministarstva vojnog upucen, oktobra 1918. godine, nacelniku Vrhovne komande u kome se trazi da se Risti Marjanovicu omoguci slobodno kretnje po frontu jer:
Poljska baterija srpske vojske zauzima vatreni polozaj kod Bele Crkve
„...Poznato je da je u danasnje vreme, narocito u stranom svetu, propaganda slikom i fotografijom od najvece koristi i najneposrednijeg dejstva. G. Marjanovic je na ovome polju imao vrlo lepih uspeha, tako: u Londonu priredio je i odlicno uredio Srpsko odeljenje Medjusaveznicke izlozbe ratnih fotografija za koje je upotrebljen iskljucivo materijal g. Marjanovica... Priredio je u Londonu jos nekoliko izlozaba svojih fotografija, od kojih jednu i sa radovima Mestrovica, Rosandica i Rackog. Inace je po nalogu Gospodina Predsednika Vlade i naseg Poslanstva u Londonu izradjivao vece i manje radove. Tako je dovrsio i predao 30 velikih albuma slika iz nasih ratova, koji ce se upotrebiti kao darovi od strane nase vlade nasim saveznickim prijateljima...”.
Rat je prosao, ali su uspomene ostale. Godine 1919. Rista Marjanovic zauvek napusta Pariz i redakciju „Njujork heralda” i konacno se smiruje u Beogradu, u Centralnom presbirou i Odeljenju za stampu Ministarstva inostranih poslova, da bi kasnije, kao vrstan fotoreporter, presao u telegrafsku agenciju „Avala”. Mnogi vazni dogadjaji izmedju dve svetske vojne sacuvani su upravo zahvaljujuci njemu.
Vojnici s nosiljkom obolelog vojvode Putnika u bespucima Albanije
Njegov objektiv nije mirovao ni u toku Drugog svetskog rata, a ostavio je i dragocena svedocanstva iz takozvanog mirnodopskog vremena koja se nisu preterano lepila za njega. A 1965. godine, cetiri leta pre smrti, kolege iz Udruzenja samostalnih umetnika fotografije dodelili su mu prestizno zvanje „Ekselencija fotografije”.
U vreme kad je svet pretrpan svakojakim fotografijama, crno-beli kadrovi Njegove ekselenicije postojano drze mesto u mnogim udzbenicima istorije, enciklopedijama, ali ih ima i na Internetu...
Fotografije iz Ratnog albuma 1912-1915, Istorijski muzej Srbije
Petar Milatovic
link