Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 17:40:18 GMT -5
Kako je Ovidije od haosa stvorio poredak
Preobrazenja i njihove metamorfoze
Omnia mutantur, nihil interit
Sve se menja i nista ne propada, i dah zivota neprestano luta; ide odande amo, odavde tamo, al’ vecni dah taj ne gubi se nikad
„Metamorfoze”, Ovidije, pocetak 1. veka nase ere (8. godine)
Najpopularniji pesnik starog Rima, Publije Ovidije Nazon, napisao je „Preobrazenja” ili „Metamorfoze”. To je vec 20 vekova najcitanije i najuticajnije anticko delo. Nemerljiv je broj umetnika svih epoha - slikara, vajara, kompozitora, pisaca koji su, nadahnuti pricama iz „Preobrazenja”, stvarali svoja dela. U cemu je tolika privlacnost „Metamorfoza”?
Ovidije je u „Preobrazenjima” prepevao glavne grcke i rimske mitove u kojima je osnovna tema promena. Pocinje pricom o pretvaranju Haosa u „poredak” (kosmos), preko velikog potopa posle koga su novi ljudi nastali preobrazavanjem od kamenja i zavrsava rimskom legendom u kojoj Gaj Julije Cezar posle smrti postaje bozanstvo i pretvara se u kometu.
Smisao ovih mitova bio je da se objasni nastanak ljudi, vode, biljaka, zivotinja, zvezda, prirode... Zato „Preobrazenja” spadaju u takozvano aitiolosko pesnistvo (od grckog aitia - uzrok) i, tacnije receno, ona su zbirka aitioloskih epilija (malih epova).
Pesnik je obuhvatio oko 250 mitova i opevao ih kroz 12 000 stihova, podeljenih u 15 knjiga.
Na nasem jeziku „Preobrazenja” su, u prevodu T. Maretica, objavljena 1907. godine u izdanju Matice Hrvatske, Zagreb. Ova knjiga pojavila se u nasoj kulturi ponovo 1991. godine zahvaljujuci Grafickom ateljeu Dereta iz Beograda.
Popularnost „Preobrazenja” cini se da duguje tome sto se u pricama opisuju osnovna osecanja (ljubav, ljubomora, zavist, odanost, mrznja, pohlepa...) koja se kod coveka od pamtiveka ne menjaju.
Osim toga, u njima nesrecu, tugu i razocaranja dozivljavaju i bogovi sto stvara privlacnu primisao - i bogovi placu!
Osvrnemo li se na citat iz naslova vidimo da „Preobrazenja” nude jos jednu zanimljivu tezu - ideju o neprolaznosti naseg sveta!
Uprkos zbunjujucim promenama koje nam se stalno desavaju, ipak, u sustini, sve ostaje isto.
Ne smemo da zanemarimo ni lepotu, zivost i zanimljivost Ovidijevih stihova koji je bio „majstor reci”, kao ni lakocu njegovog pripovedanja. Nije on slucajno jedan od najprevodjenijih antickih pisaca!
Raskosni detalji u pricama, strast, neprolaznost, vecnost tema, socan jezik, ucinili su da se sesnaest prica iz „Preobrazenja” nadju i na bronzanim vratima crkve Svetog Petra u Rimu 1445. godine, po ideji arhitekte Antonia Filarete; da Rubens 1636. godine za spanskog kralja Filipa IV oslika ceo niz najpoznatijih scena iz ovog dela za lovacki dvorac pored Madrida i da Pikaso, 1931. godine ilustruje francuski prevod Ovidijevih „Preobrazenja” objavljen samo u malom broju raskosno uradjenih primeraka.
Zabavimo se sad sa nekoliko mitova iz „Preobrazenja” i njihovim „metamorfozama” u drugim umetnostima. Namerno ne ulazimo u tumacenje simbolike mitskih likova jer je to posebna tema.
Mit o Galateji
Galateja, jedna od kcerki morskog boga Nereja, bila je u ljubavi sa lepim Akisom. U nju se, na nesrecu, zaljubio i jednooki strasni kiklop Polifem. Ljutit sto mu Galateja ne uzvrca ljubav, u nastupu ljubomore, Polifem je nasrnuo na mladi par. Da bi se spasli, Galateja je skocila u more, a Akisa pretvorila u reku.
Raskos morskih dubina koje je prihvatilo Galateju i pruzilo joj zastitu bio je izazov za slikare. Jedna od njih je Rafaelova freska „Trijumf Galateja” iz 1511. godine koja se nalazi u rimskoj vili Farnezini. Na njoj vidimo Tritone, morske bogove koji jasu na delfinima i sviraju u skoljku, morske nimfe, bogove ljubavi... Sliku istog naziva uradio je i Karaci (pocetakom 17. veka, sada u Nacionalnoj galeriji u Londonu)
Mit o Minotauru
Minotaur je bio cudoviste sa ljudskim telom i glavom bika, plod vanbracne veze zene kritskog kralja Minosa i svetog belog bika. Da bi ga sakrio, Minos je sagradio dvorac Lavirint i tamo ga zatvorio.
Svakih devet godina Minos je u Lavirint bacao mladice i devojke iz Atine koje je, kao danak u krvi, slao atinski kralj Egej. Od ove kazne i divljanja Minotaura Atinu je oslobodio slavni junak Tezej (Egejev sin) ubivsi cudoviste u teskoj borbi. Iz Lavirinta Tezej je uspeo da izadje pomocu Arijadninog konca. Arijadna je bila cerka kralja Minosa, zaljubljena u Tezeja. Ona mu je dala carobno klupko konca savetujuci ga da jedan kraj zaveze pri ulasku u Lavirint i da ga odmotava dok se bude kretao hodnicima. Tako se nije izgubio.
Medjutim, kada se Tezej vracao brodom u Atinu, zaboravio je da crna jedra koja su bila znak poraza, zameni belim jedrima koja su znacila pobedu. Misleci da mu je sin ubijen, nesrecni kralj Egej bacio se u more, koje se od tada zove Egejsko more.
Na slici Tezej i Minotaur vidimo Tezeja kad dolazi na Krit, kad mu Arijadna daje klupko konca (levi donji ugao), kad pobedjuje Minotaura i odlazi na brod na kome nisu zamenjena crna jedra.
Mit o Dafne
Dafne je bila jedna od najlepsih nimfi (grcke i rimske vile). U nju se zaljubio bog Apolon, ali ne zbog njene lepote, nego zbog zlonamerne sale mladog boga ljubavi Erosa. Apolon je, naime, zbijao sale na racun Erosovog zlatnog luka, pa je bog ljubavi odlucio da mu dokaze svoju snagu: pogodio je Apolona strelom koja je izazvala ljubav, a Dafne strelom koja je ljubav ubijala. Dafne tako nije uzvratila ljubav Apolonu i, premda je bio najlepsi od svih bogova, radije bi umrla nego sto bi postala njegova ljubavnica. Kad je videla da ne moze da mu pobegne, zamolila je svog oca, recnog boga Peneja, da joj promeni lik. Tako joj je telo pokrila kora, ruke su se pretvorile u grane, a kosa u lisce - Dafne se pretvorila u stablo lovora. Apolon je njegovim zelenilom ukrasavao glavu u spomen na svoju ljubav.
Ova prica nadahnula je Berninija za skulpturu „Apolon i Dafne” iz 1622. godine, koja se danas nalazi u rimskoj vili Borgeze.
Na slici „Apolon i Dafne” Djambatista Tijepola iz 1698. godine vidimo Apolona kako sustize Dafne. Ali, u tom trenutku njen otac, recni bog, uslisava joj molbu i pretvara je u drvo lovora. Eros se krije iza Dafne.
Mit Orfej i Euridika
Orfej, najveci pevac i muzicar grckih mitova bio je cudesan umetnik. Kad bi zazvonila njegova lira, a on zapevao, divlje zveri bi dolazile k njemu, ptice bi sletale, drvece i stene bi se pomerale kako bi mu bile sto blize, vuk bi legao pored jagnjeta, pa ni krosnja drveta ne bi bacala senku na poljski cvet - u prirodi bi zavladao savrsen sklad i mir.
Orfej je obozavao svoju mladu zenu Euridiku, ali ona je, beruci cvece, nagazila na zmiju otrovnicu i umrla. Ocajan, odlucio je da sidje u podzemni svet i zatrazi svoju zenu od boga Hada. Carolijom svoje muzike uspeo je da savlada sve prepreke i dodje do sveta mrtvih. Orfejeva pesma ganula je celi podzemni svet - Tantal je zaboravio na svoju zedj i glad, Sizif je prestao da gura svoj kamen. Kad je Had video da se i njegova zena rasplakala cuvsi Orfejevu pesmu o ljubavi prema Euridici, obecao je da ce mu ispuniti molbu pod jednim uslovom: da se na putu do gornjeg sveta ne osvrne za Euridikom koja ce ici iza njega. Ali, pred samim ulazom u carstvo zivih Orfej nije izdrzao: okrenuo se. Tako je ponovo izgubio voljenu zenu. Nikada se nije oporavio i tugovao je do kraja zivota. Nakon cetiri godine Orfeja su ubile trakijske zene, a njegovu glavu i liru bacile u reku. Cela priroda zgrozila se nad tim zloci-nom i zavila u tugu. Cak su i stene proplakale, a od njihovih suza nabujale su reke. I kad se blizi godisnjica Orfejeve smrti, priroda ponovo tuguje.
Ova dirljiva prica kojom se velica muzika, pesnistvo i ljubav bila je omiljena tema umetnika. Spomenimo sliku „Orfej i Euridika” Nikole Pusena iz 1659. godine u pariskom Luvru; skulpture „Orfej” Antonija Kanove iz 1800. godine u Ermitazu, Sankt Peterburg i „Orfej sa Euridikom” Ogista Rodena u pariskom Rodenovom muzeju i Metropoliten muzeju Njujork; operu „Orfej i Euridika” Kristifora Vilibalda Gluka iz 1762. godine, jedno od najvecih dela svetskog operskog stvaralastva koje je na poslednjem BEMUS-u postavila i nasa mlada Bojana Cvejic; balet Igora Stravinskog „Orfej” iz 1947. godine; dramu „Orfej” Zana Koktoa iz 1924. godine...
Na slici „Orfej u podzemnom svetu” Zana Restoa II (1692 - 1768) vidimo Orfeja (desno) kako peva i svira na liri bogu Hadu i njegovoj zeni Persefoni (na vrhu). Pored njega je Euridika koju pridrzava vodic dusa. Levo, tri zenska lika sudjaja, mocnije i od Zevsa - jedna izvlaci, druga meri, a treca sece „konac sudbine”.
Publije Ovidije Nason
Prezime je verovatno nasledio od nekog pretka koji je imao veliki nos. Rodio se 43. godine pre nase ere u mestu Sulmonu, udaljenom od Rima oko sto kilometara. Poticao je iz ugledne plemicke porodice. Retorsku skolu u kojoj se izucavalo rimsko besednistvo zavrsio je u Rimu. Ova skola bila je priprema za cinovnicku karijeru. Ali, Ovidije je vec u ranoj mladosti uvideo da ga takav poziv ne privlaci - on je jos kao decak poceo da pise stihove. Posle Rima studije je nastavio u Atini, a potom je putovao po Maloj Aziji i Siciliji. Po povratku u Rim, radio je neko vreme kao drzavni sluzbenik, ali je, protivno ocevoj volji, napustio posao i posvetio se pesnistvu. On je odrastao i skolovao se za vreme vladavine cara Avgusta. Ovaj podatak je vazan jer to je razdoblje „avgustovskog mira” u kome se nije ratovalo, vec gradilo i podsticalo umetnicko stvaralastvo. Ovidije je bio imucan i obrazovan monden zlatnog pera, omiljen u rimskim salonima. Tri puta se zenio.
Prvi put ga je ozenio otac dok je jos bio premlad za zenidbu verovatno da bi ga odvratio od raspusnog zivota i privoleo na porodicni mir. No, brak s prvom zenom trajao je kratko kao i sa drugom. Tek je njegov treci brak bio srecan. Ozenio se mladom udovicom Fabijom koja je bila iz ugledne porodice i bliska prijateljica sa Livijom, trecom Avgustovom zenom pa se tako i Ovidije zblizio s najvisim rimskim plemstvom. Fabija je vec imala kcerku Perilu (kasnije pesnikinju) koju je Ovidije veoma zavoleo.
Vec u 20. godini Ovidije je objavio prvu zbirku ljubavnih pesama koja je ubrzo postale poznata u Rimu. Proslavio se i svojim ljubavnim „prirucnicima”. U njima je opisivao raspusni zivot slobodnih rimskih gospodja, medju kojima je bila i kci samog cara Avgusta, raspusna Julija. Dugo je radio na svom velikom delu „Preobrazenja”. I kad je ono bilo skoro gotovo, car Avgust ga je, 8. godine, iz nedovoljno poznatih razloga, proterao iz Rima u pogranicnu tvrdjavu Tome (danas Konstanca) na Crnom moru.
Ovidijevo progonstvo izazvalo je uzbudjenje u Rimu. Nagadja se da su razlog bile njegove „nestasne” pesme jer se Avgust veoma trudio da se u Rimu vodi posten zivot. Car je u isto vreme kad i Ovidija, proterao i kcerku Juliju zbog nedolicnog ponasanja, pa se pretpostavlja da je pesnik mozda znao, pa i podsticao burni Julijin ljubavni zivot.
I, umesto u rimskim salonima, pesnik se nasao u gotovo pustom, dalekom, hladnom kraju. Iz izgnanstva Ovidije je pisao prijateljima i Avgustu pesme - jadikovke i molbe da mu se oprosti kazna. Ali, njegove vapaje u zbirkama „Zalosne pesme” i „Pisma iz izgnanstva” u Rimu niko nije cuo. Kada je Avgust umro 14. godine nase ere, nestale su i sve Ovidijeve nade. Kroz nekoliko pesama pokusao je da odobrovolji njegovog naslednika Tiberija, ali uzalud. Svog omiljenog pesnika Rim vise nije video.
Ovidije je svoje najvece delo „Preobrazenja” dovrsio u izgnanstvu. U jednom trenutku ocaja, bacio je rukopis u vatru. Na srecu, postojalo je nekoliko prepisa i tako se ono sacuvalo.
U varvarskoj, primitivnoj sredini Ovidije je ocajavao i od tuge umro u sezdesetoj godini, 17. godine nase ere. Ni njegova zarka zelja da mu bar kosti pocivaju u Rimu nije uslisena, pa je i grob nasao u Tomima.
Slobodanka Lazarevic
link
Preobrazenja i njihove metamorfoze
Omnia mutantur, nihil interit
Sve se menja i nista ne propada, i dah zivota neprestano luta; ide odande amo, odavde tamo, al’ vecni dah taj ne gubi se nikad
„Metamorfoze”, Ovidije, pocetak 1. veka nase ere (8. godine)
Najpopularniji pesnik starog Rima, Publije Ovidije Nazon, napisao je „Preobrazenja” ili „Metamorfoze”. To je vec 20 vekova najcitanije i najuticajnije anticko delo. Nemerljiv je broj umetnika svih epoha - slikara, vajara, kompozitora, pisaca koji su, nadahnuti pricama iz „Preobrazenja”, stvarali svoja dela. U cemu je tolika privlacnost „Metamorfoza”?
Ovidije je u „Preobrazenjima” prepevao glavne grcke i rimske mitove u kojima je osnovna tema promena. Pocinje pricom o pretvaranju Haosa u „poredak” (kosmos), preko velikog potopa posle koga su novi ljudi nastali preobrazavanjem od kamenja i zavrsava rimskom legendom u kojoj Gaj Julije Cezar posle smrti postaje bozanstvo i pretvara se u kometu.
Smisao ovih mitova bio je da se objasni nastanak ljudi, vode, biljaka, zivotinja, zvezda, prirode... Zato „Preobrazenja” spadaju u takozvano aitiolosko pesnistvo (od grckog aitia - uzrok) i, tacnije receno, ona su zbirka aitioloskih epilija (malih epova).
Pesnik je obuhvatio oko 250 mitova i opevao ih kroz 12 000 stihova, podeljenih u 15 knjiga.
Na nasem jeziku „Preobrazenja” su, u prevodu T. Maretica, objavljena 1907. godine u izdanju Matice Hrvatske, Zagreb. Ova knjiga pojavila se u nasoj kulturi ponovo 1991. godine zahvaljujuci Grafickom ateljeu Dereta iz Beograda.
Popularnost „Preobrazenja” cini se da duguje tome sto se u pricama opisuju osnovna osecanja (ljubav, ljubomora, zavist, odanost, mrznja, pohlepa...) koja se kod coveka od pamtiveka ne menjaju.
Osim toga, u njima nesrecu, tugu i razocaranja dozivljavaju i bogovi sto stvara privlacnu primisao - i bogovi placu!
Osvrnemo li se na citat iz naslova vidimo da „Preobrazenja” nude jos jednu zanimljivu tezu - ideju o neprolaznosti naseg sveta!
Uprkos zbunjujucim promenama koje nam se stalno desavaju, ipak, u sustini, sve ostaje isto.
Ne smemo da zanemarimo ni lepotu, zivost i zanimljivost Ovidijevih stihova koji je bio „majstor reci”, kao ni lakocu njegovog pripovedanja. Nije on slucajno jedan od najprevodjenijih antickih pisaca!
Raskosni detalji u pricama, strast, neprolaznost, vecnost tema, socan jezik, ucinili su da se sesnaest prica iz „Preobrazenja” nadju i na bronzanim vratima crkve Svetog Petra u Rimu 1445. godine, po ideji arhitekte Antonia Filarete; da Rubens 1636. godine za spanskog kralja Filipa IV oslika ceo niz najpoznatijih scena iz ovog dela za lovacki dvorac pored Madrida i da Pikaso, 1931. godine ilustruje francuski prevod Ovidijevih „Preobrazenja” objavljen samo u malom broju raskosno uradjenih primeraka.
Zabavimo se sad sa nekoliko mitova iz „Preobrazenja” i njihovim „metamorfozama” u drugim umetnostima. Namerno ne ulazimo u tumacenje simbolike mitskih likova jer je to posebna tema.
Mit o Galateji
Galateja, jedna od kcerki morskog boga Nereja, bila je u ljubavi sa lepim Akisom. U nju se, na nesrecu, zaljubio i jednooki strasni kiklop Polifem. Ljutit sto mu Galateja ne uzvrca ljubav, u nastupu ljubomore, Polifem je nasrnuo na mladi par. Da bi se spasli, Galateja je skocila u more, a Akisa pretvorila u reku.
Raskos morskih dubina koje je prihvatilo Galateju i pruzilo joj zastitu bio je izazov za slikare. Jedna od njih je Rafaelova freska „Trijumf Galateja” iz 1511. godine koja se nalazi u rimskoj vili Farnezini. Na njoj vidimo Tritone, morske bogove koji jasu na delfinima i sviraju u skoljku, morske nimfe, bogove ljubavi... Sliku istog naziva uradio je i Karaci (pocetakom 17. veka, sada u Nacionalnoj galeriji u Londonu)
Mit o Minotauru
Minotaur je bio cudoviste sa ljudskim telom i glavom bika, plod vanbracne veze zene kritskog kralja Minosa i svetog belog bika. Da bi ga sakrio, Minos je sagradio dvorac Lavirint i tamo ga zatvorio.
Svakih devet godina Minos je u Lavirint bacao mladice i devojke iz Atine koje je, kao danak u krvi, slao atinski kralj Egej. Od ove kazne i divljanja Minotaura Atinu je oslobodio slavni junak Tezej (Egejev sin) ubivsi cudoviste u teskoj borbi. Iz Lavirinta Tezej je uspeo da izadje pomocu Arijadninog konca. Arijadna je bila cerka kralja Minosa, zaljubljena u Tezeja. Ona mu je dala carobno klupko konca savetujuci ga da jedan kraj zaveze pri ulasku u Lavirint i da ga odmotava dok se bude kretao hodnicima. Tako se nije izgubio.
Medjutim, kada se Tezej vracao brodom u Atinu, zaboravio je da crna jedra koja su bila znak poraza, zameni belim jedrima koja su znacila pobedu. Misleci da mu je sin ubijen, nesrecni kralj Egej bacio se u more, koje se od tada zove Egejsko more.
Na slici Tezej i Minotaur vidimo Tezeja kad dolazi na Krit, kad mu Arijadna daje klupko konca (levi donji ugao), kad pobedjuje Minotaura i odlazi na brod na kome nisu zamenjena crna jedra.
Mit o Dafne
Dafne je bila jedna od najlepsih nimfi (grcke i rimske vile). U nju se zaljubio bog Apolon, ali ne zbog njene lepote, nego zbog zlonamerne sale mladog boga ljubavi Erosa. Apolon je, naime, zbijao sale na racun Erosovog zlatnog luka, pa je bog ljubavi odlucio da mu dokaze svoju snagu: pogodio je Apolona strelom koja je izazvala ljubav, a Dafne strelom koja je ljubav ubijala. Dafne tako nije uzvratila ljubav Apolonu i, premda je bio najlepsi od svih bogova, radije bi umrla nego sto bi postala njegova ljubavnica. Kad je videla da ne moze da mu pobegne, zamolila je svog oca, recnog boga Peneja, da joj promeni lik. Tako joj je telo pokrila kora, ruke su se pretvorile u grane, a kosa u lisce - Dafne se pretvorila u stablo lovora. Apolon je njegovim zelenilom ukrasavao glavu u spomen na svoju ljubav.
Ova prica nadahnula je Berninija za skulpturu „Apolon i Dafne” iz 1622. godine, koja se danas nalazi u rimskoj vili Borgeze.
Na slici „Apolon i Dafne” Djambatista Tijepola iz 1698. godine vidimo Apolona kako sustize Dafne. Ali, u tom trenutku njen otac, recni bog, uslisava joj molbu i pretvara je u drvo lovora. Eros se krije iza Dafne.
Mit Orfej i Euridika
Orfej, najveci pevac i muzicar grckih mitova bio je cudesan umetnik. Kad bi zazvonila njegova lira, a on zapevao, divlje zveri bi dolazile k njemu, ptice bi sletale, drvece i stene bi se pomerale kako bi mu bile sto blize, vuk bi legao pored jagnjeta, pa ni krosnja drveta ne bi bacala senku na poljski cvet - u prirodi bi zavladao savrsen sklad i mir.
Orfej je obozavao svoju mladu zenu Euridiku, ali ona je, beruci cvece, nagazila na zmiju otrovnicu i umrla. Ocajan, odlucio je da sidje u podzemni svet i zatrazi svoju zenu od boga Hada. Carolijom svoje muzike uspeo je da savlada sve prepreke i dodje do sveta mrtvih. Orfejeva pesma ganula je celi podzemni svet - Tantal je zaboravio na svoju zedj i glad, Sizif je prestao da gura svoj kamen. Kad je Had video da se i njegova zena rasplakala cuvsi Orfejevu pesmu o ljubavi prema Euridici, obecao je da ce mu ispuniti molbu pod jednim uslovom: da se na putu do gornjeg sveta ne osvrne za Euridikom koja ce ici iza njega. Ali, pred samim ulazom u carstvo zivih Orfej nije izdrzao: okrenuo se. Tako je ponovo izgubio voljenu zenu. Nikada se nije oporavio i tugovao je do kraja zivota. Nakon cetiri godine Orfeja su ubile trakijske zene, a njegovu glavu i liru bacile u reku. Cela priroda zgrozila se nad tim zloci-nom i zavila u tugu. Cak su i stene proplakale, a od njihovih suza nabujale su reke. I kad se blizi godisnjica Orfejeve smrti, priroda ponovo tuguje.
Ova dirljiva prica kojom se velica muzika, pesnistvo i ljubav bila je omiljena tema umetnika. Spomenimo sliku „Orfej i Euridika” Nikole Pusena iz 1659. godine u pariskom Luvru; skulpture „Orfej” Antonija Kanove iz 1800. godine u Ermitazu, Sankt Peterburg i „Orfej sa Euridikom” Ogista Rodena u pariskom Rodenovom muzeju i Metropoliten muzeju Njujork; operu „Orfej i Euridika” Kristifora Vilibalda Gluka iz 1762. godine, jedno od najvecih dela svetskog operskog stvaralastva koje je na poslednjem BEMUS-u postavila i nasa mlada Bojana Cvejic; balet Igora Stravinskog „Orfej” iz 1947. godine; dramu „Orfej” Zana Koktoa iz 1924. godine...
Na slici „Orfej u podzemnom svetu” Zana Restoa II (1692 - 1768) vidimo Orfeja (desno) kako peva i svira na liri bogu Hadu i njegovoj zeni Persefoni (na vrhu). Pored njega je Euridika koju pridrzava vodic dusa. Levo, tri zenska lika sudjaja, mocnije i od Zevsa - jedna izvlaci, druga meri, a treca sece „konac sudbine”.
Publije Ovidije Nason
Prezime je verovatno nasledio od nekog pretka koji je imao veliki nos. Rodio se 43. godine pre nase ere u mestu Sulmonu, udaljenom od Rima oko sto kilometara. Poticao je iz ugledne plemicke porodice. Retorsku skolu u kojoj se izucavalo rimsko besednistvo zavrsio je u Rimu. Ova skola bila je priprema za cinovnicku karijeru. Ali, Ovidije je vec u ranoj mladosti uvideo da ga takav poziv ne privlaci - on je jos kao decak poceo da pise stihove. Posle Rima studije je nastavio u Atini, a potom je putovao po Maloj Aziji i Siciliji. Po povratku u Rim, radio je neko vreme kao drzavni sluzbenik, ali je, protivno ocevoj volji, napustio posao i posvetio se pesnistvu. On je odrastao i skolovao se za vreme vladavine cara Avgusta. Ovaj podatak je vazan jer to je razdoblje „avgustovskog mira” u kome se nije ratovalo, vec gradilo i podsticalo umetnicko stvaralastvo. Ovidije je bio imucan i obrazovan monden zlatnog pera, omiljen u rimskim salonima. Tri puta se zenio.
Prvi put ga je ozenio otac dok je jos bio premlad za zenidbu verovatno da bi ga odvratio od raspusnog zivota i privoleo na porodicni mir. No, brak s prvom zenom trajao je kratko kao i sa drugom. Tek je njegov treci brak bio srecan. Ozenio se mladom udovicom Fabijom koja je bila iz ugledne porodice i bliska prijateljica sa Livijom, trecom Avgustovom zenom pa se tako i Ovidije zblizio s najvisim rimskim plemstvom. Fabija je vec imala kcerku Perilu (kasnije pesnikinju) koju je Ovidije veoma zavoleo.
Vec u 20. godini Ovidije je objavio prvu zbirku ljubavnih pesama koja je ubrzo postale poznata u Rimu. Proslavio se i svojim ljubavnim „prirucnicima”. U njima je opisivao raspusni zivot slobodnih rimskih gospodja, medju kojima je bila i kci samog cara Avgusta, raspusna Julija. Dugo je radio na svom velikom delu „Preobrazenja”. I kad je ono bilo skoro gotovo, car Avgust ga je, 8. godine, iz nedovoljno poznatih razloga, proterao iz Rima u pogranicnu tvrdjavu Tome (danas Konstanca) na Crnom moru.
Ovidijevo progonstvo izazvalo je uzbudjenje u Rimu. Nagadja se da su razlog bile njegove „nestasne” pesme jer se Avgust veoma trudio da se u Rimu vodi posten zivot. Car je u isto vreme kad i Ovidija, proterao i kcerku Juliju zbog nedolicnog ponasanja, pa se pretpostavlja da je pesnik mozda znao, pa i podsticao burni Julijin ljubavni zivot.
I, umesto u rimskim salonima, pesnik se nasao u gotovo pustom, dalekom, hladnom kraju. Iz izgnanstva Ovidije je pisao prijateljima i Avgustu pesme - jadikovke i molbe da mu se oprosti kazna. Ali, njegove vapaje u zbirkama „Zalosne pesme” i „Pisma iz izgnanstva” u Rimu niko nije cuo. Kada je Avgust umro 14. godine nase ere, nestale su i sve Ovidijeve nade. Kroz nekoliko pesama pokusao je da odobrovolji njegovog naslednika Tiberija, ali uzalud. Svog omiljenog pesnika Rim vise nije video.
Ovidije je svoje najvece delo „Preobrazenja” dovrsio u izgnanstvu. U jednom trenutku ocaja, bacio je rukopis u vatru. Na srecu, postojalo je nekoliko prepisa i tako se ono sacuvalo.
U varvarskoj, primitivnoj sredini Ovidije je ocajavao i od tuge umro u sezdesetoj godini, 17. godine nase ere. Ni njegova zarka zelja da mu bar kosti pocivaju u Rimu nije uslisena, pa je i grob nasao u Tomima.
Slobodanka Lazarevic
link