Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 13:33:16 GMT -5
Mađarska samoubilačka pesma
Oda smrtiSvima je poznato kako riječi mogu probuditi u nama osjećaje za koja nismo znali ni da postoje, da određeni niti rečenica mogu proizvesti divljenje ali i suze. Da li postoje pjesme čije su strofe toliko tužne, a tonovi toliko malodušni da nas mogu natjerati na ono najgore?
U proljeće 1933. godine samouki mađarski kompozitor i pijanista Reža seres komponovao je pjesmu "Turobna nedjelja" koja je jednim zamahom osvojila svijet. Njeni sumorno tonovi i riječi koje su budile izrazito mračna i tužna osjećanja, godinama su povezivani sa serijama bizarnih samoubistava, od kojih su neka i danas ostala nerazjašnjena. Navodno, pošto je pjesma počela da kruži, ljudi su neposredno pred smrt u oproštajni pismima navodili odlomke iz "Turobne tjedna". Prema legendi, pošto bi čuli pjesmu, očajni ljubavnici bili bi toliko opčinjeni su skakala kroz prozor.
Možda je najupečatljiviji slučaj jednog mladića iz Rima koji je, vozeći bicikl ulicom, čuo nekog Ciganina kako pevuši melodiju "Turobne nedelje". Odmah se zaustavio i odložio bicikl. Pošto je odslušao njemu nepoznatu melodiju, zagledala se u prosjakove oči, pa zavukao ruku u džep i dao mu sav novac.
- To je tako tužno! - Rekao je mladić i odmah potom ugledao svoju smrt u hladnim vodama Tibra.
Iako je "Turobna nedjelja", čim se pojavila na mađarskom jeziku, gotovo trenutno postigla uspjeh, u svijetu su za nju čuli tek nekoliko godina kasnije, kad ju je prevela Bili Holidej. U njenoj verziji riječi su bile blago izmijenjene, pa je postala malo vedrija. Ali ipak, do tada je već stekla naziv "mađarska samoubilačka pesma", i za nju su već vezivali nekoliko desetina samoubistava.
Rađanje legende
Kako god da okrenemo, razmatranje tih bizarnih samoubistava vodi nas do njenog tvorca. Ko je, zapravo, bio taj kompozitor i pijanista koji je uspio da napravi tako tužnu pjesmu koja je, prema legendi, odvodila ljude u smrt?
Reža seres bio je jedan od onih ljudi koje ništa nije moglo da natera da prestanu jure svoje snove. Još kao mali sanjao je da postane veliki kompozitor, poznat kao njegov idol i Zemljak Franc List. Iako bez glazbenog obrazovanja, neumorno je vežbao na prašnjavom klaviru u potkrovlju svog malog stana u predgrađu Pariza, sve dok jednog dana ti bezlični tonovi nisu postali harmonije.
Pošto je napokon dobro savladao sve glazbene osnove, želje su mu se neumereno povećale, duša mu je postala gladnija, au mislima su mu samo odjekivali tonovi, i seres je, nošen velikim ambicijama, zacrtao sebi da će ih sve uhvatiti. I tako, danima i noćima neumorno je komponovao. Svako svoje osjećanje stavljao je na hartiju, pretvarao u note.
Nevolja je bila u tome što nije bio naročito dobar. Nijedna njegova kompozicija nije uspjela da zadivim francuske izdavače. Ali, seres se nije predavao. On nije bio jedan od onih koji gube. U njemu je postojala nekakva divlja snaga koja mu nije davala mira, i on je nastavio da stvara.
Nažalost, njegova dugogodišnja verenica nije delila njegova shvaćanja niti istančani osjećaj za umjetnost. Neprestano ga je molila da nađe neki rutinski posao, što je on uporno odbijao. Jednog popodneva svađe su konačno uzele svoj danak i par se rastao ljutitim riječima.
Sljedećeg jutra osvanula je nedjelja. Čim je otvorio oči, mladi kompozitor osetio je u dubini duše sav očaj i iznurenost zbog svađe od prethodnog dana. Nije ni s**tio da će mu ona uskoro podariti nešto o čemu je sanjao - najveće nadahnuće. Ustao je, seo za klavir i, svirajući, pokušao nađe neki smisao života. Dok su mu se misli haotično niža, prsti su mu nevoljno prelazili preko klavirskih dirki. A onda je umorno podigao glavu i pogledao kroz prozor.
Iznenada, sivi oblaci prekriše nebo i kiša se obruši na grad. Gledao je u oblake i oči mu se zamagliše, duh mu prekri tama.
- Kakva turobna nedjelja! - Rekao je sebi u bradu, dok su ruke same krenule da sviraju neke tužne tonove koji kao da su u jednom dahu obuhvatili svu njegovu tugu i bol.
- Da, zvaće se "Turobna nedjelja" - promrmljao je i brzo dohvatio olovku. Za nekoliko sati pjesma je bila završena. Gorki očaj i beznađa Šerešovog teksta uskoro je zamijenjen malodušni riječima njegovog prijatelja i pjesnika Lasla Javor.
Tjedana je turobna, moji sati su odbrojani.
Najdraža, sjene s kojima živim su nebrojene.
Malo bijelo cvijeće nikada te neće probuditi,
Ne odande gdje će te crni pokriv tuge odvesti.
Anđeli nemaju namjeru ikada te vratiti.
Hoće li biti ljuti ako nameri se tebi pridružiti?
Turobna nedjelja.
Turobna je nedjelja; sa senkama kroz sve prolazim.
Moje srce i ja odlučismo da sve to završim.
Uskoro biće sveća i molitvi tužnih, znam to.
Smrt nije san, jer u smrti ja te mazim.
Sa posljednjim udisaja duše, ja te blagosiljam.
Nekoliko mjeseci kasnije pjesma je bila objavljena i ubrzo je doživjela svjetski uspjeh. Kakva je to samo bila kompozicija! Dok su se neke radio-stanice otimale oko nje, druge su se trudile da je zabrane. Mladi kompozitor ostvario je ono što je usni, ili možda nije?
Uskoro će sve važnije svjetske zvijezde, među kojima će biti i Bili Holidej, Mel Torme, Elvis Kostelo, a u novije vrijeme Bjork i mnogi drugi, napraviti svoje verzije "Turobne nedelje", i zauvijek zacrtati tu neobično tužnu pjesmu u anale glazbene povijesti. Ali, prije nego što će se to dogoditi, serije samoubistava potrešće svijet, a priče koje će se iz tih događaja izroditi prelaziće iz jedne krajnosti u drugu: od onih istinitih i tužnih, do najvećih izmišljotina, dokazujući tako da ljudskom preuveličavanju i mašti nema premca .
Lavina je pokrenuta
Uistinu, pjesma je ubrzo nakon objavljivanja uzela svoj prvi danak koji je možda i najtragičniji. Seres verenica pronađena je mrtva u svom stanu nakon što je popila smrtonosne dozu otrova. Na ormarić pored kreveta gdje je ležao njeno blijedo tijelo, nađena je hartija na kojoj je pisalo kratko - turobna nedjelja.
Bio je to početak legende.
Ali, koliko su tek bile tužne te riječi, koliko je samo bila sumorna i malodušni melodija svim onim ljudima koji su u njoj prepoznali vlastiti bol!
A bilo ih je mnogo. Bilo je to vrijeme između dva velika rata kad su se strah i beznađa osjećali iu zraku. Pogotovu u Mađarskoj koja je i tada imala najveću stopu samoubistava. Zato i ne čudi što ova pjesma dolazi baš iz te zemlje u kojoj je, prema nekim stručnjacima, samoubojstvo odavno ukorijenjeno u narodni folklor i označava društveno priznati čin oslobađanja od patnje. Više od sedamnaest samoubistava u Mađarskoj je na ovaj ili onaj način povezano s "Turobnom nedjeljom" prije nego što je navodno bila zabranjena. Među njima je i slučaj dvoje mladih ljudi koji su se ubili dok im je ciganski orkestar svirao "Turobnu nedelju". Prijavljeno je i da se nekoliko osoba zajedno bacilo u Dunav nakon što su otpevušili poznate note. U Francuskoj je jedan stariji čovjek zamolio nekog pijanistu da mu odsvira "Turobnu nedelju", a onda je na polovici numere izvadio pištolj i pucao u sebe. Godinama su u stanovima samoubica svuda naokolo nalazili ispisane stihove te pjesme ili su je neposredno prije samoubojstva slušali na Gramofon. Priča je bezbroj, a legendi još više.
I sasvim je razumljivo zašto. "Turobna nedjelja" napisana je veoma vješto. Pravo lukavstvo melanholije! Njena melodija u isti mah je i sumorna i lijepa, a riječi koje tako lako teku stihovima, koje su tako dirljivo lijepo napisane, jednako su jake i tužne. Samo puko čitanje tih redova može nam lako nametnuti sliku jednog očajnog čovjeka koji nema šta da izgubi, koji stoji na rubu nekog balkona i sprema se da skoči. Jezivo, nema šta. I riječi i glazba. Ali da nekog magične odvede u smrt? Ne baš! Poznato je da se ljudi koji odluče da okončaju svoje patnje često vezuju za pojedina umjetnička djela i da zapisuju njihove riječi ili stihove u svojim oproštajnim pismima.
Sve ostalo je samo legenda, a u pojedinačnim slučajevima tužna sudbina.
Tužna sudbina jednog kompozitora
Što se tiče seres, njegova sudbina je bila zapečaćena odavno, jedne turobne nedelje koja se pretvorila u turoban život.
Čini se da je mladi skladatelj osetio na sebi jednu od najgorih umjetničkih kletvi - dabogda rano doživio uspjeh. Poslije tog ogromnog uspjeha, seres je nastavio da komponuje, ali više nikada nije ništa značajnije stvorio. Kao da je izgubio nadahnuće, kao da su klavirske dirka pod njegovim prstima postale samo komadi drveta.
I ništa mu nije pomoglo. Ni trud, ni snovi. Sve je bilo uzalud, samo senka jednog bizarnog djela. I tako, vremenom, u duhu svoje turobne kompozicije, postao je ono što je nekada najviše mrzeo - pretvorio se u čovjeka koji više ne ume da se bori.
Jednog kisnog popodneva, malo poslije 69. rođendana, skočio je s terase svog stana u dugo priželjkivanu smrt i još više produbio legendu koja je obavijala njegovu tragično sudbinu. Na kraju, ona mu je ipak pokazala da je, što se tiče tragedije, oduvijek imala više talenta.
Što god da mu je tih trenutaka prolazilo kroz glavu, to sigurno nije bila "Turobna nedjelja". Nju je već odavno prezirao.
Darko Stojanović
www.politikin-zabavnik.co.yu/