Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 14:08:42 GMT -5
Vladari koji su voljeli šetnje
Vasilevs na ulici
Vladari i državnici najvišeg ranga, koji imaju ogromnu moć i odlučuju o sudbinama velikog broja ljudi, veoma često odvojeni su od običnog naroda na čijem se čelu nalaze. Okruženi provjerenim poslugom, gardistima ili posebno uvežbanim telohraniteljima koji se profesionalno brinu o njihovoj sigurnosti, oni moraju da pristanu na dobrovoljno "zatočeništva" i bivaju zatvoreni u svojevrsne kule od Slonovače
Svjesni opasnosti koja može proistekne iz nepoznavanja raspoloženja podanika ili građana i potpune uljuljkanosti u varljivu sigurnost svojih položaja, a u razumljivom strahu da ih ne iznenadi nekakva pobuna ili zavjera, pojedini vladari i državnici kroz povijest nastojali su da se na neki način približe običnom svijetu , da siđe u narod da bi na pravi način oslušnuli kako on živi i koje ga nevolje muče. Dobar način za to mogle su biti šetnje ulicama gradova, prije svega prestonica, bilo da je do njih dolazilo otvoreno i danju, ili da su pod pomalo tajanstvenim okolnostima preduzimane noću, a tako da se vladar, presvučeni u obično odijelo, uopće ne prepozna . U drugom slučaju, dakle, za vrijeme noćnih obilazaka, podaci do kojih se došlo bili su bliži istini. Takvih primjera, kad su vladari ili visoki dvorski uglednici šetali gradskim ulicama, ima i u vizantijskoj povijesti.
Teofilo dijeli pravdu na ulicama Carigrad
Teofilo (829-842)
Jedna od najzanimljivijih ličnosti na vizantijskom prijestolu bio je car Teofilo, prosvećeni monarh, vladar sjajnog obrazovanja, ali i posljednji car ikonoborac koji je bio zaslijepljeni vjerskom ostrašćenošću i iskazivao bezobzirnost i svireposti. On je bio oduševljeni pristaša arabljanske kulture koja je upravo tih desetljeća, za vladavine kalifa Haruna al Rašida (786-809) i njegovog sina Al Mamuna (813-833), dosegla vrhunac. U želji da se svojim podanicima prikaže kao idealan vladar, Teofilo je, podražavajući upravo pravičnog kalifa Haruna al Rašida, šetao Carigradom i bio svima pristupačan. Razgovarao je sa stanovnicima prijestolnice, slušao njihove pritužbe i, potom, pošto bi dao da se slučaj ispita, primjerno je kažnjavao krivce. U svakom slučaju, imao je veoma razvijenu svijest o visokoj odgovornosti koju bi jedan vladar trebalo da ima. Međutim, može se pretpostaviti da je tu bilo i izvjesne izveštačenosti i želje da oduševi narod.
Kako je ostalo zabilježeno u izvorima, Teofilo je jedanput tjedno, u pratnji dvorska svite, prolazio glavnom Carigradska ulicom Mese (Srednja) između Velikog dvorcu i palače Vlaherna. Tom prilikom je zbilja svatko, pogotovo pripadnik najnižih slojeva vizantijskog društva, mogao da mu priđe i da mu se požali na nekakvu nepravdu. Osim toga, car je imao običaj da obilazi pijacu i da razgleda trošku svakovrsne robe. Kod svakog trgovca Teofilo se zanimao koliko koštaju njegovi proizvodi, ali, kako je ostalo zabilježeno, to nije radio ni usput, ni na brzu ruku, nego istinski se udubljujući, vrlo pažljivo i detaljno. Pri tom, on nije pitao samo za jednu vrstu robe nego se podrobno raspitivao za sve što se nudi na prodaju.
Jednog dana, dok se vasilevs Teofilo, jašući na konju, po običaju kretao ulicom, prišla mu je neka žena sva u suzama, pala na kolena, i, uhvativši konja za uzde, skrušeno rekla da je konj koga car upravo jaše konj njenog muža i da je taj konj kriv za muževljevu smrt. Prilično pometen i iznenađen smelošću ove žene, Nemajući pojma o čemu ona govori, ali i ne sumnjajući u iskrenost njenih riječi, Teofilo je svojim ljudima zapovijeda da ženu zadrže dok se on ne vrati u dvorac. Imao je namjeru da je pažljivo sasluša i da sazna kakva ju je nevolja naterala da mu se obrati na ovaj način. Čim se vratio, Teofilo je s njom zapodenuo razgovor i ona mu je potanko ispričala svoju nesreću.
Žena je ispripovedila da je njen muž, vojnik u vizantijskoj vojsci, imao konja kojega je mnogo volio jer ga je u bitkama u nekoliko navrata spasio sigurne smrti. Međutim, na njegovog konja bacio je oko zapovjednik odreda u kojoj je njen muž služio. On je na sve načine, najprije molbama i obećanjima, tražio konja od svog vojnika, da bi potom predložio prodaju i obećavao da će mu dobro platiti. I, naposljetku, kad mu sve to nije uspjelo, zapovjednik je pokušao pribjegne sili, ali ni to nije dalo rezultate. U nemoćnom besu, on je oklevetao vojnika i smenio ga s dužnosti. Posle izvesnog vremena, vasilevs Teofilo je po čitavom vizantijskom carstvu obznanio da traži dobrog konja i u vezi s tim poslao je svim namesnicima u provincijama pismo. U novonastaloj prilici spomenuti zapovjednik, u namjeri da se dodvori caru, nasilno je oduzeo konja svom potčinjenom i odveo ga kod cara. Potom se desilo da je u ratu koji je vođen u to vrijeme vojnik o kome je riječ, poginuo, a za njim su nezaštićeni i materijalno neobezbeđeni ostali njegova udovica i djeca. Kad je dočula za pristupačnost i pravednost cara Teofila, žena je odlučila da mu se neposredno obrati i zatraži pomoć. Stoga je u Carigrad došla upravo tog dana u tjednu kad je vasilevs Teofilo bio u uobičajenoj šetnji prestoničkim ulicama i trgovima.
Pošto je strpljivo saslušao ženu, car je, duboko dirnut i poražen onim što je čuo, naredio da zapovjednik dođe na dvor i da se o tom slučaju provede istraga. Zapovjednik je najprije samouvereno tvrdio da je vasilevsu poslao konja kojega je zadobio kao ratni plijen i na taj način pobio je ono što je prethodno saopštila vojnika supruga. Međutim, kad su ga suočili s unesrećenom udovicom, njegova drskost se slomila i u njemu je ipak pobedila ljudskost. On jednostavno nije bio u stanju ožalošćenu ženu pogleda u oči i da se i dalje razmeće lažima. Naprotiv, sasvim je klonuo i ponizno klekao pred cara da ga moli za milost. Teofilo je zapovjednika smenio s položaja, a udovica s djecom proglasio nasljednicima njegove imovine. I ovim postupkom vizantijsko vasilevs pročuo se po pravednosti i svi su vrlo dobro shvatili kolika je njegova mržnja prema onima koji su pohlepni.
Sličnu plemenitost i razumijevanje za "male" ljude i njihove nevolje car Teofilo pokazao je u još jednoj priči koja je spremljena u vizantijskom izvorima. Jednom prilikom, dok je prolazio carigradskim ulicama, prišla mu je uplakana udovica i požalio se kako njena skromna kuća nema više ni svjetla ni zraka otkako je visoki funkcioner Petrona pored nje podigao dvorac. Kao i uvijek u sličnim prilikama, Teofilo je naredio da se slučaj ispita, a kad se uverio da su ženini navodi točni, kaznio je Petronu, ili svog šuraka, kasnije Znameniti ličnost vizantijske povijesti 9. stoljeća, naredivši da se novopodignuto zdanje odmah poruši. Uopće, car Teofilo je u sjećanju Vizantinaca stoljećima ostao simbol pravednog vladara, pa ne treba da iznenađuje činjenica da se u "Timarionu", anonimni vizantijskom satiričnom dijalogu iz prve polovine 12. stoljeća, dakle čak tri stoljeća kasnije, pojavljuje u ulozi suca.
Uzgred, dobro je znano da je i turski sultan Mehmed II Osvajač (1451-1481), dok mu je zdravlje to dozvoljavalo, upražnjavao slične šetnje ulicama megalopolisa na Bosfor koji je za njegove vladavine postao prestonica osmanskog carstva. On se kretao ulicama u pratnji izvjesnog broja robova, a ponekad je s dvojicom pratilaca na konju jahao kroz Carigrad. Tada bi usput oslovljavao poznanstva i pitao ih za zdravlje. Međutim, tijekom godina šetnje i jahanja Mehmeda II osvajača bivala su sve ređi, a uzrok tome bili su sultanova kostobolja i druge tjelesne tegobe. Skrivajući se iza visokih zidova svog vladarskog dvora, on se sve rjeđe pokazivao u javnosti.
Lav VI Mudri (886-912)
Lav VI Mudri, sin i nasljednik Vasilija I (867-886), osnivača slavne makedonske dinastije, nije se isticao vojnički podvizima, ali je ostao upamćen kao veliki car zakonodavac i čovjek od pera. Posebnu važnost u Bizant, ali iu zemljama koje su se nalazile pod uticajem vizantijske civilizacije, uživala je njegova zbirka proročanstava.
Zanimljivo je da o jednoj njegovoj noćnoj pustolovini ne govore vizantijsko nego jedan latinski izvor. Riječ je o Liutprandu, langobardskom državniku i istoričaru 10. stoljeća, biskup Cremona, koji je u dva maha, 949/950. i 968. godine posjetio Carigrad. U jednom od povijesnih spisa on navodi da je vizantijska prestonica bila istinski kosmopolitski grad u kome su živjeli pripadnici raznih naroda. Da bi se održavala sigurnost Carigradu postojale su noćne patrole koje su bile sortirane po raskrižju i imale zadatak da sakupljaju i preko noći drže skitnice u zatvoru.
Vizantijsko car Lav VI Mudri želio je da osobno provjeri da li ovi gradski organi reda savjesno obavljaju svoju dužnost. Kad je pala noć, on je neopazice izašao iz carskog dvorcu i u blizini prve patrole počeo pravi buku i potom se pretvara kako namerava da pobjegne. Vojnici su ga uhvatili i pitali tko je i kamo je krenuo. Car je objasnio da je on običan čovjek i da je bio s nekom ženom. "Vrlo dobro", odgovorili su mu vojnici, "najprije ćeš dobiti batine, a onda ćemo te, s okovima na nogama, do sutra držati u tamnice!" Lav VI Mudri je uzvratio: "Ne, braćo, ne tako brzo! Uzmite ono što imam pri sebi i pustite me da idem svojim putem! "Pružio im je dvanaest vizantijskih zlatnika i bio je slobodan.
Iste noći, car je sreo drugu noćnu patrolu i sve se odigralo na identičan način. Uhvatili su ga, zaprijetili mu i, pošto im je ponudio i dao novac, pustili ga da ide kud mu je volja. Međutim, treća patrola postupila je sasvim drugačije. Zaplenili su mu novac, ali ga nisu pustili. Naprotiv, žestoko su ga nedavnog, stavili mu okove i smjestili u tamnicu do slijedećeg dana da sačeka dolazak suca. Kad su vojnici otišli, Lav VI Mudri je pozvao tamničara i zapitao ga: "Prijatelju moj, da li ti poznaješ cara Lava?" Ovaj je odgovorio da ne može da ga zna jer ga je samo jednom ili dva puta vidio izdaleka i učinio mu se kao da je nekakvo čudo prirode a ne ljudsko biće. Dobroćudni čuvar Savjetovali je zatvorenika da bi mu bilo bolje da razmišlja o tome kako da izađe čitav iz tamnice nego postavljati takva pitanja. Pridiku je završio riječima: "Sreća nije tako blagonaklona prema tebi kao što je prema njemu: ti ležiš u zatvoru, a on sjedi na svom zlatnom tronu!", I zaprijetio da će mu donijeti još teže okove tako da neće imati vremena da misli o caru.
Zatim je Lav VI Mudri zavapio da je on zapravo car, ali ga tamničar nije shvatio ozbiljno nazvavši ga prljavom protuvom koja troši imetak na razuzdane žene. Uz to, dodao je da mu kao čovjek upućen u tajne astrologije predviđa lošu sreću. U nastavku razgovora, vizantijskom vasilevsu je pošlo za rukom da nekako ubijediti tamničara da u rano jutro zajedno krenu na dvor, pa ako ga tamo ne dočekaju kao cara može na licu mjesta slobodno da ga ubije. Kad su se pojavili u carskom dvorcu, doskorašnjeg zatvorenika svi su pozdravili sa svim znakovima obožavanja, pa je zapanjeni tamničar prebledeo i sam klekao na pod da pozdravi gospodara. Onda je vizantijsko vasilevs naredio da se kazne vojnici koji su ga nakon primanja mita pustili da ode, a da se nagrade oni koji su postupili ispravno i utamničili ga. Od tog vremena, završava Liutprand svoju pripovest, noćne patrole u Carigradu savjesno su obavljale svoje zadatke, pa car više nije morao pribjegava neobičnim noćnim šetnju.
Isti vladar, Lav VI Mudri, kako je zabilježeno u "Žitije svetog Evtimija", carigradskog patrijarha (907-912), jedne večeri iznenadio je noćnom posetom monahe manastira Psamatija, čiji je iguman tada bio Evtimije. Stari duhovnikom bio je prijatelj budućeg cara još dok je ovaj bio vrlo mlad i u vrijeme njegovih neslaganja s ocem Vasilije I za njega je imao razumijevanje i potporu. Lav VI Mudri poželeo je da večera s monasi, pa je na ulazu u manastir, kao i svaki običan posjetitelj, najprije morao se najavi lupanje u klepalo. Onda je ušao u trpezariju i odbio da sjedi na posebnom mjestu. Izabrao je jedno sasvim obično i na miru obedovao s kaluđerima.
Ivan Orfanotrof
Premda zbog fizičkog nedostatka nikako nisu mogli da postanu vizantijsko carevi, evnusi su igrali veoma veliku ulogu u vizantijskoj povijesti, pogotovo u ranovizantijskoj (4-7. Stoljeće) i srednjovizantijskoj eposi (7-11. Stoljeće), dok ih je u razdoblju pozne Bizant (11-15. stoljeće) bilo manje i nisu bili toliko značajni. Postojala su razdoblja kad su uškopljenici istinski gospodarili vizantijskom carstvom. Jedan od takvih evnuha bio je Ivan Orfanotrof. U godinama dok je carevao njegov brat Mihailo IV Paflagonac (1034-1041), kome je lukavo osigurao prijestolje, on je bio svemoćan u Bizant.
Kako bilježi Mihailo Psel, čuveni filozof, državnik i povjesničar, inače majstor književnih portreta vizantijskih careva i velikodostojnika, još kad je počela da mu izbija prva brada, on je bio svjedok evnuhovih poduhvata. Psel naglašava da je Ivan Orfanotrof na njega ostavio veoma snažan dojam. Kaže da je znao kako njegove vrline tako i mane, a zatim dodaje da je evnuh, kao niko drugi, bio vrlo pronicljivi i umane. Tijekom godina svemoći u potpunosti je iskazao sjajne državničke sposobnosti koje je revnosno ispunjavao, ali je najveštiji bio u sakupljanju poreza.
Mihailo Psel podvlači činjenicu da Ivan Orfanotrof nikoga nije vređao, niti je dozvoljavao da ga bilo ko vređa. On nikome nije činio zlo, ali je imao takav izraz lica koji je kod sabesednika izazivao užas. Uplašeni na taj način, mnogi su se uzdržavali od loših djela i postupaka. Ivan Orfanotrof ni danju ni noću nije zaboravljao svoje dužnosti. Svi su bili svjesni da prepredenom evnuhu ništa nije moglo promaknu, pa nisu ni pokušavali mimo njegovog znanja nešto urade ili sakriju. Mihailo Psel posebno istrajava na činjenici da je Ivan Orfanotrof bio slab prema vinu i podložan pijanstvu, ali čak i tada ostajao je veoma priseban.
Budući da mu savjest nije bila uvijek mirna, moćni evnuh strahovao je od mogućih zavjera. Stoga je usred noći na konju obilazio sve gradske kvartu. Žitelji Carigradu znali su za ovu njegovu neobičnu naviku, pa su izbjegavali da se navečer naći na ulicama. Povukli su se u sebe i nisu se družili. Međutim, Jovan Orfanotrof nije mogao da izbjegne ono najgore. Njegov sestrić Mihailo V. (1041-1042) smenio ga je s najviših položaja i oterao u progonstvo.
Radivoj Radić
www.politikin-zabavnik.co.yu/