Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 14:40:26 GMT -5
Lik s "Zabavnikovog" kovanice - Karađorđa
Da te mrze, a da ti se Dive
Nazivali su ga i grozi polumjeseca, vojnika slobode, prijestupnike i junakom, bijaše dostojan i da ljudi drhću pred njim i da ga slave. Nijedan njegov savremenik nije mogao a da ga ne stavi u usta: Njegoš ga je poredio s Napoleon, vojvoda Wellington ... a Napoleon s nadvojvoda Karlom
Povijest je zabilježila da je u Aspern kod Beča, 21. svibnja 1809. godine, kao odgovor na hvalospeve potčinjenih, Napoleon Bonaparte uzvratio riječima koje slikovito opisuju njegovo poštovanje prema Crnom Đorđu: "Lako je meni biti veliki s našom iskusnom vojskom i ogromnim sredstvima, ali daleko na jugu, na Balkanu, postoji jedan vojskovođa, iznikao iz prostog seljačkog naroda, koji je, okupivši oko sebe svoje čobane, uspio bez oružja i samo trešnjevim topovima da potresa temelje Osmanlijskog carstva i tako osloboditi svoj porobljeni narod tuđeg jarma. E, to je Crni Đorđe - njemu pripada slava najvećeg vojskovođe. "
Karađorđevo rođenje
Po okončanju austrijsko-turskog rata (1737-1739) u kojem su sudjelovali i Srbi, uslijedila je seoba koju je predvodio patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta. Pred najezdom Turaka svoja ognjišta napustio je i Ivan, Karađorđev deda. Iz razloga koji nisu poznati, u jednom trenutku se odvojio od glavnine izbjeglica koja se uputila preko Save i Dunava na sjever, i sa svojim sinovima Petrom i Mirkom naselio se u Viševac. Njegov sin Petar oženio se Marica Živković iz Masloševa.
Karađorđa je rođen u Viševcu na Sv. Georgija (Đurđic), 16. studenoga. Koje godine? Nije pouzdano utvrđeno. Dugo se uzimalo da je najvjerojatnije godina njegovog rođenja ona koju je saopštio Janićije Đurić, 1752. Obiteljsko predanja govori da je Karađorđa rođen 1762. godine, tako da se danas ove dvije godine izdvajaju kao moguće godine njegovog rođenja.
Ime svetitelju po kome je dobio ime nagovijestio je slavan, ali i mučenički život. To je uticalo da u vrijeme ustanka, a pogotovo nakon njegovog mučkog ubojstva, nastanu brojne legende o čudesnim nebeskim i drugim znamenjima koja su obilježila njegov dolazak na svijet. Karađorđeva mati na grudima novorođenčeta vidjela je prikaz sjajnog mjeseca. Njegovo rođenje pratila je, po svedočenju savremenika, i neobična svjetlost koja se pojavila na nebu. Opis ove svjetlosti gotovo je podjednak biblijski. Zato, neki pretpostavljaju da je Karađorđa rođen 1759. godine kad je zabilježena pojava Halejeve komete. Druga, pak, legenda govori da je njegova majka vidjela da dijete ima krilca pod pazuha. Sve ove legende zasnivaju se na narodnom predanja po kome se važni događaji najavljuju čudnim, rijetkim ili neobičnim nebeskim znamenje. Krilca pod pazuha govore o zmajovitosti tek rođenog djeteta i njegovoj predodređenosti učiniti velika i značajna djela. Da bi se pojačala vjerodostojnost ovih znamenja, činu rođenja prisustvuje i seoski spahija koji Marici upućuje slijedeće, proročke, riječi: "vala, biće veliki junak i veliki čovjek! Nije vam se rodio sin, nego gospodar. "
Petar je zbog siromaštva često menjao spahije i mesto boravka. Kad su se naselili u Zagoricu, Karađorđeva roditelji bili su toliko siromašni da nisu mogli ni porez da plaćaju, pa je tu obavezu preuzela selo. Petar je služio Mula Huseina iz Palanke radeći kao pčelar, a majka Marica je, pored kućnih poslova, obrađivali zemlju i radila druge seoske poslove s konjima. Vremenom je postala tako vesti u jahanju da su je nazvali Marica Katana, ili Marica konjanik. Đorđe je već bio u godinama kad je mogao da ide u najam. Vremenom se njihove ekonomske prilike popravljaju.
Dva najteža događaja njegova života
Đorđe se 1785. ili 1786. godine oženio Jelenom Jovanović. Prvih dana po Uskrs 1786. podigao je zbeg u namjeri da prijeđe u Srem. Što je uzrok ovoj bežaniji nije pouzdano utvrđeno. Po jednoj verziji u pitanju je neslaganje s pravom prve bračne noći koje je polagao lokalni spahija, po drugoj u pitanju je strah od odmazde, jer je pod sumnjivim okolnostima ubio jednog Turčina.
Idući šumskim stazama, strahovali su od turske potera. Đorđev otac Petar u jednom se trenutku predomislio i predložio povratak. Da zlo bude veće, zaprijetio je Đorđu i drugima da će ih, ukoliko se ne vrate, odati Turcima. Njegove prijetnje zatekli su sve u zbegu. Đorđe je ubeđivao oca da ne napušta zbeg. Petar je čvrsto ostajao pri svome. Đorđe i Marica bezuspešno su molili i preklinjali Petra da odustane od svoje namjere. Kad ubeđivanje nije pomoglo, Marica je stala pred Đorđa i zakleo ga: "Đorđe, aram ti mleko moje koje si podojio iz ove sise, ako onoga psa ne ubiješ. Ubijte ga da ne javlja Turcima za nas. Bolje da on jedan pogine, no trideset duša da padne u ropstvo. "Time je odgovornost za ubistvo prihvatila na sebe. Dok se Petar udaljavao od zbega pogodilo ga tane iz Đorđeve puške.
Karađorđeva biografi i historičari različito su tumačili ovaj događaj. Od onih koji su tvrdili da Karađorđa nije ubio oca, no očuh, do onih koji su u ovom činu vidjeli da je Karađorđa "i samog oca žertvovao otečestvu", kako je tvrdio Lazar Arsenijević Batalaka. Vuk je pravdao Petra, Đorđa i Maricu okolnostima u kojima se dogodila nesreća. Ubojstvo je počinjeno u "ljutini i iz ljubavi", jer su tim činom spaseni stradanja od Turaka svi članovi zbega, pa i sam Petar.
Đorđev povratak u Srbiju, 1796, rješenju je sve dileme oko oceubistva. U manastiru Blagoveštenja, na manastirskoj slavi, on se ispovedio i zamolio oproštaj od okupljenog naroda. Narod je prihvatio oproštaj koji je dao arhimandrit Gligorije Radojčić. Uzimajući kruh i vino za podušje Petrovo, pojedinačno su izgovarali "Bog da mu oprosti čto je oca u nuždi zapovijeda ubiti".
Karađorđeva zastava
U lipnju 1806. godine Karađorđa je još jednom pokazao da su moralna načela iznad obiteljskih veza. Došavši, na proputovanju od Smedereva ka Vračaru, u Topolu, saznao je za strašno zlodjela koje je počinio njegov brat Marinko. Neka žena mu se požalio na Marinka da je udario na obraz njenoj kćeri riječima "Ti goniš iz Srbije Turke, a u Topoli si ostavio Marinka koji je gori od svakog Turčina." Sećanja na nasilja koja su činjeni nad srpskim ženama bila su svježa, te je svako podsećanje na silovanje bilo bolno. Optužba je bila opravdana, samim tim još bolnije. Karađorđa je Marinka i ranije upozoravao da povede računa o svom ponašanju. Više puta je bio optuživan za krađu, samovolju, grabež ...
Suđenje je trajalo kratko. Marinko je, pred Karađorđeva, stajao oborene glave. Oproštaj nije tražio, niti je tvrdio da je nevin. Konopac je već bio tu kad je vožd odlučio biti ne samo sudaca, već i dželat. Sarajlija piše da mu je sam na vrat oglav namakao i da ga je uz pomoć Alekse Dukić obesio na vratima magaze.
Po izvršenoj kazni bol je nadvladala. Suvremenici svjedoče da je nekoliko dana bio zatvoren u jednoj odaje, za to vrijeme niti je jeo, niti s kim govorio. Iz sobe u koju se zatvorio čuli su se samo jecaji i povremeno ridanje. Odmah poslije sprovoda, Karađorđa, do krvi izgriženih nokat, "tih i krotak, i prirodom velik" pohitao je ka Beogradu, i dalje Šapcu, gdje su ga čekali Ustanici.
Oceubistvo i bratoubistvo su dva najteža trenutka u Karađorđevom životu. Ali, upravo iz ova dva događaja možemo sagledati koja moralna načela su rukovodila Karađorđa i iz kojih etičkih pobuda je crpeo snagu prilikom donošenja odluka.
Karađorđev savremenik i biograf Lazar Arsenijević Batalaka daje, možda, i ponajbolji opis njegovih moralnih osobina. "Bio je pravdoljubiv, odveć strog i neumoljiva, tako da je i samog oca svoga i brata Marinka pravdi žertvovao. Ova ozbiljnost bila je poglavito čerta njegovog karaktera i onda kad je samo sebi i svojima živio, kad breme oslobođenja narodnog još nije bio primio, srođena s dostojnim čestoljubijem. Jedna samo strast, i to strast velike štednje i tvrdoće, može mu se pripisati. No i ova nikad ga nije navela na prijevaru, laž i otimanje. Svoje je zdravo štedio i čuvao, ali za tuđim nikad ga želja nije povukla. "
Dositej i Karađorđa
Od prvog dana Ustanka Karađorđa postaje glavna ličnost i pokretač svenarodnog pokreta za nacionalno i socijalno oslobođenje. On je vrhovni predvoditelj, Gospodar i Vožd srpski, diplomat, državotvorac i vojskovođa. Uporedo s ratnim događajima, u kojima se ističe Karađorđeva darovitost za taktiku i strategiju, mlada hrvatska država doživljava i unutarnji preporod. Osniva se Praviteljstvujušči Sovjet, uvode upravne, sudske i obrazovne ustanove, pošte (menzulane), stajaća vojska, podižu barutane, topolivnice i drugi vojni i gospodarski objekti. Naročito su značajni Karađorđeva zakoni i ustavne reforme koji daju Srbiji osobine pravne države.
"Pošto su Srblji Beograd osvojili, u Srbiju je prešao srbski Sokrat Dositej Obradović." U vrtlogu zbivanja u Srbiji se našao i Dositej, u to vrijeme smatran najučenijim Srbin.
Karađorđa će, svjestan značaja obrazovanja, Dositej povjeriti odgoj svog sina Alekse. Dositej će, pak, postati jedan od glavnih sudionika uređivanja srpske ustaničke države kao i jedan od njezinih glavnih diplomata.
Ubistvo Karađorđa
Po slomu ustanka, u jesen 1813. godine, Karađorđa i najistaknutije srpske vojvode bili su prinuđeni da prebegnu u Austriju. Godinu dana nakon toga, Karađorđa se seli u Besarabiju (Rusija). Nakon neuspjelog pokušaja da ubedi ruskog cara da uđe u rat protiv Turske, Karađorđa stupa u vezu s grčkom organizacijom "Heterija", čiji je cilj bio zajednički ustanak Grka, Srba i Bugara i stvaranje velike balkanske države. S namjerom da podigne ustanak, Karađorđa se tajno vraća u Srbiju 11. srpnja 1817. godine kako bi se dogovorio s Miloša Obrenovića o zajedničkom poduhvatu. Javlja se svom kumu Vujici Vulićeviću, koji ga smješta u kolibu Dragica Vojkića u Radovanjskom lugu. Po nalogu turskog vezira i kneza Miloša, Vujica priprema ubojstvo Karađorđa i njegovog pratioca Naum Krnara. U zoru 25. srpnja 1817. godine u kolibu u kojoj su spavali Karađorđa i Vujica, ušunjao se Vujičin momak Nikola Novaković. Sekirom je usmrtio Karađorđa i potom mu je odsekao glavu. Naum je ubijen iz puške.
Karađorđeva glava poslana u Carigrad 31. srpnja.
Karađorđa je sahranjivan tri puta. Najprije je njegovo obezglavljeno tijelo sahranjeno pored jednog bresta, oko sto metara od mjesta pogibije u Košarni, kako se tada zvalo selo Radovanje. Kneginje Ljubica će uspeti da se izbori da se Karađorđeva ostaci prenesu iz Radovanja u Topolu i sahrane u grobnici u topolskoj crkvi, zadužbina Karađorđevoj. Knez Miloš Obrenović je najzaslužniji što je ožujka 1820. godine i Karađorđeva glava, prethodno sahranjena "o desnuju stranu crkve beogradske", prenesena u Topolu gdje je sastavljena s tijelom. Karađorđevo tijelo od 7. rujna 1930. godine počiva u mauzoleja crkve Svetog Đorđa na Oplencu, zadužbina Kralja Petra I.
Vujica Vulićević je 1818. godine u znak pokajanja za ubojstvo Karađorđa, o čemu svjedoči natpis urezan u talpu lijevo od ulaza, podigao crkvu brvnaru na putu između Radovanja i Velike Plana. Crkvu koja je posvećena Prijenos moštiju sv. Nikole narod je nazvao Pokajnica.
Karađorđeva omiljenost u narodu još za njegova života prerasla je u legendu i izvan granica ustaničke Srbije. Kršćani su u njemu vidjeli Božjega izaslanika, Srbi iz Austrije smatrali su ga svojim carem koji će ih izbaviti iz ruku tuđinaca, a crnogorski mitropolit nazvao ga je ujediniteljem srpskog naroda.
Zoran Vacić
www.politikin-zabavnik.co.yu/