Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 15:10:16 GMT -5
Lik s "Zabavnikovog" kovanice - Mihajlo Pupin
Od pašnjaka do naučenjaka
Jedna dama u Norfolku tvrdila je Pupinu kako je radio čudo, na što joj je znanstvenik uzvratio da to nije nikakvo čudo, već se glas prenosi elektriku, zrakom i elektriku, kao kad bacamo jabuke jedno drugomMihajlo Idvorski Pupin, znanstvenik svjetskog glasa, profesor na američkom sveučilištu i predsjednik Akademije znanosti u New Yorku, osnovao je nekoliko fondova - za školovanje omladine, objavljivanje materijala o srpskim starinama, fond za rad u narodnom domu i baštovanskoj i voćarskoj školi u Idvoru. Njegova pomoć stigla je do brojnih zajednica i obitelji diljem bivše Jugoslavije.
Pored znanstvenog rada, ostao je upamćen kao prvi diplomat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i kao sudionik u razgraničenju teritorija poslije Prvog svjetskog rata.
U vrijeme djetinjstva Mihajla Pupina, a to su rane pedesete godine 19. stoljeća, u njegovom rodnom Idvoru, koji se tada nalazio u austrijskoj carevini, negovalo se narodno pesništvo i predanja.
Meštani Idvora, tada naseljenog uglavnom srpskim stanovništvom, na poselima su pripovedali o srpskoj istoriji, junaštvom Karađorđa, Hajduk Veljka i drugih junaka, što se duboko urezalo u sjećanje mladog Mihajla.
Osim posje, pripovedanja o srpskoj istoriji i kazivanja narodnih pjesama, na budućeg znanstvenika veliki utjecaj imala je njegova majka Olimpijada - Pijade, po kojoj će, mnogo godina kasnije, jedan njegov dobrotvorne fond poneti ime.
Najstarija poznata fotografija Mihajla Pupina iz 1879. godine
Pupin je započeo školovanje u Pančevu, gdje se prvi put sreo s prirodnim znanostima, posebno s izučavanjem oluje s grmljavinom Bendžamina Frenklina. Učitelj Slovenac pričao mu je o Frenklinu i njegovom ogleda sa Zmaj, te se Pupinu ubrzo javila želja, koju su pothranjivali pančevačke učitelji, da školovanje nastavi u Pragu. U tome mu je posredno pomogao i boravak Svetozara Miletića u Pančevu.
Miletić je tada bio vođa Srba u Austrougarskoj, a u Pančevu su meštani protestovali protiv carskih odluka. Poneseni atmosferom, Mihajlo je uzviknuo: "Nikada mi nećemo služiti u vojsci Franje Josipa", što su okupljeni burno pozdravili, a činovnicima zatražili njegovo izbacivanje iz škole. Od toga ga je spasio učitelj Kos i protu Živković, koji je ubedio Mihajlovog oca, pošto je majka Pijade bila suglasna da se mladić uputi na školovanje u Prag obećavši da će crkvena općina financijski pomoći.
Međutim, i u Pragu mladom srpskom đaku postaje tijesno jer i tamo sve vri od revolucionarnog naboja zbog čega je on morao da se skloni iz Pančeva. Stoga 12. ožujka 1874. godine parobrodom "Vestfalija" kreće put Amerike. Na sebi ima tanko odjelo, a u džepu samo pet centi.
Nakon četrnaest dana plovidbe u potpalublju, Pupin je stigao u nepoznatu zemlju gdje nije imao ni prijatelja ni poznanika, ali je bio čvrsto uvjeren da baš on Americi donosi mnogo. Vlastima je rekao da u Americi nema rođaka, niti bilo koga, da u džepu ima samo pet centi i da zna samo za Bendžamina Frenklina, Abrahama Lincolna i Harijet Bičer Stou, čiju je knjigu "Čiča Tomina koliba" pročitao u prijevodu.
Mihajlu majka Olimpijada - Pijade
Bila mu je to dobra preporuka da uđe u Njujork, gdje je svojih pet centi odmah potrošio na Kolač sa šljive, a zimu proveo na farmi radeći teške farmerske poslove i učeći engleski jezik. Potom je radio u fabrici biskvita i od običnog radnika bio je nadograđen u činovnika s redovitom mjesečnom platom, što mu je omogućilo da pohađa tečajeve kako bi 1879. godine bio primljen na Kolumbija koledž. Tu je proveo četiri godine, a na kraju školovanja profesorski savjet odobrio mu je stipendiju za daljnje studije matematike i fizike na europskim sveučilištima, uz obvezu da se po završetku studija vratiti i na Kolumbija koledžu biti profesor.
Nakon devet godina Pupin je prvi put posjetio rodni Idvor. Sve je bilo isto, osim što je majka Olimpijada bila znatno starija i Pupina je to navelo na pomisao da li je uopće trebalo odatle odlaziti. Od kolebanja ga je ponovo odgovorila majka, što je on kasnije opisao u autobiografiji.
"Čarobna idvorska frule i nežno sevdalinke, pjesme uzdisaja, skrenuli su ti misli na stvari koje su sada svakome u glavi - na svadbe, na kola i ostale razonode ... One prave, velike stvari čekaju tebe u Cambridgeu ", rekla mu je majka.
Nakon studija Mihajlo Pupin venčao se u Londonu sa sestrom orijentaliste Vilijam Džekson i četrdeset godina proveo u Americi kao profesor teorijske i eksperimentalne fizike, elektrotehnike, fizičke kemije i telekomunikacija.
Rodna kuća
Predsjednik Akademije nauka u Njujorku
Mihajlo Pupin obeležio je epohu svojim pronalascima. Patentirao ih je 24, od čega su najpoznatiji Pupina kalema, koji su unijeli revoluciju u telefoniju. Omogućili su razgovor između kontinenata, a prvi razgovor bio je između Amerike i Europe. Njegovi pronalasci bili su iz oblasti telekomunikacija, radio-tehnike i radiologije.
Jednom prilikom izvjesna gospođa u Norfolku tvrdila je kako je radio čudo, na što joj je poznati znanstvenik uzvratio da to nije nikakvo čudo, već da se glas prenosi elektriku, zrakom, pa elektriku, "kao da bacamo jabuke jedno drugom".
Gospođa je i dalje ostala nepoverljiva, a onda joj je profesor pokazao svoj Kažiprst.
- Što je ovo? - Svi prisutni zbunjeno su vidjeli profesora.
- Ovo je, je l 'te, prst profesora Pupina. Vi kažete da je radio čudo, a ja kažem da sve željeznice što danonoćno jure s kraja na kraj ovoga kontinenta, svi telegraf, telefoni, parni i električni kotlovi, teleskop moga prijatelja Edisona i sve umjetne naprave, kao i sva naša civilizacija skupa, sve je to jedna prosta i detinjska naprava u sravnjenju sa organskim sastavom i građom jednog čovečjeg prsta.
Ovaj jedan prst veće je čudo, gospođo, od svega što su ljudi do sada sazdali u Americi, a što tek da kažemo o čudu cijele vasione? Prema tome, nismo mi znanstvenici čudotvorci, nego onaj koji je stvorio ovaj prst. A to je Gospod Bog. Zato se u našoj pravoslavnoj crkvi tamo na plavom Dunavu, o Bogojavljenju pjeva jedna pjesma koja glasi: "Veliki si, Gospode, i čudna su djela tvoja. Ti si Bog, koji jedini tvoriš čudesa "- objasnio je profesor Pupin.
Patentni crtež Pupinovih kalemova
Mihajlo Idvorski Pupin u Americi je doživio brojna priznanja, a vrhunac je bio njegov izbor za predsjednika Akademije nauka u Njujorku. Dobitnik je Pulicerove nagrade za autobiografiju "Sa pašnjaka do naučenjaka". Prijateljevao je Einstein, ali i sa američkim predsednicima Vudroom Vilsonom i Vorenom Hardingom. Kao prvi počasni konzul Kraljevine Srbije u Njujorku, okupio je i srpske odrede za borbu u balkanskim i ratovima na Solunskom frontu.
Prijateljstvo s predsednikom Vilsonom počelo je dok su bili zajedno profesori na Kolumbija univerzitetu, a na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine, po završetku Prvog svjetskog rata, kad se krojila nova karta Europe, američki predsjednik Wilson imao je presudni utjecaj.
Na poziv predsjednika srpske vlade Nikole Pašića, Pupin je bio član srpske delegacije, a kad se raspravljalo o razgraničenju spornih teritorija, Pupin je neoboriv dokaz naveo predsedniku Wilson što je naše. Tako je Banat pripao Srbiji, Dalmacija i Baranja Hrvatskoj, a Bled, Bohinj, Triglav i Međumurje Sloveniji. Wilson je vjerovao Pupinu jer ga je poštovao ne samo kao velikog znanstvenika i pronalazača već i kao časnog čovjeka.
Uz svoj narod kad je najteže
Postoji jedna priča iz njihovog života, iz vremena kad su obojica bili profesori na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. Igrali su tenis i u jednom trenutku sudac je dosudio poen za Pupina. Međutim, Pupin je protestovao rekavši da sudac nije dobro vidio i da je to poen za Wilsona. Njegov kolega je dobio meč i nikad mu to nije zaboravio, pa ni kad je postao predsjednik SAD.
Narodni dom Mihajla Pupina u Idvoru
Svom narodu Pupin je pomagao i novčano. Njegovom zaslugom prikupljena je pomoć preko američkog Crvenog križa narodu Srbije i Crne Gore tijekom Prvog svjetskog rata koja je iznosila 140.000.000 tadašnjih dolara. Pupin je tada založio svoju cjelokupnu imovinu da bi garantirali za oružje, municiju i opremu američkih i drugih proizvođača srpskoj vojsci i jugoslovenskim dobrovoljcima na Solunskom frontu. Po povratku dobrovoljce je osobno dočekao i još na brodu dao im je po sedam dolara za put do kuće, a pomagao im je i prilikom zapošljavanja.
Osim pomoći vojnicima, Pupin je osnovao i nekoliko fondova za zapošljavanje omladine, objavljivanje materijala o srpskim starinama, za rad u "narodnom domu i baštovanskoj i voćarskoj školi u Idvoru". Pomagao je i mnoga društva, zajednice i obitelji.
"Fond Pijade Aleksić-Pupin", osim blagodarnosti prema majci, imao je obvezu da svake godine ustanovi po 12 nagrada od po 100 dinara i 12 nagrada od po 50 dinara za učenike u Skoplju, Stipe, Bitolju, Ohridu, Prilepa, Prištini, Prizrenu , Tetovu, Novom Pazaru, Peći i Debru. Nagrade su dodjeljivane za tematske radove iz književnosti i povijesti, ali i za nadmetanje guslara koji su uz gusle pjevali pjesme iz zbirke Vuka Stefanovića Karadžića, a nagrade su
se predavala o svetosavskim proslavama.
Mihajlo Pupin s kćerkom Varvara, njenim mužem (desno) i dvojicom prijatelja
Drugim fondom "Mihajla Pupina" rukovodila je društvo "Privrednik", koje je za svoje potrebe koristilo jednu desetine sredstava, druga desetina pripadala je srpskoj crkveno-školskoj općini u Idvoru za njene potrebe, što je, pored ostalog, podrazumijevalo nagrade učenicima za napredak u nauci i uzorno ponašanje. Preostalih osam dijelova namenio je svojim rođacima, ali da im se novac isplaćuje samo dvije godine nakon njegove smrti. Poslije toga "Privrednik" je bio obavezan da tih osam desetina uporabi za stipendiranje đaka iz Vojvodine koji se školuju u poljoprivrednoj struci. Odredio je i da se dio tih sredstava uporabi i za nagrade za izvanredne uspjehe u poljoprivredi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali da te nagrade nose ime Pupina nagrada.
Pupin je stvorio i zadužbinu pri tadašnjem Narodno-povijesno-umjetničkom muzeju u Beogradu. Nosila je njegovo ime. Svrha ove zadužbine bila je, kako je napisao u pismu tadašnjem ministru prosvete, "da se sredstva koriste za izdavanje publikacija srpskih starina i s vremena na vrijeme za kupnju dijela srpskih umjetnika za Narodni muzej".
U ovu zadužbinu Pupin je uložio milijun dinara (bilo je to ožujka 1932. godine), a novac je bio položen kod Državnog štedno banke. Dvije godine nakon osnivanja zadužbine promijenjen je njen statut, pa je njome počela upravlja Akademija nauka. Od ovog novca tiskana su djela Vladimira Petkovića, Stanoja Stanojevića i drugih, koja su se bavila manastirima, a znatna sredstva korištena su za arheološka istraživanja i izdavanje dijela iz arheologije i stare umjetnosti.
Ljiljana Milenković
www.politikin-zabavnik.co.yu/