Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 15:51:08 GMT -5
Neobična priča iz doba posljednjih srpskih despota u Ugarskoj
Nesrećna ljubav Đurđa i Izabele
Krajem 15. stoljeća grad Kupinik bio prestonica despota Đurđa Brankovića i pozornica njegovog burnog bračnog života s lepom Italijankom IzabelomIlustrovao Goran Gorski
Ilustrovao Goran Gorski
Na lijevoj obali Save, u Sremu, nalazi se velika močvara, Obedska bara, čuvena zbog raznovrsnih i mnogobrojnih ptica močvarica. U stvari, Obedska bara je staro korito Save - velika izbočina koju je nemirna rijeka, promenivši tok, Odsjek pa je nastala takozvana mrtvaja u obliku ogromne potkovice čije je čelo okrenuto sjeveru.
Pored istočnog kraka močvare pruža se selo Kupinovo u kojem se nalazi stari manastir Svetog Luke. Po predanja, njega je podigao despot Đurađ Branković sredinom 15. stoljeća. Kilometar od manastira, usred same močvare, uzdižu se ruševine srednjovekovnog grada Kupinika koji su 1521. godine razorili Turci.
Kupinik su podigli Mađari 1388. godine. Kasnije je pripadao velikom čelnika Radića Postupoviću, a potom i starom despot Đurđa kojega je noću 17. prosinca 1455. godine tu napala, ranila i zarobila četa konjanika pod zapovjedništvom mađarskog velikaša Mihalj Silađija.
Na kraju je ovaj grad postao prijestolnica posljednjih srpskih despota u Ugarskoj, braće Đurđa i Ivana, sinova despota Stevana slijepog i unuka starog despota Đurđa Brankovića.
Studenoga 1485. godine u Budim, glavni grad Ugarske, stigla je žena Stevana slijepog despotica Angelina, sa sinovima Đurđem i Jovan. Mjesec dana prije toga despotica i njeni sinovi bili su u Insbruku gde se despotičina kći Marija venčala za jednog od najvećih velmoža tog doba - Bonifacija Paleologa Petog, markiza od Monferata, i to u nazočnosti samog njemačkog cara Friedrich Trećeg.
Obitelj despota Stevana slijepog došla je u Budim na poziv ugarskog kralja Matije Korvina, sina Jánosa Hunjadija (Sibinjanin Janka), jer je od pada srpske despotovine, 1459. godine, srpski živalj masovno prelazio preko Save i Dunava i naseljavali puste južne predele Ugarske: Slavoniju, Srem i Banat.
Mađari su rado primali Srbe jer su oni bili beskompromisni borci protiv Turaka i sigurni zaštitnici njihovih južnih granica. Kao vođa Srba u Ugarskoj naročito se istakao Vuk Grgurović, sin slijepog Grgura, a unuk despota Đurđa.
Sa svojim srpskim odredimo Vuk je često upadao na porobljena područja i napadao Turke. Zbog njegove neustrašivosti i smelih podviga, narod ga je prozvao Zmaj Ognjen Vuk. Međutim, u travnju 1485. godine Vuk je umro i Srbi u Ugarskoj ostali su bez vođe.
Angelina i njeni sinovi godinama su se potucali po stranim zemljama. Njenog muža despota Stevana slijepog, još prije pada despotovine 1459. godine, prognala je iz zemlje snaha despotica Jelena. Stevan je otišao u Hrvatsku, a odatle preko Dubrovnika u Albaniju, gdje se oženio Angelina, kćerkom Arijanita Kolmena, rođaka Đurđa Kastriota Skenderbega. Dvije godine kasnije Stevan je sa ženom otišao u Mletke. U jednom pismu od 1. studenoga 1476. godine, Stevan preporuča svoju ženu i djecu zaštiti Dubrovačka republike.
Smještaj u mermernom dvorcu
Kralj Matija dao je Angelina i njenim sinovima na korištenje divan
budimski mermerni dvorac u italijanskoj ulici, nekadašnju vlasništvo despota Đurđa. Ukazao je gostoprimstvo Brankovićem ne iz nekih plemenitih pobuda nego zato što mu je bio potreban netko tko će ratničke Srbe držati na okupu, predočavajući im oslobođenje njihove stare otadžbine.
Iz jednog kraljevog pisma od 1483. godine vidi se da je samo za posljednje četiri godine u Ugarsku izbjeglo 200.000 Srba. Stariji Angelinin sin Đurđe, kome su tada bile 23 godine, činio se kralju prikladnim za novog despota. Ovaj naočiti mladić mogao je, po Matijinom mišljenju, da posluži kao oruđe pomoću kojega će se čvrsto držati Rači u Ugarskoj, kako su Mađari nazivali Srbe.
Mladi Đurđe obradovao se dolasku u Budim, ne zbog toga što će u njemu biti proglašen za despota već se nadao da će se upisati na univerzitet koji je kralj Matija osnovao pet godina ranije. Tada se u Budimu nalazio čitav niz talijanskih umjetnika i znanstvenika koje je kralj primamio velikim nagradama.
Na prijemima i gozba koje je kralj Matija priredio u čast budućeg despota Kraljevine Raške, mladi Đurđe susreo se s Izabelom, rođakom Matijine žene kraljice Beatriče, Italijanke iz aragonske napuljske dinastije. Izabela je bila uzor antičke ljepote. Međutim, ubrzo su počeli da se pronose glasovi da njen smjerno anđeoski lik i detinja Gracija nisu u skladu s njenim moralom.
Za kratko vrijeme ona je u Budimu izmenjala veliki broj ljubavnika. "Njoj je zanimljivo samo ono što je novo", tvrdili su pakosnici koji nisu imali zadovoljstvo da s njom provesti noć.
Otvorena naklonost koju je Izabela od prvog susreta pokazivala prema mladom hrvatskom Knežević, stvorila mu je dosta neprijatelja među kraljevim dvoranama, a kod njegove majke izazvala zabrinutost. Đurđa to nije smetalo jer je svaka njegova misao bila posvećena Izabeli. Đurđev odani prijatelj, Kraljev knjižničar Ugoleti, omogućio je mladima da se često sastaju u knjižnici.
Nekoliko dana prije Đurđevog krunisanje, u jednoj od raskošno uređenih odaja kraljevog dvora, vodio se razgovor između kralja Matije i Beatriče, njegove žene.
- Zašto našeg štićenika ne bismo oženili vašom rođakom? - Rekao je kralj. - Kako sam obaviješten, ona ga je potpuno zaludela, ali ni sama nije ravnodušni prema mladom Racu za koga sam mislio da ga oduševljavaju samo police s knjigama mog knjižara Ugoletija.
- Dobra ideja, Veličanstvo! - Odgovorila mu je kraljica i nastavila: - Venčati Đurđa sa Izabelom neće biti teško, jer je on veoma zaljubljen u nju.
- Onda ćemo to lako izvesti. Samo me brine što će na to reći njegova mati koja je sigurno preko srpske vlastele u Budimu obaveštena o mnogim lakomisleni postupcima vaše rođake ovdje i u Napulju.
- To ja preuzimamo na sebe, Veličanstvo - umirila ga je kraljica. - Uostalom, duguju nam hvala za poklonjeni Kupinik i Slankamen.
Skoro istovremeno kad se ovaj razgovor vodio u Kraljevu dvoru, despotica Angelina primila je povelju kralja Matije o poklonu Kupinika i Slankamena.
- Vidiš - obratila se despotica Đurđa - čemu se mogu nadati izgnanici! Daju nam onaj blatnjav Kupinik. To sada treba biti prestonica Srbije umesto veličanstvenog Smedereva ili sjajnog Beograda!
Đurđe, koji je razgledao "Hronika Budenzis", prvo djelo štampano u Budimu 1473. godine, odloži knjigu.
- Ali, majko, ti sve gledaš crno! Mada kraljeva darežljivost nije velika, ipak pokazuje da nas cijeni.
Angelina se tužno nasmeši.
- Dijete moje, cijeni on onih 30.000 ratnika koji se nalaze na ugarskom tlu pod stegovima despotovine. Samo, tko će ih voditi? Ti nisi baš neki ratnik.
Đurađ priđe majci i nežno je zagrli.
- U pravu si, majko. Treba ih vodi Ivan, a ne ja. Znaš i sama kakve je pobjede odnosio na viteški turniri u Insbruku. Pored toga, on se nada da Srbija jednog dana može da se oslobodi ako se zajednički udari na Turke. Ja u to ne vjerujem. Turci su toliko jaki da će uskoro zauzeti ne samo Beograd već i Budim koji sada drži kralj Matija.
Na ove riječi despotica se namršti i ljutito odgurnu sina.
- To znači da treba pognuti glavu pred nesrećnom sudbinom. Ti se još nisi ni rodio kad su Turci pokorili Srbiju. Ne znaš za jad i pokori koje su oni učinili, ali znaš da su ti oslepili oca i strica. Sličan si ocu koji je postao izgnanik zbog neodlučnost. Pored toga, kako čujem, zavoleli si rođaku kraljice Beatriče Izabelu, za koju kažu da je bila svačija.
U očima despotice pojaviše se suze. Đurđe kleknu na koljena i obasu joj ruke poljupci.
- Oprosti, majko! Možda me smatraš kukavice. Ja to nisam.
Zaklinjem se da ću potegnuti mač kad god to zatreba mom narodu. Ali, što se tiče Izabele koju zaista volim, nisi u pravu. To su samo klevete naših neprijatelja. Majko, zar možeš posumnjati u čednost takvog anđela?
Despotica uzdahnu.
- Dobro, sine, neka da bog da se varam.
Krunisanje za despota
Na dan 1. veljače 1486. godine Đurđe je u nazočnosti kralja Matije i sve znatnije srpske i ugarske vlastele okrunjen u crkvi Svetog Petra i Pavla za despota kraljevine Raške, Slavonije, Srema i Banata. A zatim se počelo sa pripremama za odlazak u Kupinik.
Dva kilometra na sjever od današnjeg Kupinova, na lijevoj strani Obedske bare, stoji crkvica Svete Angelina. Do Drugog svjetskog rata na tom mjestu nalazila se istoimena crkva od drveta.
Po predanja, ta crkvica bila je sagrađena od dijelova galije kojom su 16. veljače 1486. godine Dunavom i Savom iz Budim u Kupinik stigli despotica Angelina i njeni sinovi. Oni su sa sobom donijeli i tijelo despota Stevana slijepog. Posmrtni ostaci ovog nesrećnog izgnanika položeni su tada u crkvu Svetog Luke, gdje su ostali do kraja 15. stoljeća.
Život u Kupiniku nije bio ni približno tako jednoličan kako se Angelina u početku činilo. Ovaj gradić ubrzo je postao središte srpskog življa u južnoj Ugarskoj.
Nekako u proljeće te iste godine u Kupinik je stigla Izabela pod izgovorom da despotici donosi kraljeve i kraljičine poruke. Despotici se ovaj dolazak nije svideo, ali Đurđe je bio sretan jer je nakon dužeg vremena opet video Izabelu.
Svakodnevno su odlazili na izlete u okoliš, ili su ih meštani čamcem odvozili u lov na divlje patke i guske.
Đurđeva ljubav prema Izabeli rasplamsala se više nego što se to moglo i naslutiti. Ona mu je uzvraćala jer ni njena osjećanja nisu bila izazvana trenutnom strašću.
Jednog predvečerja dok su se jašući vraćali s izleta, Đurđe se obratio Izabeli:
- Moram ti priznati da su me u podsvesti mučile neke glasine koje sam, mimo svoje volje, čuo o tebi.
Izabela mu ne odgovori već zaustavi konja i hitro skoči na zemlju. Nekoliko koraka dalje, pored nabujalih krošnji Kupina po kojima je grad dobio ime jer ih je svugdje bilo u izobilju, nalazio se mali proplanak obrastao travom. Đurđe pođe za njom i prostre plašt na travu pošto je pokretima izrazila želju da sjedne. Negdje iza močvare sunce je polako tonu. Promatrajući trenutak Đurđa,
Izabela reče:
- Nisu te prevarili, Đurđe. Možda je sve ono što si o meni čuo zaista istina. Kroz moj život prošlo je mnogo muškaraca. Bilo je knez, baron, vitezova ... Volela sam i voljeli su me. Ali, to je sve bilo trenutno. Pravu ljubav osetila sam tek kad sam srela tebe.
Đurđe, koji ju je dotle netremice promatrao, skoči uvređeni.
- Dakle, ipak je istina! Ti si najobičnija bludnica! A ja sam poverovao da je sotona anđeo. Majka je bila u pravu!
Izabela ustade i priđe mu zavodnički se smešeći. Ali, on je odgurnu govoreći:
- Odlazi! Odlazi ili ću te zadaviti!
- Slušaj, Đurđe, ovo ti nijedna žena ne bi rekla o sebi. Ali, ti si jedini čovjek kojeg sam voljela i koga volim. Ako želiš, ja ću otići i nikada se više nećemo vidjeti, ali znaj da ćeš za mene cijelog života biti jedini voljeni čovjek.
Govoreći, ona mu se sasvim približila. Vidio je kako joj se grudi nadimaju. Osjetio je da je zavladala cijelim njegovim bičem. Uhvatio ju je za ruku i povukao dolje, zasipajući je poljupci. Nad močvare već je bio suton.
Ilustrovao Goran Gorski
Vjenčanje u Budimu
Nekoliko mjeseci poslije ovoga događaja, u budimskoj crkvi Svete Marije venčali su se Đurđe i Izabela. Želja Matije i Beatriče ostvarila se na njihovo veliko zadovoljstvo.
Međutim, Đurđeva sreća nije bila dugog vijeka. Izabelino ponašanje pokazivalo je da ona nije mogla da se oslobodi svojih niskih strasti. Veze s drugim ljudima nastavila je iu braku. Kad god se s bratom vraćao iz ratnih pohoda, Đurđe je od majke saznao za nova nevjerstva svoje žene. Ljutit, upadao bi tada u Izabeline odaje.
- Ti si ipak ostala ista! - Vikao je, cepao s nje haljine i zasipao je udarcima korbači. - Čast mi ne dozvoljava da ukrstim mač sa svim tvojim ljubavnicima.
Izabela je mirno podnosila udarce. Kad bi se Đurđe malo smirio, prilazio mu je i klečeći ljubila njegove čizme:
- Ubij me, mili, ubij! Ali znaj da pored svega ja samo tebe volim ...
Razoružan njenim ponašanjem, Đurđe nije znao što da radi. Njegova bezmerna strast prema njoj nije mu davala snage da raskida. Međutim, nakon jednog kratkog boravka u Budimu, Izabela se potpuno izmijenila. O njoj se više ništa nije pričalo u Kupiniku, ali je i prema Đurđa bila hladna. Razlog tome bila je nova ljubav koju je našla u ugarskoj prijestolnici. Đurđe je patio.
Njegov energični brat Ivan, hrabri ratnik koji se zadovoljavao kratkim ljubavima koje je nalazio na pohoda, savjetovao mu je da tu nedolično vezu prekine. Đurđe je teška srca pristao. Ali, Izabela je i pored svih nedoličnih postupaka ipak volela Đurđa. Plakala je, čupala kosu, molila da je ne ostavi. No, brak je razveden i Izabela je morala da se vrati u Budim.
Nekoliko godina kasnije, nakon smrti kralja Matije (1490), Đurđe je za vrijeme borbi oko upražnjenog ugarskog prestola zauzeo neprijateljski stav prema Beatriči. Možda je to bila i njegova osveta zbog Izabele.
"Zbog svog nesrećnog braka, Đurđe nije nalazio sreće u svetovnom životu", kažu stari letopisci. Godine su prolazile, ali on nije mogao da zaboravi nevernu Izabelu. Jedne hladne januarske noći 1496. godine iguman manastira Ždrela u dolini Mlavi postrigao je u crkvi Svetog Luke u Kupiniku despota Đurđa koji je tada dobio monaško ime Maksim.
Kao vladika Maksim kasnije je osnovao prvu slovenski štampariju u Vlaškoj i odlazio u Budim kao zastupnik vlaškog vojvode Mihnje Pakosnog. Na kraju je postao beogradski mitropolit. Umro je u manastiru Krušedolu na Fruškoj gori, zadužbina svoje majke, 16. siječnja 1516. godine.
Kovčezi sa zemnim ostacima despota Stevana slijepog, njegove žene Angelina i sinova Đurđa i Jovana bili su u Krušedolu sve do 1716. godine kad su ih, bežeći poslije bitke kod Petrovaradin, Turci spalili.
J. R.
www.politikin-zabavnik.co.yu/