Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 16:38:18 GMT -5
Lik s "Zabavnikovog" kovanice - Ivo Andrić
Mladi dani Ive Andrića: Čovjek mora negdje da se rodi
Kad je teći Ivanu, koga je smatrao i poočimom, šesnaestogodišnji sarajevski gimnazijalac rekao da će ponavljati razred, on ga je upitao: "Pa zar si ti gori od svih?"Iako viđeno i doživljeno bezbroj puta, čudo se ipak ponavlja svakog dana, ali uvijek novo i uvijek drugačije.
Jutro je, i jedan sedmogodišnji dječak, tiši i uredniji od ostale djece, polazi u školu. Njegova gusta, tamna kosa se sjaj i besprijekorno je počešljana, na razdeljak. Ispred prizemne kamene kuće, s bašte u kojoj docvetavaju ruže, tetka Ana mu pažljivo namešta belu kragnu košulje, ljubeći ga u bledunjav obraz:
- Sine Ivo, ne naginji se preko ograde ćuprije i ne gledaj u Drinu da ti se ne zamanta!
Odsutnog pogleda, mališan ćutke klima glavom. Ali, uskoro sasvim zaboravlja tetkino brižno upozorenje: pred njegovim širom otvorenim očima ukazuje se u izmaglici i tišini on, vezirov most, u svojoj zadivljujućoj veličini, skladu, čvrstine i ljepoti, "kao čudna arabeske na zelenoj vodi među tamnim brdima". Približava mu se bez daha, ponovo opčinjen svime što ta veličanstvena građevina izaziva u njegovom tijelu, mislima i mašti.
Na sredini mosta dječak prilazi ogradi "širokoj svega tri pedlja". Srce mu kuca sve jače. Ne čuje dozivanje drugova da Požuri. Naslanja se dlanovima na glatko kamen i nadnosi glavu nad omamljujući ponor ispod sebe.
Zanemeo, poluotvorenih usta, zagleda se u smaragdnu vodu koja tajnovito šumi i peni se duboko ispod nepokretnih stopala. I opet osjeća onu čudesnu, čak prijatnu jezu duž kičme. Nekoliko trenutaka kasnije čini mu se da nepomično stoje i rijeka, i njene obale, i okolna brda, a da on jezdi na mostu kao na palubi ogromne lađa, sve brže i sve zanosnije. Trgne se, shvatajući da je to samo slatka i opasna varka. Potrci za drugovima. U to jesenje jutro 1899. godine njegove uvijek čiste cipele Zvonko odjekuje po drevnim kamenu ćuprije.
"Zadnji sam ja" ...
Pet godina ranije, nakon napornog putovanja, stiže iz Sarajeva u Višegrad dvadesetdvogodišnja udovica Katarina Andrić. Sa sobom dovodi dvogodišnjeg jedinca Ivana. (Odrastajući, taj zamišljeni dječak će bezuspešno pokušavati da se sjeti onog neponovljivog časa kad je prvi put ugledao ćupriju i kad je njom prešao od jedne do druge obale zastrašujuće Drine. Također, u osami, uzalud prizivaju očeve neznan lik ...)
Iz priča o obitelji, najviše od tetke Ane i majke Kate, a docnije i iz oskudnih dokumenata, on polako spoznaje oporu istinu o sebi i svojim precima. Saznaje da, sem ove skrajnute višegradske kasabe, postoje, u nekoj maglovitoj daljini, i varoši po imenu Travnik i Sarajevo.
U Matici rođenih travničke Župe stoji uredno zapisano da je 9. listopada 1892. godine, kao zakonito dijete Antuna i Katarine Andrić, devojačko Perić, rođen sin Ivan. Istog dana dijete je i kršteno. Manje je poznato da se ovaj sudbonosni događaj zbio upravo u Travniku gotovo slučajno. Naime, Kata Andrić je, najvjerojatnije, bila u posjeti svojoj rodbini u Docu, nadomak Travnika, i tu je rodila budućeg pisca po kome će se ovaj grad vezira i konzula pročuti diljem sveta. (Mnogo godina kasnije, zahvalni Travničani su kuću u kojoj je, navodno, rođen, promijenili u spomen-muzej. Kad su ga pitali da li bi to mogla biti njegova rodna kuća, tada osamdesetogodišnji Andrić je odgovorio na svoj način, mudro i recite s malo riječi: "Čovjek mora negdje da se rodi.")
Sticajem okolnosti, a i po svojoj želji, on nikada nije imao vlastiti stan ili kuću. Međutim, kao gimnazijalac, siroče i podstanar, često bi stajao zamišljen pred velikom kućom stare bosanske gradnje u centru Sarajeva, nedaleko od drvenog mosta Ćumurija na Miljacki. Kao i svaka vremešna kuća, kad uveliko nadživi mnoge koji su se davno rađali, živjeli i umirali pod njenim oronulim krovom, i ona je svojim crvotočnim vratima zanavek zatvorila povest o jednoj nekada brojevnoj i poznatoj obitelji. Bili su to Andrić.
Ivo Andrić (1892-1975)
Starina Sarajlije, oni se dugo bave izradom mlinova za kavu, onom finom rukotvorine koja zahtijeva i vješto kujundžijsku ruku i oko sklono ljepoti. Zanat se prenosi iz naraštaja u naraštaj, ali to połtivano nasleđe ima i opakog pratioca - tuberkulozu. Moćnija do svakog tada poznatog lijeka, sušica, jevtika ili grudobolja, kako narod tu bolest još naziva, hara ovom porodicom uporno i nemilosrdno: venu djeca i djevojke, muškarci umiru u najboljim godinama. Sušica 1894. godine odnosi i Ivinog oca Antuna, u trideset drugoj godini. Od njegove petorice braće i isto toliko sestara, loza Andrića svodi se samo na pomenutu Anu. I, naravno, malog Ivu. (Ova obiteljska zla kob neće u mladosti mimoići ni njega, pogotovo u tamnice. "To je posljednji član naše obitelji", kaže on u jednom pismu iz Marselja u zimu 1927. godine povodom smrti voljene tetke Ane. "Tj upravo posljednji sam ja. Više nemam nikog od svojih. Ni kuda ni kome. ")
Pored tuberkuloze nailaze i druge nedaće: Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, ustaljeno društvo i odnosi u njemu dramatično se mijenjaju, obrti zamiru, dobrostojeće obrtnici naglo propadaju. Antun Andrić, i sam kujundžija, s mukom nalazi uhleblje kao "podvornik kod pravosuđa". Porodica je "dolaskom Austro-Ugarska (1879) osiromašila i ubrzo izumrla", šturo će zapisati Ivo Andrić. Slična sudbina pogađa ionako siromašne Pejić, njegovu rodbinu po majci, drvodelje iz sarajevskog naselja Bistrik.
Obiteljska kuća u Sarajevu prodata je još 1886. godine, šest godina prije Andrićevog rođenja. Samohrana udovica Katarina Andrić, bez igde ikoga i s malenim djetetom, upućuje se na muževljevu sestru Anu u Višegradu koja nije imala djece. Tetka Ana s puno ljubavi prihvaća "svog Ivu", majka se vraća u Sarajevo da radi zamorne posao tkalje u tvornici ćilima, a dječak ostaje u seniore vezir ćuprije, na svojim "višegradskim stazama".
A slika o Višegradu Andrićevog ranog djetinjstva je turobna i siva kao njegovi drveni krovovi ispod kojih jednolično životare svega hiljadu i po stanovnika. To je jedna od mnogih i međusobno tako sličnih turskih kasaba: u čaršiji uskih i prljavih sokaku čuče neugledne kuće i mračni dućani s ćepencima, sve trošno i nesigurne građe. Radosti je malo, zebnje i brige mnogo više. Uveseljava ih jednooki i jadni Ćorkan, koga će Andrić dobro zapamtiti i kasnije oživjeti u svom djelu. Četvorogodišnji dječak je očevidac i strašnog povodnja, poplave, u studenom 1896. godine kad nabujala i divljaju Drina odnosi gotovo svu cars. Poslije nekih pola stoljeća on će u čuvenom romanu o Višegradu i vezirovoj Ćupriji napisati i ovo:
"Tada su prvi i zadnji put u životu vidjeli svoju kasaba bez mosta. Površina vode digla se za čitavih desetak metara, tako da su se široki i visoki lukovi zapušili i voda se prelivala preko mosta koji je iščezao pod njom. "
Rijeka se uskoro povlači, ostavljajući za sobom neviđene pustoš, koja zapanjen dečaku izgleda još užasnija.
Tih, znatiželjan i bistrog uma, mali Ivo cijelog djetinjstva prisluškuje i pohranjuje razgovore starijih: u tetkinoj kući, na čaršijskim sokacima, ispred dućan i, naravno, na samom mostu. Tako zauvijek kroči u svijet pripovedanja i legende, raznih vjerovanja i kolektivnog sjećanja. Djetinjstva su oskudni u zabačenoj, pograničnoj kasaba koja silnom bečkom carstvu služi i za to da u njenu gluvoću i mrtvilo protera nemirni i nepokornim prijestupnike i pustolove.
Slušajući, dakle, ozbiljne razgovore, povremeno bi čuo uzrečicu da nešto trajno i ostvareno s mnogo napora "ostade kao na Drini Ćuprija". Njen drugi dio postat naslov romana u kome piše:
"Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštaje učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila prekomjerna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto 'kao na Drini Ćuprija'. "
Te slike s putovanja po višegradskim stazama, viđene očima začuđenog dječaka koji nema ni deset godina, nastavljaju u sjećanju svoje živo i dugo trajanje. Zamišljen nad tajnom ljepote, dugovečnosti i značenja što je u sebi nose mostovi, Andrić 1933. godine objavljuje u "Politici" istoimeni tekst, napominjući da "od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova".
Samo da se ne zanese!
Svojevrsne mostove topline i ljubavi izgradiće u Andrićevom djetinjstvu i tetka Ana, kućna pomoćnica Hajkuna Hreljić, prvi učitelj Ljubomir Popović i, naravno, majka Katarina.
Prisećajući se tih dalekih godina na razmeđi 19. i 20. stoljeća, Hajkuna je kazivala da se njen mali i mili štićenik često povlačio u sobu i da je, kad je vrijeme bilo lijepo, izlazio u baštu s knjigom. Ona ga je sačekivala u blizini škole, poštujući uputa tetke Ane: "Uzmi ga, Hajka, za ruku i ne puštaj ga dok ne prijeđete most!" Ivo, tvrdila je, nikako nije mogao da mu se načudi i nadivi.
Više od običnog divljenja dječak je osjećao prema jednoj ličnosti koja će također obilježiti ne samo višegradske godine njegovog djetinjstva. To je učitelj Ljubomir Popović.
Ti letnji dani ili oni oko blagdana kad je majka s njim u Višegradu, za Ivu su drugačiji, svečaniji od ostalih. U međuvremenu, teše ga njena pisma nevešto ispisana rukom tkalje ćilima ... Zajedno će biti od 1903. godine kad jedanaestogodišnji Ivo završava osnovnu školu i upisuje Veliku Sarajevsku gimnaziju, jedinu ustanovu te vrste u cijeloj Bosni. Napustit Višegrad, ušuškanu kuću tetke Ane i teče Ivana, Drinu i ćupriju, učitelja Ljubomira, školske drugove ...
Ali, i dalje će, godinama, čak i kad bude diplomata u europskim metropolama, često dolaziti u varoš svog djetinjstva, sve do smrti teče Ivana 1924. i tetke Ane 1927. godine, koja će doživeti da "njezin Ivo" postane akademik. On će da im podigne i nadgrobne spomenike, nazivajući ih u epitafima "pomajkom" i "poočimom". I neku godinu kasnije zapisaće: "cijelog stoljeća nakon lečimo od tog djetinjstva."
Uteha za loše učenike
Iako je od tada prošao jedan stoljeće, školski dnevnik s ocjenama gimnazijalci Ive Andrića je spremljen. Ono što je u njemu zapisano o ovom učeniku, najslavnijem u više od 120 godina dugoj povijesti te škole, može poslužiti kao utjeha i opravdanje lošiji učenicima: eto, i jedan TAKAV umjetnik, intelektualac i čovjek, izuzetno savestan i uredan kako u stvaranju, tako u osobnom životu, koji je neprestano stremio ka savršenstvu delanje i postojanja, nije, kako bi se po svemu očekivalo, bio onaj sjajni, sveznajući odlikaš, primjer za sve, đak generacije. Naprotiv, njegove gimnazijske ocjene klize ka granici puke prolaznosti: iz srpskohrvatskog, latinskog i njemačkog jezika najčešće ima ocjene "dobar", a iz grčkog, povijesti, matematike i fizike "dovoljan". Vladanje se opisuje kao "dobro" ili "prilično", a u rubrici "marljivost" stoji "nestalna". I ne samo to: Andrić je bio i ponavljača."
ZBOGOM, svetlosti!
Svi smo mi mrtvi, samo
se redom sahranjujemo."
"Zbogom! Kažem, bolje reći mislim,
jer nemam kome da kažem niti ima
koga da me čuje, a svijetlost još
ide kao rijeka koja je tamo na izvoru
već usahla, ali još teče. Zbogom!
A svjetlost otiče u tišini, jer je zamro i zvuk,
drug koji je tako često prati.
Nestaje. Ima je još samo u mom osmejku.
Zbogom! Biće svjetlosti, biće još očiju. "
Ivo Andrić
Predmet koji mu naročito zagorčava gimnazijske dane je matematika. Čak četiri puta pada na popravni iz tog predmeta, da bi zbog njega ponavljao šesti razred u školskoj 1908 / 9. godini. I opet popravni, opet matematika.
"U to doba", seća se, "pustio sam kosu, čitao pjesme i nisam previše mario za školu. Tako sam na kraju izgubio godinu. Kada sam došao na raspust u Višegrad i rekao teći što mi se desilo, on me upitao: 'Pa zar si ti gori od svih?' To me najviše pogodilo ... "
Dobri teča Ivan! Jer, pošto Ivo zbog lošeg uspjeha sasvim gubi tako dragocjeno stipendiju, brigu o njemu do kraja školovanja vodi Ivan Matkovšik koji se u dnevniku navodi kao "skrbnik".
Sljedeći svoja zanimanja i nemire, u po svemu teškom i neizvesnom vremenu, uporni Andrić sasvim samostalno stječe izuzetno znanje, osobito stranih jezika i književnosti, neuporedivo veće nego što pokazuju osrednje ocjene. (Tuberkuloza, to pogubno i jedino obiteljsko nasleđe, javlja se već u četvrtom razredu, u četrnaestoj godini. Prati je 119 izostanaka iz škole. Ištanje ... Drama nasilnog pripajanja Bosne i Hercegovine i njene posljedice burno zahvata upravo njegov naraštaj.)
Već na početku gimnazije, s 12-13 godina, čita "Don Kihota" na njemačkom, tri godine kasnije Viktora Igoa u originalu, a potom i djela na slovenskom, grčkom i latinskom. Ako bi ga strogi profesor njemačkog, koji je od učenika zahtijevao da napamet znaju Getea i Hajnea, pitao za neku riječ, Ivo bi ponudio čak pet sinonima, ali ne i traženu! (Andrić je bio istinski poliglota: manje ili više tečno, znao je desetak jezika. Dok 1914. i 1915. godine Robija u mariborskoj tamnice, pomno izučava gramatiku engleskog i - finskog.
Nekadašnji "dvojkaš" iz povijesti stječe u Gracu 1924. godine, s odličnim uspjehom, zvanje doktora upravo iz te znanosti.)
Godina 1911. osobito je značajna ne samo za Ivu Andrića, već i za našu književnost. Tada se u uticajnom časopisu "Bosanska vila" pojavljuju dvije njegove lirske pjesme i to su prvi objavljeni radovi budućeg nobelovca. Već tada se među sarajevskim literatama ime devetnaestogodišnjeg gimnazijalci izgovara s poštovanjem.
Međutim, tih uzavrelih godina pred Prvi svjetski rat njegovo ime je nezaobilazno i u drugim, ne samo lirske krugovima. Kao učenik sedmog razreda, te, 1911, godine, Andrić postaje vođa ujedinjene Jugoslovenske napredne omladine. I on i njegovi drugovi svjesni su da ulaze u povijest. U veljači 1912. godine uslijedile su dvodnevne krvave demonstracije zbog mađarizacije Hrvatske: spaljuje se mađarska zastava, peva "Hej, Sloveni", policija na konjima nasrće sabljama na golobrade demonstrante, puca. "... Kao gimnazista bombardovah, s tisućama, kamenjem magistarski prozore i u jedan nezaboravan sumrak pridržava, dok nada mnom zviždahu žandarski meci, mladog radnika, koji je umirao bez glasa i s krvavom pjenom na usnama", zapisaće Andrić.
Nobelova nagrada za književnost uručena
mu je 26. listopada 1961. godine
u Stockholmu, u Švedskoj
Zbog sudjelovanja u ovim događajima vlast neke učenike isključuje iz škole. (Među njima je i osamnaestogodišnji Gavrilo Princip, učenik šestog razreda.) Da bi nastavili školovanje, rasuće se na razne strane. Ali, prije rastanka, 29. svibnja 1912. godine, kako bilježe sarajevske novine, "jedan drug je na željezničkom kolodvoru održao dirljiv govor". Slušajući ga, mnogi od tih stotinak mladih intelektualaca i budućih revolucionara raznih vjera, plaču. Govornik je Ivo Andrić.
Dva dana poslije on završava četvrti razred: uspjeh "dovoljan", vladanje "prilično". Maturu, onaj zvanični "ispit zrelosti", polaže 24. lipnja 1912. godine. Dvije godine i četiri dana kasnije odjeknuće sa obale Miljacke pucnji Gavrila Principa.
"Bledolik i nježan kao djevojka, prijazan i duhovit, uvijek ukusno obučen, finog, gotovo otmenog ponašanja, obrazovan i znalac jezika tako da ga neki već vide kao diplomatu", to je, prema svedočenju prijatelja savremenika dvadesetogodišnji Ivo Andrić kad u ljeto 1912. godine napušta Sarajevo.
Vijest o atentatu na Franca Ferdinanda zateći će ga daleko, u Poljskoj, gdje studira književnik na slavnom Jagelonskom sveučilištu u Krakov. Istog popodneva putuje u zemlju, čak bez dokumenata, novca, najnužnijih stvari. Bolestan i iznemogao, stiže pred ponoć sredinom srpnja 1914. godine iz Rijeke u Split brodom na čijem pramcu piše - "VIŠEGRAD". Policija odmah počinje da ga prati. Mučne i neizvesni dani pred rat: hapse sve sumnjive. Na sam dan austrougarske objave rata Srbiji, 28. srpnja 1914. godine, zatvoren je i Andrić. Posle dvonedeljnog užasa u mraku, smrad i vlazi zloglasne splitske tamnice, odveden je, opet brodom "VIŠEGRAD", do Rijeke, pa u mariborsku robijašnicu. (Potpisuje se sa "Ivo Andrić sasvim bijedan čovjek".) Bez istrage i presude, a optužen za veleizdaju po zakonu iz čak 1852. godine, tu će provesti sljedećih sedam mjeseci koji će obilježiti i njegov život i stvaralaštvo. Potom je, tuberkulozan i sa mišlju o skorom kraju, prognani u - TRAVNIK ...
***
I poslije svega maglovit novembarski dan nad Sarajevom. Godina 1945: svugdje i na svemu svježi tragovi rata. Jedan čovjek, uredno začešljane tek proseda kose, s naočalima, stoji zagledana u oronulu bosansku kuću u centru grada nadomak mosta Ćumurija. On je u sivomaslinastom mantilu. Ispod svilenog šala nazire se leptir-masna. U ruci drži fini šešir. Njegove crne cipele su sjajne. Uskoro elegantnim pokretom stavlja šešir na glavu, potom ruke u džepove. Blago pognute glave polako se upućuje ka naselju Bistrik. Nestaje u magli.
Ivan Lončar
www.politikin-zabavnik.co.yu/