Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2008 0:20:11 GMT -5
Srpski srednjovekovni vladari - Kralj Dragutin
Sin doline jorgovana
Dragutin je bio pametan, sposoban i dosta uspješan vladar, ali je cijeli život ostao u sjenci odlučnijeg i srčanijeg mlađeg brata
Ilustrovao Goran Gorski
Negdje baš polovinom 13. stoljeća, oko 1250. godine, rodio se prvi sin u obitelji srpskog vladara. Velika je to bila radost što zadesi kralja Stefana Uroša I, već zašlog u zrele godine. Slavilo se, veselilo i pjevalo po celom rasu. Kralj, koji inače nije bio osobito darežljiv, naredi da se otvore sva skladišta žita i ovsa, da se toči vino, da se peku volovi i dijele pokloni svakom dobronamerniku. I dok su zvonila zvona, a posebne službe zahvalnosti služena po crkvama i po manastirima, glasilima su već kao bez glave jurili da obznane na sve strane svijeta - s obje strane rijeke i planine, kod susjeda i kod onih po kamenim gradovima u primorju i po onim još udaljenijim - da je blagoverni srpski kralj dobio nasljednika.
Nemanjići
Ali, na ovu svjetlu, svečanu i razneženu sliku tek rođenog kraljevića i prvenca, tako uobičajenu u svakom kraljevstvu i u svakom dobu, povest doma Nemanjina bacala je istovremeno i jedan mnogo neizvesniji, tamniji ton. Pravo govoreći, mali princ i nije imao mnogo razloga da se nada svijetloj budućnosti. Jer, prošlost nije baš mazila i pazi najstarije sinove iz sjajne i strašne kuće Nemanjine.
Zar nije sam Stefan Nemanja, kao najmlađi od braće, podigao mač pobune i u bici na Sitnice porazio sva tri svoja brata, a prvorođenog, velikog župana Tihomir, čak oterao u smrt? Zar nije taj isti silni Nemanja, birajući nasljednika među sinovima, zaobišao prvenca Vukan i za budućeg vladara izabrao mlađeg sina Stefana koji će se prvi od Nemanjića ovenčati i kraljevskom krunom? I zar nije Vukan, gazeći očeve zavjet, srušio Stefana sa županskog prestola i proterao ga, a Stefan nakon toga uzvratio? I zar nije, uostalom, i sam Uroš, kralj sve srpske zemlje i Primorske, bio najmlađi sin kralja Stefana Prvovenčanog? Na prijestolje je došao tek nakon što su prethodno nasilno svrgniti, prvo najstariji brat - kralj Radoslav, a zatim i srednji - kralj Vladislav. I zar nije cijela ta mutna i uskovitlana povest raških vladara, onih prije i onih nakon velikog župana Nemanje, bila ispunjena neprestanim sukobima i otimanjem oko vlasti, smenama jednog brata onim drugim? Samo godinu ili dvije nakon Dragutina, rođen je još jedan kraljevski sin - Milutin. Skoro cijeli svoj vijek Dragutin će osjećati blizu, za leđima, prijetnju tog voljenog mlađeg brata, uvijek željnog da natjecati i da mu milom ili silom uzme ili ukrasti ono što im je od roditelja ostalo.
Ilustrovao Goran Gorski
Roditelji
Stefan Dragutin rođen je u braku kralja Uroša I s Kraljice Jelene. Kralju Uroš suvremenici su dali epitet "veliki" djelomično zbog njegove duge vladavine od preko tri decenije (od 1242. godine do 1276. godine), ali vjerojatno i zbog osobina koje su ga činile vladara koji je znao da provede svoju volju. Za razliku od svog prethodnika i polubrata, kralj Uroš I znao je da gospodari nemirno i nepouzdanim srpskom vlastelom i da se snađe u vremenu velikih nemira i stalnih međunarodnih promjena nastalih nakon pada Carigrad pod Latine, a zatim obnovom Bizant. Imao je i epitet "hrapav", što je proizašlo zbog rošavosti na osobi ili zbog promuklog glasa. Konstantin Jiriček za njega kaže da "nije imao talent i daleki pogled svoga oca 'prvovenčanoga' kralja", kolebajući se neprestano u izboru saveznika, "on je često pogrešno računao", ali njegova vladavina ipak je bila u znaku jačanja Srbije. Unaprijedio je rudarstvo, kovao novac i gradio sjajne zadužbine, poput Sopoćana, čije su freske dostigle vrhunac tadašnjeg europskog slikarstva.
Nema ženske osobe iz vremena Nemanjića koja je za sobom ostavila dublji trag nego što je to bila žena kralja Uroša I. Jelena, prozvan Anžujska, bila je jedina žena iz srpske vladarske obitelji kojoj je jedan od savremenika i biograf srpskih vladara - arhiepiskop Danilo - posvetio posebno Žitije: "Oštra riječju, a blaga po prirodi, neporočna životom, u zapovedanju krotko ... prosto kazati, bila je ukrašena svakom vrlina ". Snažna ličnost, ona je dugo samostalno vladala u svojoj oblasti gdje je podizala i zadužbine, poput manastira Gradac. Održavala je mnogobrojne veze, posebno sa svojim rođacima na zapadu, kao i sa samim papom. Istovremeno, uživala je visoko poštovanje obje crkve u Srbiji, kako katoličke, iz koje je potekla, tako i pravoslavne, kojoj je mnogo pružala. Po političkom značaju i utjecaju koji je imala tijekom cijele vladavine svog supruga, a još više svojih sinova, možemo je porediti samo s jednom kasnijom hrvatskom vladarkom - kneginje Milića. Jelenino porijeklo ni do danas nije sasvim utvrđeno. Danilo kaže da je "bila od plemena fruškoga (francuskog), od plemena carska, kći slavnih roditelja koji su bili u velikom bogatstvu i slavi". Napuljski kralj Karlo Anžujski naziva je rođakom (consaginea nostri carissima, cognata nostri). Više je pretpostavki o njenom porijeklu koje je vezuje za latinsku carsku obitelj Kurtne koja je poticala od francuskih kraljeva. Jedna novija hipoteza iznosi mogućnost da je Jelena kći ugarske princeze Matilda, koja je po majci bila potomak latinskih careva.
Preci kralja Dragutina
Mladost
Nema mnogo podataka o Dragutin prije nego što je postao kralj. Njegov biograf Danilo kaže da je u mladosti stekao dobro obrazovanje: "I dadoše ga roditelji njegovi na učenje svetih knjiga i njih ubrzo nauči, vješto i razumno ... i vaspitaju ga roditelji njegovi sa strahom Božji u svakom blagoverju i čistoti ... "Spremljena su i dva Dragutina portreta još dok je bio dječak. Bogato obučen u odeždi prestolonaslednika, prikazan je uz roditelje i mlađeg brata na freskama iz Sopoćana. Jelenina ruka, koja se zaštitnički spušta na dečakovo rame, kao da je simbol utjecaja majke na oba sina koji je zadržala i kad su oni postali vladari. Ključni događaj u Dragutinovom životu, koji je imao i značajne političke posljedice, bilo je njegovo vjenčanje s ugarskom princezom Katarinom, unuka kralja Bele IV, negdje oko 1268. godine. Ratujući po Mačve protiv Ugar, kralj Uroš I je te godine bio zarobljen. Jedan od uvjeta sporazuma o kraljevom oslobađanju, koji je vjerojatno podrazumevao neku vrstu vazalnog odnosa Srbije prema Ugarskoj, bio je i Dragutinov brak s ugarskom princeza. Srpski Prestolonaslednik je u to vrijeme, ili nešto kasnije, dobio i titulu mladog kralja, što je bio običaj u Ugarskoj. Međutim, kralj Uroš I uporno je izbegavao da svom sinu dodjeli i posebnu oblast na upravu, što je na kraju izazvalo pobunu 1276. godine. Danilo piše:
"Kada roditelj njegov nije primio takve njegove riječi molbe, nego se s još većom jarošću razgnevio na njega, ovaj mladić (tj. Dragutin) ... podiže ruku na svoga roditelja. I pošto je bila među njima velika borba u zemlji zvanoj Gacko, sin odole svome roditelju i uze prijesto njegov silom ... I nazva se blagočastivi i hristoljubivi i samodržavna sve srpske i pomorske i podunavske i sremske zemlje kralj Stefan. "Već ostareli kralj Uroš otišao je u manastir i postao redovnik Simon. Tako će Dragutin biti upamćen po do tada nečuvenom dijelu u kući srpskih vladara - pobuni protiv vlastitog roditelja. Biće to čin koji će, čini se, kasnije izazvati grižu savjesti i mučiti počinitelja sve do kraja života. Jer, kako Danilo navodi, u Svetom pismu je zapisano: "Poštuj roditelje izravno s Bogom".Dragutin predaje vlast Milutinu
(iz Žitije kralja Dragutina od arhiepiskopa Danila)
"Ljubimi moj brate, eto vidiš kako učinih, tako mi se vrati, da više neću vladati na ovom prijestolu, koji silom uzeh svome roditelju. A ako nakon ovoga ostanem na ovom prijestolu kraljujući, tijelo moje ima biti iskušano od Gospoda ljutim neiskazanim kaznama. Jer po djelima mojim što učinih, sve ovo doći će na me. Jer mislim kako za navek otpadom od carstva budućeg, zaželevši prolazna slave. Jer bol od geen očekuje me, vječno uze i tama krajnja, otrovni crv, škrgut zuba, skrb i tuga ognjene rijeke. Koja će me riječ izbaviti, vazljubljeni? Tko će se zauzeti i pomoći meni, koji se mučim?
A ti, dragi moj i ljubimi brate, uzmi moju carsku krunu i sjedi na prijestolu roditelja svoga, jer Bog tako zapoveda, i u mnogoletnom životu kraljuj, i brani otačestvo svoje od nasilja onih koji vojuju protiv tebe ...
A mene, ljubimoga ti brata, ne zaboravljaj u ljubavi srca svoga. A ja idem u sudbinu koju mi je Bog odredio ... "
Vlast
Zadobivši uz pomoć ugarske vojske srpsku krunu, i ne osećajući se sasvim sigurno na prijestolu, Dragutin je vlast podijelio s majkom i mlađim bratom. Tako je kraljici Jeleni odvojio posjede u primorju - od Dubrovnika do Skadra, kao i oblasti gornjeg Lima (plava) i gornjeg Ibra (zamak Brnjci). Milutin je također dobio svoju zasebnu oblast. Tijekom relativno kratkog kraljevanja Raškom - od 1276. do 1282. godine - nisu zabilježena neka značajnija Dragutina djela. Potomak i muž zapadnjačkih princeza, on se uglavnom držao savezništva s Ugarske i Napulju - što bijaše i politika njegovog oca.
Pokazivao je bdjeti da odlučnije napadne sve slabiju Bizant. Vjerojatno je to utjecalo na pad kraljeve omiljenosti među ratobornom vlastelom. Na Dragutinovu odluku da se nakon šest godina povuče u drugi plan i ostavi vlast u Rasu energičnije bratu Milutina, utjecao je i jedan događaj koji se kralju ukazao kao božje znamenje. "Kada je jezdio nekim poslom s vlastelom svojom pod gradom Jelečem (Raška župa) pavši s konja slomi nogu. Bila je velika uzbuna i velika žalost u njegovu otačestvu. "Vjerujući da ga je Bog kaznio zbog velikog grijeha počinjenog prema ocu, Dragutin pozva mlađeg brata" i poslije ovoga darova mu svoj prijesto ... i dade mu dragocjene darove i zlato i haljine (zlatotkane) skupocene carske, konja svoga i oružje svoje. "Izgleda da je ovom prilikom održan i poseban sabor na dvoru Nemanjića u Deževi (kod Rasa), gdje je javno objavljen dogovor između dva brata. Taj dogovor Milutin će kasnije nastojati da zaboravi, pa i da svim silama uništi svaki posebno pisani pomen na njega. Međutim, na temelju raznih saznanja i detalja suvremeni historičari ipak su uspeli da proniknu u glavne dijelove sporazuma iz Deževe. Prema njemu, Dragutin je ostao titularni kralj Srbije, ali se povukao na svoje osobne posjede na sjeveru, u krajeve oko planine Rudnik i Podrinje. Milutin je dobio pravo da vlada cijelom državom, kao neka vrsta regenta, i da predvodi vojsku, ali uz važan uvjet da nakon njegove smrti nasljednik srpskog prestola postane Dragutinov sin.Rodoslovne veze između kralja Dragutina i nekih znamenitih europskih vladara
VEZA IZMEĐU KRALJA DRAGUTINA i Ruske CARICE KATARINE II
Marija Kotromanića, unuka Jelisavete Nemanjića (Dragutinove kćerke) i rođena sestra bosanskog kralja Tvrtka I, udala se 1351. godine za njemačkog grofa Ulriha V od Helfenštajna, a umrla je 1403. godine. Imala je dvoje djece: Beatrisu (umrla prije 1385. godine) i Friedrich I, grofa od Helfenštajna (umro 1438. godine). Grofovi od Helfenštajna činili su vrh plemstva Švapske, kao i samog njemačkog carstva. Orodili su se s velikim brojem značajnih njemačkih obitelji, tako da u Marijino potomstvo spadaju i pripadnici porodica Hoencolern (vladari Pruske), Holštajn-Gotorp (vladari Rusije, Danske i dr..) I mnogi drugi. Na primjer, među Marijinim potomcima, pa prema tome i potomcima kralja Dragutina Nemanjića su i ruska carica Katarina II Velika (u 14. generaciji), kao i najčuveniji pruski vladar Friedrich II Veliki (u 15. generaciji).
"Sremski kralj"
Možemo pretpostaviti da Milutin nije unaprijed i po nekom utvrđenom planu odustao od sporazuma s bratom. Uostalom, odnosi između dva srpska kralja Nemanjića bili su dugo nakon predaje vlasti sasvim dobri. Nalazimo ih kako zajednički prodiru na jug sve do Skoplja (1282) koje će Milutin pripojiti svojim zemljama.
Nalazimo ih i kako devedesetih godina na sjeveru Srbije, u Braničevu i na Dunavu, vode borbe protiv bugarskih velikaša. "I tako obojica sakupiše vojnike svoje, imajući u tijelu jednu volju i ljubav bratsku, pođoše na državu onih koji su podigli ratove i bune." Nalazimo dva kralja zajedno prikazana i na veličanstvenim freskama u Dragutinovoj zadužbina - manastiru Arilju (rađene oko 1296/1297 ). Oba vladara prikazana su kao ljudi još u punoj snazi, naočiti, visoki, vrlo slični. Pored Milutinove slike stoji: "mladi kralj Uroš, samodržac", dok je kod ktitora Dragutina, pored kojeg je naslikan i njegova žena Katarina, navedeno: "gospodin kralj Stefan, brat kralja Uroša". Krajem 13. stoljeća Milutin je osvajanja znatno proširio Srbiju ka jugu, a Dragutin je preko veza s ugarskom dvorom mirnim putem uspeo da dobije na upravu Mačve (tada poznat Srem), Posavina, kao i Usora i Soli u sjevernoj Bosni. Zbog toga je poznat i "sremskim kraljem". Imao je Dvor u mjestu Debrc na Savi kao i u Beogradu. Gradio je pravoslavne zadužbine u sjevernom dijelovima Srbije, uz Drinu i po sjevernoj Bosni, od kojih su neke opstale do danas, poput one u Arilju, manastira Rače (kod Bajina Bašta), tavna (kod Bijeljine) i drugih. Danilo bilježi i da je bosanske bogumile privodio hrišćanskoj vjeri, o čemu je obaveštavao i papu.
Više od desetljeća živjela su vladala dva brata i susjeda u kakvoj-takvoj slozi, pod pažnjom i nadzorom njihove, i pod stare dane, vrlo živahne majke Jelene. Što su dva brata i kralja osjećali jedan prema drugom? Vjerojatno neku mješavinu uzajamne odanosti, ali i ljubomore i surevnjivosti. Na pogoršanje odnosa među braćom nesumnjivo su utjecali njihova bliska okolina, poodrasla djeca, supruge, rodbina. Ali, povod za sukob bilo je Milutinovo "zaboravljanje" dogovora iz Deževe, nakon što se 1299. godine oženio vizantijskom princezom Simonidom. Početkom 14. stoljeća započinju borbe među braćom, koje će s prekida, povremenim pobjede i mirenje, trajati skoro cijelu deceniju. U jednom trenutku ratovanja, Dragutin je skoro prevladao. Naglog, često surovog Milutina bijaše napustila sva vlastele, ali ga je spasa podrška srpske crkve, a još više najamnička vojska koju je uspio da okupi među Turcima i Tatarima. Nakon više godina rata bez konačnog pobjednika, braća su se na kraju ipak izmirila iako spor o tome tko će naslijediti srpsku krunu nije bio riješen. Dragutin je dobio proširenje svojih zemalja na planinu Rudnik, ali je, čini se, ipak ponovno uzmakao pred mlađim bratom, pa se u hrisovulji banjskog manastira (1312. godine koju su dva brata zajednički izdala) potpisao kao "Blagoverni rab Kristu Stefan, ranije bivši kralj, brat gospodina mi, velikog kralja Stefana Uroša ". Pomirenje je potvrđeno i posetom mlade kraljice Simonide kraljevskom bračnom paru (Dragutin i Katarini) u njihovu dvoru. U biografiji kraljice Jelene sačuvan je prvi opis Beograda pod srpskom vlašću: "I tako ova blagočastiva (Simonida) odlazeći s takvom velikolepnom slavom carskom kroz sve države svoje, i dođe u slavni i sjajni grad zvani Beograd srpski, koji stoji na obali rijeka Dunava i save. I tu se u velikoj Sabornoj crkvi mitropolitskoj pokloniše sa umiljenjem čudotvornoj ikoni Presvete Bogorodice ... "VEZA IZMEĐU KRALJA DRAGUTINA I OBITELJI HABZBURG
Druga unuka Jelisavete Nemanjića - Katarina Kotromanića (kći bana Stjepana II) udala se 1361. godine za grofa Hermana I iz znamenite obitelji grofova Celjskih (von Cilli). Njena unuka Varvara (ili Barbara) Celjska udala se za njemačkog cara i ugarskog i češkog kralja Žigmunda (ili Sigismunda) od Luksemburga. Njeni potomci vladali su Češkom, Mađarskom i Poljskom. Brakom njene prapraunuke Ane s Ferdinanda i od Habzburga, ova austrijska obitelj stekla je nasleđe Ugarske i Češke kraljevine, kao i carski prijesto. Tako su linijom Ferdinanda I od Habzburga (umro 1564), svi carevi iz kuće Habzburga (od 1558. godine, pa do posljednjih austrijskih careva Franje Josipa I i Karla I) potomci kralja Dragutina Nemanjića. Posredstvom princeza iz kuće Habzburg, kralj Dragutin je predak i najčuvenijeg francuskog kralja Luja XIV, nazvanog Kralj Sunce.
Sudbina i komentari
Bez obzira na to koliko je popuštao u nadmetanju sa svojim bratom i suparnika, Dragutin se nikada nije odrekao prava svojih potomaka da naslijede Nemanjina prijesto. Stoga je pred kraj života načinio i neke simbolične gest koji bi trebalo podsjetiti da je on, kao stariji, ipak bio zakoniti nositelj srpske krune. Tako je, umjesto da gradi vlastitu zadužbinu, obnovio i proširio manastir svog pradede Nemanje - Đurđeva stupove - koji se nalazio u samom srcu stare srpske države, u Rasu (kod Novog Pazara). Dragutin je ostavio zavjet biti sahranjen u tom manastiru, a ne negdje na prostorima na kojima je živio i vladao. Dok je njegov brat uglavnom gradio brojne zadužbine kao način da spase svoju dušu, Dragutin se više duhovno pripremao za carstvo nebesko. Danilo priča kako je pred kraj života Sremski kralj na razne načine mori svoje tijelo. "... Što da kažem o toliku njegovu podvig i trpljenja i noćnom stajanju njegovu, molitvama i božanski pjesmama?" Dragutin se za zagrobni život pripremao na poseban način: "... uvijek je bio iskopan grob u zemlji i mjesto mekane postelje bilo je prostrto oštro kamenje i trnje i u tako spremljenom (grobu) ležao je ... "Kao poseban primjer podviga Danilo navodi da" ovaj blagočestivi, živeći sa svojom ženom u svome životu više od dvadeset i tri godine ne dotaći se nje, no čuvajući se oboje u celomudriju i čistoti, ostadoše živeći kao brat i sestra ... "Poput prethodnih Nemanjića, i Dragutin je umro kao redovnik 1316. godine, pod imenom Teoktist. A kad su ga spremali za sahranu, "nađoše ga opasan oštrim pojasom od slame po nagu tijelu njegovu i obučena u oštru lanenu haljinu, a pojas od slame zalepio se duboko u tijelo njegovo ..."
Život kralja Stefana Dragutina proticao je sredinom razdoblja nemanjićke Srbije. Prije njega Srbijom su od 1170. godine vladale tri generacije "svete Nemanjine loze", a nakon njega i njegovog brata Milutina, još tri pokoljenja izmeniće se na vladarskom prijestolu. To bijaše vrijeme sjajnog uspona srpskog srednjovekovnog društva, njegove kulture i države. Dragutin je bio pametan, sposoban i dosta uspješan vladar, ali je cijeli život ostao u sjenci odlučnijeg i srčanijeg mlađeg brata. Bili su slični po izgledu, ali su se u životu dosta razlikovali. Dragutin je bio vjeran suprug i brižan roditelj. Milutin se ženio najmanje pet puta, mijenjao je žene kad god su političke prilike to nalagale, rođenog sina je oslepeo. Dragutinov stav prema bratu će se mijenjati od želje za mirom i podjelom naslijeđa do otpora. Iako on ne spada među najznamenitije vladare iz kuće Nemanjića, njegova vlast najavila je jedno novo doba u istorijskoj sudbini srpskog naroda, koje se u to vrijeme još teško moglo nazreti. Kao prvi hrvatski vladar koji je držao Beograd, dijelove Srema i Mačve i današnje podunavske Srbije, Dragutin je postavio temelje za kasnije širenje srpske države prema sjeveru. Imao je dva sina, Vladislava i Urošica, kao i više kćeri. Urošic je umro mlad i sahranjen je u crkvi u Arilju. Srpska pravoslavna crkva proglasila ga je za sveca - jednoga od sedamnaest svetaca, koliko je ukupno dala kuća Nemanjića.
Vladislav (II) pokušao je nakon očeve smrti ispuniti njegov zavjet i da osvoji krunu u Srbiji, kao i prijesto u Ugarskoj, ali ni jedno ni drugo nije mu uspjelo. Bio je jedno vrijeme titularni herceg Slavonije, gdje se i povukao nakon što ga je u borbi za vlast u Srbiji porazio brat od strica Stefan Dečanski. Tamo mu se gubi daljnji trag. Jedna od Dragutinovih kćeri zvala se Ursa / Urošica i bila je udata za hrvatskog bana Pavla Šubića. Druga kći Jelisaveta udala se oko 1284. godine za bosanskog bana Stjepana I Kotromana. Najpoznatiji potomak iz braka Stjepana Kotromana i Jelisavete bio je njihov unuk Stefan tvrtke. Nakon nestanka Nemanjića, pozivajući se na svoje porijeklo, Dragutinov praunuk Tvrtko krunisao se 1377. godine u manastiru Mileševa za "kralja Srbljem i Bosne".
Duško Lopandić
Ilustrovao Goran Gorski
www.politikin-zabavnik.co.yu/