Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2008 0:36:50 GMT -5
Vizantijske igre riječi
Po imenu te poznajem
Sudbina se često poigra tako što nečije ime bude u skladu s njegovim postupkom, zvanja, uopće cijelim životom. Tako je i nastala čuvena izreka o kojoj pišemo
Ilustrovao Dragan Maksimović
Stari Rimljani, čuveni po svom jezgrovito, pronicljivi i točnom izražavanju, dali su veliki doprinos svjetskoj riznici mudrih misli i izreka. Jedna od njih je i izreka komediografa Tita Makcija Plauta i navedena je u "Persijancu", jednoj od dvadeset jedne njegove sačuvane komedije. Riječ je o sceni u kojoj lukavi rob Toksil prodaje svodniku Dordalu slobodnu djevojku i smišlja podvalama. Naime, prema prethodnom dogovoru Toksila i djevojke, ona je dužna dokazati da nije robinja i zatim raskida pogodbu s podvodačem. U toj sceni Dordal pita djevojku kako se zove, dok prepredeni Toksil kaže više za sebe kako se boji da se ona tu ne zaplete, a djevojka odgovara da je u otadžbini zovu Lukrida (ovo ime dolazi od latinske riječi lucrum što znači dobitak, korist) . Ustreptali Toksil s darom veštog trgovca dodaje "Nomen atʹ̱ue omen" - u smislu "ime u kome je i znamenje" - što će reći da devojka s tim imenom donosi dobitak, a potom Dordalu postavlja pitanje: "Kako onda da je ne kupiš?" Podvodač Dordal, očito pod dojmom robovog slatkorečivog ubeđivanja, izražava nadu da će ukoliko je kupi i ona za njega biti Lukrida. Toksil, koji vidi da će mu podvala uspjeti, više za sebe dodaje: "Ako je ti kupiš, kunem se Herkulom, ta robinja kod tebe neće ostati ni mjeseca."
Spomenuta krilatica "Nomen atʹ̱ue omen", ili u sličnom obliku "Nomen est omen", ušla je s mnogo razloga u mnogobrojne jezike kao zgodna "metafora", i u mnogobrojne priručnike i zbornika latinskih citata. Riječ je o izrazu koja se govori kada se želi istaći da je nečije ime u skladu s njegovim postupkom, zvanja, sudbinom ili slično. Pretpostavimo, na primjer, da se neki loš slikar preživi Mazalića ili da je nekom samozvanom piscu prezime Škrabalo!
Uopće, ova svojevrsna igra riječi, koju je uveo rimski komediograf Plaut, može se prati u kasnijem razvoju književnosti bilo one na latinskom ili one na grčkom jeziku. I vizantijsko pisci umjeli su da se poigraju riječima na način na koji je to učinio Tit Makcije Plaut, o čemu svjedoče mnogobrojni primjeri. Ukazat na pet u kojima su vizantijsko pisci primijenili frazama Nomen est omen ".
Tarasije
Prvi takav primjer zabilježen je u spisu takozvanog Teofanovog nastavljača, povijesnom spisu sastavljenom od šest knjiga čiji su pisci uglavnom ostali nepoznati, u kome je opisano razdoblje od 813. do 961. godine. U prvoj knjizi ovoga spisa anonimni pisac govori o nekom proroku Simvatiju koji je bio očigledno ikonoborački nastrojen i koji u krajnje lošem svjetlu spominje "pantericu i bahantkinju", a također i Taraksija. Riječ je o carica Irini (797-802), koja je još kao Regent maloljetnom sinu Konstantin VI (780-797) upriličila Sedmi vaseljenski sabor u Nikeji 787. godine. Na tom saboru je nakon pola stoljeća ikonoborstva uspostavljen kult ikona.
Uvredljiv izraz "panterica i bahantkinja", dakle Ženka krvoločne zvijeri i sudionica u bahanalijama, usmjeren je na caricu Irina.
Pod imenom Taraksije "skriva" se Tarasije, vaseljenski patrijarh (784-806), glavni suradnik carice Irine na obnovi kulta ikona. Pisac se poigrao riječima tako što je preimenovao Tarasija u Taraksija, a Taraksije dolazi od grčkog glagola tarasso što znači potresati, uzdrmati, poremetiti, uzburkati, uznemiriti, buniti. To bi značilo da je patrijarh Tarasije - to jest Taraksije, kako ga ironično naziva prorok Simvatije - netko tko nešto muti, spletkari, pobunjuje.
Uroš
Drugi primjer potječe iz sredine 12. vijeka i vezan je za vizantijskog pjesnika Prodroma Manganskog. U nauci je dugo postojala nedoumica oko dvojice pjesnika iz ovog vremena: Teodora Prodroma i Prodroma Manganskog. Starija vizantologija ih je često pogrešno poistovećivala, djela jednog pripisivali drugom i obratno, a izvjesne nedoumice oko njihovih opusa su ostale.
Prodrem Manganski u jednoj pjesmi veliča vojničke podvige vasilevsa Manojlo I Komnina (1143-1180) i slavodobitno proslavlja romejsku pobjedu nad Srbima, a na loš način posebno ističe raškog velikog župana Uroša II. On piše sljedeće: "pretraživanjem stene, tvoji (= carevi) psi njuškači skrivene Srbe kao zečeve žive uloviše i njih divlje u pitome pretvoriše. Uroš, obuzet strahom i niz bedra ispustivši urin, od jednog udesa jedno od drugog postade, bežeći kroz urvine gora, prepit strahom, on mokrenje ispuštač beše. "U ovom slučaju se vizantijsko pjesnik prodrem Manganski poigrava zvučnom sličnošću riječi Uroš i urin kako bi se na groteskan način - način koji se, bar prema gledištima našeg vremena, opasno približio neukusu - narugao hrvatskom velikom župan.
Dobromir hrs
Treći primjer potječe iz pisane zaostavštine vizantijskog retora Nićifora Hrisoverga koji je živio u drugoj polovini 12. i prvim desetljećima 13. stoljeća. Između ostalog, ovaj intelektualac sastavio je i tri govora koje je posvetio vizantijskom caru Aleksiju III Anđelu (1195-1203). U njima je, u skladu s ovim žanrom vizantijske književnosti, veličao podvige romejskog vasilevsa. U jednom od tri govora, koji je održao u petak 10. siječnja 1202. godine, Nićifor Hrisoverg kazuje o vasilevsovim sukobima s pojedinim područnim gospodarima koji su, koristeći se slabošću centralne vlasti, otpadali i vladali neovisno na svoje posjede.
U ovom govoru retor aludira na careve sukobe s protostratorom Manojlom Kamicom, zatim spominje pobunu Jovana Spiridonakisa i znatno podrobnije govori o odnosima Bizant i Bugarske, a najviše o tome kako je Aleksije III Anđeo rastavio Bugare od saveza s Dobromirom Hrsom, gospodar grada Prosjek Vardaru i jednim od osamostaljenih oblasnih gospodara. Nićifor Hrisoverg je zapisao: "I zadnja glava (koju je savladao) jest onaj koji je na djelu veoma lažan i pritvoran, onako isto kao što se i njegovo ime premještanjem naglaskom pretvara u zlato (hrysos - hrysus). Jer, to zlo, kako izgleda, beše hidro mnogoglava, a ti beše Herakle, koji prema svom imenu još lakše izvrši spasonosnu (aleŠikakon - AleŠios) podvig odsecanja glave. "
Ovdje se Nićifor Hrisoverg poigrao ne samo s imenom oblasnog gospodara nego i carevi imenom. On naglašava da se odmetnikovo ime hrs (Hhrysos) isto piše kao i riječ zlato (hrysus), a jedina razlika postoji u mjestu gdje se nalazi akcent. S druge strane, kad se radi o imenu cara Aleksija III, Hrisoverg ga dovodi u vezu s pridevom aleŠikakos sa značenjem: koji od zla brani, spasonosnu.
Proslavljanju vasilevsove ličnosti pridonosi i usporedbu Aleksija III Anđela s Heraklom, Zevsovim sinom i najslavnijim grčkim junakom, koji je usmrtio mitsku zmiju hidro i to je bio jedan od njegovih dvanaest podviga.
Ksileas
Četvrti primjer Plautovog "Nomen atʹ̱ue omen" potiče iz istorijskog spisa Georgija Akropolita, vizantijskog državnika i jednog od vodećih onovremenih intelektualaca, koji je živio u 13. stoljeću. Riječ je o opisu pohoda koji su odredi srpskog kralja Stefana Uroša I (1243-1276) poduzeli protiv europskih posjeda Nikejskog carstva 1257. godine. Kako bilježi Georgij Akropolit, arhont Srba poslao je protiv romejskih zemalja vojsku od tisuću ljudi. Kraljevi odredi prošli su Kičevo i počeli pustoše okoliš Prilepa.
U blizini tog grada nalazio se skuterije Ksileas, jedan od zapovjednika nikejske vojske, prema Akropolitovim riječima nevičan vojnim stvarima i bez ikakvog ratničkog iskustva. Štoviše, nikejski pisac nije se libio da na račun Ksileasa na drugom mjestu u svom povijesnom spisu napravi prilično grubu i uvredljive šalu. Posluživši se igrom riječi Ksileas - ksilon, kao što smo vidjeli, omiljenim književnim manirom vizantijskih autora, Georgij Akropolit naglašava kako je skuterije Ksileas bio nalik drvetu, odnosno cijepanice ili zaliha robe (ksilon).
Krokondil
I naposljetku, zanimljivu i opet prilično pogrdnu primjenu Plautovog "Nomen atʹ̱ue omen" srećemo kod vizantijskog pisca Georgija Sfrancisa koji je živio u 15. stoljeću i koji je svoj povijesni spis u obliku svojevrsnih memoara napisao sedamdesetih godina tog stoljeća, dakle nakon propasti Vizantijskog carstva. Ovaj memoarski spis je prvorazredni izvor za posljednje dane vizantijskog sveta koji je dio po dio polako postajao plijen Osmanlija.
U opisu prilika na Peloponezu, posle pada Carigradu posljednjoj oazi vizantijskog sveta, Georgij Sfrancis bilježi kako je Emir, to jest Mehmed II Osvajač (1451-1481) zauzeo grad Leondari i okolne oblast. Kad je to video Krokondil (Krokontylos), kome bi bolje pristajalo Krokodil (Krokodeilos), pokorio se sultan i predao mu ne samo tvrđavu Svetog Georgija nego i dvojicu svojih sinova.
Očigledno je da je pomenuti Krokondil, na koga je toliko ogorčen povjesničar posljednjih Paleologa, posljednje vizantijske carske dinastije, procijenio da nema nikakvih izgleda da u sudaru s odredimo Mehmeda II osvajača sačuva pomenutu tvrđavu. Ipak, Georgij Sfrancis je njegov gest interpretiralo kao nedostojan i izdajnički i stoga ga je izložio grubo literarno ruganju.
Radivoj Radić
www.politikin-zabavnik.co.yu/