Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 18:21:28 GMT -5
Price iz srednjeg veka - Zabljak Crnojevica
Sred jezera, medj’ zabama... Grad
Utvrda na Skadarskom jezeru vekovima je gospodarila nekad nepreglednom plodnom ravnicom i onda joj je voda dosla glave, od vremena kad je Bojana potekla uzvodno...
Ne zna se kad je nastao, isto kao sto danas malo koji dosljak zna kako da stigne do njega. I ponajcesce ga brka s gradom tamo gore na Durmitoru, samo sto su ovde, cini se, zabe mnogo glasnije i kudikamo skuplje: stranci, mahom Italijani, za kilogram nude dva evra. Mestani, pak, vise vole da se rvu (otud, mozda, i ime obliznjem selu Rvasi) s krapovima (vrsta sarana sa Skadarskog jezera) i ukljevama (jezerskim sardelama), specijalitetom ovog podneblja. Ne zna se da li su bolji svezi ili dimljeni, a i cena im je sasvim posebna - do deset evra za kilogram susenog krapa. Zabe su, zasad, bezbedne.
Izvesno je da ime grada potice od zaba koje su ovde, izgleda, ubedljivo najpostojaniji stanovnici. Pouzdanih podataka kad je nastao nema, mada su neki istoricari skloni da nastanak njegovih utvrda smeste u prvu polovinu 10. veka, u vreme vladavine vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita. Mora da je „rodjen u purpuru”, kako su zbog rodjenja u purpurnoj palati carskog dvora u Konstantinopolju nazivali princeve i princeze, video da je to kameno kupasto uzvisenje savrseno da se utvrdi jos jedna vazna tacka golemog Carstva. Moguce je da su tada i Vojislavljevici, uz svoju Duklju, ovde ostrili strele i kao neprikosnoveni gospodari prostora izmedju Neretve i Bojane virkali kud ce i sta ce pred mnogo jacim neprijateljem.
Dva veka docnije pop Dukljanin, svestenik iz Bara, u svom „Letopisu” pominje ga kao Lug, srediste zupe Podluzje, a narodni pevac ga svojata u stihu: „U Zabljaku, podluskome gradu...”
Prvi pisani trag potice iz mletackih izvora, a tice se 1453. godine kada se u njemu nalazila vojska despota Djurdja Brankovica vodeci nimalo nezne bojeve s odredima Stefanice Crnojevica. Posle odlaska srpskog despota postaje prestonica gospodara Zete i dobija zvanican naziv Zabljak Crnojevica.
Pogled na vodoplavnu ravnicu
Prva prestonica
Kameni ostaci nekada i te kako vaznog grada nisu preterano pricljivi. Skrti podaci dotekli do naseg vremena vele da ga je najpre i ponajbolje utvrdio Ivan Crnojevic, u narodu poznatiji kao Ivan-beg. Na puskomet daleko od Turaka, koji su kao plima nadirali sa svih strana, on je vestim diplomatskim igrama uspevao da od Venecije dobije pomoc, ali i majstore za gradnju grada na vetrometini vremena i prostora. Tako je na kupastom kamenitom uzvisenju - okruzen ribom prebogatim vodama Karatune, Moracice, Segrtnice i Sjerave - niklo utvrdjenje koje je posadi obecavalo bezbedan zivot.
Sest kula koje su kao platno spajali bedemi debeli i do dva metra a visoki dvanaest medjilo je prostor od oko 1500 kvadratnih metara. Unutar zidina koje su imale samo jedna ogromna gvozdena vrata nalazio se dvor gospodara Zete (koji je jedno vreme bio i mletacki vojvoda), kasarna, crkva posvecena svetom Djordju i uobicajena cisterna za vodu. Odozgo, kroz nazubljene otvore namenjene strelcima i kopljanicima, kao na dlanu pruzao se pogled kome je malo cije kretanje moglo da promakne. Dole, van utvrde, u podgradju, zivele su zanatlije ali i zemljodelci. Jer, tada su se oko Zabljaka Crnojevica talasala najplodnija polja zitarica.
Ipak, tada ni mnogo veci i utvrdjeniji gradovi nisu mogli dugo da odolevaju najezdi sa Istoka, pa je Ivan Crnojevic 1475. godine svoju prestonicu izmestio na nesto udaljeniji i nepristupacniji Obod, iznad Rijeke Crnojevica gde je njegov najstariji sin Djuradj 1493. godine osnovao najstariju stampariju na juznoslovenskim prostorima. Turci su osvojili Zabljak 1478. godine, kada je beglerbeg Sulejman s janicarima savladao posadu posto se Ivan-beg vec sklonio na sigurno.
Otada ce, tacno naredna cetiri stoleca, Zabljak biti turski grad mada ga je 1481. godine, uz pomoc Venecije, Ivan Crnojevic nakratko vratio. Potom je prestonicu preneo na Cetinje i u istoriju usetao i kao osnivac grada pod Orlovim krsem. U medjuvremenu novi gospodari Zabljaka prvo su na mestu crkve podigli dzamiju, a onda dodatno utvrdili kule i bedeme. Jer, grad je bio na raskrscu vaznog karavanskog puta izmedju Soluna i Dubrovnika, ali i na danonocnoj meti Crnogoraca i sveprisutnih Mlecana.
Zabljak Crnojevica, iako svrstan u prvu kategoriju spomenika Crne Gore, danas je prilicno zapusten.
Stanisa i Skender-beg
Tragovi u turskim knjigama iz 16. veka kazu da se Zabljak Crnojevica nalazi na granicnom i opasnom mestu, izmedju brda Sestan i Karadaga (Crne Gore), pa je potrebno da se varos ozivi. I grad, posebno podgradje, naseljavaju nomadi lutalice koji dobijaju posebne povlastice ali i obaveze. Duzni su da popravljaju zidine i druga zdanja u tvrdjavi, kao i mostove i puteve u okolini. Prvi ljudi su, uobicajeno u to vreme, bili kovaci koji su brinuli o oruzju i orudju, ali i svim onim alatkama bez kojih je bio tesko zamisliv zivot srednjovekovnog coveka usredsredjenog na zemljodelstvo.
Kotoranin Marjan Bolica u svom opisu Skadarskog sandzakata 1614. godine belezi da je ovo snazna i savremena tvrdjava u kojoj je stolovao gospodar Ivan Crnojevic i da sada gradom upravlja dizdar aga i turski gospodar. Navodi jos da u podgradju ima oko 250 domova, da se stanovnici uglavnom bave lovom na ukljeve i krapove koje izvoze sve do Stambola i Venecije i da je najveci broj njih „dritto serviani”, srpske vere.
Crnojevici su se jos jednom vratili u grad kome su podarili svoje ime. Rec je o Stanisi, najmladjem sinu Djuradja stampara. Kao turski namesnik, poturcivsi se u Carigradu pod imenom Skender-beg, vladao je iz Zabljaka u vreme kad se Crna Gora izdvojila iz Skadarskog sandzakata. Bilo je to od 1514. do 1528. godine, a njegovo gospod(ar)stvo upamceno je po zlu.
U gradu su se inace cesto okupljali odredi koji su upadali na podrucja koja je, jos, drzala Crna Gora, a bili su i strah i trepet za primorske posede Mlecana. U njemu, ali i oko njega, vec se stvorio povlasceni sloj koji je gazdovao bogatim posedima timarima plodne zemlje, nadaleko glasovitim vinogorjem i vodama darezljivim ribom. Kraj 16. i 17. vek oznacavaju procvat Zabljaka, ali i muke okolnih crnogorskih plemena koja su svakodnevno izlozena zulumu gradskih gospodara. Pokusaj da 1788. godine, pod vladikom Petrom I Petrovicem, na prepad osvoje utvrdu zavrsen je neslavno.
Slava ce stici kasnije...
Drim prekinuo san
Moze se reci da je na pocetak kraja Zabljaka Crnojevica vise uticao hir prirode nego „svijetlo oruzje i srce u junaka”. Izmedju 1835. i 1840. godine naglo je porastao nivo jezera i dotad zitorodna ravnica sve je vise nalikovala barustini koja je stizala do podnozja bedema. Naime, Drim je svojim nanosima nemilice zasipao korito Bojane, jedine jezerske otoke, i vodi je zaprecen uobicajen vekovni put prema moru.
A onda je, u jednom naletu, u zimu 1858/59. godine, rukavac Drimac silovito skrenuo u pravcu Bojane, zatrpao njeno korito i stvorio veliki sprud. Tada je ogromna masa vode umesto u more potekla uzvodno, Bojanom u jezero. Nivo jezera popeo se za oko dva metra i poplavljeni su veliki prostori plodnih njiva ali i okolna naselja. To potvrdjuje i geografska karta iz 1827. godine na kojoj su ucrtana sela koja su se nalazila na prostoru danasnjeg jezera. Jedan geograf koji je jezero proucavao pocetkom 20. veka zapisao je:
„I danas mnogi seljaci imaju sudske turske karte (tapije) o kupovini pojedinih parcela zemlje koje sada leze ovde pod vodom.”
Drugi pisani trag to ovako objasnjava:
„Polje poplavi voda. Gde se pre 60 godina sejala psenica, tu danas plove parobrodi. Gde je pre 150 godina bio vinograd, tu sad raste lopuh i kasaronj i voda lezi preko leta. Sto je seljak pre prodavao, to danas kupuje...”
Voda koja vise nije imala kud oterala je mnoge ljude, a sela - poput Salkovine, Sarika i Balija - zauvek su nestala u njenom muljevitom dnu. Turska, vec na izdisaju, pokusala je da spase sto se spasti moglo, pa je 1870. godine uposlila svoje vojnike u nameri da regulise tok Drima. Izgradjene su primitivne pregrade od pruca i nasute kamenjem, ali to je trajalo do prve sledece bujice. U medjuvremenu su neke druge bujice drmale grad sagradjen od kamenih kvadara i za generacije ostale kao dragoceno stivo o, ipak, moci „svijetlog oruzja i srca u junaka”...
Umesto danasnjih barustina, ovde su se nekad talasala zitna polja.
Osvajanja i predaje
Glavni junak svih prica koje s bilo kojim od ovo malo mestana namernik danas zapodene o Zabljaku Crnojevica svakako je Kenjo Stankov Jankovic, romanticni junak sredine 19. veka. I, tada, kad krene prica, lakonogo ce da te odvedu do spomenika njemu i njegovim druzinama (bas tako, druzinama) i usplamtelo ustvrde da smo mi, ako je tacno da je istorija uciteljica zivota, veciti i nepopravljivi ponavljaci. Ovako.
Prvi otvoreniji i zesci sukobi izmedju zabljackih Turaka i okolnih crnogorskih plemena poceli su kad su Ceklinjani, pripadnici nahije tik uz Jezero, kupili pravo na ribolov. Stalne carke eksplodirale su sto godina kasnije, pocetkom 1835: Turci su iz zasede ubili dvojicu uglednih Ceklinjana, a potom dvadesetoricu javno izbatinali nasred trga u utvrdi. Osveta je spremana kratko i u najstrozoj tajnosti.
Kenjo Stankov je s jedanaestoricom zaverenika krenuo pravo na utvrdu koju je cuvalo stotinak vojnika. Nocu su se potrpali u dva cuna, sa sve merdevinama i nekoliko kilograma mesa. Merdevine su im bile potrebne da se uzveru uz cetrnaest metara visok bedem na severnoj strani ciju je visinu, uz pomoc klupka vune, izmerila jedna zena od poverenja. Mesom su utisali buljuk pasa koje su Turci, zbog predostroznosti, drzali ispod samog bedema.
Tiho su se usunjali u usnuli grad i bez ispaljenog metka uspeli da na najvisoj kuli podignu crnogorsku zastavu. Ujutru, kad su videli mrski barjak na svom posedu, Turci su pomahnitali, ali vec je bilo kasno: sve kljucne tacke u gradu bile su zauzete. Zapovednik Jakup-aga pokusao je da pruzi otpor nadajuci se pomoci spolja. Uzalud, jer su zaverenici zaposeli jedinu kapiju koja je postojala, a onda su im u pomoc dotrcali drugi Ceklinjani.
Prica veli da je aga u sumrak istakao belu zastavu i da su ga zaverenici, kao sto su i obecali, pustili da izadje iz grada. A onda je nastao rusvaj: punih osam dana topovima je gadjano podgradje i gotovo sravnjeno sa zemljom, a i grad je u prilicnoj meri ostecen. Onda se na konju, skrusen, pojavio vladika Rade, Petar II Petrovic Njegos.
Zapenusanim oslobodiocima rekao je da, na trazenje Rusije koju su pritisle druge velike sile, moraju da napuste grad. Poslusali su ga i, s bogatim plenom, otplovili prema Rijeci Crnojevica. Nisu zaboravili da ponesu i dva topa - „krnja” i „zelenka” - koji su sve do 1916. godine stajali ispred Cetinjskog manastira, kao opipljiva uspomena na prvo osvajanje Zabljaka.
Ali, Kenjo je to ucinio i drugi put. Sad s nesto brojnijom druzinom, njih dvadeset osmoro, uspeo je da 1852. ponovo nadmudri posadu. I tada im je radost bila kratkoveka. Ovoga puta ih je knjaz Danilo, opet na pritisak velikih sila, zamolio da napuste grad jer se povlacila granica Crne Gore s Turskom. Povucena je odmah pored Zabljaka koji je ostao - Turskoj...
Ilustracija nepoznatog autora objavljena je na naslovnoj strani francuskog casopisa „L`univers illustre” 18. aprila 1860. godine. (Iz zbirke Momira Marjanovica)
* * *
Tek 1878. godine Zabljak Crnojevica konacno je pripojen Crnoj Gori. Kenjo Stankov Jankovic nije bio ziv.
Potonja vremena samo su potvrdila nastavak propadanja ovog nekad vaznog i lepog srednjovekovnog grada na Skadarskom jezeru. Katastrofalni zemljotres od aprila 1979. godine kao da mu je zadao konacan udarac, rusevine su dodatno urusene i samo bas radoznali i lakonogi namernik pokatkad prodje kroz jednu jedinu kapiju. Tada su nestali i mnogi izvori pitke vode i danas u njemu stoluju samo jata ptica. Zabe su i dalje dole, pod bedemima, vrlo glasne. U petnaestak kuca podgradja dim je sve redji.
Kad voda nadodje, a to je najvecim delom godine, do njega se moze jedino cunom. Inace, moze se drumom i mostovima od Golubovaca, mestasceta desetak kilometara od Podgorice. Od 1961. godine je na spisku spomenika kulture i pod zastitom drzave, a od pre nekoliko leta svrstan je i u prvu kategoriju spomenika. U Republickom zavodu za zastitu spomenika kulture na Cetinju veruju da ce dolazece vreme i ljudi uspeti da mu, bar za turiste, vrate deo prvobitnog sjaja.
Petar Milatovic
Snimio Lazar Pejovic
link
Sred jezera, medj’ zabama... Grad
Utvrda na Skadarskom jezeru vekovima je gospodarila nekad nepreglednom plodnom ravnicom i onda joj je voda dosla glave, od vremena kad je Bojana potekla uzvodno...
Ne zna se kad je nastao, isto kao sto danas malo koji dosljak zna kako da stigne do njega. I ponajcesce ga brka s gradom tamo gore na Durmitoru, samo sto su ovde, cini se, zabe mnogo glasnije i kudikamo skuplje: stranci, mahom Italijani, za kilogram nude dva evra. Mestani, pak, vise vole da se rvu (otud, mozda, i ime obliznjem selu Rvasi) s krapovima (vrsta sarana sa Skadarskog jezera) i ukljevama (jezerskim sardelama), specijalitetom ovog podneblja. Ne zna se da li su bolji svezi ili dimljeni, a i cena im je sasvim posebna - do deset evra za kilogram susenog krapa. Zabe su, zasad, bezbedne.
Izvesno je da ime grada potice od zaba koje su ovde, izgleda, ubedljivo najpostojaniji stanovnici. Pouzdanih podataka kad je nastao nema, mada su neki istoricari skloni da nastanak njegovih utvrda smeste u prvu polovinu 10. veka, u vreme vladavine vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita. Mora da je „rodjen u purpuru”, kako su zbog rodjenja u purpurnoj palati carskog dvora u Konstantinopolju nazivali princeve i princeze, video da je to kameno kupasto uzvisenje savrseno da se utvrdi jos jedna vazna tacka golemog Carstva. Moguce je da su tada i Vojislavljevici, uz svoju Duklju, ovde ostrili strele i kao neprikosnoveni gospodari prostora izmedju Neretve i Bojane virkali kud ce i sta ce pred mnogo jacim neprijateljem.
Dva veka docnije pop Dukljanin, svestenik iz Bara, u svom „Letopisu” pominje ga kao Lug, srediste zupe Podluzje, a narodni pevac ga svojata u stihu: „U Zabljaku, podluskome gradu...”
Prvi pisani trag potice iz mletackih izvora, a tice se 1453. godine kada se u njemu nalazila vojska despota Djurdja Brankovica vodeci nimalo nezne bojeve s odredima Stefanice Crnojevica. Posle odlaska srpskog despota postaje prestonica gospodara Zete i dobija zvanican naziv Zabljak Crnojevica.
Pogled na vodoplavnu ravnicu
Prva prestonica
Kameni ostaci nekada i te kako vaznog grada nisu preterano pricljivi. Skrti podaci dotekli do naseg vremena vele da ga je najpre i ponajbolje utvrdio Ivan Crnojevic, u narodu poznatiji kao Ivan-beg. Na puskomet daleko od Turaka, koji su kao plima nadirali sa svih strana, on je vestim diplomatskim igrama uspevao da od Venecije dobije pomoc, ali i majstore za gradnju grada na vetrometini vremena i prostora. Tako je na kupastom kamenitom uzvisenju - okruzen ribom prebogatim vodama Karatune, Moracice, Segrtnice i Sjerave - niklo utvrdjenje koje je posadi obecavalo bezbedan zivot.
Sest kula koje su kao platno spajali bedemi debeli i do dva metra a visoki dvanaest medjilo je prostor od oko 1500 kvadratnih metara. Unutar zidina koje su imale samo jedna ogromna gvozdena vrata nalazio se dvor gospodara Zete (koji je jedno vreme bio i mletacki vojvoda), kasarna, crkva posvecena svetom Djordju i uobicajena cisterna za vodu. Odozgo, kroz nazubljene otvore namenjene strelcima i kopljanicima, kao na dlanu pruzao se pogled kome je malo cije kretanje moglo da promakne. Dole, van utvrde, u podgradju, zivele su zanatlije ali i zemljodelci. Jer, tada su se oko Zabljaka Crnojevica talasala najplodnija polja zitarica.
Ipak, tada ni mnogo veci i utvrdjeniji gradovi nisu mogli dugo da odolevaju najezdi sa Istoka, pa je Ivan Crnojevic 1475. godine svoju prestonicu izmestio na nesto udaljeniji i nepristupacniji Obod, iznad Rijeke Crnojevica gde je njegov najstariji sin Djuradj 1493. godine osnovao najstariju stampariju na juznoslovenskim prostorima. Turci su osvojili Zabljak 1478. godine, kada je beglerbeg Sulejman s janicarima savladao posadu posto se Ivan-beg vec sklonio na sigurno.
Otada ce, tacno naredna cetiri stoleca, Zabljak biti turski grad mada ga je 1481. godine, uz pomoc Venecije, Ivan Crnojevic nakratko vratio. Potom je prestonicu preneo na Cetinje i u istoriju usetao i kao osnivac grada pod Orlovim krsem. U medjuvremenu novi gospodari Zabljaka prvo su na mestu crkve podigli dzamiju, a onda dodatno utvrdili kule i bedeme. Jer, grad je bio na raskrscu vaznog karavanskog puta izmedju Soluna i Dubrovnika, ali i na danonocnoj meti Crnogoraca i sveprisutnih Mlecana.
Zabljak Crnojevica, iako svrstan u prvu kategoriju spomenika Crne Gore, danas je prilicno zapusten.
Stanisa i Skender-beg
Tragovi u turskim knjigama iz 16. veka kazu da se Zabljak Crnojevica nalazi na granicnom i opasnom mestu, izmedju brda Sestan i Karadaga (Crne Gore), pa je potrebno da se varos ozivi. I grad, posebno podgradje, naseljavaju nomadi lutalice koji dobijaju posebne povlastice ali i obaveze. Duzni su da popravljaju zidine i druga zdanja u tvrdjavi, kao i mostove i puteve u okolini. Prvi ljudi su, uobicajeno u to vreme, bili kovaci koji su brinuli o oruzju i orudju, ali i svim onim alatkama bez kojih je bio tesko zamisliv zivot srednjovekovnog coveka usredsredjenog na zemljodelstvo.
Kotoranin Marjan Bolica u svom opisu Skadarskog sandzakata 1614. godine belezi da je ovo snazna i savremena tvrdjava u kojoj je stolovao gospodar Ivan Crnojevic i da sada gradom upravlja dizdar aga i turski gospodar. Navodi jos da u podgradju ima oko 250 domova, da se stanovnici uglavnom bave lovom na ukljeve i krapove koje izvoze sve do Stambola i Venecije i da je najveci broj njih „dritto serviani”, srpske vere.
Crnojevici su se jos jednom vratili u grad kome su podarili svoje ime. Rec je o Stanisi, najmladjem sinu Djuradja stampara. Kao turski namesnik, poturcivsi se u Carigradu pod imenom Skender-beg, vladao je iz Zabljaka u vreme kad se Crna Gora izdvojila iz Skadarskog sandzakata. Bilo je to od 1514. do 1528. godine, a njegovo gospod(ar)stvo upamceno je po zlu.
U gradu su se inace cesto okupljali odredi koji su upadali na podrucja koja je, jos, drzala Crna Gora, a bili su i strah i trepet za primorske posede Mlecana. U njemu, ali i oko njega, vec se stvorio povlasceni sloj koji je gazdovao bogatim posedima timarima plodne zemlje, nadaleko glasovitim vinogorjem i vodama darezljivim ribom. Kraj 16. i 17. vek oznacavaju procvat Zabljaka, ali i muke okolnih crnogorskih plemena koja su svakodnevno izlozena zulumu gradskih gospodara. Pokusaj da 1788. godine, pod vladikom Petrom I Petrovicem, na prepad osvoje utvrdu zavrsen je neslavno.
Slava ce stici kasnije...
Zitnica starog Rima
Neki zapisi ostali od davnina govore da je dolina danasnjeg Skadarskog jezera bila plodna zupa kroz koju je proticala Bojana a koju je vodom hranila Moraca. Zabelezeno je i da je ovaj kraj za vreme Rimljana snabdevao „vecni grad” zitom. Krstasi koji su ovuda prokrstarili u 11. veku ostavili su belesku da su morali da predju preko dve reke, dok jezero nisu ni pomenuli. Tek u istorijskim zapisima iz prve polovine 18. stoleca danasnje jezero pominje se kao blato, Donje i Gornje.
Upuceni tvrde da su za poslednjih stotinak godina vode Skadarskog jezera otele 20.000 hektara plodne zemlje. Svi planovi o regulaciji toka Drima, odnosno Bojane, i dalje su - planovi.
Drim prekinuo san
Moze se reci da je na pocetak kraja Zabljaka Crnojevica vise uticao hir prirode nego „svijetlo oruzje i srce u junaka”. Izmedju 1835. i 1840. godine naglo je porastao nivo jezera i dotad zitorodna ravnica sve je vise nalikovala barustini koja je stizala do podnozja bedema. Naime, Drim je svojim nanosima nemilice zasipao korito Bojane, jedine jezerske otoke, i vodi je zaprecen uobicajen vekovni put prema moru.
A onda je, u jednom naletu, u zimu 1858/59. godine, rukavac Drimac silovito skrenuo u pravcu Bojane, zatrpao njeno korito i stvorio veliki sprud. Tada je ogromna masa vode umesto u more potekla uzvodno, Bojanom u jezero. Nivo jezera popeo se za oko dva metra i poplavljeni su veliki prostori plodnih njiva ali i okolna naselja. To potvrdjuje i geografska karta iz 1827. godine na kojoj su ucrtana sela koja su se nalazila na prostoru danasnjeg jezera. Jedan geograf koji je jezero proucavao pocetkom 20. veka zapisao je:
„I danas mnogi seljaci imaju sudske turske karte (tapije) o kupovini pojedinih parcela zemlje koje sada leze ovde pod vodom.”
Drugi pisani trag to ovako objasnjava:
„Polje poplavi voda. Gde se pre 60 godina sejala psenica, tu danas plove parobrodi. Gde je pre 150 godina bio vinograd, tu sad raste lopuh i kasaronj i voda lezi preko leta. Sto je seljak pre prodavao, to danas kupuje...”
Voda koja vise nije imala kud oterala je mnoge ljude, a sela - poput Salkovine, Sarika i Balija - zauvek su nestala u njenom muljevitom dnu. Turska, vec na izdisaju, pokusala je da spase sto se spasti moglo, pa je 1870. godine uposlila svoje vojnike u nameri da regulise tok Drima. Izgradjene su primitivne pregrade od pruca i nasute kamenjem, ali to je trajalo do prve sledece bujice. U medjuvremenu su neke druge bujice drmale grad sagradjen od kamenih kvadara i za generacije ostale kao dragoceno stivo o, ipak, moci „svijetlog oruzja i srca u junaka”...
Umesto danasnjih barustina, ovde su se nekad talasala zitna polja.
Osvajanja i predaje
Glavni junak svih prica koje s bilo kojim od ovo malo mestana namernik danas zapodene o Zabljaku Crnojevica svakako je Kenjo Stankov Jankovic, romanticni junak sredine 19. veka. I, tada, kad krene prica, lakonogo ce da te odvedu do spomenika njemu i njegovim druzinama (bas tako, druzinama) i usplamtelo ustvrde da smo mi, ako je tacno da je istorija uciteljica zivota, veciti i nepopravljivi ponavljaci. Ovako.
Prvi otvoreniji i zesci sukobi izmedju zabljackih Turaka i okolnih crnogorskih plemena poceli su kad su Ceklinjani, pripadnici nahije tik uz Jezero, kupili pravo na ribolov. Stalne carke eksplodirale su sto godina kasnije, pocetkom 1835: Turci su iz zasede ubili dvojicu uglednih Ceklinjana, a potom dvadesetoricu javno izbatinali nasred trga u utvrdi. Osveta je spremana kratko i u najstrozoj tajnosti.
Kenjo Stankov je s jedanaestoricom zaverenika krenuo pravo na utvrdu koju je cuvalo stotinak vojnika. Nocu su se potrpali u dva cuna, sa sve merdevinama i nekoliko kilograma mesa. Merdevine su im bile potrebne da se uzveru uz cetrnaest metara visok bedem na severnoj strani ciju je visinu, uz pomoc klupka vune, izmerila jedna zena od poverenja. Mesom su utisali buljuk pasa koje su Turci, zbog predostroznosti, drzali ispod samog bedema.
Tiho su se usunjali u usnuli grad i bez ispaljenog metka uspeli da na najvisoj kuli podignu crnogorsku zastavu. Ujutru, kad su videli mrski barjak na svom posedu, Turci su pomahnitali, ali vec je bilo kasno: sve kljucne tacke u gradu bile su zauzete. Zapovednik Jakup-aga pokusao je da pruzi otpor nadajuci se pomoci spolja. Uzalud, jer su zaverenici zaposeli jedinu kapiju koja je postojala, a onda su im u pomoc dotrcali drugi Ceklinjani.
Prica veli da je aga u sumrak istakao belu zastavu i da su ga zaverenici, kao sto su i obecali, pustili da izadje iz grada. A onda je nastao rusvaj: punih osam dana topovima je gadjano podgradje i gotovo sravnjeno sa zemljom, a i grad je u prilicnoj meri ostecen. Onda se na konju, skrusen, pojavio vladika Rade, Petar II Petrovic Njegos.
Zapenusanim oslobodiocima rekao je da, na trazenje Rusije koju su pritisle druge velike sile, moraju da napuste grad. Poslusali su ga i, s bogatim plenom, otplovili prema Rijeci Crnojevica. Nisu zaboravili da ponesu i dva topa - „krnja” i „zelenka” - koji su sve do 1916. godine stajali ispred Cetinjskog manastira, kao opipljiva uspomena na prvo osvajanje Zabljaka.
Ali, Kenjo je to ucinio i drugi put. Sad s nesto brojnijom druzinom, njih dvadeset osmoro, uspeo je da 1852. ponovo nadmudri posadu. I tada im je radost bila kratkoveka. Ovoga puta ih je knjaz Danilo, opet na pritisak velikih sila, zamolio da napuste grad jer se povlacila granica Crne Gore s Turskom. Povucena je odmah pored Zabljaka koji je ostao - Turskoj...
Ilustracija nepoznatog autora objavljena je na naslovnoj strani francuskog casopisa „L`univers illustre” 18. aprila 1860. godine. (Iz zbirke Momira Marjanovica)
* * *
Tek 1878. godine Zabljak Crnojevica konacno je pripojen Crnoj Gori. Kenjo Stankov Jankovic nije bio ziv.
Potonja vremena samo su potvrdila nastavak propadanja ovog nekad vaznog i lepog srednjovekovnog grada na Skadarskom jezeru. Katastrofalni zemljotres od aprila 1979. godine kao da mu je zadao konacan udarac, rusevine su dodatno urusene i samo bas radoznali i lakonogi namernik pokatkad prodje kroz jednu jedinu kapiju. Tada su nestali i mnogi izvori pitke vode i danas u njemu stoluju samo jata ptica. Zabe su i dalje dole, pod bedemima, vrlo glasne. U petnaestak kuca podgradja dim je sve redji.
Kad voda nadodje, a to je najvecim delom godine, do njega se moze jedino cunom. Inace, moze se drumom i mostovima od Golubovaca, mestasceta desetak kilometara od Podgorice. Od 1961. godine je na spisku spomenika kulture i pod zastitom drzave, a od pre nekoliko leta svrstan je i u prvu kategoriju spomenika. U Republickom zavodu za zastitu spomenika kulture na Cetinju veruju da ce dolazece vreme i ljudi uspeti da mu, bar za turiste, vrate deo prvobitnog sjaja.
Petar Milatovic
Snimio Lazar Pejovic
link