Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 18:31:07 GMT -5
Dok je dinar zvecao
Kursna lista na hajducke dane
Najlosiji momak nasih epskih pesama Vuk Brankovic usao je u istoriju i kao prvi vladar koji je na svom novcu iskovao da se zove dinar. O tome i jos kojekakvim zanimljivostima vezanim za novac koriscen na ovdasnjem tlu u prici koja sledi...
Dokumenti su, zasad, nedvosmisleni. Prvi novac - kovani, naravno - nastao je u 7. veku pre nase ere. Tada je Ardis, kralj grcke maloazijske kolonije Lidije, utisnuo svoj zig na cankaste parcice elektruma, prirodne mesavine zlata i srebra. I novac je neopozivo postao sredstvo placanja prilikom razmene dobara, a garanciju za njegovu vrednost preuzela je drzava, odnosno vladar. Odatle se postupak kovanja novca rasirio na ostrva Egejskog mora i doplovio do grckog kopna.
Ostalo je istorija, a deo nje, pod nazivom „Dinar - nas novac”, prikazan je u izlozbenom prostoru Narodne banke Srbije u Beogradu, u Ulici kralja Petra 12. Materijal je preuzet iz Numizmaticke zbirke Narodne banke s namerom da prikaze novac na tlu Srbije od najranije pojave do danas. Dragocen pokusaj da se na jednom mestu vidi ne samo cime su to trgovali nasi preci nego i da se, na opipljiv nacin, sagleda moc i ugled jednog drustva, odnosno drzave u vremenima umnogome osencenim tamom vekova.
Tekst i fotografije pred vama samo su kamencici namerni da, u najkracem, ponude tek jedan od mogucih mozaika za pricu o novcu na nasem tlu.
Prvi poznati (kovani) novac koji je koriscen na prostorima danasnje Srbije bio je od srebra i vezuje se za vreme prevlasti Atine u egejskom svetu. Rec je o tetradrahmi i drahmi, manjem i vecem srebrnjaku, a ovde je upotrebljavan u grckim kolonijama. Tetradrahma na aversu ima lik boginje Atine, zastitnice grada, a na reversu sovu kao njen znamen. Od sredine 4. veka pre nase ere najrasprostranjenija je srebrna tetradrahma Filipa i Aleksandra Makedonskog. Novac Aleksandrov prepoznatljiv je po prikazu mladog Herakla na aversu ciji je on potomak i predstavnik na zemlji. Veruje se da je u liku bozanstva sam Aleksandar sto je pocetak pojavljivanja portreta vladara na novcu koji traje do nasih dana.
Naziv osnovne rimske monete - srebrni denar - potekao je od latinskog denarius, sto znaci desetak (1 denar - 10 bakarnih asa). Preko srpskog srednjovekovnog kovanja i, nadalje, preko kovanja obnovljene Srbije u 19. veku zadrzao se do danas kroz naziv dinar, kao novcana jedinica savremenog monetarnog sistema Jugoslavije i Srbije. Zanimljivo je da je najstariji rimski novac kovan od bakra i bronze krajem 4. i pocetkom 3. veka pre nase ere, a da su se sa srebrnim novcem upoznali tek posle 280. godine pre nase ere, kad su prispeli do razvijenih grckih gradova juzne Italije. Na ove prostore dolazi pocetkom 1. veka pre nase ere, zajedno s preduzimljivim rimskim trgovcima i tu je omiljeno sredstvo placanja i ceo vek nakon propasti Rimske republike.
Rimljani su na ovim prostorima ostavili i te kako znacajan trag i kad je novac u pitanju, posebno u vreme mocnog Carstva, kad se na Dunavu uspostavlja prirodna granica koja je razdvajala rimski od takozvanog varvarskog sveta. Ogromna drzava, koja se pruzala na tri kontinenta, imala je i odgovarajuci broj kovnica. Na tlu danasnje Srbije radile su dve: u Viminacijumu (Kostolac kod Pozarevca) i Sirmijumu (Sremska Mitrovica). Ova potonja je, pored bakarnog, kovala i novac od zlata i srebra, a vrhunac je dosegla u 4. veku, kad je Sirmijum bio jedna od prestonica Carstva.
Vreme Rimljana je i vreme kad je zabelezena prva velika inflacija u istoriji. Desilo se to sedamdesetih godina 3. veka kad su zbog naraslih troskova za izdrzavanje vojske morale da budu kovane ogromne kolicine srebrnog novca. I on je toliko obezvredjen da se na kraju kovao od bakra sa svega 3-4 odsto srebra. Danas se na nasim prostorima cesto nalazi, ali mu vrednost nije mnogo veca nego u vreme nastanka.
Ako nam je ime dinar stiglo preko mora, perper je dosao kopnom, iz Vizantije. Vezuje se za novcanu reformu cara Aleksija I i po poreklu reci znaci precisceno, preradjeno zlato. Perper je zapravo bilo narodno ime za nomizmu, vizantijski zlatnik.
Po ugledu na vizantijski novac, srpski kralj Stefan Radoslav zapocinje kovanje svog novca od srebra i bakra, sto je i pocetak bogate istorije kovanja novca u srednjovekovnoj Srbiji. Bio je cankastog oblika s natpisima na grckom jeziku, ali je sacuvan u malom broju primeraka.
Ako je suditi po nedostatku materijalnih i pisanih tragova, njegovi naslednici - Stefan Vladislav I i Stefan Uros I - nisu kovali sopstveni novac. Ali, kralj Dragutin jeste, i to 1276. godine u Brskovu, pored danasnjeg Mojkovca, a po ugledu na mletacki matapan. A kad je podelio vlast s bratom Milutinom, eto ga na Rudniku gde nastaju dinari vece tezine i finoce od brskovskih. Na njima je, prvi put, natpis ispisan cirilicom kao i prikaz vladara koji u ruci drzi skiptar sa krstom. Otud i pojam „krstasti dinari” koji ce do izrazaja doci posebno u vreme kralja Milutina, kada Srbija postaje najmocnija drzava na Balkanu.
U drzavi Nemanjica kovanje novca prvi put je ozakonjeno clanovima 168, 169. i 170. Zakonika cara Dusana, usvojenim na Saboru u Seru 1354. godine. U slobodnom prevodu, prvi srpski Zakon o kovanju novca glasi:
„Zlatari u zupama i na carskim zemljisnim posedima da se ne nastanjuju, vec samo u gradovima koje je car odredio za kovanje dinara.”
„Ako se nastani zlatar u selu umesto u gradu i na trgu carskom, da se to selo raseli i zlatar spali. Ako se utvrdi da zlatar kuje dinare tajno, da se zlatar spali i grad da plati globu koliku odredi car.”
„U carskim gradovima da rade zlatarske radionice i da proizvode i za svoje potrebe.”
Za vreme vladavine Nemanjica nije bilo drzavne kovnice, nego je novac kovan u zlatarijama, kako su nazivane kovnice u kojima su radili zlatari, u vise gradova i na vise trgova. Jedan od razloga bio je svakako taj sto tadasnja drzava nikada nije imala stalnu prestonicu. Ona se nalazila tamo gde je boravio dvor vladara. Drugi razlog je bio ekonomske prirode jer se ruda vadila na vise mesta, pa je otvaranje kovnica novca u rudarskim sredistima omogucavalo ustede u troskovima prevoza metala neophodnog za izradu novca.
Za doba cara Dusana ustanovljeno je i posebno javno zanimanje - kamatnik. To je mogao da bude svaki podanik, osim crkvenih ljudi, koji se bavio pozajmljivanjem srebrnog kovanog novca pod interes. Rec je izvedena od starogrcke reci kamata koja znaci prinos ili dobit. U to vreme bila je rasprostranjena ustanova poklada, odnosno postave. Ona se sastojala u davanju dragocenosti na cuvanje privatnom licu, opstini ili gradu koji se bavio tim poslom. Zasto? Jednostavno, nije bilo imovinsko-pravne sigurnosti: u miru se strepelo od razbojnika, u ratu od neprijatelja. Pokladi u kovanom novcu nazivali su se postave, a korist je bila obostrana, poput danasnjih kamata na orocenu stednju, recimo. Vlasnik kovanog novca naplacivao je godisnji prinos od primaoca postave - uglavnom pet procenata - a ovaj je, u medjuvremenu, mogao da se koristi tim novcem. Vladari i vlastela svoj kovani imetak najcesce su poveravali Dubrovcanima, ali i Mlecanima.
Neobicnost izgleda novca u Dusanovo vreme je da on, prvi put, nema dve dotad uobicajene figure - vladara i sv. Stefana - nego se, u doba kad se titulisao za cara, umesto sveca pojavljuje figura carice. Njegov sin, car Uros, nastavlja s kovanjem novca po uzoru na oca, ali se razlikuje po cestom odstupanju od pravila da jedna strana nosi predstavu Hrista.
Jedan car i dva kralja smutno je vreme nakon smrti Dusana Silnog. Uros Nejaki je i zasluzio taj nadimak jer Vukasin Mrnjavcevic i njegov sin Marko tada nose (legitimne) titule kralja. I dotad mocna i jedinstvena drzava raspada se na mnostvo oblasti o cemu svedoce i kovanja sopstvenog novca na koje je svaki iole znatniji vlastelin mislio da polaze pravo. Iz tog vremena je i podatak da je na novcu koji je kovao Vuk Brankovic, vladar prostora oko Pristine i Skoplja, prvi put u istoriji naziv dinar ispisan na novcu jednog srednjovekovnog vladara.
U vreme Despotovine, odnosno gospodarenja Stefana Lazarevica i Djurdja Brankovica, prvi put se na novcu pojavljuje ime grada gde se kuje novac. Tako citamo nazive Smederevo, Skoplje, Prizren, ali i Rudiste, Novo Brdo, Kotor.
Na nasim prostorima nasi preci, oni imucniji, bili su cesto u prilici da kroz prste propustaju cekine. Ovaj mletacki zlatni novac, nazvan po dvorcu Ceka, poznatiji je po imenu dukat - od reci ducatus, vojvodstvo ili duzdevina - koji se nalazi u njegovom natpisu i bio je izuzetne cistoce zlata, te ne cudi sto se kroz vekove odrzao sirom Evrope. A najpoznatija bakarna moneta, cesta u nasim krajevima, zvala se gazeta. Po njoj su i sve novine sveta dobile ime jer je cena novina u Veneciji iznosila tacno jedan novcic, jednu gazetu.
Poput nekada mocnog Rima, i Turska carevina kovala je svoj novac na podrucju Srbije. Sultan Sulejman I Velicanstveni (1520-1566), jedan od 37 sultana u istoriji Otomanskog carstva, u Beogradu je kovao srebrni i zlatni novac, a turski carski novac kovan je i u Novom Brdu, Kratovu, Kucajni, Skoplju, Ohridu, Srebrnici, Sarajevu, a moguce i u Banjaluci. Podrazumeva se da su ga koristili i nasi preci.
Novac je oduvek bio sinonim za drzavu, odnosno vladara, te ne cudi da se na prostoru danasnje Srbije placalo i ugarskim, docnije austrougarskim parama. Iz tog doba potice i prava retkost, novac koji se kovao u apoenima - od 12, 24, 30, 60, 75 i 150 krojcera.
Najcuveniji i najpopularniji, za one koji su mogli da ga priuste, bio je talir carice Marije Terezije koji se cenio ne samo u Evropi nego i u mnogim delovima Azije i Afrike gde se najduze zadrzao u Etiopiji.
Posle dva ustanka i godina borbe za potpunu nezavisnost Srbija nije imala svoj novac. Za vladavine knjaza Milosa Obrenovica trgovalo se sa 43 razne vrste novca koji se mogu podeliti u dve osnovne grupe: turski i cesarski, s tim sto je ova grupa predstavljala prvenstveno austrijski, ali i novac drugih evropskih zemalja. Dva puta godisnje, na Djurdjevdan i Mitrovdan, odredjivana je kursna lista svih ovih moneta, takozvano tecenije. Tek od 1868. godine, od vremena vladavine knjaza Mihaila, u obnovljenoj Srbiji pojavljuje se njen prvi novac. Od legure bakra, s likom knjaza, u Becu je, u apoenima od 1, 5 i 10 para, iskovan prvi novac Knjazevine Srbije.
Nakon sticanja pune nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine, Srbija pristupa izradi nove serije novca. Tako je godinu dana kasnije iskovan novac u apoenima od 5 i 10 para u bakru, a od 50 para, 1, 2 i 5 dinara u srebru. Istog leta iskovan je i prvi novac od zlata, u nominalnoj vrednosti od 20 dinara. Time je Srbija uoblicila svoju nacionalnu monetu.
Povodom proglasenja Srbije za kraljevinu, a kneza Milana za njenog kralja, 1882. godine kuju se zlatnici od 10 i 20 dinara. Zlatnici s imenom i likom kralja Milana kovani su u Becu, a po njegovom imenu nazvani su Milanovi zlatnici ili milandori, poput napoleondora. Poslednji novac s likom vladara iz dinastije Obrenovica potice iz 1897. godine, kada je u srebru iskovan novac od 1 i 2 dinara, s likom kralja Aleksandra I Obrenovica. Smena dinastija donela je i likove novih junaka na novom novcu.
Prve novcanice u Knezevini Srbiji stampane su 1876. godine u Drzavnoj stampariji u Beogradu, a sluzile su za finansiranje srpsko-turskog rata. Izdate u apoenima od 1, 5, 10, 50 i 100 dinara nikada nisu postale sredstvo placanja u Srbiji jer je drzava u medjuvremenu odustala od njihovog pustanja u opticaj. Godine 1884. pustena je u promet prva novcanica Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije, ona od 100 dinara naplativa u zlatu. Od tada pa do 1. decembra 1918. godine, kada je Kraljevina Srbija usla u sastav Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u Srbiji su pustene u opticaj 44 razlicite vrste kovanog novca drzavnog izdanja i 9 novcanica izdanja Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije.
Po zavrsetku Prvog svetskog rata uporedo su se koristili srpski dinar, crnogorski perper, austrougarska kruna, ali i novac koji se koristio u saveznickim zemljama.
Prve novcanice koje, 1920. godine, izdaje Narodna banka Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca izradjuju se u Njujorku, odnosno u Parizu. Deset godina kasnije pocinje s radom Zavod za izradu novcanica Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Sledeceg leta iz pogona u Topcideru izlazi jedna od najlepsih novcanica. Rec je o hiljadarki za koju je likovno resenje uradio Paja Jovanovic a s likom kraljice Marije, dok je na vodenom zigu prikazan portret kralja Aleksandra I Karadjordjevica. Poslednja novcanica izdata u Kraljevini Jugoslaviji bila je od 500 dinara s datumom rodjenja maloletnog kralja Petra II Karadjordjevica - 6. septembar 1935. godine.
Od 1945. do 1992. godine u Jugoslaviji je emitovano ukupno 12 serija novcanica. Sledeca godina izbacila nas je na nedostizno prvo mesto u istoriji novcarstva po obezvredjivanju sopstvenog novca. Nacionalna valuta potpuno je zamenjena stranom, nemackom markom. U novembru 1992. godine skok cena iznosio je 20.000 odsto, u decembru 180.000 odsto, a vec u narednom mesecu vise od 300.000.000 odsto... pa smo, bar oni koji hoce da pamte, veknu hleba morali da placamo i novcanicom od 500 milijardi dinara...
Ostalo je prica iz nasih (busnih) dzepova.
Petar Milatovic
Snimio Andjelko Vasiljevic
link
Kursna lista na hajducke dane
Najlosiji momak nasih epskih pesama Vuk Brankovic usao je u istoriju i kao prvi vladar koji je na svom novcu iskovao da se zove dinar. O tome i jos kojekakvim zanimljivostima vezanim za novac koriscen na ovdasnjem tlu u prici koja sledi...
Dokumenti su, zasad, nedvosmisleni. Prvi novac - kovani, naravno - nastao je u 7. veku pre nase ere. Tada je Ardis, kralj grcke maloazijske kolonije Lidije, utisnuo svoj zig na cankaste parcice elektruma, prirodne mesavine zlata i srebra. I novac je neopozivo postao sredstvo placanja prilikom razmene dobara, a garanciju za njegovu vrednost preuzela je drzava, odnosno vladar. Odatle se postupak kovanja novca rasirio na ostrva Egejskog mora i doplovio do grckog kopna.
Ostalo je istorija, a deo nje, pod nazivom „Dinar - nas novac”, prikazan je u izlozbenom prostoru Narodne banke Srbije u Beogradu, u Ulici kralja Petra 12. Materijal je preuzet iz Numizmaticke zbirke Narodne banke s namerom da prikaze novac na tlu Srbije od najranije pojave do danas. Dragocen pokusaj da se na jednom mestu vidi ne samo cime su to trgovali nasi preci nego i da se, na opipljiv nacin, sagleda moc i ugled jednog drustva, odnosno drzave u vremenima umnogome osencenim tamom vekova.
Tekst i fotografije pred vama samo su kamencici namerni da, u najkracem, ponude tek jedan od mogucih mozaika za pricu o novcu na nasem tlu.
Prvi poznati (kovani) novac koji je koriscen na prostorima danasnje Srbije bio je od srebra i vezuje se za vreme prevlasti Atine u egejskom svetu. Rec je o tetradrahmi i drahmi, manjem i vecem srebrnjaku, a ovde je upotrebljavan u grckim kolonijama. Tetradrahma na aversu ima lik boginje Atine, zastitnice grada, a na reversu sovu kao njen znamen. Od sredine 4. veka pre nase ere najrasprostranjenija je srebrna tetradrahma Filipa i Aleksandra Makedonskog. Novac Aleksandrov prepoznatljiv je po prikazu mladog Herakla na aversu ciji je on potomak i predstavnik na zemlji. Veruje se da je u liku bozanstva sam Aleksandar sto je pocetak pojavljivanja portreta vladara na novcu koji traje do nasih dana.
Naziv osnovne rimske monete - srebrni denar - potekao je od latinskog denarius, sto znaci desetak (1 denar - 10 bakarnih asa). Preko srpskog srednjovekovnog kovanja i, nadalje, preko kovanja obnovljene Srbije u 19. veku zadrzao se do danas kroz naziv dinar, kao novcana jedinica savremenog monetarnog sistema Jugoslavije i Srbije. Zanimljivo je da je najstariji rimski novac kovan od bakra i bronze krajem 4. i pocetkom 3. veka pre nase ere, a da su se sa srebrnim novcem upoznali tek posle 280. godine pre nase ere, kad su prispeli do razvijenih grckih gradova juzne Italije. Na ove prostore dolazi pocetkom 1. veka pre nase ere, zajedno s preduzimljivim rimskim trgovcima i tu je omiljeno sredstvo placanja i ceo vek nakon propasti Rimske republike.
Rimljani su na ovim prostorima ostavili i te kako znacajan trag i kad je novac u pitanju, posebno u vreme mocnog Carstva, kad se na Dunavu uspostavlja prirodna granica koja je razdvajala rimski od takozvanog varvarskog sveta. Ogromna drzava, koja se pruzala na tri kontinenta, imala je i odgovarajuci broj kovnica. Na tlu danasnje Srbije radile su dve: u Viminacijumu (Kostolac kod Pozarevca) i Sirmijumu (Sremska Mitrovica). Ova potonja je, pored bakarnog, kovala i novac od zlata i srebra, a vrhunac je dosegla u 4. veku, kad je Sirmijum bio jedna od prestonica Carstva.
Vreme Rimljana je i vreme kad je zabelezena prva velika inflacija u istoriji. Desilo se to sedamdesetih godina 3. veka kad su zbog naraslih troskova za izdrzavanje vojske morale da budu kovane ogromne kolicine srebrnog novca. I on je toliko obezvredjen da se na kraju kovao od bakra sa svega 3-4 odsto srebra. Danas se na nasim prostorima cesto nalazi, ali mu vrednost nije mnogo veca nego u vreme nastanka.
Ako nam je ime dinar stiglo preko mora, perper je dosao kopnom, iz Vizantije. Vezuje se za novcanu reformu cara Aleksija I i po poreklu reci znaci precisceno, preradjeno zlato. Perper je zapravo bilo narodno ime za nomizmu, vizantijski zlatnik.
Po ugledu na vizantijski novac, srpski kralj Stefan Radoslav zapocinje kovanje svog novca od srebra i bakra, sto je i pocetak bogate istorije kovanja novca u srednjovekovnoj Srbiji. Bio je cankastog oblika s natpisima na grckom jeziku, ali je sacuvan u malom broju primeraka.
Ako je suditi po nedostatku materijalnih i pisanih tragova, njegovi naslednici - Stefan Vladislav I i Stefan Uros I - nisu kovali sopstveni novac. Ali, kralj Dragutin jeste, i to 1276. godine u Brskovu, pored danasnjeg Mojkovca, a po ugledu na mletacki matapan. A kad je podelio vlast s bratom Milutinom, eto ga na Rudniku gde nastaju dinari vece tezine i finoce od brskovskih. Na njima je, prvi put, natpis ispisan cirilicom kao i prikaz vladara koji u ruci drzi skiptar sa krstom. Otud i pojam „krstasti dinari” koji ce do izrazaja doci posebno u vreme kralja Milutina, kada Srbija postaje najmocnija drzava na Balkanu.
U drzavi Nemanjica kovanje novca prvi put je ozakonjeno clanovima 168, 169. i 170. Zakonika cara Dusana, usvojenim na Saboru u Seru 1354. godine. U slobodnom prevodu, prvi srpski Zakon o kovanju novca glasi:
„Zlatari u zupama i na carskim zemljisnim posedima da se ne nastanjuju, vec samo u gradovima koje je car odredio za kovanje dinara.”
„Ako se nastani zlatar u selu umesto u gradu i na trgu carskom, da se to selo raseli i zlatar spali. Ako se utvrdi da zlatar kuje dinare tajno, da se zlatar spali i grad da plati globu koliku odredi car.”
„U carskim gradovima da rade zlatarske radionice i da proizvode i za svoje potrebe.”
Za vreme vladavine Nemanjica nije bilo drzavne kovnice, nego je novac kovan u zlatarijama, kako su nazivane kovnice u kojima su radili zlatari, u vise gradova i na vise trgova. Jedan od razloga bio je svakako taj sto tadasnja drzava nikada nije imala stalnu prestonicu. Ona se nalazila tamo gde je boravio dvor vladara. Drugi razlog je bio ekonomske prirode jer se ruda vadila na vise mesta, pa je otvaranje kovnica novca u rudarskim sredistima omogucavalo ustede u troskovima prevoza metala neophodnog za izradu novca.
Za doba cara Dusana ustanovljeno je i posebno javno zanimanje - kamatnik. To je mogao da bude svaki podanik, osim crkvenih ljudi, koji se bavio pozajmljivanjem srebrnog kovanog novca pod interes. Rec je izvedena od starogrcke reci kamata koja znaci prinos ili dobit. U to vreme bila je rasprostranjena ustanova poklada, odnosno postave. Ona se sastojala u davanju dragocenosti na cuvanje privatnom licu, opstini ili gradu koji se bavio tim poslom. Zasto? Jednostavno, nije bilo imovinsko-pravne sigurnosti: u miru se strepelo od razbojnika, u ratu od neprijatelja. Pokladi u kovanom novcu nazivali su se postave, a korist je bila obostrana, poput danasnjih kamata na orocenu stednju, recimo. Vlasnik kovanog novca naplacivao je godisnji prinos od primaoca postave - uglavnom pet procenata - a ovaj je, u medjuvremenu, mogao da se koristi tim novcem. Vladari i vlastela svoj kovani imetak najcesce su poveravali Dubrovcanima, ali i Mlecanima.
Neobicnost izgleda novca u Dusanovo vreme je da on, prvi put, nema dve dotad uobicajene figure - vladara i sv. Stefana - nego se, u doba kad se titulisao za cara, umesto sveca pojavljuje figura carice. Njegov sin, car Uros, nastavlja s kovanjem novca po uzoru na oca, ali se razlikuje po cestom odstupanju od pravila da jedna strana nosi predstavu Hrista.
Jedan car i dva kralja smutno je vreme nakon smrti Dusana Silnog. Uros Nejaki je i zasluzio taj nadimak jer Vukasin Mrnjavcevic i njegov sin Marko tada nose (legitimne) titule kralja. I dotad mocna i jedinstvena drzava raspada se na mnostvo oblasti o cemu svedoce i kovanja sopstvenog novca na koje je svaki iole znatniji vlastelin mislio da polaze pravo. Iz tog vremena je i podatak da je na novcu koji je kovao Vuk Brankovic, vladar prostora oko Pristine i Skoplja, prvi put u istoriji naziv dinar ispisan na novcu jednog srednjovekovnog vladara.
U vreme Despotovine, odnosno gospodarenja Stefana Lazarevica i Djurdja Brankovica, prvi put se na novcu pojavljuje ime grada gde se kuje novac. Tako citamo nazive Smederevo, Skoplje, Prizren, ali i Rudiste, Novo Brdo, Kotor.
Na nasim prostorima nasi preci, oni imucniji, bili su cesto u prilici da kroz prste propustaju cekine. Ovaj mletacki zlatni novac, nazvan po dvorcu Ceka, poznatiji je po imenu dukat - od reci ducatus, vojvodstvo ili duzdevina - koji se nalazi u njegovom natpisu i bio je izuzetne cistoce zlata, te ne cudi sto se kroz vekove odrzao sirom Evrope. A najpoznatija bakarna moneta, cesta u nasim krajevima, zvala se gazeta. Po njoj su i sve novine sveta dobile ime jer je cena novina u Veneciji iznosila tacno jedan novcic, jednu gazetu.
Poput nekada mocnog Rima, i Turska carevina kovala je svoj novac na podrucju Srbije. Sultan Sulejman I Velicanstveni (1520-1566), jedan od 37 sultana u istoriji Otomanskog carstva, u Beogradu je kovao srebrni i zlatni novac, a turski carski novac kovan je i u Novom Brdu, Kratovu, Kucajni, Skoplju, Ohridu, Srebrnici, Sarajevu, a moguce i u Banjaluci. Podrazumeva se da su ga koristili i nasi preci.
Novac je oduvek bio sinonim za drzavu, odnosno vladara, te ne cudi da se na prostoru danasnje Srbije placalo i ugarskim, docnije austrougarskim parama. Iz tog doba potice i prava retkost, novac koji se kovao u apoenima - od 12, 24, 30, 60, 75 i 150 krojcera.
Najcuveniji i najpopularniji, za one koji su mogli da ga priuste, bio je talir carice Marije Terezije koji se cenio ne samo u Evropi nego i u mnogim delovima Azije i Afrike gde se najduze zadrzao u Etiopiji.
Posle dva ustanka i godina borbe za potpunu nezavisnost Srbija nije imala svoj novac. Za vladavine knjaza Milosa Obrenovica trgovalo se sa 43 razne vrste novca koji se mogu podeliti u dve osnovne grupe: turski i cesarski, s tim sto je ova grupa predstavljala prvenstveno austrijski, ali i novac drugih evropskih zemalja. Dva puta godisnje, na Djurdjevdan i Mitrovdan, odredjivana je kursna lista svih ovih moneta, takozvano tecenije. Tek od 1868. godine, od vremena vladavine knjaza Mihaila, u obnovljenoj Srbiji pojavljuje se njen prvi novac. Od legure bakra, s likom knjaza, u Becu je, u apoenima od 1, 5 i 10 para, iskovan prvi novac Knjazevine Srbije.
Nakon sticanja pune nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine, Srbija pristupa izradi nove serije novca. Tako je godinu dana kasnije iskovan novac u apoenima od 5 i 10 para u bakru, a od 50 para, 1, 2 i 5 dinara u srebru. Istog leta iskovan je i prvi novac od zlata, u nominalnoj vrednosti od 20 dinara. Time je Srbija uoblicila svoju nacionalnu monetu.
Povodom proglasenja Srbije za kraljevinu, a kneza Milana za njenog kralja, 1882. godine kuju se zlatnici od 10 i 20 dinara. Zlatnici s imenom i likom kralja Milana kovani su u Becu, a po njegovom imenu nazvani su Milanovi zlatnici ili milandori, poput napoleondora. Poslednji novac s likom vladara iz dinastije Obrenovica potice iz 1897. godine, kada je u srebru iskovan novac od 1 i 2 dinara, s likom kralja Aleksandra I Obrenovica. Smena dinastija donela je i likove novih junaka na novom novcu.
Prve novcanice u Knezevini Srbiji stampane su 1876. godine u Drzavnoj stampariji u Beogradu, a sluzile su za finansiranje srpsko-turskog rata. Izdate u apoenima od 1, 5, 10, 50 i 100 dinara nikada nisu postale sredstvo placanja u Srbiji jer je drzava u medjuvremenu odustala od njihovog pustanja u opticaj. Godine 1884. pustena je u promet prva novcanica Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije, ona od 100 dinara naplativa u zlatu. Od tada pa do 1. decembra 1918. godine, kada je Kraljevina Srbija usla u sastav Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u Srbiji su pustene u opticaj 44 razlicite vrste kovanog novca drzavnog izdanja i 9 novcanica izdanja Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije.
Po zavrsetku Prvog svetskog rata uporedo su se koristili srpski dinar, crnogorski perper, austrougarska kruna, ali i novac koji se koristio u saveznickim zemljama.
Prve novcanice koje, 1920. godine, izdaje Narodna banka Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca izradjuju se u Njujorku, odnosno u Parizu. Deset godina kasnije pocinje s radom Zavod za izradu novcanica Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Sledeceg leta iz pogona u Topcideru izlazi jedna od najlepsih novcanica. Rec je o hiljadarki za koju je likovno resenje uradio Paja Jovanovic a s likom kraljice Marije, dok je na vodenom zigu prikazan portret kralja Aleksandra I Karadjordjevica. Poslednja novcanica izdata u Kraljevini Jugoslaviji bila je od 500 dinara s datumom rodjenja maloletnog kralja Petra II Karadjordjevica - 6. septembar 1935. godine.
Od 1945. do 1992. godine u Jugoslaviji je emitovano ukupno 12 serija novcanica. Sledeca godina izbacila nas je na nedostizno prvo mesto u istoriji novcarstva po obezvredjivanju sopstvenog novca. Nacionalna valuta potpuno je zamenjena stranom, nemackom markom. U novembru 1992. godine skok cena iznosio je 20.000 odsto, u decembru 180.000 odsto, a vec u narednom mesecu vise od 300.000.000 odsto... pa smo, bar oni koji hoce da pamte, veknu hleba morali da placamo i novcanicom od 500 milijardi dinara...
Ostalo je prica iz nasih (busnih) dzepova.
Petar Milatovic
Snimio Andjelko Vasiljevic
link