Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 18:36:27 GMT -5
Besmisao rata
Tesko pobedjenima
Vae victis! Ovu jezgrovitu poruku rimski istoricar Tit Livije pripisao je galskom vodji Brenu kada je ovaj bacio svoj mac na vagu kojom se merilo zlato za otkup porazenih Rimljana. Ta poruka ukazuje na drevnu istinu da su oni koji izgube bitku ili rat prepusteni na milost i nemilost pobedniku. Na drugoj strani, rimski pesnik Vergilije upozorava: „Jedini je spas pobedjenima da se ne nadaju nikakvom spasu!”
U srednjem veku postojao je jedan zanimljiv ratni obicaj kada su se pobednici, poneseni pobednickim zanosom, u ispoljavanju radosti zbog pobede - ali i usled razumljivog olaksanja i rasterecenja posle teske bitke - izrugivali nad nekim od vaznih znamenja porazenih. Tako su, naravno, zeleli da na osoben nacin ponize svoje protivnike.
Veoma zanimljivu epizodu donosi vizantijski istoricar 12. veka Nikita Honijat. Opisujuci jedan pohod cara Manojla I Komnina (1143-1180), koji je u delu svoje zapadne politike nastojao da na toj strani poboljsa romejski polozaj, poljuljan posledicama Drugog krstaskog rata, uceni pisac objasnjava kako su se sukobili Vizantinci i Venecijanci, inace donedavni saveznici u ovim suceljavanjima. Potisnuti na kopnu, Mlecani su ladjama krenuli prema ostrvu Asterisu, smestenom izmedju Itake i Kefalonije, i tamo napali usidrene vizantijske brodove i neke cak spalili. Poslo im je za rukom da zarobe i carski brod i da se docepaju vasilevsove kabine ukrasene zavesama protkanim zlatnim nitima i purpurnim tepisima. Valja podsetiti da je u Vizantijskom carstvu purpur bio carska boja i da je samo car imao pravo da nosi crveno odelo i crvene cipele i da se potpisuje crvenim mastilom. U nastavku kazivanja Nikita Honijat saopstava da su Mlecani potom u carevu odaju na brodu uveli nekog nistavnog coveculjka, crnpurastog Etiopljanina i, ukrasivsi ga blistavim vencem, svecano ga vodali i pozdravljali kao vizantijskog cara. Na taj nacin, nastavlja Nikita Honijat, Venecijanci su se izrugivali vizantijskom dostojanstvu i ismevali vasilevsa Manojla I Komnina, koji nije imao kosu boje zlata, kao zrelo klasje, nego mu je lice bilo tamnoputo kao kod neveste iz „Pesme nad pesmama”, koja za sebe veli „Crna sam, ali lepa jer me sunce nije opalilo!” Vizantijski car bio je toliko ponizen ovim izrugivanjem da nikada Mlecanima nije oprostio uvredu koju su mu tada naneli.
Smesna kapa
Isti pisac, Nikita Honijat, u svom istorijskom delu sacuvao je jos jedan zivopisni dogadjaj. Rec je o neuspesnom pohodu koji su 1198. godine Vizantinci preduzeli protiv oblasnog gospodara Dobromira Hrsa, koji se utvrdio u tesko pristupacnom gradu Proseku na reci Vardaru, tvrdjavi nalik na orlovsko gnezdo. U pocetku su postizali izvesne rezultate jer su potisnuli branioce sa spoljnog bedema. Ipak, napadacima su za odlucujuci uspeh bile neophodne opsadne sprave, ciji je nedostatak cinio gotovo nemogucim ostvarenje citavog poduhvata.
Stoga su se Vizantinci povukli kako bi vec sledeceg dana nastavili zapocetu opsadu. Medjutim, ljudi Dobromira Hrsa pod okriljem mraka izveli su uspesan nocni napad. O tome je Nikita Honijat zabelezio sledece: „Izasavsi krisom nocu iz tvrdjave, varvari razbise sprave koje su Romeji po tamosnjim brezuljcima bili postavili i zarobise zaplasenu nocnu strazu, koja je bila pobegla od satora protovestijara Jovana, tako da je sam protovestijar, koji je vec bio zaspao, uplasen odmah skocio iz postelje i, bunovan i obuzet strahom, dao se u bekstvo.
Razgrabivsi stvari iz satora, medju kojima bese i zelene boje obuca protovestijara, citavu noc su se izrugivali i zabavljali romejskim predmetima. Osim toga, oni su odozgo iz siblja pustali prazne vinske kace i bukom zastrasivali vojsku koja nije znala sta se u mraku desava.” Neophodno je naglasiti da je dostojanstvo protovestijara bilo veoma poznato u Vizantijskom carstvu i da su oni koji su nosili ovu titulu imali pravo da nose odecu zelene boje. Tako je oblasni gospodar Dobromir Hrs ovom prilikom ne samo osujetio napad Vizantinaca nego i ponizio carsku vojsku.
Zanimljiv slucaj saopstava vizantijski istoricar 14. stoleca Nicifor Grigora. U jednom sukobu sa turskim vojskovodjom Halilom, koji se zbio 1311. godine, vizantijska vojska, sastavljena mahom od seljaka, koju je predvodio savladar i prestolonaslednik Mihailo IX Paleolog, pretrpela je tezak poraz. Razbijeni romejski ratnici napustili su bojni poredak i u rasulu se dali u bekstvo da spasu vlastiti zivot. Deo vizantijskih oficira, posramljen nacinom na koji se okoncavala bitka, hrabro se suprotstavljao nasrtajima Turaka zeleci da spase one koji su bezali glavom bez obzira. Naposletku, veliki broj Romeja dopao je turskog zarobljenistva. U plen islamskih ratnika dospeli su i carski novac i ukrasi nadjeni u satoru vizantijskog vasilevsa. Pobednici su navedene dragocenosti razdelili medju sobom. Medju njima nalazila se i carska kapa (kaliptra) ukrasena dragim kamenjem i niskama bisera. Prica se, zavrsava svoje izlaganje Nicifor Grigora, da je tu svecanu kapu Halil stavljao sebi na glavu i pri tom pravio sale i viceve na racun cara.
Takodje zanimljiv primer izrugivanja nad insignijama (lat. insignia, sto znaci osobeni znaci nekog zvanja ili dostojanstva) nalazimo i u pripovesti vizantijskog istoricara 15. stoleca Duke koji je opisao pad Carigrada u maju 1453. godine. Gorko jadikujuci nad romejskom nesrecom, on govori o sarolikom i ogromnom plenu koji je dospeo u ruke osmanlijskih osvajaca. Izmedju ostalog, belezi i da su pojedini turski vojnici skrnavili delove svestenickih odezdi. Jedan od muslimanskih ratnika bio je odeven u arhijerejski sakos (grc. sbkkos, sto je naziv za gornju odezdu pravoslavnih episkopa od skupocene tkanine), drugi je opasao zlatni epitrahilj za koji su bili privezani psi zagrnuti tkaninama protkanim zlatnim jagnjadima umesto grubih pokrivki. Neki drugi turski vojnici sedeli su i gostili se razlicitim vrstama voca iz crkvenih sasuda koje su bile stavljene ispred njih i ispijali nerazvodnjeno vino iz svetih putira. Ocigledno je da su Osmanlije, omamljene uspehom o kom je islamski svet dugo sanjao, na taj nacin davale oduska svom pobednickom raspolozenju.
Manojlo Komnin bio je tamnije puti, sto se vidi i na ovoj ilustraciji, a Mlecani su ga zbog toga ismevali
Pice iz lobanje
U prvom od cetiri pomenuta slucaja Venecijanci su bili ti koji su se izrugivali znamenjima vizantijskog vasilevsa. Uz to, oni su nastojali da izvrgnu ruglu sve sto je cinilo svojevrsnu auru oko vladara celog carstva. U drugom su u pitanju bili vojnici oblasnog gospodara Dobromira Hrsa, a u trecem i cetvrtom nije bila rec o hriscanima nego o muslimanima koji su grubo vredjali pojedine delove odece i ostala statusna obelezja najvisih romejskih velikodostojnika, kako svetovnih tako i duhovnih. Izrugivanje nad insignijama, ocito, nije moralo da bude ni u kakvoj vezi s verskim opredeljenjem pobednickih ratnika.
Ponekad se desavalo da se pobednicka osionost i nadmenost osvete samom pobedniku. Istoricar Nikita Honijat saopstava jednu takvu pripovest koja se zbila prilikom vizantijskog zauzimanja Zemuna iz ruku Ugara 1165. godine. On kaze sledece: „Tada bi priveden neki zarobljeni Peonac (Madjar), koji je jos imao na glavi kapu svog zavicaja, a i ostala odeca na njemu bila je domaca. Njemu pridje neki Romej (Vizantinac), udari ga macem i ubije, i kapu sa njegove glave stavi sebi na glavu i tako nastavi put. Ali, pravda je necujnim korakom za njim isla i ono zlo, koje je on drugom bio ucinio, na isti nacin se na njega okrenulo. Naime, njega predusretne jedan jos naprasniji i macem naoruzani vojnik iz romejske pozadine i, kao zarobljenog Peonca, smrtonosno udari po vratnoj zili i na mestu usmrti.”
Katkad su uvrede poprimale toliko zastrasujuca obelezja da je ljudima zastajao dah. Iz srednjovizantijskog razdoblja sacuvan je jedan takav slucaj, a tice se bugarskog vladara Kruma (803-814). Prema kazivanju vizantijskog hronicara Teofana, bugarski kan je, posle pobede nad romejskom vojskom, 26. jula 811. godine, odsekao glavu poginulom vizantijskom caru Niciforu I (802-811), natakao je na dugacku motku i danima razmetljivo i slavodobitno pokazivao plemenima koja su mu dolazila. Potom ju je skinuo sa motke, ocistio je do kosti, presvukao srebrom sa spoljasnje strane i napravio pehar iz koga je pio na svojim gozbama.
Slicnu pricu srecemo i u ruskoj srednjovekovnoj istoriji. Naime, poznato je da je kijevski knez Svjatoslav stradao u sukobima s turskim plemenom Pecenega. U „Povesti vremenih let”, jednom od najvaznijih ruskih srednjovekovnih izvora, sacuvana je vest da je peceneski vodja Kurja ubio Svjatoslava i da je od njegove lobanje, koju je prethodno okovao, napravio posudu iz koje je pio. Takodje je poznato da je posle zauzeca Carigrada, u maju 1453. godine, turski sultan Mehmed II Osvajac (1451-1481) naredio da se odrubljena glava poslednjeg vizantijskog cara Konstantina XI Dragasa Paleologa (1449-1453) u posebnoj skupocenoj kutiji nosi od jednog do drugog muslimanskog emira i pokazuje kako bi svima bilo jasno ko je sada gospodar Carigrada i srusenog carstva Romeja.
Medjutim, i u vizantijskoj istoriji ima slicnih primera. Tako su, posle neuspelog pokusaja preuzimanja vlasti od cara Isaka II Andjela (1185-1195, 1203-1204) u prolece 1187. godine, glava i jedna ruka vojskovodje Aleksija Vrane istaknuti na koplja i svecano noseni ulicama i trgovima Carigrada.
U ratnim sukobima i prilikom osvajanja pojedinih gradova nisu postedjene ni najvece svetinje. Cesto su osvajaci skrnavili upravo crkvena zdanja. Duhovnik Evstatije Solunski, mitropolit drugog grada Romejskog carstva i ocevidac normanskog osvajanja Soluna u avgustu 1185. godine, uzasnuto pripoveda sta su cinili Normani. S posebnim gnusanjem on belezi da su latinski vojnici, izmedju ostalog, u crkvenim hramovima obavljali fizioloske potrebe ne stedeci ni sveti prostor oltara. Ovakvo skrnavljenje „bozijih kuca” svakako je bilo gore od najrazornije nastrojenosti rusilackih vojski. Nikita Honijat, takodje savremenik normanskog posedanja Soluna, pripoveda kako su dosljaci iz zapadne Evrope mirom koje je isticalo iz groba svetog Dimitrija, zastitnika grada Soluna, premazivali svoju koznu obucu. Ocigledno je da je u trenucima pobednicke opijenosti bila istrvena i ona najtanja pozlata civilizovanosti srednjovekovnog coveka i iz njega bi nekontrolisano pokuljale neljudskost i najnize strasti.
Carske grobnice i, uopste, grobnice bogatih ljudi i velikodostojnika nisu pljackane samo iz koristoljublja - sto se, naravno, cesto dogadjalo - nego i iz zelje za posebnom vrstom vredjanja. Vojnici pobednicke strane nastojali su da poharom grobnih mesta ljudi koji su ostali zabelezeni u velikoj knjizi istorije ne samo oskrnave njihove zemne ostatke, nego i da istovremeno na najgrublji nacin povrede secanje savremenika na njih. Neobicnu sudbinu, na primer, imali su zemni ostaci dvojice istaknutih vizantijskih careva Jovana III Vataca i Vasilija II.
Strasni Vasilije II Bugaroubica
Oskrnavljeni Bugaroubica
Poznato je da je skrnavljeno telo vasilevsa Jovana III Vataca (1221-1254), koji je uz Konstantina Velikog (324-337) bio jedini od preko devedeset vizantijskih careva koga je crkva kanonizovala i zaodenula oreolom svetitelja. On je preminuo 3. novembra 1254. godine u svojoj omiljenoj rezidenciji u Nimfeonu, a sahranjen je u obliznjem manastiru Sosandru, nadomak grada Magnezije. Pola stoleca kasnije, kada se Magnezija nasla u turskoj opsadi, nastala je legenda da davno upokojeni Jovan III Vatac sa svetiljkom u ruci obilazi i pregleda odbranu grada koji je u njegovo vreme doziveo najveci uspon u svojoj istoriji. Mesni zivalj je blazenopocivseg vasilevsa vec postovao kao svetitelja. Nekako u to vreme monasi manastira Sosandra preneli su u Magneziju careve zemne ostatke. Kako je zabelezio Georgije Pelagonijski, zivotopisac vasilevsa i sveca Jovana Vataca, Turci iz emirata Saruhan, kojima je bila poznata legenda o caru zastitniku grada, prilikom zauzimanja Magnezije 1313. godine, dokopali su se sarkofaga sa njegovim telom i sa gradskog bedema bacili ga u ponor.
Slican slucaj zabelezen je i u srpskoj istoriji u vremenima turske vladavine. Naime, osmanski vladari posle pokoravanja srednjovekovne srpske drzave (1459) vise od jednog stoleca nisu dirali u kult svetog Save. Telo najveceg srpskog svetitelja, koji je preminuo u Trnovu 14. januara 1236. godine, najpre je pocivalo u tamosnjoj crkvi Cetrdeset mucenika. Savin sinovac, kralj Stefan Vladislav (1234-1243), prebacio je striceve zemne ostatke u Srbiju i pohranio ih u crkvi manastira Mileseve. Savino telo onde je pocivalo tri i po veka privlaceci hodocasnike iz svih balkanskih zemalja. Najzad, kao odmazdu zbog ustanka Srba u Banatu, koji su pokusali da iskoriste dugi rat izmedju Austrije i Turske (1593-1606), po naredjenju velikog vezira Sinan-pase, drveni kovceg sa Savinim mostima prenet je iz Mileseve u Beograd. Na Vracaru, jednom od tadasnjih beogradskih predgradja, polozen je na lomacu i spaljen 27. aprila 1594. godine.
Da opasnost od pljacke i skrnavljenja grobnica u Vizantiji nije bila umisljena nego da je istinski postojala potvrdjuje i sudbina cara Mihaila VIII Paleologa (1259-1282), koji je preminuo u jednom trackom selu 11. decembra 1282. godine. Vasilevsov sin i naslednik Andronik II Paleolog (1282-1328) zapovedio je da se njegov otac, koga je zbog zakljucivanja Lionske unije (1274) smatrao teskim gresnikom, sahrani tajno, nocu, u neobelezenoj humci seoskog groblja. Nesto kasnije, u strahu da ocevo telo ne raznesu divlje zveri ili da ga ne oskrnave varvari ili zaslepljeni protivnici unije u Vizantiji, Andronik II naredio je da se izvrsi ekshumacija ocevih posmrtnih ostataka i da se oni prenesu i sahrane u gradu Selimvriji na trackoj obali Mramornog mora.
Jos suroviju sudbinu od mostiju vasilevsa Jovana III Vataca doziveli su zemni ostaci vizantijskog cara Vasilija II Bugaroubice (976-1025), koji je preminuo 15. decembra 1025. godine. Njegovo usahlo telo u 13. stolecu izbaceno je iz groba. Kada je vojska cara Mihaila VIII Paleologa pokusala da preotme Carigrad od Latina, u prolece 1260. godine, medju rusevinama manastira Jovana Bogoslova, smestenog u jednom od carigradskih predgradja, nadjeno je telo strasnog cara Vasilija Bugaroubice. Kako je zabelezio istoricar Georgije Pahimer, vasilevsovo telo, nago i prislonjeno uz zidine hrama, bilo je prilicno dobro ocuvano. Neko od cobana koji su tu cuvali stoku - verovatno ne znajuci o kome je rec - u careva usta, radi poruge, stavio je pastirsku frulu. Tako se nepoznati pocinilac poigrao sa posmrtnim ostacima najmocnijeg vizantijskog cara pred kojim je drhtala juzna Italija. Cuvsi za ovaj dogadjaj, Mihailo VIII Paleolog istog casa poslao je zlatotkani pokrov.
Uz pojanje i odgovarajuce pocasti, telo Bugaroubice najpre je preneto u Galatu, jedno od carigradskih predgradja, i smesteno u sator carevog brata, da bi zatim dostojanstveno i uz puno pocasti bilo ponovo sahranjeno, ovoga puta u manastiru Hrista Spasitelja u Selimvriji.
Carigrad je tada, naime, jos bio u rukama Latina. Nekoliko vekova kasnije, sudbina zemnih ostataka Vasilija II Bugaroubice na osoben nacin odjeknula je u dugackoj i dirljivoj poemi „Careva svirala” koju je 1910. objavio savremeni grcki pesnik Kostis Palamas (1859-1943).
Radivoj Radic
link
Tesko pobedjenima
Vae victis! Ovu jezgrovitu poruku rimski istoricar Tit Livije pripisao je galskom vodji Brenu kada je ovaj bacio svoj mac na vagu kojom se merilo zlato za otkup porazenih Rimljana. Ta poruka ukazuje na drevnu istinu da su oni koji izgube bitku ili rat prepusteni na milost i nemilost pobedniku. Na drugoj strani, rimski pesnik Vergilije upozorava: „Jedini je spas pobedjenima da se ne nadaju nikakvom spasu!”
U srednjem veku postojao je jedan zanimljiv ratni obicaj kada su se pobednici, poneseni pobednickim zanosom, u ispoljavanju radosti zbog pobede - ali i usled razumljivog olaksanja i rasterecenja posle teske bitke - izrugivali nad nekim od vaznih znamenja porazenih. Tako su, naravno, zeleli da na osoben nacin ponize svoje protivnike.
Veoma zanimljivu epizodu donosi vizantijski istoricar 12. veka Nikita Honijat. Opisujuci jedan pohod cara Manojla I Komnina (1143-1180), koji je u delu svoje zapadne politike nastojao da na toj strani poboljsa romejski polozaj, poljuljan posledicama Drugog krstaskog rata, uceni pisac objasnjava kako su se sukobili Vizantinci i Venecijanci, inace donedavni saveznici u ovim suceljavanjima. Potisnuti na kopnu, Mlecani su ladjama krenuli prema ostrvu Asterisu, smestenom izmedju Itake i Kefalonije, i tamo napali usidrene vizantijske brodove i neke cak spalili. Poslo im je za rukom da zarobe i carski brod i da se docepaju vasilevsove kabine ukrasene zavesama protkanim zlatnim nitima i purpurnim tepisima. Valja podsetiti da je u Vizantijskom carstvu purpur bio carska boja i da je samo car imao pravo da nosi crveno odelo i crvene cipele i da se potpisuje crvenim mastilom. U nastavku kazivanja Nikita Honijat saopstava da su Mlecani potom u carevu odaju na brodu uveli nekog nistavnog coveculjka, crnpurastog Etiopljanina i, ukrasivsi ga blistavim vencem, svecano ga vodali i pozdravljali kao vizantijskog cara. Na taj nacin, nastavlja Nikita Honijat, Venecijanci su se izrugivali vizantijskom dostojanstvu i ismevali vasilevsa Manojla I Komnina, koji nije imao kosu boje zlata, kao zrelo klasje, nego mu je lice bilo tamnoputo kao kod neveste iz „Pesme nad pesmama”, koja za sebe veli „Crna sam, ali lepa jer me sunce nije opalilo!” Vizantijski car bio je toliko ponizen ovim izrugivanjem da nikada Mlecanima nije oprostio uvredu koju su mu tada naneli.
Smesna kapa
Isti pisac, Nikita Honijat, u svom istorijskom delu sacuvao je jos jedan zivopisni dogadjaj. Rec je o neuspesnom pohodu koji su 1198. godine Vizantinci preduzeli protiv oblasnog gospodara Dobromira Hrsa, koji se utvrdio u tesko pristupacnom gradu Proseku na reci Vardaru, tvrdjavi nalik na orlovsko gnezdo. U pocetku su postizali izvesne rezultate jer su potisnuli branioce sa spoljnog bedema. Ipak, napadacima su za odlucujuci uspeh bile neophodne opsadne sprave, ciji je nedostatak cinio gotovo nemogucim ostvarenje citavog poduhvata.
Stoga su se Vizantinci povukli kako bi vec sledeceg dana nastavili zapocetu opsadu. Medjutim, ljudi Dobromira Hrsa pod okriljem mraka izveli su uspesan nocni napad. O tome je Nikita Honijat zabelezio sledece: „Izasavsi krisom nocu iz tvrdjave, varvari razbise sprave koje su Romeji po tamosnjim brezuljcima bili postavili i zarobise zaplasenu nocnu strazu, koja je bila pobegla od satora protovestijara Jovana, tako da je sam protovestijar, koji je vec bio zaspao, uplasen odmah skocio iz postelje i, bunovan i obuzet strahom, dao se u bekstvo.
Razgrabivsi stvari iz satora, medju kojima bese i zelene boje obuca protovestijara, citavu noc su se izrugivali i zabavljali romejskim predmetima. Osim toga, oni su odozgo iz siblja pustali prazne vinske kace i bukom zastrasivali vojsku koja nije znala sta se u mraku desava.” Neophodno je naglasiti da je dostojanstvo protovestijara bilo veoma poznato u Vizantijskom carstvu i da su oni koji su nosili ovu titulu imali pravo da nose odecu zelene boje. Tako je oblasni gospodar Dobromir Hrs ovom prilikom ne samo osujetio napad Vizantinaca nego i ponizio carsku vojsku.
Zanimljiv slucaj saopstava vizantijski istoricar 14. stoleca Nicifor Grigora. U jednom sukobu sa turskim vojskovodjom Halilom, koji se zbio 1311. godine, vizantijska vojska, sastavljena mahom od seljaka, koju je predvodio savladar i prestolonaslednik Mihailo IX Paleolog, pretrpela je tezak poraz. Razbijeni romejski ratnici napustili su bojni poredak i u rasulu se dali u bekstvo da spasu vlastiti zivot. Deo vizantijskih oficira, posramljen nacinom na koji se okoncavala bitka, hrabro se suprotstavljao nasrtajima Turaka zeleci da spase one koji su bezali glavom bez obzira. Naposletku, veliki broj Romeja dopao je turskog zarobljenistva. U plen islamskih ratnika dospeli su i carski novac i ukrasi nadjeni u satoru vizantijskog vasilevsa. Pobednici su navedene dragocenosti razdelili medju sobom. Medju njima nalazila se i carska kapa (kaliptra) ukrasena dragim kamenjem i niskama bisera. Prica se, zavrsava svoje izlaganje Nicifor Grigora, da je tu svecanu kapu Halil stavljao sebi na glavu i pri tom pravio sale i viceve na racun cara.
Takodje zanimljiv primer izrugivanja nad insignijama (lat. insignia, sto znaci osobeni znaci nekog zvanja ili dostojanstva) nalazimo i u pripovesti vizantijskog istoricara 15. stoleca Duke koji je opisao pad Carigrada u maju 1453. godine. Gorko jadikujuci nad romejskom nesrecom, on govori o sarolikom i ogromnom plenu koji je dospeo u ruke osmanlijskih osvajaca. Izmedju ostalog, belezi i da su pojedini turski vojnici skrnavili delove svestenickih odezdi. Jedan od muslimanskih ratnika bio je odeven u arhijerejski sakos (grc. sbkkos, sto je naziv za gornju odezdu pravoslavnih episkopa od skupocene tkanine), drugi je opasao zlatni epitrahilj za koji su bili privezani psi zagrnuti tkaninama protkanim zlatnim jagnjadima umesto grubih pokrivki. Neki drugi turski vojnici sedeli su i gostili se razlicitim vrstama voca iz crkvenih sasuda koje su bile stavljene ispred njih i ispijali nerazvodnjeno vino iz svetih putira. Ocigledno je da su Osmanlije, omamljene uspehom o kom je islamski svet dugo sanjao, na taj nacin davale oduska svom pobednickom raspolozenju.
Manojlo Komnin bio je tamnije puti, sto se vidi i na ovoj ilustraciji, a Mlecani su ga zbog toga ismevali
Pice iz lobanje
U prvom od cetiri pomenuta slucaja Venecijanci su bili ti koji su se izrugivali znamenjima vizantijskog vasilevsa. Uz to, oni su nastojali da izvrgnu ruglu sve sto je cinilo svojevrsnu auru oko vladara celog carstva. U drugom su u pitanju bili vojnici oblasnog gospodara Dobromira Hrsa, a u trecem i cetvrtom nije bila rec o hriscanima nego o muslimanima koji su grubo vredjali pojedine delove odece i ostala statusna obelezja najvisih romejskih velikodostojnika, kako svetovnih tako i duhovnih. Izrugivanje nad insignijama, ocito, nije moralo da bude ni u kakvoj vezi s verskim opredeljenjem pobednickih ratnika.
Ponekad se desavalo da se pobednicka osionost i nadmenost osvete samom pobedniku. Istoricar Nikita Honijat saopstava jednu takvu pripovest koja se zbila prilikom vizantijskog zauzimanja Zemuna iz ruku Ugara 1165. godine. On kaze sledece: „Tada bi priveden neki zarobljeni Peonac (Madjar), koji je jos imao na glavi kapu svog zavicaja, a i ostala odeca na njemu bila je domaca. Njemu pridje neki Romej (Vizantinac), udari ga macem i ubije, i kapu sa njegove glave stavi sebi na glavu i tako nastavi put. Ali, pravda je necujnim korakom za njim isla i ono zlo, koje je on drugom bio ucinio, na isti nacin se na njega okrenulo. Naime, njega predusretne jedan jos naprasniji i macem naoruzani vojnik iz romejske pozadine i, kao zarobljenog Peonca, smrtonosno udari po vratnoj zili i na mestu usmrti.”
Katkad su uvrede poprimale toliko zastrasujuca obelezja da je ljudima zastajao dah. Iz srednjovizantijskog razdoblja sacuvan je jedan takav slucaj, a tice se bugarskog vladara Kruma (803-814). Prema kazivanju vizantijskog hronicara Teofana, bugarski kan je, posle pobede nad romejskom vojskom, 26. jula 811. godine, odsekao glavu poginulom vizantijskom caru Niciforu I (802-811), natakao je na dugacku motku i danima razmetljivo i slavodobitno pokazivao plemenima koja su mu dolazila. Potom ju je skinuo sa motke, ocistio je do kosti, presvukao srebrom sa spoljasnje strane i napravio pehar iz koga je pio na svojim gozbama.
Slicnu pricu srecemo i u ruskoj srednjovekovnoj istoriji. Naime, poznato je da je kijevski knez Svjatoslav stradao u sukobima s turskim plemenom Pecenega. U „Povesti vremenih let”, jednom od najvaznijih ruskih srednjovekovnih izvora, sacuvana je vest da je peceneski vodja Kurja ubio Svjatoslava i da je od njegove lobanje, koju je prethodno okovao, napravio posudu iz koje je pio. Takodje je poznato da je posle zauzeca Carigrada, u maju 1453. godine, turski sultan Mehmed II Osvajac (1451-1481) naredio da se odrubljena glava poslednjeg vizantijskog cara Konstantina XI Dragasa Paleologa (1449-1453) u posebnoj skupocenoj kutiji nosi od jednog do drugog muslimanskog emira i pokazuje kako bi svima bilo jasno ko je sada gospodar Carigrada i srusenog carstva Romeja.
Medjutim, i u vizantijskoj istoriji ima slicnih primera. Tako su, posle neuspelog pokusaja preuzimanja vlasti od cara Isaka II Andjela (1185-1195, 1203-1204) u prolece 1187. godine, glava i jedna ruka vojskovodje Aleksija Vrane istaknuti na koplja i svecano noseni ulicama i trgovima Carigrada.
U ratnim sukobima i prilikom osvajanja pojedinih gradova nisu postedjene ni najvece svetinje. Cesto su osvajaci skrnavili upravo crkvena zdanja. Duhovnik Evstatije Solunski, mitropolit drugog grada Romejskog carstva i ocevidac normanskog osvajanja Soluna u avgustu 1185. godine, uzasnuto pripoveda sta su cinili Normani. S posebnim gnusanjem on belezi da su latinski vojnici, izmedju ostalog, u crkvenim hramovima obavljali fizioloske potrebe ne stedeci ni sveti prostor oltara. Ovakvo skrnavljenje „bozijih kuca” svakako je bilo gore od najrazornije nastrojenosti rusilackih vojski. Nikita Honijat, takodje savremenik normanskog posedanja Soluna, pripoveda kako su dosljaci iz zapadne Evrope mirom koje je isticalo iz groba svetog Dimitrija, zastitnika grada Soluna, premazivali svoju koznu obucu. Ocigledno je da je u trenucima pobednicke opijenosti bila istrvena i ona najtanja pozlata civilizovanosti srednjovekovnog coveka i iz njega bi nekontrolisano pokuljale neljudskost i najnize strasti.
Carske grobnice i, uopste, grobnice bogatih ljudi i velikodostojnika nisu pljackane samo iz koristoljublja - sto se, naravno, cesto dogadjalo - nego i iz zelje za posebnom vrstom vredjanja. Vojnici pobednicke strane nastojali su da poharom grobnih mesta ljudi koji su ostali zabelezeni u velikoj knjizi istorije ne samo oskrnave njihove zemne ostatke, nego i da istovremeno na najgrublji nacin povrede secanje savremenika na njih. Neobicnu sudbinu, na primer, imali su zemni ostaci dvojice istaknutih vizantijskih careva Jovana III Vataca i Vasilija II.
Strasni Vasilije II Bugaroubica
Oskrnavljeni Bugaroubica
Poznato je da je skrnavljeno telo vasilevsa Jovana III Vataca (1221-1254), koji je uz Konstantina Velikog (324-337) bio jedini od preko devedeset vizantijskih careva koga je crkva kanonizovala i zaodenula oreolom svetitelja. On je preminuo 3. novembra 1254. godine u svojoj omiljenoj rezidenciji u Nimfeonu, a sahranjen je u obliznjem manastiru Sosandru, nadomak grada Magnezije. Pola stoleca kasnije, kada se Magnezija nasla u turskoj opsadi, nastala je legenda da davno upokojeni Jovan III Vatac sa svetiljkom u ruci obilazi i pregleda odbranu grada koji je u njegovo vreme doziveo najveci uspon u svojoj istoriji. Mesni zivalj je blazenopocivseg vasilevsa vec postovao kao svetitelja. Nekako u to vreme monasi manastira Sosandra preneli su u Magneziju careve zemne ostatke. Kako je zabelezio Georgije Pelagonijski, zivotopisac vasilevsa i sveca Jovana Vataca, Turci iz emirata Saruhan, kojima je bila poznata legenda o caru zastitniku grada, prilikom zauzimanja Magnezije 1313. godine, dokopali su se sarkofaga sa njegovim telom i sa gradskog bedema bacili ga u ponor.
Slican slucaj zabelezen je i u srpskoj istoriji u vremenima turske vladavine. Naime, osmanski vladari posle pokoravanja srednjovekovne srpske drzave (1459) vise od jednog stoleca nisu dirali u kult svetog Save. Telo najveceg srpskog svetitelja, koji je preminuo u Trnovu 14. januara 1236. godine, najpre je pocivalo u tamosnjoj crkvi Cetrdeset mucenika. Savin sinovac, kralj Stefan Vladislav (1234-1243), prebacio je striceve zemne ostatke u Srbiju i pohranio ih u crkvi manastira Mileseve. Savino telo onde je pocivalo tri i po veka privlaceci hodocasnike iz svih balkanskih zemalja. Najzad, kao odmazdu zbog ustanka Srba u Banatu, koji su pokusali da iskoriste dugi rat izmedju Austrije i Turske (1593-1606), po naredjenju velikog vezira Sinan-pase, drveni kovceg sa Savinim mostima prenet je iz Mileseve u Beograd. Na Vracaru, jednom od tadasnjih beogradskih predgradja, polozen je na lomacu i spaljen 27. aprila 1594. godine.
Da opasnost od pljacke i skrnavljenja grobnica u Vizantiji nije bila umisljena nego da je istinski postojala potvrdjuje i sudbina cara Mihaila VIII Paleologa (1259-1282), koji je preminuo u jednom trackom selu 11. decembra 1282. godine. Vasilevsov sin i naslednik Andronik II Paleolog (1282-1328) zapovedio je da se njegov otac, koga je zbog zakljucivanja Lionske unije (1274) smatrao teskim gresnikom, sahrani tajno, nocu, u neobelezenoj humci seoskog groblja. Nesto kasnije, u strahu da ocevo telo ne raznesu divlje zveri ili da ga ne oskrnave varvari ili zaslepljeni protivnici unije u Vizantiji, Andronik II naredio je da se izvrsi ekshumacija ocevih posmrtnih ostataka i da se oni prenesu i sahrane u gradu Selimvriji na trackoj obali Mramornog mora.
Jos suroviju sudbinu od mostiju vasilevsa Jovana III Vataca doziveli su zemni ostaci vizantijskog cara Vasilija II Bugaroubice (976-1025), koji je preminuo 15. decembra 1025. godine. Njegovo usahlo telo u 13. stolecu izbaceno je iz groba. Kada je vojska cara Mihaila VIII Paleologa pokusala da preotme Carigrad od Latina, u prolece 1260. godine, medju rusevinama manastira Jovana Bogoslova, smestenog u jednom od carigradskih predgradja, nadjeno je telo strasnog cara Vasilija Bugaroubice. Kako je zabelezio istoricar Georgije Pahimer, vasilevsovo telo, nago i prislonjeno uz zidine hrama, bilo je prilicno dobro ocuvano. Neko od cobana koji su tu cuvali stoku - verovatno ne znajuci o kome je rec - u careva usta, radi poruge, stavio je pastirsku frulu. Tako se nepoznati pocinilac poigrao sa posmrtnim ostacima najmocnijeg vizantijskog cara pred kojim je drhtala juzna Italija. Cuvsi za ovaj dogadjaj, Mihailo VIII Paleolog istog casa poslao je zlatotkani pokrov.
Uz pojanje i odgovarajuce pocasti, telo Bugaroubice najpre je preneto u Galatu, jedno od carigradskih predgradja, i smesteno u sator carevog brata, da bi zatim dostojanstveno i uz puno pocasti bilo ponovo sahranjeno, ovoga puta u manastiru Hrista Spasitelja u Selimvriji.
Carigrad je tada, naime, jos bio u rukama Latina. Nekoliko vekova kasnije, sudbina zemnih ostataka Vasilija II Bugaroubice na osoben nacin odjeknula je u dugackoj i dirljivoj poemi „Careva svirala” koju je 1910. objavio savremeni grcki pesnik Kostis Palamas (1859-1943).
Radivoj Radic
link