Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 18:41:01 GMT -5
Vizantijske tuzne price
Pomoc dezurnog andjela
Kakva je bila sudbina tek rodjene dece u Vizantiji koja su umirala neposredno po rodjenju? O tome na poseban nacin kazuju mnoge price i predanja...
U Vizantijskom carstvu prirastaj stanovnistva bio je znatan, ali je i smrtnost novorodjene dece bila prilicno visoka. Raspolozivi izvori, sasvim razumljivo, iskljucuju mogucnost da se o smrtnosti novorodjencadi i dece u Vizantiji raspravlja na nacin koji bi podrazumevao ne samo potpunu nego i dovoljnu tacnost. Nedostaju statisticki podaci, odnosno postojeci istocnici ne donose potrebna obavestenja na osnovu kojih bi se, na primer, valjano mogla izracunati stopa smrtnosti dece u drzavi Romeja. Medjutim, neki zakljucci - verujemo prilicni pouzdani - ipak se mogu izvesti.
I u carskim porodicama u Vizantiji bilo je slucajeva ranog umiranja tek rodjene dece. Samo letimican i ovlasni prosopografski pregled carskog doma Paleologa, poslednje vizantijske dinastije (1259-1453), pokazuje da smrtnost dece nije bila beznacajna. Gotovo u svakoj generaciji neki clan ove porodice preminuo je u uzrastu deteta. U vezi s tim, odmah se postavlja pitanje sta je bilo sa smrtnoscu novorodjencadi i dece kod obicnih, mozemo reci prosecnih Vizantinaca koji se mogu obuhvatiti pronicljivom i sveobuhvatnom sintagmom - „cuteca vecina”. Jedno zanimljivo demografsko istrazivanje, zasnovano na podacima diplomatickih izvora, dakle, povelja i praktika (vizantijskih katastarskih knjiga), koje je obuhvatilo seoski zivalj vizantijske oblasti Makedonije u prvim decenijama 14. stoleca kazuje da je bruto stopa prirastaja stanovnistva bila prilicno velika, ali je u isto vreme zbog velike smrtnosti novorodjene dece neto stopa prirastaja svedena na svega 22 na 1000 ljudi.
Kada se to ima u vidu, onda namah postaje jasno da je iznad svakog rodjenja lebdela strepnja roditelja i najblizih. Naravno, taj strah nije bio uvek i svuda isti: nekad je bio sveden samo na bojazan, ali je bilo slucajeva kada je postajao prava mora za roditelje i bliske srodnike. S tim u vezi je i jedan neobican obred koji je postojao u srednjem veku, a primenjivan je sa ciljem da zastiti novorodjence od smrtne opasnosti. O ovome zanimljivo svedocanstvo donosi vizantijski istoricar Georgije Pahimer, svedocanstvo koje je vezano za vizantijsku princezu i potonju srpsku kraljicu Simonidu. Ona je bila kci cara Andronika II Paleologa (1282-1328) i njegove druge supruge Irine Monferatske. Od njihovo sedmoro dece troje je preminulo u najranijem uzrastu. Otuda ne treba da cudi da je u carskom domu Paleologa zavladao veliki strah kada se 1293/1294. godine rodilo zensko dete.
Kako belezi Georgije Pahimer, tada je jedna iskusna i casna zena dala savet kako bi trebalo postupiti da se spasu novorodjena deca. Bilo je potrebno da se u odaji gde boravi tek rodjeno dete postavi dvanaest slika glavnih apostola, a zatim da se ispred svake slike stavi podjednako duga i teska sveca. Svece je trebalo istovremeno upaliti i, dok se svestenici pojuci mole za novorodjence, sacekati da se vidi koja ce se sveca poslednja ugasiti. Dete je trebalo da dobije ime upravo po tom apostolu. U ovom slucaju bila je to sveca Simonova, pa je devojcica dobila ime Simonida. U onovremenoj Vizantiji bilo je to prilicno retko ime. Tako, od oko trideset dve hiljade licnosti iz epohe Paleologa (1259-1453), posvedocene u sacuvanim izvorima, samo je kcerka Andronika II imala ime Simonida.
Obracanje prisutnom andjelu
Kakva je bila sudbina tek rodjene dece koja su umirala neposredno po rodjenju? O tome nam na osoben nacin kazuje jedna zanimljiva i veoma zivopisna prica koja je uzivala veliku popularnost u Vizantijskom carstvu.
U gradu Laodikeji, u maloazijskoj oblasti Frigiji, ziveo je pobozan i besprekorno cestit svestenik, pravi duhovni pastir ovoga grada koga je njegova pastva narocito uvazavala. Jedne noci, u ono doba kom pristaje pridev gluvo, kada je sve utihlo i nije se mogao cuti nikakav sum, svestenika je probudilo panicno lupanje na dverima njegove kuce. Prenut iz dubokog sna i svestan da je samo golema nevolja mogla nekog da dovede pred parohijski dom, on je hitro ustao i pojavio se na vratima.
Tamo je zatekao nestrpljivog mesnog namesnika, potpuno unezverenog i smetenog, koji je ocigledno u velikoj i nervoznoj hitnji vapio za pomoc. Ocajnicki je trazio od svestenika da krsti njegovo dete cije je disanje pocelo naglo da slabi i ciji se zivot gasio. Ne caseci casa, svestenik se brzo obukao i otrcao u crkvu. Medjutim, dok je spremao vodu i osveceni jelej, neophodne za obavljanje predstojeceg obreda, namesnikovo dete je prestalo da dise. Premda je dao sve od sebe, cinilo se da je laodikejski svestenik sa cinom krstenja ipak nepovratno zakasnio. Ne zeleci da prizna vlastitu nemoc, on se odlucio na poslednji, ocajnicki korak.
Uzevsi dete, svestenik je stao ispred krstionice i obratio se prisutnom andjelu: „Tebi, mom sasluzitelju, andjelu gospodnjem, kazem: ‘mocu koju nam je dao Isus Hristos da vezujemo i oslobadjamo na nebu i na zemlji, vrati dusu deteta u telo dok ga ne krstim kako ne bi u tom uzrastu otislo neposveceno. Moj i tvoj gospodar zna da nisam bio nepazljiv, nego sam odmah, posto sam bio pozvan, dotrcao ovde’. Dok je svestenik izgovarao ove reci zivot se zakratko vratio u detinje telo. On ga je onda krstio, poljubio i rekao: ’Idi, dete, u nebesko carstvo’. I dete je smesta usnulo u Gospodu!”
Nije slucajno da je ova poucna srednjovekovna pripovest, koju su pojedini savremeni crkveni teoreticari oznacili kao „krstavanje mrtve dece”, bila toliko omiljena u Vizantiji i sto je dospela u pojedine antologije popularnih verskih prica. Zbog teme o kojoj govori ona se pojavljuje u dvema veoma vaznim zbirkama „pitanja i odgovora” kanonskog prava i crkvene prakse. Prvu je sastavio Anastasije, monah i iguman znamenitog manastira Svete Katarine na Sinaju, bogoslov i svetitelj koji je umro posle 700. godine. Druga je izasla iz pera Mihaila Glike, koji je ziveo u 12. veku. Prica o kojoj je rec nasla je svoje mesto i u prirucniku verskih naravoucenija poznatom pod nazivom „Riznica” (Thesauros) koji je sredinom 13. stoleca sastavio monah Teognost. Jer, ne treba zaboraviti, krstenje je jedini nacin da se udje u hriscansku zajednicu u kojoj je glava Isus Hristos, a u ime Svete Trojice - Oca, Sina i Svetoga Duha. Radjanje za novi zivot moguce je samo u krstenju, buduci da „ako se ko ne rodi odozgo, ne moze videti carstva Bozjeg”, kako stoji zapisano u Novom zavetu (Jevandjelje po Jovanu, 3, 3).
Detalj sa freske Rodjenje svetog Nikole iz crkve Bogorodica Ljeviska
Novorodjence iz Laodikeje iskusilo je kratkotrajno bekstvo i privremeni „spas” iz smrtnog zagrljaja, pa i, bar prema merilima hriscanske eshatologije, srecan kraj. Ali, sta bi se desilo da se te noci u tako osetljivoj prilici zatekao neki konzervativan i nedovoljno snalazljiv svestenik ili da je „na duznosti” bio andjeo manje spreman na saradnju? Sta se uopste u Vizantiji desavalo sa decom koja bi umirala pre krstenja?
Da je svestenik pripadao latinskom svetu zapadne Evrope i da je ziveo posle blazenog Avgustina (354-430), episkopa grada Hipona u severnoj Africi i jednog od najobdarenijih i najsvestranijih hriscanskih pisaca, njegov zadatak bi bio neuporedivo jednostavniji. Zahvaljujuci teoloskim postavkama koje je izneo Pelagije, britanski teolog i Avgustinov savremenik, zapadna crkva bila je primorana da u ranoj fazi raspravlja o pitanjima prvorodnog greha - greha koji su u raju pocinili prvi ljudi Adam i Eva - i njegovog „prenosenja”. Pelagije je zastupao ucenje prema kome bi Adam umro i da nije pogresio, a greh koji je pocinio je njegovo licno delo i ne prenosi se na potomstvo. Britanski duhovnik je zbog toga istrajavao u uverenju da se sva deca radjaju u takvom stanju u kakvom je bio Adam pre nego sto je zgresio i da nemaju potrebe za krstavanjem za vecno blazenstvo. Osim toga, Pelagije je smatrao da posto Adamov greh nije uzrok smrti onda i Hristovo vaskrsenje nije uzrok naseg vaskrsenja. Ucenju teologa koji je dosao sa britanskog ostrva ostro su se suprotstavili veliki crkveni oci Avgustin, Jeronim i Orozije i usledila je zustra bogoslovska rasprava.
„Pitanja” i „resenja”
Vremenom se u okrilju rimske crkve uoblicilo shvatanje po kome su osim Raja, Pakla i Cistilista postojala jos dva svojevrsna „pomocna” mesta. Prvo, takozvani limbus infantum, bilo je odvojeno mesto pored pakla gde su boravila deca koja su umrla nekrstena, sve dok se ne ociste od naslednog greha i time postanu sposobna da udju u Raj. Deciji limbus ce vecito prihvatati decu koja su umrla pre krstenja i ona stoga nece trpeti kazne, ali ce uvek ostati uskracena za najvecu radost - blazene vizije i posmatranja Gospoda. Drugo mesto, takozvani limbus patrum, bilo je slicno predvorju pakla u kome su boravili sveti i bogougodni ljudi Starog zaveta, dok ih Isus Hristos odatle nije oslobodio svojim pobednickim silaskom u podzemni svet.
Buduci da po ovom pitanju vizantijski kanonisti nisu sledili svoje zapadne kolege, vazno i veoma osetljivo pitanje ranog krstavanja dece razresavano je na drugi nacin. U svakom slucaju, oni su o vremenu kada bi trebalo obaviti obred krstenja raspravljali cesto i sa velikom ozbiljnoscu. Otuda se ovaj problem u vise navrata srece u pojedinim vizantijskim zbirkama koje sadrze kanonska pitanja i odgovore. Stavise, krstavanje dece je pocetno pitanje u dva vazna teksta iz kasnog 11. veka. Rec je o „Pitanjima” koja se pripisuju djakonu Petru i „Resenjima” koja je srocio carigradski patrijarh Nikola III Gramatik (1084-1111).
Odmah valja podvuci cinjenicu da uobicajeni vremenski razmaci izmedju rodjenja i krstenja koji su morali da se postuju u Vizantijskom carstvu nisu bili jednaki vec su se menjali. Romejski strucnjaci za kanonsko pravo najcesce su preporucivali razdoblje od osam dana, kao sto, na primer, cini Simeon, arhiepiskop Soluna u prvoj polovini 15. veka, a kao uzor uzimajuci u obzir obrezanje i davanje imena detetu Isusu. S druge strane, pojedini vizantijski kanonisti, kao sto je pominjani djakon Petar, predlazu razmak od cetrdeset dana kako bi i detetova majka mogla da prisustvuje svecanosti krstenja.
Medjutim, neophodno je upozoriti da gotovo svi romejski kanonisti posle propisivanja vremenskog razmaka izmedju rodjenja i krstenja, bilo da se radi o osam ili cetrdeset dana, zure da dodaju da decu koja su veoma bolesna ili u smrtnoj opasnosti treba krstiti odmah, bez oklevanja. U takvim slucajevima kada postoji opravdani strah da je smrt deteta zapravo neminovna celokupan obred, koji se sastoji od mnogostrukih miropomazanja, egzorcizama, blagosiljanja i obilazenja, nije potrebno u potpunosti pripremiti, nego samo sustinu obreda, to jest tri potpuna potapanja u vodu sa prizivanjem Svete Trojice. Ukoliko je neophodno, krstenje se moze obaviti i u kuci detetovih roditelja. Simeon Solunski ide cak dotle da podstice svestenike da u slucajevima kada postoji opasnost da dete ne prezivi, budu pripravni i u blizini mesta gde se obavlja porodjaj. Naravno, svi saveti i preporuke preduzeti su kako bi se izbegla mogucnost da neko dete, koje je tek rodjeno, ode nekrsteno na onaj svet.
Dvogodisnje kajanje
A sta je bilo predvidjeno u slucaju da se novorodjeno dete ipak upokoji nekrsteno? U ovakvim slucajevima primenjivani su kanoni koji se pripisuju carigradskom patrijarhu Jovanu IV Posniku (582-595). Roditelji, cije je dete zbog njihovog nemara preminulo nekrsteno, bili su izopsteni iz crkve u roku od tri godine. Tokom tog vremena oni su morali da upraznjavaju veoma strog post, da se mole klececi na kolenima, da obilno placu, da daju milostinju i da svakog dana, kao cin pokajanja, cetrdeset puta metanisu, to jest padaju nicice. Ukoliko je dete umrlo sedam dana po rodjenju ili u jos kracem razmaku, vreme izopstenja za nesavesne roditelje bilo je skraceno na cetrdeset dana. Ali, na pitanje sta se dogadja sa nekrstenim detetom koje je preminulo nema pouzdanog odgovora, osim unekoliko neodredjene misli da ono nije ni u carstvu nebeskom, ali nije ni podvrgnuto kazni.
Neophodno je podvuci cinjenicu da se i sama hriscanska pastva, pogotovo ona koja je bila neobrazovana i naklonjena raznoraznim oblicima sujeverja, pribojavala smrti nekrstene dece. U tom smislu, veoma je zanimljivo svedocanstvo koje donosi Burhard Vormski i koje se tice podrucja latinskog sveta zapadne Evrope i nekih postupaka koje rimokatolicka crkva nije dozvoljavala i protiv kojih se odlucno borila u nastojanju da ih nekako suzbije. Ovaj duhovnik ziveo je u poslednjim decenijama 10. i u prvim decenijama 11. stoleca, a 1000. godine rukopolozen je za episkopa u Vormsu, gradu na levoj obali Rajne.
Burhard navodi kako je pitao neku zenu koja se ispovedala: „Nisi li i ti postupala onako kako to po djavolovom nagovoru cine druge zene? Kada neko novorodjence umre bez krstenja, oni odnose njegovo telo i sakrivaju ga na tajnom mestu, i probijaju kocem govoreci da, ako se tako ne ucini, onda ce novorodjence ustati i moci da napravi mnogo stete. Ako si ti tako cinila, ili si se sa tim slagala, ili si u to verovala, moras se kajati u trajanju od dve godine.” Duhovnik iz Vormsa navodi i obicaj po kome se, ukoliko porodilja umre zajedno sa detetom, oba lesa probadaju kocem. Ali, ako je novorodjence umrlo posle krstenja, neki bi ga sahranili na taj nacin sto bi mu u desnu ruku stavili od voska pripremljeni sud sa hostijom (posvecenim beskvasnim hlebom kojim se obavlja pricescivanje u rimokatolickoj crkvi), a u levu - vostani sud sa vinom. Takvo profanisanje hriscanskih tajni - skrnavljenje koje sasvim sigurno nije bilo svesno, vec ishod svojevrsnog nacina na koji se shvatao smisao hriscanskih obreda - surovo je kaznjavano.
Radivoj Radic
link
Pomoc dezurnog andjela
Kakva je bila sudbina tek rodjene dece u Vizantiji koja su umirala neposredno po rodjenju? O tome na poseban nacin kazuju mnoge price i predanja...
U Vizantijskom carstvu prirastaj stanovnistva bio je znatan, ali je i smrtnost novorodjene dece bila prilicno visoka. Raspolozivi izvori, sasvim razumljivo, iskljucuju mogucnost da se o smrtnosti novorodjencadi i dece u Vizantiji raspravlja na nacin koji bi podrazumevao ne samo potpunu nego i dovoljnu tacnost. Nedostaju statisticki podaci, odnosno postojeci istocnici ne donose potrebna obavestenja na osnovu kojih bi se, na primer, valjano mogla izracunati stopa smrtnosti dece u drzavi Romeja. Medjutim, neki zakljucci - verujemo prilicni pouzdani - ipak se mogu izvesti.
I u carskim porodicama u Vizantiji bilo je slucajeva ranog umiranja tek rodjene dece. Samo letimican i ovlasni prosopografski pregled carskog doma Paleologa, poslednje vizantijske dinastije (1259-1453), pokazuje da smrtnost dece nije bila beznacajna. Gotovo u svakoj generaciji neki clan ove porodice preminuo je u uzrastu deteta. U vezi s tim, odmah se postavlja pitanje sta je bilo sa smrtnoscu novorodjencadi i dece kod obicnih, mozemo reci prosecnih Vizantinaca koji se mogu obuhvatiti pronicljivom i sveobuhvatnom sintagmom - „cuteca vecina”. Jedno zanimljivo demografsko istrazivanje, zasnovano na podacima diplomatickih izvora, dakle, povelja i praktika (vizantijskih katastarskih knjiga), koje je obuhvatilo seoski zivalj vizantijske oblasti Makedonije u prvim decenijama 14. stoleca kazuje da je bruto stopa prirastaja stanovnistva bila prilicno velika, ali je u isto vreme zbog velike smrtnosti novorodjene dece neto stopa prirastaja svedena na svega 22 na 1000 ljudi.
Kada se to ima u vidu, onda namah postaje jasno da je iznad svakog rodjenja lebdela strepnja roditelja i najblizih. Naravno, taj strah nije bio uvek i svuda isti: nekad je bio sveden samo na bojazan, ali je bilo slucajeva kada je postajao prava mora za roditelje i bliske srodnike. S tim u vezi je i jedan neobican obred koji je postojao u srednjem veku, a primenjivan je sa ciljem da zastiti novorodjence od smrtne opasnosti. O ovome zanimljivo svedocanstvo donosi vizantijski istoricar Georgije Pahimer, svedocanstvo koje je vezano za vizantijsku princezu i potonju srpsku kraljicu Simonidu. Ona je bila kci cara Andronika II Paleologa (1282-1328) i njegove druge supruge Irine Monferatske. Od njihovo sedmoro dece troje je preminulo u najranijem uzrastu. Otuda ne treba da cudi da je u carskom domu Paleologa zavladao veliki strah kada se 1293/1294. godine rodilo zensko dete.
Kako belezi Georgije Pahimer, tada je jedna iskusna i casna zena dala savet kako bi trebalo postupiti da se spasu novorodjena deca. Bilo je potrebno da se u odaji gde boravi tek rodjeno dete postavi dvanaest slika glavnih apostola, a zatim da se ispred svake slike stavi podjednako duga i teska sveca. Svece je trebalo istovremeno upaliti i, dok se svestenici pojuci mole za novorodjence, sacekati da se vidi koja ce se sveca poslednja ugasiti. Dete je trebalo da dobije ime upravo po tom apostolu. U ovom slucaju bila je to sveca Simonova, pa je devojcica dobila ime Simonida. U onovremenoj Vizantiji bilo je to prilicno retko ime. Tako, od oko trideset dve hiljade licnosti iz epohe Paleologa (1259-1453), posvedocene u sacuvanim izvorima, samo je kcerka Andronika II imala ime Simonida.
Obracanje prisutnom andjelu
Kakva je bila sudbina tek rodjene dece koja su umirala neposredno po rodjenju? O tome nam na osoben nacin kazuje jedna zanimljiva i veoma zivopisna prica koja je uzivala veliku popularnost u Vizantijskom carstvu.
U gradu Laodikeji, u maloazijskoj oblasti Frigiji, ziveo je pobozan i besprekorno cestit svestenik, pravi duhovni pastir ovoga grada koga je njegova pastva narocito uvazavala. Jedne noci, u ono doba kom pristaje pridev gluvo, kada je sve utihlo i nije se mogao cuti nikakav sum, svestenika je probudilo panicno lupanje na dverima njegove kuce. Prenut iz dubokog sna i svestan da je samo golema nevolja mogla nekog da dovede pred parohijski dom, on je hitro ustao i pojavio se na vratima.
Tamo je zatekao nestrpljivog mesnog namesnika, potpuno unezverenog i smetenog, koji je ocigledno u velikoj i nervoznoj hitnji vapio za pomoc. Ocajnicki je trazio od svestenika da krsti njegovo dete cije je disanje pocelo naglo da slabi i ciji se zivot gasio. Ne caseci casa, svestenik se brzo obukao i otrcao u crkvu. Medjutim, dok je spremao vodu i osveceni jelej, neophodne za obavljanje predstojeceg obreda, namesnikovo dete je prestalo da dise. Premda je dao sve od sebe, cinilo se da je laodikejski svestenik sa cinom krstenja ipak nepovratno zakasnio. Ne zeleci da prizna vlastitu nemoc, on se odlucio na poslednji, ocajnicki korak.
Uzevsi dete, svestenik je stao ispred krstionice i obratio se prisutnom andjelu: „Tebi, mom sasluzitelju, andjelu gospodnjem, kazem: ‘mocu koju nam je dao Isus Hristos da vezujemo i oslobadjamo na nebu i na zemlji, vrati dusu deteta u telo dok ga ne krstim kako ne bi u tom uzrastu otislo neposveceno. Moj i tvoj gospodar zna da nisam bio nepazljiv, nego sam odmah, posto sam bio pozvan, dotrcao ovde’. Dok je svestenik izgovarao ove reci zivot se zakratko vratio u detinje telo. On ga je onda krstio, poljubio i rekao: ’Idi, dete, u nebesko carstvo’. I dete je smesta usnulo u Gospodu!”
Nije slucajno da je ova poucna srednjovekovna pripovest, koju su pojedini savremeni crkveni teoreticari oznacili kao „krstavanje mrtve dece”, bila toliko omiljena u Vizantiji i sto je dospela u pojedine antologije popularnih verskih prica. Zbog teme o kojoj govori ona se pojavljuje u dvema veoma vaznim zbirkama „pitanja i odgovora” kanonskog prava i crkvene prakse. Prvu je sastavio Anastasije, monah i iguman znamenitog manastira Svete Katarine na Sinaju, bogoslov i svetitelj koji je umro posle 700. godine. Druga je izasla iz pera Mihaila Glike, koji je ziveo u 12. veku. Prica o kojoj je rec nasla je svoje mesto i u prirucniku verskih naravoucenija poznatom pod nazivom „Riznica” (Thesauros) koji je sredinom 13. stoleca sastavio monah Teognost. Jer, ne treba zaboraviti, krstenje je jedini nacin da se udje u hriscansku zajednicu u kojoj je glava Isus Hristos, a u ime Svete Trojice - Oca, Sina i Svetoga Duha. Radjanje za novi zivot moguce je samo u krstenju, buduci da „ako se ko ne rodi odozgo, ne moze videti carstva Bozjeg”, kako stoji zapisano u Novom zavetu (Jevandjelje po Jovanu, 3, 3).
Detalj sa freske Rodjenje svetog Nikole iz crkve Bogorodica Ljeviska
Novorodjence iz Laodikeje iskusilo je kratkotrajno bekstvo i privremeni „spas” iz smrtnog zagrljaja, pa i, bar prema merilima hriscanske eshatologije, srecan kraj. Ali, sta bi se desilo da se te noci u tako osetljivoj prilici zatekao neki konzervativan i nedovoljno snalazljiv svestenik ili da je „na duznosti” bio andjeo manje spreman na saradnju? Sta se uopste u Vizantiji desavalo sa decom koja bi umirala pre krstenja?
Da je svestenik pripadao latinskom svetu zapadne Evrope i da je ziveo posle blazenog Avgustina (354-430), episkopa grada Hipona u severnoj Africi i jednog od najobdarenijih i najsvestranijih hriscanskih pisaca, njegov zadatak bi bio neuporedivo jednostavniji. Zahvaljujuci teoloskim postavkama koje je izneo Pelagije, britanski teolog i Avgustinov savremenik, zapadna crkva bila je primorana da u ranoj fazi raspravlja o pitanjima prvorodnog greha - greha koji su u raju pocinili prvi ljudi Adam i Eva - i njegovog „prenosenja”. Pelagije je zastupao ucenje prema kome bi Adam umro i da nije pogresio, a greh koji je pocinio je njegovo licno delo i ne prenosi se na potomstvo. Britanski duhovnik je zbog toga istrajavao u uverenju da se sva deca radjaju u takvom stanju u kakvom je bio Adam pre nego sto je zgresio i da nemaju potrebe za krstavanjem za vecno blazenstvo. Osim toga, Pelagije je smatrao da posto Adamov greh nije uzrok smrti onda i Hristovo vaskrsenje nije uzrok naseg vaskrsenja. Ucenju teologa koji je dosao sa britanskog ostrva ostro su se suprotstavili veliki crkveni oci Avgustin, Jeronim i Orozije i usledila je zustra bogoslovska rasprava.
„Pitanja” i „resenja”
Vremenom se u okrilju rimske crkve uoblicilo shvatanje po kome su osim Raja, Pakla i Cistilista postojala jos dva svojevrsna „pomocna” mesta. Prvo, takozvani limbus infantum, bilo je odvojeno mesto pored pakla gde su boravila deca koja su umrla nekrstena, sve dok se ne ociste od naslednog greha i time postanu sposobna da udju u Raj. Deciji limbus ce vecito prihvatati decu koja su umrla pre krstenja i ona stoga nece trpeti kazne, ali ce uvek ostati uskracena za najvecu radost - blazene vizije i posmatranja Gospoda. Drugo mesto, takozvani limbus patrum, bilo je slicno predvorju pakla u kome su boravili sveti i bogougodni ljudi Starog zaveta, dok ih Isus Hristos odatle nije oslobodio svojim pobednickim silaskom u podzemni svet.
Buduci da po ovom pitanju vizantijski kanonisti nisu sledili svoje zapadne kolege, vazno i veoma osetljivo pitanje ranog krstavanja dece razresavano je na drugi nacin. U svakom slucaju, oni su o vremenu kada bi trebalo obaviti obred krstenja raspravljali cesto i sa velikom ozbiljnoscu. Otuda se ovaj problem u vise navrata srece u pojedinim vizantijskim zbirkama koje sadrze kanonska pitanja i odgovore. Stavise, krstavanje dece je pocetno pitanje u dva vazna teksta iz kasnog 11. veka. Rec je o „Pitanjima” koja se pripisuju djakonu Petru i „Resenjima” koja je srocio carigradski patrijarh Nikola III Gramatik (1084-1111).
Odmah valja podvuci cinjenicu da uobicajeni vremenski razmaci izmedju rodjenja i krstenja koji su morali da se postuju u Vizantijskom carstvu nisu bili jednaki vec su se menjali. Romejski strucnjaci za kanonsko pravo najcesce su preporucivali razdoblje od osam dana, kao sto, na primer, cini Simeon, arhiepiskop Soluna u prvoj polovini 15. veka, a kao uzor uzimajuci u obzir obrezanje i davanje imena detetu Isusu. S druge strane, pojedini vizantijski kanonisti, kao sto je pominjani djakon Petar, predlazu razmak od cetrdeset dana kako bi i detetova majka mogla da prisustvuje svecanosti krstenja.
Medjutim, neophodno je upozoriti da gotovo svi romejski kanonisti posle propisivanja vremenskog razmaka izmedju rodjenja i krstenja, bilo da se radi o osam ili cetrdeset dana, zure da dodaju da decu koja su veoma bolesna ili u smrtnoj opasnosti treba krstiti odmah, bez oklevanja. U takvim slucajevima kada postoji opravdani strah da je smrt deteta zapravo neminovna celokupan obred, koji se sastoji od mnogostrukih miropomazanja, egzorcizama, blagosiljanja i obilazenja, nije potrebno u potpunosti pripremiti, nego samo sustinu obreda, to jest tri potpuna potapanja u vodu sa prizivanjem Svete Trojice. Ukoliko je neophodno, krstenje se moze obaviti i u kuci detetovih roditelja. Simeon Solunski ide cak dotle da podstice svestenike da u slucajevima kada postoji opasnost da dete ne prezivi, budu pripravni i u blizini mesta gde se obavlja porodjaj. Naravno, svi saveti i preporuke preduzeti su kako bi se izbegla mogucnost da neko dete, koje je tek rodjeno, ode nekrsteno na onaj svet.
Dvogodisnje kajanje
A sta je bilo predvidjeno u slucaju da se novorodjeno dete ipak upokoji nekrsteno? U ovakvim slucajevima primenjivani su kanoni koji se pripisuju carigradskom patrijarhu Jovanu IV Posniku (582-595). Roditelji, cije je dete zbog njihovog nemara preminulo nekrsteno, bili su izopsteni iz crkve u roku od tri godine. Tokom tog vremena oni su morali da upraznjavaju veoma strog post, da se mole klececi na kolenima, da obilno placu, da daju milostinju i da svakog dana, kao cin pokajanja, cetrdeset puta metanisu, to jest padaju nicice. Ukoliko je dete umrlo sedam dana po rodjenju ili u jos kracem razmaku, vreme izopstenja za nesavesne roditelje bilo je skraceno na cetrdeset dana. Ali, na pitanje sta se dogadja sa nekrstenim detetom koje je preminulo nema pouzdanog odgovora, osim unekoliko neodredjene misli da ono nije ni u carstvu nebeskom, ali nije ni podvrgnuto kazni.
Neophodno je podvuci cinjenicu da se i sama hriscanska pastva, pogotovo ona koja je bila neobrazovana i naklonjena raznoraznim oblicima sujeverja, pribojavala smrti nekrstene dece. U tom smislu, veoma je zanimljivo svedocanstvo koje donosi Burhard Vormski i koje se tice podrucja latinskog sveta zapadne Evrope i nekih postupaka koje rimokatolicka crkva nije dozvoljavala i protiv kojih se odlucno borila u nastojanju da ih nekako suzbije. Ovaj duhovnik ziveo je u poslednjim decenijama 10. i u prvim decenijama 11. stoleca, a 1000. godine rukopolozen je za episkopa u Vormsu, gradu na levoj obali Rajne.
Burhard navodi kako je pitao neku zenu koja se ispovedala: „Nisi li i ti postupala onako kako to po djavolovom nagovoru cine druge zene? Kada neko novorodjence umre bez krstenja, oni odnose njegovo telo i sakrivaju ga na tajnom mestu, i probijaju kocem govoreci da, ako se tako ne ucini, onda ce novorodjence ustati i moci da napravi mnogo stete. Ako si ti tako cinila, ili si se sa tim slagala, ili si u to verovala, moras se kajati u trajanju od dve godine.” Duhovnik iz Vormsa navodi i obicaj po kome se, ukoliko porodilja umre zajedno sa detetom, oba lesa probadaju kocem. Ali, ako je novorodjence umrlo posle krstenja, neki bi ga sahranili na taj nacin sto bi mu u desnu ruku stavili od voska pripremljeni sud sa hostijom (posvecenim beskvasnim hlebom kojim se obavlja pricescivanje u rimokatolickoj crkvi), a u levu - vostani sud sa vinom. Takvo profanisanje hriscanskih tajni - skrnavljenje koje sasvim sigurno nije bilo svesno, vec ishod svojevrsnog nacina na koji se shvatao smisao hriscanskih obreda - surovo je kaznjavano.
Radivoj Radic
link