Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 19:36:06 GMT -5
Svaka slika ima pricu
Kad slikar postane konjanik
Velicanstvena istorijska kompozicija „Bitka kod Sente” Ferenca Ajzenhuta, po dimenzijama najvece ulje na platnu kod nas, u mnogo cemu govori o vremenu kad je likovna umetnost gotovo prednjacila u tumacenju povesti, ali i politike...
„Bitka kod Sente” Ferenca Ajzenhuta upecatljiv je svedok jednog vaznog vremena
Dugo i ozbiljno vecali su mocnici Backo-bodroske zupanije sa sedistem u Somboru. Pred njima se nalazio vazan zadatak kako da se, kao najveca zupanija u Ugarskoj, na primeran nacin prikazu na predstojecoj velikoj Milenijumskoj izlozbi u Budimpesti kojom su, u leto 1896. godine, Madjari obelezavali hiljadugodisnjicu svog dolaska na prostore Panonske nizije. I posle silnih rasprava odlucili su da to bude slika, veliko ulje na platnu, na kom ce neki poznati umetnik prikazati bitku kod Sente koja se zbila pre skoro dva veka.
Nekoliko je razloga zbog cega su se odlucili bas za sliku i bas za motiv bitke kod Sente.
Slika je bila dobra prilika da se na politicki prikladan nacin pokaze deo proslosti ove zupanije, posebno jer se u madjarskom parlamentu vec - upravo pred jubilej - baskarila slika mamutskih razmera na kojoj je svetski priznati Mihalj Munkacii naslikao istorijsku kompoziciju „Arpad osniva madjarsku drzavu”. Uz to su naculi i da je Saborski odbor u Sremskim Karlovcima odlucio da od novoizabranog clana Srpske kraljevske akademije u Beogradu Paje Jovanovica naruci kompoziciju „Seoba Srba” i njome na svecanosti u Budimpesti prikaze znacajnu ulogu Srba u povesti istocnog dela mocne Austrougarske carevine.
Zasto izmisljati rupu na saksiji, nisu se dugo dvoumili Somborci. I oni ce, je l’ te, sa slikom na obale Dunava. Samo sta naslikati? Ni tu se nisu dugo kolebali: resili su da motiv bude cuvena bitka kod Sente, varosi koja se nalazila u granicama Backo-bodroske zupanije. Jer, ne samo sto su posle nje Austrijanci konacno proterali Turke juzno od Save i Dunava, nego su u njoj i te kako vaznu ulogu odigrali i sami gradjanii Sombora predvodjenii kapetanom Jajicem, a koju je svojim tragicnim herojstvom obelezila i smrt oca i osam sinova Popovica ciji ce potomci potom dobiti i plemicku titulu...
Sultan bez deset zena
U zelji da uporne Turke napokon otera daleko od becke sume, s onu stranu Dunava ali i Save, car Leopolod I, umesto Fridriha Avgusta koga su Poljaci tek izabrali za svog novog kralja, za glavnokomandujuceg austrijske vojske postavlja tridesetcetvorogodisnjeg iskusnoig vojskovodju Eugena (ili, po naski, Evgenija) Savojskog. i naredjuje mu da se konacno obracuna sa sultanom Mustafom II koji je, poput svojih brojnih prethodnika, sanjao da cador razapne na glavnom beckom trgu.
Savojski je u Beceju, 10. septembra 1687. godine, primio vest da su Turci stigli do Sente, pa se narednog praskozorja uputio prema gradu na Tisi. Kao prethodnicu poslao je pomenutog kapetana Jajica sa druzinom Somboraca. A Turci nisu tek tako izabrali Sentu kao mesto gde ce docekati malobrojnijeg neprijatelja. Tu su, zasticeni sancevima, pomocu sajki napravili pontonski most i u buljucima grunuli na drugu obalu. Bitka je bila kratka i zestoka, a o njenom toku i ishodu Savojski je ovako izvestio dvor u Becu:
„Udarili smo svom snagom, presekli prilaz pontonskom mostu, gde je nastalo uzasno klanje kako na rovovima tako i na pontonskom mostu i u vodi. Nasi vojnici nikoga nisu zarobljavali iako je tu bilo pasa koji su nudili zlato i mnogo novca. Samo mali broj zarobljenika izvucen je ispod mrtvih ili sa pontona. Bitka je zavrsena u smiraj dana, kada je i doslo do stravicnog pokolja na pontonskom mostu...Elmas Mehmed-pasa naredio je da se demontiraju dva pontonska camca i sa macem secuci svoje vojnike pokusao da ih spreci u bekstvu, ali su ubrzo njega saseklii sopstveni vojnici...”.
Kao vrhunac ovog ratnog izvestaja bile su brojke koje je Savojski uredno zabelezio:
„Poginulo je 20.000 Turaka, 10.000 se udavilo u Tisi, zaplenjeno je 7 tugova, 423 zastave, pecat Velikog vezira, ogromne kolicine kola, volova, municije, ratne opreme, oruzja... u ratnoj blagajni nasli smo vise od 4,000.000 dukata... ostalo je napusteno 16 sultanovih zaprega i 10 njegovih zena... Nasi gubici su 28 oficira i 401 vojnik, a ranjeno je 133 oficira i 465 vojnika...Sultan je u panicnom bekstvu sa 2000 konjanika vec 12. septembra stigao u Temisvar...”.
Nakon ove bitke, Karlovackim mirom, potpisanim u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Turska se posle sesnaestogodisnjeg rata odrekla Ugarske, Slavonije, Like i Banije koje su postale deo poseda Austrijskog carstva. Ne cudi zato sto je krvoliptanje na Tisi bila i te kako pogodna tema da se, dva stoleca kasnije, Somborci na odgovarajuci nacin pojave na budimpestanskim svecanostima.
Ni o umetniku nisu dugo lomili glavu. Odlucili su da tu nesvakidasnju cast povere takoreci komsiji Ferencu Ajzenhutu, tada tek dvadesetosmogodisnjaku. Samo, trebalo ga je naci....
Ferenc Ajzenhut: da li je slikar, preskacuci vreme i prostor, zaista ugalopirao u bitku kod Sente
Ugovor u Teheranu
Ferenc Ajzenhut nesumnjivo je bio vrlo zanimljiva licnost. Rodjen je 1857. godine u od Sombora ne mnogo udaljenoj Backoj Palanci, kao sedmo od jedanaestoro dece mesnog krcmara, inace podunavskog Nemca. Prica dotekla do nasih dana govori da ga je jos kao decaka otac poslao u Pestu da segrtuje kod starijeg brata, trgovca. Medjutim, umesto da usluzuje musterije, on je svakog ko je usao u ducan zaneseno skicirao na cesto izguzvanoj i masnoj hartiji.
Brat je ubrzo uvideo da od Ferenca nikad nece biti trgovac, te ga je vratio kuci, u Palanku. Na srecu slikarstva, tu njegovu nesvakidasnju vestinu da na hartiji ozivi likove i prizore primetili su neki mesni bogatasi i poslali ga natrag u Pestu, samo ovaj put na izucavanje novog, slikarskog zanata. Posle sedam godina Ajzenhut se obreo u Minhenu, u tek otvorenu akademiju gde je proveo naredna cetiri leta.
U vreme kad su vlasti Backo-bodroske zupanije konacno odlucile cime ce nastupiti u Budimpesti, Ajzenhut - koji se, inace, osecao Madjarom pa je od Franca postao Ferenc - vec je bio ugledan ali i veoma radoznao slikar. Nije ga drzalo mesto i gotovo je stalno bio na putu. Posebno ga je privlacila tajanstvenost Bliskog istoka gde je vec boravio devet puta stizuci sve do bajkovitog Samarkanda i misticne Buhare.
Glasnici somborskog plemstva nasli su ga, sasvim slucajno, u Teheranu, s proleca 1895. godine. Ugovor je na licu mesta brzo potpisan, a umetniku je garantovana suma od 12.000 forinti za kojih se tada moglo kupiti 40 jutara najplodnije backe oranice.
Ajzenhut nije zurio u Minhen, u svoj atelje. Kad se konacno vratio u centar Bavarske, trazio je, i dobio, dozvolu da prisustvuje manevrima. Zeleo je da oseti atmosferu bojnog polja, da sam vidi sve tokove bitke, od ponasanja vojnika do udara sablje o sablju i propinjanja konja. Nije mu bilo dovoljno posmatranje samo jedne vojne vezbe, pa je cekao i sledece manevre.
Ni njegova slika, kao ni platno „Seoba Srba” Paje Jovanovica, nije stigla tamo gde je namenjena. Ajzenhut svoju „Bitku kod Sente” nije zavrsio na vreme, a Pajinu vec zavrsenu kompoziciju nisu odobrile crkvene vlasti koje su, umesto cobana i ovaca, na desnoj polovini slike htele vojnike zeleci time da naglase da su Srbi pod patrijarhom Arsenijem III Carnojevicem te 1690. godine otisli severno od Save i Dunava u dogovoru s austrijskim carem Leopoldom...
Brcici u uglu
Istorijska kompozicija „Bitka kod Sente” Ferenca Ajzenhuta, mada u uglu slike stoji 1896. godina, po svoj prilici zavrsena je tek dve godine docnije. Naime, tek tada je stigla kod narucioca, u Sombor. Ali, i tu je bilo muke s obzirom da u zgradi zupanije nije bilo ni vrata ni prozora kroz koje bi ona mogla da se unese. Slika ogromnih razmera, s 28 kvadratnih metara platna, visoka 4 i siroka 7 metara, s bogato pozlacenim ramom sirokim pola metra - ukupno, dakle, 40 kvadratnih metara - morala je da u dvoristu ceka odluku zupanijskog senata, nadleznog za dozvolu da se zid iznad balkonskih vrata probije sve do tavanice. Kako svedoci Milan Vojnovic, hronicarska dragocenost danasnjeg Sombora, slika je i tada s mnogo muke dobila svoje mesto u Svecanoj sali, a Ajzenhut je vise nikada nije video jer je iznenada umro u Minhenu, 1903. godine.
Mada nikada nije restaurirana i mada se primecuje da joj na nekim mestima otpada boja, slika i danas malo koga ostavlja ravnodusnim. Glavna licnost je, svakako, Eugen Savojski na, kako i prilici pobedniku, belom konju. Samo njega na konju osvetljava zrak tek izaslog Sunca prema kome on, svestan svoje velicine, upire mac stavljajuci se gotovo u istu ravan s njim.
Nasuprot njemu, u najtamnijem delu slike koja je i njen fizicki centar, nalazi se turski zapovednik Kisig Dzafer-beg s turbanom koji oznacava svu tragiku poraza.
Po polozaju glavnih licnosti vidi se da kompozicija oslikava sam kraj bitke. Vazni su i likovi cetvorice vojnika u prirodnoj velicini koji su nam okrenuti ledjima i koji nude utisak da mi, posmatraci, za njima stupamo u dogadjaj, u sliku boja.
Cini se da je posebno zanimljiv detalj, odnosno lik konjanika sleva, s brcicima. Vrlo je moguce da je i sam slikar pozeleo da, ne samo kao umetnik, bude ucesnik tako vazne bitke, pa je uradio autoportret, udenuo sebe u davnoproslo vreme. Pogled na neke njegove, istina retke, (auto)portrete dozvoljava i takvu mogucnost koja nije nepoznata likovnoj i ostalim umetnostima.
Petar Milatovic
link
Kad slikar postane konjanik
Velicanstvena istorijska kompozicija „Bitka kod Sente” Ferenca Ajzenhuta, po dimenzijama najvece ulje na platnu kod nas, u mnogo cemu govori o vremenu kad je likovna umetnost gotovo prednjacila u tumacenju povesti, ali i politike...
„Bitka kod Sente” Ferenca Ajzenhuta upecatljiv je svedok jednog vaznog vremena
Dugo i ozbiljno vecali su mocnici Backo-bodroske zupanije sa sedistem u Somboru. Pred njima se nalazio vazan zadatak kako da se, kao najveca zupanija u Ugarskoj, na primeran nacin prikazu na predstojecoj velikoj Milenijumskoj izlozbi u Budimpesti kojom su, u leto 1896. godine, Madjari obelezavali hiljadugodisnjicu svog dolaska na prostore Panonske nizije. I posle silnih rasprava odlucili su da to bude slika, veliko ulje na platnu, na kom ce neki poznati umetnik prikazati bitku kod Sente koja se zbila pre skoro dva veka.
Nekoliko je razloga zbog cega su se odlucili bas za sliku i bas za motiv bitke kod Sente.
Slika je bila dobra prilika da se na politicki prikladan nacin pokaze deo proslosti ove zupanije, posebno jer se u madjarskom parlamentu vec - upravo pred jubilej - baskarila slika mamutskih razmera na kojoj je svetski priznati Mihalj Munkacii naslikao istorijsku kompoziciju „Arpad osniva madjarsku drzavu”. Uz to su naculi i da je Saborski odbor u Sremskim Karlovcima odlucio da od novoizabranog clana Srpske kraljevske akademije u Beogradu Paje Jovanovica naruci kompoziciju „Seoba Srba” i njome na svecanosti u Budimpesti prikaze znacajnu ulogu Srba u povesti istocnog dela mocne Austrougarske carevine.
Zasto izmisljati rupu na saksiji, nisu se dugo dvoumili Somborci. I oni ce, je l’ te, sa slikom na obale Dunava. Samo sta naslikati? Ni tu se nisu dugo kolebali: resili su da motiv bude cuvena bitka kod Sente, varosi koja se nalazila u granicama Backo-bodroske zupanije. Jer, ne samo sto su posle nje Austrijanci konacno proterali Turke juzno od Save i Dunava, nego su u njoj i te kako vaznu ulogu odigrali i sami gradjanii Sombora predvodjenii kapetanom Jajicem, a koju je svojim tragicnim herojstvom obelezila i smrt oca i osam sinova Popovica ciji ce potomci potom dobiti i plemicku titulu...
Sultan bez deset zena
U zelji da uporne Turke napokon otera daleko od becke sume, s onu stranu Dunava ali i Save, car Leopolod I, umesto Fridriha Avgusta koga su Poljaci tek izabrali za svog novog kralja, za glavnokomandujuceg austrijske vojske postavlja tridesetcetvorogodisnjeg iskusnoig vojskovodju Eugena (ili, po naski, Evgenija) Savojskog. i naredjuje mu da se konacno obracuna sa sultanom Mustafom II koji je, poput svojih brojnih prethodnika, sanjao da cador razapne na glavnom beckom trgu.
Savojski je u Beceju, 10. septembra 1687. godine, primio vest da su Turci stigli do Sente, pa se narednog praskozorja uputio prema gradu na Tisi. Kao prethodnicu poslao je pomenutog kapetana Jajica sa druzinom Somboraca. A Turci nisu tek tako izabrali Sentu kao mesto gde ce docekati malobrojnijeg neprijatelja. Tu su, zasticeni sancevima, pomocu sajki napravili pontonski most i u buljucima grunuli na drugu obalu. Bitka je bila kratka i zestoka, a o njenom toku i ishodu Savojski je ovako izvestio dvor u Becu:
„Udarili smo svom snagom, presekli prilaz pontonskom mostu, gde je nastalo uzasno klanje kako na rovovima tako i na pontonskom mostu i u vodi. Nasi vojnici nikoga nisu zarobljavali iako je tu bilo pasa koji su nudili zlato i mnogo novca. Samo mali broj zarobljenika izvucen je ispod mrtvih ili sa pontona. Bitka je zavrsena u smiraj dana, kada je i doslo do stravicnog pokolja na pontonskom mostu...Elmas Mehmed-pasa naredio je da se demontiraju dva pontonska camca i sa macem secuci svoje vojnike pokusao da ih spreci u bekstvu, ali su ubrzo njega saseklii sopstveni vojnici...”.
Kao vrhunac ovog ratnog izvestaja bile su brojke koje je Savojski uredno zabelezio:
„Poginulo je 20.000 Turaka, 10.000 se udavilo u Tisi, zaplenjeno je 7 tugova, 423 zastave, pecat Velikog vezira, ogromne kolicine kola, volova, municije, ratne opreme, oruzja... u ratnoj blagajni nasli smo vise od 4,000.000 dukata... ostalo je napusteno 16 sultanovih zaprega i 10 njegovih zena... Nasi gubici su 28 oficira i 401 vojnik, a ranjeno je 133 oficira i 465 vojnika...Sultan je u panicnom bekstvu sa 2000 konjanika vec 12. septembra stigao u Temisvar...”.
Nakon ove bitke, Karlovackim mirom, potpisanim u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Turska se posle sesnaestogodisnjeg rata odrekla Ugarske, Slavonije, Like i Banije koje su postale deo poseda Austrijskog carstva. Ne cudi zato sto je krvoliptanje na Tisi bila i te kako pogodna tema da se, dva stoleca kasnije, Somborci na odgovarajuci nacin pojave na budimpestanskim svecanostima.
Ni o umetniku nisu dugo lomili glavu. Odlucili su da tu nesvakidasnju cast povere takoreci komsiji Ferencu Ajzenhutu, tada tek dvadesetosmogodisnjaku. Samo, trebalo ga je naci....
Ferenc Ajzenhut: da li je slikar, preskacuci vreme i prostor, zaista ugalopirao u bitku kod Sente
Ugovor u Teheranu
Ferenc Ajzenhut nesumnjivo je bio vrlo zanimljiva licnost. Rodjen je 1857. godine u od Sombora ne mnogo udaljenoj Backoj Palanci, kao sedmo od jedanaestoro dece mesnog krcmara, inace podunavskog Nemca. Prica dotekla do nasih dana govori da ga je jos kao decaka otac poslao u Pestu da segrtuje kod starijeg brata, trgovca. Medjutim, umesto da usluzuje musterije, on je svakog ko je usao u ducan zaneseno skicirao na cesto izguzvanoj i masnoj hartiji.
Brat je ubrzo uvideo da od Ferenca nikad nece biti trgovac, te ga je vratio kuci, u Palanku. Na srecu slikarstva, tu njegovu nesvakidasnju vestinu da na hartiji ozivi likove i prizore primetili su neki mesni bogatasi i poslali ga natrag u Pestu, samo ovaj put na izucavanje novog, slikarskog zanata. Posle sedam godina Ajzenhut se obreo u Minhenu, u tek otvorenu akademiju gde je proveo naredna cetiri leta.
U vreme kad su vlasti Backo-bodroske zupanije konacno odlucile cime ce nastupiti u Budimpesti, Ajzenhut - koji se, inace, osecao Madjarom pa je od Franca postao Ferenc - vec je bio ugledan ali i veoma radoznao slikar. Nije ga drzalo mesto i gotovo je stalno bio na putu. Posebno ga je privlacila tajanstvenost Bliskog istoka gde je vec boravio devet puta stizuci sve do bajkovitog Samarkanda i misticne Buhare.
Glasnici somborskog plemstva nasli su ga, sasvim slucajno, u Teheranu, s proleca 1895. godine. Ugovor je na licu mesta brzo potpisan, a umetniku je garantovana suma od 12.000 forinti za kojih se tada moglo kupiti 40 jutara najplodnije backe oranice.
Ajzenhut nije zurio u Minhen, u svoj atelje. Kad se konacno vratio u centar Bavarske, trazio je, i dobio, dozvolu da prisustvuje manevrima. Zeleo je da oseti atmosferu bojnog polja, da sam vidi sve tokove bitke, od ponasanja vojnika do udara sablje o sablju i propinjanja konja. Nije mu bilo dovoljno posmatranje samo jedne vojne vezbe, pa je cekao i sledece manevre.
Ni njegova slika, kao ni platno „Seoba Srba” Paje Jovanovica, nije stigla tamo gde je namenjena. Ajzenhut svoju „Bitku kod Sente” nije zavrsio na vreme, a Pajinu vec zavrsenu kompoziciju nisu odobrile crkvene vlasti koje su, umesto cobana i ovaca, na desnoj polovini slike htele vojnike zeleci time da naglase da su Srbi pod patrijarhom Arsenijem III Carnojevicem te 1690. godine otisli severno od Save i Dunava u dogovoru s austrijskim carem Leopoldom...
Brcici u uglu
Istorijska kompozicija „Bitka kod Sente” Ferenca Ajzenhuta, mada u uglu slike stoji 1896. godina, po svoj prilici zavrsena je tek dve godine docnije. Naime, tek tada je stigla kod narucioca, u Sombor. Ali, i tu je bilo muke s obzirom da u zgradi zupanije nije bilo ni vrata ni prozora kroz koje bi ona mogla da se unese. Slika ogromnih razmera, s 28 kvadratnih metara platna, visoka 4 i siroka 7 metara, s bogato pozlacenim ramom sirokim pola metra - ukupno, dakle, 40 kvadratnih metara - morala je da u dvoristu ceka odluku zupanijskog senata, nadleznog za dozvolu da se zid iznad balkonskih vrata probije sve do tavanice. Kako svedoci Milan Vojnovic, hronicarska dragocenost danasnjeg Sombora, slika je i tada s mnogo muke dobila svoje mesto u Svecanoj sali, a Ajzenhut je vise nikada nije video jer je iznenada umro u Minhenu, 1903. godine.
Mada nikada nije restaurirana i mada se primecuje da joj na nekim mestima otpada boja, slika i danas malo koga ostavlja ravnodusnim. Glavna licnost je, svakako, Eugen Savojski na, kako i prilici pobedniku, belom konju. Samo njega na konju osvetljava zrak tek izaslog Sunca prema kome on, svestan svoje velicine, upire mac stavljajuci se gotovo u istu ravan s njim.
Nasuprot njemu, u najtamnijem delu slike koja je i njen fizicki centar, nalazi se turski zapovednik Kisig Dzafer-beg s turbanom koji oznacava svu tragiku poraza.
Po polozaju glavnih licnosti vidi se da kompozicija oslikava sam kraj bitke. Vazni su i likovi cetvorice vojnika u prirodnoj velicini koji su nam okrenuti ledjima i koji nude utisak da mi, posmatraci, za njima stupamo u dogadjaj, u sliku boja.
Cini se da je posebno zanimljiv detalj, odnosno lik konjanika sleva, s brcicima. Vrlo je moguce da je i sam slikar pozeleo da, ne samo kao umetnik, bude ucesnik tako vazne bitke, pa je uradio autoportret, udenuo sebe u davnoproslo vreme. Pogled na neke njegove, istina retke, (auto)portrete dozvoljava i takvu mogucnost koja nije nepoznata likovnoj i ostalim umetnostima.
Petar Milatovic
link