Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 19:55:49 GMT -5
Vizantinci se nisu brijali!
Brada
Nosenje brade bilo je jedno od spornih pitanja i neslaganja koja su 1054. godine dovela do rascepa izmedju Carigradske patrijarsije i rimske crkve.
Sveti Evstatije Solunski imao je dugu bradu, obelezje mudrosti.
Mnogi drevni narodi pridavali su veliki znacaj bradi kao simbolu muzevnosti, zrelog doba i mudrosti. Nasuprot muskarcima koji su imali bradu stajali su decaci i evnusi ciji su obrazi bili glatki. Stavise, u nekim srednjovekovnim drustvima velika nepravda cinjena je zenama koje su iz nekih razloga - verovatno su se ticali hormona ili izvesnih medicinskih poremecaja - imale nausnice ili maljave obraze. Njih su smatrali vesticama!
Veoma je zanimljiv jedan dogadjaj iz britanske srednjovekovne istorije. Jovan, potonji kralj, prilikom posete Irskoj 1185. godine smrtno je uvredio tamosnje glavesine tako sto je pocupao njihove bujne brade. Dobro je poznato da je kroz istoriju zakletva u bradu bila podjednak znacaj kao i kada se covek kune u svoj obraz. U nekim drustvima muskarci iskazuju zaljenje tako sto pustaju bradu.
Po predanju i sam Isus Hristos nosio je bradu. Adam, prvi covek, takodje je bio bradat. Nije naodmet podsetiti se da su i starozavetni proroci i prvosvestenici takodje nosili brade. S tim u vezi valja naglasiti cinjenicu da je uopste, obicaj da se proroci mnogih vera prikazuju s bradama. Kako belezi Polibije, grcki istoricar 2. veka pre nase ere, drevni Kelti imali su izrazito duge brkove, ali su obraze i ostale delove lica uredno brijali. Brada je preovladavala medju antickim Grcima do vremena Aleksandra Velikog, koji je, iz prakticnih razloga, naredio svojim vojnicima da se briju pribojavajuci se da ih neprijatelj u borbi ne hvata za bradu. Prema Pliniju, Scipion Afrikanac bio je prvi Rimljanin koji se svakodnevno brijao, ali su filozofi i dalje bili bradati.
S druge strane, postojali su i narodi koji su bili izrazito protiv brade, a medju njima narocito se izdvajaju Huni. Ovi dosljaci iz Azije, koji su u poslednjoj cetvrtini 4. i prvoj polovini 5. veka sejali strah i bili u stanju da za kratko vreme ne samo prevale nego i opustose ogromna prostranstva, nastojali su da na obrazima muskaraca suzbiju izbijanje dlaka. Kako belezi Amijan Marcelin, najveci istoricar 4. veka, Huni su svojoj muskoj deci odmah po rodjenju nozem duboko obrezivali obraze da bi oziljci zadrzali jake dlake kada se one pomole; „Huni rastu i stare bez brade” - nastavlja Marcelin - „liseni svake lepote, nalik na evnuhe”.
Medjutim, za razliku od svoje starije azijatske „brace” Turci su nosili brade. Zanimljivo svedocanstvo o njima donosi burgundski vitez Bertrandon de la Brokijer, koji je 1432/1433. godine posetio Istok. On belezi sledece: „Turci nikad ne peru svoje ruke, sem kad se zapiraju, kad se mole bogu ili u hamamima, ili kad peru svoje brade u nekom potoku ili na cesmi, a te brade drze veoma cisto.” Sisanje brade medju Turcima smatralo se sramotom dok su, s druge strane, turski robovi morali da se briju sto je bio znak njihove pokornosti.
Do gole koze
Brada (grcki: geneion) ima dugu i zanimljivu istoriju i u Vizantijskom carstvu. U ranovizantijskom dobu visi slojevi, saglasno rimskim obicajima, brijali su bradu i nosili kratku kosu. Otuda na portretima careva od 4. do 6. veka preovladavaju bezbradi vladari. Samo su filozofi nosili bradu, a poznato je kakve je podsmehe izazvala brada cara Julijana Otpadnika (361-363).
U vreme vladavine cara Justinijana I Velikog (527-565) pripadnici hipodromske stranke „plavih” izazvali su citav skandal time sto su imali bradu i brkove. Oni su nosili i veoma dugu kosu, koja je napred bila kratko podsecena.
Posle pomenutog razdoblja, to jest posle 6. stoleca, dolazi do prilicno znacajnih promena. Bradati prikazi vladara na novcu simbolizuju carsku moc ili carsko staresinstvo. Brada i brkovi na novcu bili su potrebni da bi se na kovanicama razlikovali stariji od mladjih careva, odnosno vladari od svojih savladara.
Grigorije Palama, vizantijski bogoslov i svetitelj
Prvi vizantijski car koji je nosio bradu i zbog toga dobio nadimak Pogonat (bradati) bio je Konstans II (641-668). U starijoj vizantologiji bilo je spora oko toga ko je „bradati”: da li je to on ili njegov sin i naslednik Konstantin IV (668-685). Medjutim, ta nedoumica odavno je razresena u „korist” Konstansa II, koji se na novcu pojavljuje sa ogromnom i gustom bradom. Od tog vremena vizantijski vasilevsi uglavnom su nosili brade, sem nekih, a takvi izuzeci su bili veoma retki kao, na primer, Konstantin V (741-775), izvanredni vojskovodja i najveci car ikonoborac.
S druge strane, brade Vizantinaca - koje su uglavnom bile kovrdzave, na sredini razdvojene, i veoma duge - bile su predmet podsmeha Latina koji su dolazili u Carigrad. Vizantijska delegacija predvodjena carem Manojlom II Paleologom (1391-1425), koja je na razmedju 14. i 15. veka posetila Italiju, Francusku i Englesku, svuda je izazivala veliku paznju pre svega zbog brada. Medjutim, vazilo je i obrnuto - Vizantincima se cinila smesnom zapadnjacka moda da se sisaju u krug i da se briju do gole koze. Brada je, takodje, jedno od spoljasnjih obelezja pravoslavnih svestenika, za razliku od rimokatolickih, koji se briju. Moze se reci da je i nosenje brade bilo jedno od spornih pitanja i neslaganja koja su dovela do rascepa izmedju carigradske patrijarsije i rimske crkve 1054. godine.
Pojedini vizantijski pisci 12. stoleca, narocito hronicar i bogoslov Jovan Zonara, ne bez izvesnog zaljenja, navode da romejski mladici ocigledno slede modu Latina i briju svoje brade. Zonarine opore reci u stvari su intelektualno jadikovanje nad izneveravanjem pradedovskih obicaja i starim dobrim vremenima. Savremenica Jovana Zonare, ucena princeza Ana Komnina, u svom istorijskom delu Aleksijada, naglasava kako je u Vizantijskom carstvu pojedinim prestupnicima odsecana kosa i brijana brada.
Nicifor Grigora, istoricar 14. veka, sa negodovanjem pise o Teodoru Paleologu, sinu vizantijskog cara Andronika II Paleologa (1282-1328) i pustolovu nemirnog duha, koji je otisao u zavicaj svoje majke Irine (Jolante) Monferatske, na Apeninsko poluostrvo, i tamo poprimio latinske obicaje - „nosio je glatko obrijanu bradu.” Razmazeni princ i markiz od Monferata cesto je dolazio u Vizantiju uglavnom da bi trazio novac za neki od svojih mnogobrojnih ratova, a ne nosen snagom porodicnih osecanja i privrzenosti. Teodorov otac Andronik II Paleolog mnoge stvari nije mu odobravao „jer je u svojim shvatanjima, svojoj veri, svojoj spoljasnjosti, brijanju brade i u sveukupnom ponasanju postao pravi Latin.”
Dimitrije Kidon, vizantijski intelektualac i dugogodisnji prvi ministar vizantijskih careva druge polovine 14. stoleca, pridev „bradati” upotrebljava u krajnje negativnom znacenju. On negoduje zbog toga sto se na carigradskom dvoru pojavljuju „bradonje”, a prema njegovim shvatanjima to su neobrazovane pristalice isihazma, duhovnog pokreta u onovremenoj Vizantiji sa kojim se on nije slagao.
U jednom zanimljivom razgovoru koji je Pero Tafur, spanski putnik koji je tridesetih godina 15. stoleca boravio u Vizantiji, vodio u Ferari po povratku sa Istoka sa vasilevsom Jovanom VIII Paleologom (1425-1448), krajem 1437. godine, car je zamerio Spancu sto je obrijao bradu koju je imao za vreme puta rekavsi mu da je ona za coveka znak dostojanstva i casti. U carstvu Romeja drustvene predrasude protiv obrijanih, odnosno bezbradih, nasle su svoje mesto kako u poslovicama tako i u satiricnim tekstovima. Takav tekst je anonimna parodija „Spanos” (Bezbradi), po svoj prilici sastavljena u Carigradu u 14. ili 15. stolecu. U njoj su opisani najpre rodjenje, a zatim i dugo i zamorno putovanje bezbradog coveka i njegovi pokusaji da nadje svog strica, divojarca, i od njega dobije dlake za bradu.
Jovan V Paleolog (1341-1391)
Gavranova jaja
U vreme rata izmedju Vizantije i Venecije, Mlecani su se podsmevali vasilevsu Aleksiju I Komninu (1081-1118) zbog njegove ridje brade. Inace, kada je rec o ridjoj bradi treba pomenuti dvojicu istaknutih istorijskih licnosti koje su imale takvu bradu i nosili epitet „Barbarosa” (Ridjobradi). Rec je o cuvenom nemackom vladaru Fridrihu I Barbarosi, caru Svetog rimskog carstva (1152-1190), a tu je i Hajredin Barbarosa, prekaljeni „morski vuk” i zapovednik flote Osmanskog carstva u 16. veku, inace Grk poreklom, strah i trepet svih hriscanskih brodova u istocnom Sredozemlju.
Kao i u drugim drustvima, i u vizantijskom je vazilo pravilo da izbijanje brade za mladice oznacava svojevrstan pocetak zrelog doba. Tako, na primer, vizantijski filozof, istoricar i drzavnik, opisujuci licnost cuvenog evnuha Jovana Orfanotrofa, koji je za vladavine svog mladjeg brata Mihaila IV (1034-1042) bio najmocniji covek u Carstvu, istice kako je u „uzrastu kada probija prva brada video tog muskarca i slusao njegove reci.”
U Vizantijskom carstvu postojao je narocit „preparat” za bojenje brade i kose. Naime, vizantijski pisac Mazaris u satiricnom dijalogu Putovanje u podzemni svet, tekstu sastavljenom 1414/1415. godine, belezi kako gavranova jaja daju lepu crnu boju kao sto skoljka daje purpurnu.
U opisu prvog i sasvim neuspesnog pohoda koji je vizantijski car Vasilije II Bugaroubica (976-1025) preduzeo protiv Samuila i njegovih ustanika, 986. godine, Jovan Skilica iznosi zanimljive podatke. Uoci bitke velikodostojnik Stefan Kondostefan, koji je iz surevnjivosti mrzeo Lava Melisina, ostavljenog da sa delom vojske u pozadini cuva tesnace kroz koje su prosli vizantijski odredi, nastojao je da kod vasilevsa omalovazi svog protivnika. On je ubedjivao Vasilija II da je u medjuvremenu Melisin podigao uzurpaciju i da stoga car, bez oklevanja treba da pozuri u Carigrad i razresi veliku nevolju. Ove pretece reci uplasile su vasilevsa i on je naredio hitno povlacenje. Na drugoj strani, osokoljeni Samuilo povlacenje Vizantinaca ocenio je kao bezanje i carskoj vojsci naneo je tezak poraz. Medjutim, kada je Vasilije II uz mnogo napora najzad stigao u Filipopolj (Plovdiv), tamo ga je mirno cekao Lav Melisin koji je savesno i odano izvrsavao postavljeni zadatak. Car se razgoropadio i poceo da grdi Stefana Kondostefana zbog lazne dojave, ali ovaj nije cutao nego je poceo da se brani sto je prelilo casu carevog strpljenja. Vasilije II skocio je sa prestola i u besu je Kondostefana uhvatio za kosu i bradu i oborio ga na zemlju.
I u Vizantijskom carstvu, kao i u drugim delovima srednjovekovnog sveta, cupanje brade znacilo je da je onaj koji je bio podvrgnut takvoj kazni zgresio nesto veliko. Zanimljiv slucaj belezi Ana Komnina, a tice se jednog sukoba unutar carske porodice, po svoj prilici 1091. godine.
Jovan Komnin, namesnik Draca i sin sevastokratora Isaka Komnina, starijeg brata cara Aleksija I, bio je optuzen da se okrenuo protiv carskog autoriteta svog strica. Ove teske optuzbe izrekli su Adrijan Komnin, mladji brat Isaka i Aleksija I, kao i Nicifor Melisin, velikodostojnik koji je bio carski zet. Sve je dostiglo vrhunac u carevom logoru u Filipopolju, pa je iz Carigrada pohitao sam sevastokrator Isak Komnin da brani odanost svog sina Jovana. Bio je toliko ljutit na mladjeg brata Adrijana da je zapretio kako ce mu pocupati bradu. U svakom slucaju, poslo mu je za rukom da rasprsi sumnje Aleksija I.
U pomenutom slucaju sve se zavrsilo samo na pretnji, ali bilo je slucajeva kada je zaista dolazilo do cupanja brade. Tu kaznu primenio je srpski car Stefan Dusan (1331-1355) kada je u protivnapadu, krajem 1350. ili pocetkom 1351. godine, povratio gradove u zaledju Soluna, koje su prethodno Vizantinci uspeli da na kratko preotmu. U Vodenu (Edesa) Dusan je kaznio zapovednika grada Georgija Lizika tako sto je naredio da mu se „nazivo pocupa brada ne samo sto je tada davao otpor, nego i zato sto je za racun cara Andronika u Kosturu (Kastoriji) bio vinovnik mnogih nevolja”. Rec je o vasilevsu Androniku III Paleologu (1328-1341). Stefan Dusan naredio je da se Lizik vezan vodi u Skoplje, ali je ovaj zbog nelecene rane i druge nevolje preminuo na putu.
Poznata je i srpska narodna poslovica, jedna od onih koju je u prvoj polovini 19. veka pribelezio Vuk Karadzic i koja glasi: „Brada narasla, a pameti nije donijela!” Ona se, naravno, ticala nekog ko je po godinama vec stupio u zrelo doba, ali je ostao naivan, nepromisljen i nije stekao mudrost. U nasem narodu takodje postoji uverenje da je brada znanja - privilegija ucenih i obrazovanih ljudi, a da je brada zvanja - povlastica svestenih lica.
Radivoj Radic
link
Brada
Nosenje brade bilo je jedno od spornih pitanja i neslaganja koja su 1054. godine dovela do rascepa izmedju Carigradske patrijarsije i rimske crkve.
Sveti Evstatije Solunski imao je dugu bradu, obelezje mudrosti.
Mnogi drevni narodi pridavali su veliki znacaj bradi kao simbolu muzevnosti, zrelog doba i mudrosti. Nasuprot muskarcima koji su imali bradu stajali su decaci i evnusi ciji su obrazi bili glatki. Stavise, u nekim srednjovekovnim drustvima velika nepravda cinjena je zenama koje su iz nekih razloga - verovatno su se ticali hormona ili izvesnih medicinskih poremecaja - imale nausnice ili maljave obraze. Njih su smatrali vesticama!
Veoma je zanimljiv jedan dogadjaj iz britanske srednjovekovne istorije. Jovan, potonji kralj, prilikom posete Irskoj 1185. godine smrtno je uvredio tamosnje glavesine tako sto je pocupao njihove bujne brade. Dobro je poznato da je kroz istoriju zakletva u bradu bila podjednak znacaj kao i kada se covek kune u svoj obraz. U nekim drustvima muskarci iskazuju zaljenje tako sto pustaju bradu.
Po predanju i sam Isus Hristos nosio je bradu. Adam, prvi covek, takodje je bio bradat. Nije naodmet podsetiti se da su i starozavetni proroci i prvosvestenici takodje nosili brade. S tim u vezi valja naglasiti cinjenicu da je uopste, obicaj da se proroci mnogih vera prikazuju s bradama. Kako belezi Polibije, grcki istoricar 2. veka pre nase ere, drevni Kelti imali su izrazito duge brkove, ali su obraze i ostale delove lica uredno brijali. Brada je preovladavala medju antickim Grcima do vremena Aleksandra Velikog, koji je, iz prakticnih razloga, naredio svojim vojnicima da se briju pribojavajuci se da ih neprijatelj u borbi ne hvata za bradu. Prema Pliniju, Scipion Afrikanac bio je prvi Rimljanin koji se svakodnevno brijao, ali su filozofi i dalje bili bradati.
S druge strane, postojali su i narodi koji su bili izrazito protiv brade, a medju njima narocito se izdvajaju Huni. Ovi dosljaci iz Azije, koji su u poslednjoj cetvrtini 4. i prvoj polovini 5. veka sejali strah i bili u stanju da za kratko vreme ne samo prevale nego i opustose ogromna prostranstva, nastojali su da na obrazima muskaraca suzbiju izbijanje dlaka. Kako belezi Amijan Marcelin, najveci istoricar 4. veka, Huni su svojoj muskoj deci odmah po rodjenju nozem duboko obrezivali obraze da bi oziljci zadrzali jake dlake kada se one pomole; „Huni rastu i stare bez brade” - nastavlja Marcelin - „liseni svake lepote, nalik na evnuhe”.
Medjutim, za razliku od svoje starije azijatske „brace” Turci su nosili brade. Zanimljivo svedocanstvo o njima donosi burgundski vitez Bertrandon de la Brokijer, koji je 1432/1433. godine posetio Istok. On belezi sledece: „Turci nikad ne peru svoje ruke, sem kad se zapiraju, kad se mole bogu ili u hamamima, ili kad peru svoje brade u nekom potoku ili na cesmi, a te brade drze veoma cisto.” Sisanje brade medju Turcima smatralo se sramotom dok su, s druge strane, turski robovi morali da se briju sto je bio znak njihove pokornosti.
Do gole koze
Brada (grcki: geneion) ima dugu i zanimljivu istoriju i u Vizantijskom carstvu. U ranovizantijskom dobu visi slojevi, saglasno rimskim obicajima, brijali su bradu i nosili kratku kosu. Otuda na portretima careva od 4. do 6. veka preovladavaju bezbradi vladari. Samo su filozofi nosili bradu, a poznato je kakve je podsmehe izazvala brada cara Julijana Otpadnika (361-363).
U vreme vladavine cara Justinijana I Velikog (527-565) pripadnici hipodromske stranke „plavih” izazvali su citav skandal time sto su imali bradu i brkove. Oni su nosili i veoma dugu kosu, koja je napred bila kratko podsecena.
Posle pomenutog razdoblja, to jest posle 6. stoleca, dolazi do prilicno znacajnih promena. Bradati prikazi vladara na novcu simbolizuju carsku moc ili carsko staresinstvo. Brada i brkovi na novcu bili su potrebni da bi se na kovanicama razlikovali stariji od mladjih careva, odnosno vladari od svojih savladara.
Grigorije Palama, vizantijski bogoslov i svetitelj
Prvi vizantijski car koji je nosio bradu i zbog toga dobio nadimak Pogonat (bradati) bio je Konstans II (641-668). U starijoj vizantologiji bilo je spora oko toga ko je „bradati”: da li je to on ili njegov sin i naslednik Konstantin IV (668-685). Medjutim, ta nedoumica odavno je razresena u „korist” Konstansa II, koji se na novcu pojavljuje sa ogromnom i gustom bradom. Od tog vremena vizantijski vasilevsi uglavnom su nosili brade, sem nekih, a takvi izuzeci su bili veoma retki kao, na primer, Konstantin V (741-775), izvanredni vojskovodja i najveci car ikonoborac.
S druge strane, brade Vizantinaca - koje su uglavnom bile kovrdzave, na sredini razdvojene, i veoma duge - bile su predmet podsmeha Latina koji su dolazili u Carigrad. Vizantijska delegacija predvodjena carem Manojlom II Paleologom (1391-1425), koja je na razmedju 14. i 15. veka posetila Italiju, Francusku i Englesku, svuda je izazivala veliku paznju pre svega zbog brada. Medjutim, vazilo je i obrnuto - Vizantincima se cinila smesnom zapadnjacka moda da se sisaju u krug i da se briju do gole koze. Brada je, takodje, jedno od spoljasnjih obelezja pravoslavnih svestenika, za razliku od rimokatolickih, koji se briju. Moze se reci da je i nosenje brade bilo jedno od spornih pitanja i neslaganja koja su dovela do rascepa izmedju carigradske patrijarsije i rimske crkve 1054. godine.
Pojedini vizantijski pisci 12. stoleca, narocito hronicar i bogoslov Jovan Zonara, ne bez izvesnog zaljenja, navode da romejski mladici ocigledno slede modu Latina i briju svoje brade. Zonarine opore reci u stvari su intelektualno jadikovanje nad izneveravanjem pradedovskih obicaja i starim dobrim vremenima. Savremenica Jovana Zonare, ucena princeza Ana Komnina, u svom istorijskom delu Aleksijada, naglasava kako je u Vizantijskom carstvu pojedinim prestupnicima odsecana kosa i brijana brada.
Nicifor Grigora, istoricar 14. veka, sa negodovanjem pise o Teodoru Paleologu, sinu vizantijskog cara Andronika II Paleologa (1282-1328) i pustolovu nemirnog duha, koji je otisao u zavicaj svoje majke Irine (Jolante) Monferatske, na Apeninsko poluostrvo, i tamo poprimio latinske obicaje - „nosio je glatko obrijanu bradu.” Razmazeni princ i markiz od Monferata cesto je dolazio u Vizantiju uglavnom da bi trazio novac za neki od svojih mnogobrojnih ratova, a ne nosen snagom porodicnih osecanja i privrzenosti. Teodorov otac Andronik II Paleolog mnoge stvari nije mu odobravao „jer je u svojim shvatanjima, svojoj veri, svojoj spoljasnjosti, brijanju brade i u sveukupnom ponasanju postao pravi Latin.”
Dimitrije Kidon, vizantijski intelektualac i dugogodisnji prvi ministar vizantijskih careva druge polovine 14. stoleca, pridev „bradati” upotrebljava u krajnje negativnom znacenju. On negoduje zbog toga sto se na carigradskom dvoru pojavljuju „bradonje”, a prema njegovim shvatanjima to su neobrazovane pristalice isihazma, duhovnog pokreta u onovremenoj Vizantiji sa kojim se on nije slagao.
U jednom zanimljivom razgovoru koji je Pero Tafur, spanski putnik koji je tridesetih godina 15. stoleca boravio u Vizantiji, vodio u Ferari po povratku sa Istoka sa vasilevsom Jovanom VIII Paleologom (1425-1448), krajem 1437. godine, car je zamerio Spancu sto je obrijao bradu koju je imao za vreme puta rekavsi mu da je ona za coveka znak dostojanstva i casti. U carstvu Romeja drustvene predrasude protiv obrijanih, odnosno bezbradih, nasle su svoje mesto kako u poslovicama tako i u satiricnim tekstovima. Takav tekst je anonimna parodija „Spanos” (Bezbradi), po svoj prilici sastavljena u Carigradu u 14. ili 15. stolecu. U njoj su opisani najpre rodjenje, a zatim i dugo i zamorno putovanje bezbradog coveka i njegovi pokusaji da nadje svog strica, divojarca, i od njega dobije dlake za bradu.
Jovan V Paleolog (1341-1391)
Gavranova jaja
U vreme rata izmedju Vizantije i Venecije, Mlecani su se podsmevali vasilevsu Aleksiju I Komninu (1081-1118) zbog njegove ridje brade. Inace, kada je rec o ridjoj bradi treba pomenuti dvojicu istaknutih istorijskih licnosti koje su imale takvu bradu i nosili epitet „Barbarosa” (Ridjobradi). Rec je o cuvenom nemackom vladaru Fridrihu I Barbarosi, caru Svetog rimskog carstva (1152-1190), a tu je i Hajredin Barbarosa, prekaljeni „morski vuk” i zapovednik flote Osmanskog carstva u 16. veku, inace Grk poreklom, strah i trepet svih hriscanskih brodova u istocnom Sredozemlju.
Kao i u drugim drustvima, i u vizantijskom je vazilo pravilo da izbijanje brade za mladice oznacava svojevrstan pocetak zrelog doba. Tako, na primer, vizantijski filozof, istoricar i drzavnik, opisujuci licnost cuvenog evnuha Jovana Orfanotrofa, koji je za vladavine svog mladjeg brata Mihaila IV (1034-1042) bio najmocniji covek u Carstvu, istice kako je u „uzrastu kada probija prva brada video tog muskarca i slusao njegove reci.”
U Vizantijskom carstvu postojao je narocit „preparat” za bojenje brade i kose. Naime, vizantijski pisac Mazaris u satiricnom dijalogu Putovanje u podzemni svet, tekstu sastavljenom 1414/1415. godine, belezi kako gavranova jaja daju lepu crnu boju kao sto skoljka daje purpurnu.
U opisu prvog i sasvim neuspesnog pohoda koji je vizantijski car Vasilije II Bugaroubica (976-1025) preduzeo protiv Samuila i njegovih ustanika, 986. godine, Jovan Skilica iznosi zanimljive podatke. Uoci bitke velikodostojnik Stefan Kondostefan, koji je iz surevnjivosti mrzeo Lava Melisina, ostavljenog da sa delom vojske u pozadini cuva tesnace kroz koje su prosli vizantijski odredi, nastojao je da kod vasilevsa omalovazi svog protivnika. On je ubedjivao Vasilija II da je u medjuvremenu Melisin podigao uzurpaciju i da stoga car, bez oklevanja treba da pozuri u Carigrad i razresi veliku nevolju. Ove pretece reci uplasile su vasilevsa i on je naredio hitno povlacenje. Na drugoj strani, osokoljeni Samuilo povlacenje Vizantinaca ocenio je kao bezanje i carskoj vojsci naneo je tezak poraz. Medjutim, kada je Vasilije II uz mnogo napora najzad stigao u Filipopolj (Plovdiv), tamo ga je mirno cekao Lav Melisin koji je savesno i odano izvrsavao postavljeni zadatak. Car se razgoropadio i poceo da grdi Stefana Kondostefana zbog lazne dojave, ali ovaj nije cutao nego je poceo da se brani sto je prelilo casu carevog strpljenja. Vasilije II skocio je sa prestola i u besu je Kondostefana uhvatio za kosu i bradu i oborio ga na zemlju.
I u Vizantijskom carstvu, kao i u drugim delovima srednjovekovnog sveta, cupanje brade znacilo je da je onaj koji je bio podvrgnut takvoj kazni zgresio nesto veliko. Zanimljiv slucaj belezi Ana Komnina, a tice se jednog sukoba unutar carske porodice, po svoj prilici 1091. godine.
Jovan Komnin, namesnik Draca i sin sevastokratora Isaka Komnina, starijeg brata cara Aleksija I, bio je optuzen da se okrenuo protiv carskog autoriteta svog strica. Ove teske optuzbe izrekli su Adrijan Komnin, mladji brat Isaka i Aleksija I, kao i Nicifor Melisin, velikodostojnik koji je bio carski zet. Sve je dostiglo vrhunac u carevom logoru u Filipopolju, pa je iz Carigrada pohitao sam sevastokrator Isak Komnin da brani odanost svog sina Jovana. Bio je toliko ljutit na mladjeg brata Adrijana da je zapretio kako ce mu pocupati bradu. U svakom slucaju, poslo mu je za rukom da rasprsi sumnje Aleksija I.
U pomenutom slucaju sve se zavrsilo samo na pretnji, ali bilo je slucajeva kada je zaista dolazilo do cupanja brade. Tu kaznu primenio je srpski car Stefan Dusan (1331-1355) kada je u protivnapadu, krajem 1350. ili pocetkom 1351. godine, povratio gradove u zaledju Soluna, koje su prethodno Vizantinci uspeli da na kratko preotmu. U Vodenu (Edesa) Dusan je kaznio zapovednika grada Georgija Lizika tako sto je naredio da mu se „nazivo pocupa brada ne samo sto je tada davao otpor, nego i zato sto je za racun cara Andronika u Kosturu (Kastoriji) bio vinovnik mnogih nevolja”. Rec je o vasilevsu Androniku III Paleologu (1328-1341). Stefan Dusan naredio je da se Lizik vezan vodi u Skoplje, ali je ovaj zbog nelecene rane i druge nevolje preminuo na putu.
Poznata je i srpska narodna poslovica, jedna od onih koju je u prvoj polovini 19. veka pribelezio Vuk Karadzic i koja glasi: „Brada narasla, a pameti nije donijela!” Ona se, naravno, ticala nekog ko je po godinama vec stupio u zrelo doba, ali je ostao naivan, nepromisljen i nije stekao mudrost. U nasem narodu takodje postoji uverenje da je brada znanja - privilegija ucenih i obrazovanih ljudi, a da je brada zvanja - povlastica svestenih lica.
Radivoj Radic
link