Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:04:05 GMT -5
Muke vizantijskih careva
Bolest noznog palca
Ova boljka napada vise bogate nego siromahe, vise mudre nego smesne i kraljeve, vladare, generale i admirale, vojnike i filozofe vise muci nego ostale...
Konstantin IX monomah
Kao i u anticko doba, u srednjovekovnom svetu kostobolja je bila cesta bolest. Naravno, ni Vizantija u tom pogledu nije bila nikakav izuzetak. Sacuvana svedocanstva, rasuta u najraznolikijim izvorima, recito svedoce u prilog rasprostranjenosti gihta u carstvu Romeja.
Vizantijska medicina, koju je vise zanimala prakticna strana ove naucne oblasti, a manje njena teorijska osnova, donekle je unapredila anticka znanja o kostobolji. Zna se da je romejski lekar Dimitrije Pepagomen u prvoj polovini 15. veka napisao jedan traktat o gihtu. Smatra se da su vec vizantijski lekari poznavali kolhikum, koji su nazivali hermodaktil, lek protiv kostobolje. Cini se da ga je prvi preporucio Jakov Psihristus, lekar cara Lava I (457-474), u 5. stolecu, a da su njegov recept sledili Aetije iz Amide (6. vek), Pavle sa Egine (7. vek) i Jovan Aktuarije (13/14. vek). Ipak, kolhicin, lek koji ublazava akutne napade kostobolje, pronadjen je tek sredinom 17. stoleca.
Prema cinjenicama koje utvrdjuje medicina, kostobolja, odnosno podagra, giht ili ulozi, kako se ova bolest jos naziva, nastaje kao posledica poremecaja purina, a on se ispoljava u povecanju nivoa mokracne kiseline u serumu i talozenjem u tkivima, posebno u zglobovima i njihovoj okolini. Premda se za kostobolju znalo i mnogo ranije, Hipokrat je u 5. veku pre nase ere uocio i izneo neke njene osobenosti koje prihvata i savremena medicinska nauka: evnuh ne oboleva od gihta i ne celavi, muskarci ne obolevaju od gihta pre puberteta, a zene pre menopauze, giht se javlja u prolece i jesen. U Hipokratovim spisima ova boljka navodi se kao najsnaznija, najupornija i najbolnija bolest zglobova. Vec je u to vreme bilo poznato da se od kostobolje neposredno ne umire i da ona najcesce pogadja nozni palac.
„Otac” medicine pronicljivo je pretpostavio da je za pojavu bola i otoka u zglobu odgovorna neka materija u krvi koja povremeno „kaplje” u zglob izazivajuci zapaljenje. Postoje uverljiva svedocanstva da je u anticko doba giht bio veoma rasprostranjena bolest. Grcki lekar Galen navodi slucajeve Prijama i Ahila, ucesnika Trojanskog rata, kao i Edipa iz Tebe. Kostobolja se pominje i u knjizevnim delima: Ciceron, Horacije, Juvenal i Marcijal cesto govore o gihtu, a Lukijan je napisao burlesknu tragediju o moci boginje Podagre i bespomocnosti terapije.
Prema nekim misljenjima, vizantijski lekari - pre svih pomenuti Aetije iz Amide - razlikovali su giht od reumatizma. Inace, istoricari medicine danas smatraju da sve do 16. veka u naucnom pogledu kostobolja nije bila dovoljno odvojena od ostalih oblika artritisa. S tim u vezi valja naglasiti da u delima vizantijskih pisaca postoji nedoumica oko naziva za kostobolju i njoj srodne bolesti.
Kad jezik zaboli
Pojedini vizantijski carevi bolovali su od kostobolje. Vasilevs Konstantin VIII (1025-1028), koji je citav zivot proveo na carskom dvoru i u senci velikog brata Vasilija II Bugaroubice (976-1025), bio je veliki ljubitelj uzivanja, pre svega dobre kuhinje. On se nije libio da se okusa u gastronomskim majstorijama, pa je cesto sam pripremao ruckove, a voleo je i da, prema potrebi, spravlja narocite vrste sosova. Ta preterana sklonost ka gurmanskim nasladama i raskosnim dvorskim terevenkama, sasvim suprotna lekarskim savetima o umerenom uzimanju hrane, nije mogla da ostane bez posledica. Vizantijski filozof i istoricar Mihailo Psel zabelezio je kako je Konstantin VIII, „rob stomaka i ljubavnih nasladjivanja”, bolovao od kostobolje, a osobito su ga mucile noge tako da je jedva bio u stanju da hoda. Po stupanju na presto, niko nije mogao da ga vidi kako hoda na svojim nogama dok se u sedlu osecao veoma sigurno i samouvereno.
Mihailo Psel naglasava da je jos tezi oblik kostobolje zadesio cara Konstantina IX Monomaha (1042-1055) cije su se noge sasvim iskrivile, pa je bio prikovan za postelju i mogao je da koraca jedino uz tudju pomoc. Umesnost jahaca pomagala mu je da se drzi u sedlu i pri tom sacuva dostojanstven izgled. Sigurnosti radi, kamene mostove u Carigradu prekrivali su tokom procesija cilimima kako se carev konj ne bi okliznuo na glatkoj povrsini. Unutar dvorca Konstantina IX prenosili su iz jednog u drugo zdanje i donosili gde je trebalo. Mihailo Psel naglasava da je sam video kako su se nekada skladni carevi prsti sasvim promenili i izgubili predjasnji oblik, kako su se iskrivili prekriveni ispupcenjima i udubljenjima tako da nije bio u stanju da drzi bilo kakav predmet. Vizantijski istoricar ne prestaje da se cudi kako je vasilevsu dostajalo snage da izdrzi takve muke.
Nastupajuci jedan za drugim, napadi su unistavali ostatke njegovog tela i razlagali ono sto se jos sacuvalo. Konstantin IX nije mogao da nadje polozaj u kom bi mogao spokojno da spava. Njegovo nesrecno telo sluge su okretale na sve moguce nacine i s naporom nalazile nagib koji bi bolesniku donosio toliko zeljeno olaksanje. Pri tom su ga smestali koliko su udobnije mogli i izmisljali raznorazne nacine i lukavstva ne bi li ga odrzali u jednom polozaju.
Konstantinu IX Monomahu ne samo da je svaki pokret pricinjavao bol, nego ga je prilikom razgovora i jezik boleo, a cak i pokreti ociju premestali su mu tecnost i on je gubio svaku sposobnost da se pokrece i saginje. Ne bez izvesnog divljenja, Mihailo Psel istice kako, uprkos mukama i stradanjima, koje je podnosio, avtokrator nikada sebi nije dozvolio neke bogohulne reci. Naprotiv, filozofski se odnosio prema svojoj bolesti i, ukoliko se uzme u obzir samo ta strana njegove licnosti, Konstantin IX istinski bi mogao da se nazove bozanskim covekom.
I Ana Komnina u istorijskom spisu „Aleksijada”, u kom je opisala vladavinu svoga oca Aleksija I Komnina (1081-1118), pominje kako je on bolovao od podagre. Buduci da je ucena princeza naglasila da od te bolesti prethodno nije bolovao nijedan od njihovih predaka, mozemo da zakljucimo da je dobro znala kako se kostobolja prenosi nasledjem. Medjutim, da neko od njenih citalaca ne bi pomislio da je osnivac dinastije Komnina kostobolju stekao kao ljubitelj lagodnog zivota i raznovrsnih uzivanja, Ana Komnina objasnjava poreklo careve boljke za koju kaze: „ta zver, bolest nogu, poput sklupcane zmije ustremila se na njega”. Jednom prilikom, dok se nadmetao sa svojim takmacem Tatikijem, ovaj je pao s konja pravo na carevu nogu i povredio mu casicu na kolenu. Kasnije su se upravo na tom mestu javili prvi bolovi, a onda je, s godinama, bolest uznapredovala.
Jovan V paleolog
Odmah u nastavku princeza iznosi i drugi, po njenom misljenju ocevidniji uzrok oceve bolesti. Radilo se o jednostavnoj cinjenici da je, ispunjavajuci svoje vladarske obaveze, Aleksije I Komnin gotovo danonocno primao veliki broj Latina. Ana Komnina upotrebila je hiperbolu da je dosljaka sa Zapada bilo vise nego peska u pustinji ili zvezda na nebu. Tu se, naravno, misli na prolaz ucesnika Prvog krstaskog rata kroz Carigrad 1096/1097. godine. On je sa svima uctivo razgovarao i strpljivo slusao njihova brbljanja stojeci poput statue od bronze ili kaljenog zeleza. U cinjenici da su takvi zvanicni prijemi bili mnogobrojni i da su veoma dugo trajali - ponekad cak do „trecih petlova” ili pojave prvih Suncevih zraka - princeza vidi drugog uzrocnika oceve bolesti. Od tada do kraja zivota, nastavlja ona, u odredjenim vremenskim razmacima car je imao napade reumatizma pracene velikim bolovima koje je junacki podnosio.
Bilo je trenutaka kad je bolest Aleksiju I stvarala ogromne nevolje, a tada su o njemu brinule i tegobe mu olaksavale majka Ana Dalasina i, narocito, supruga Irina Duka. Stavise, carica je upravo zbog careve bolesti pratila Aleksija I na pojedinim njegovim putovanjima koja su zbog visih drzavnih razloga bila neodlozna. Tako su i zimu 1111/1112. godine zajedno proveli u Galipolju. Ali, ni bolest nogu nije mogla da odvrati cara od vladarskih planova.
Samolecenje gvozdjem
Od kostobolje je bolovao i vizantijski car Aleksije III Andjeo (1195-1203) o cemu podrobno pise istoricar Nikita Honijat. Kod vasilevsa je do napada bolesti dolazilo povremeno, a narocito su mu stradale noge. Tada bi se stetne materije slivale u donje udove sto je prouzrokovalo nepodnosljive bolove. Uz to, car je gubio sposobnost hodanja, a kao posledica nepokretnosti pojavljivali su se strasni napadi groznice. Teska bolest, koja je s vremena na vreme dobijala na zestini, kao i strah od njenog nailaska - a pratili su je nadljudski bolovi i potpuna licna nemoc - bacili su cara Aleksija III Andjela u ocajanje. Krisom od svih, sem vasilevsovih najvernijih slugu, on se odvazio na ocajnicki korak. Jednog dana zakljucao je vrata svoje spavace sobe i na noge stavio raskaljeno zelezo. Sa stoickim mirom podneo je uzasne bolove i ruznim se recima obrusio na lekare koji, po njegovom misljenju, preporucuju samo purgative i nikada ne daju bolesnima nekakav drugi lek. Ali, ishod ovog „samolecenja” bio je porazavajuci za Aleksija III Andjela. Vec postojecim bolovima od podagre pridruzili su se novi, prouzrokovani opekotinama od usijanog gvozdja, tako da su u pomoc, ipak, ponovo pozvani lekari. Ovoga puta oni su se suocili sa dvostruko tezim zadatkom - trebalo je da cara, skrhanog podagrom i sa strasnim ranama na nogama, uz to potpuno obeshrabrenog, povrate u normalno stanje.
O ozbiljnosti novonastalih prilika na najbolji nacin svedoci podatak da su carevi najblizi rodjaci, uplaseni mogucnoscu da bolest postane smrtonosna, poceli da brinu o tome sta ce se onda desiti. Cini se da je u toj brizi prednjacila carica Eufrosina, supruga Aleksija III Andjela, koja je vec pocela da razmislja o mogucem nasledniku prestola za slucaj da ostane udovica. Otezavajuca okolnost bilo je to sto car nije imao sina nego tri kcerke. Na nesrecu, dve od njih, Irina i Ana, odnedavno su bile udovice dok je treca, Evdokija, bila udata za srpskog velikog zupana Stefana Nemanjica. Kao najvidjeniji za vizantijski tron pojavio se Manojlo Kamica, carev brat od tetke i jedan od najbogatijih Vizantinaca. Kad je ozdravio, Aleksije III Andjeo nikada to nije zaboravio svom bliskom rodjaku. Kad su Kamicu zarobili Bugari, car je odmah zaplenio celokupnu njegovu imovinu.
Jovan VIII paleolog
Razmisljanja u carskoj palati oko naslednika carigradskog trona prekinuli su vasilevsovi lekari koje je on prethodno obasuo tolikim pogrdama. Posto se car posle gorkog iskustva s neuspelim samolecenjem pazljivo pridrzavao njihovih saveta i redovno uzimao lekove koje su mu prepisali, poboljsanje nije izostalo. Stetne materije pocele su da slabe i da se lagano povlace, a svakodnevna upotreba lekarija polako je povratila Aleksija III Andjela. Drzavni poslovi nisu trpeli odlaganja, pa je jos nedovoljno oporavljeni vasilevs - prema Honijatovim recima jedva je stajao na nogama - morao da hita u Kipselu i sprema novi vojni pohod.
Ipak, to nije znacilo da se car Aleksije III Andjeo sasvim oslobodio nevolja koje mu je zadavala kostobolja. Naprotiv. Otprilike godinu i po dana kasnije, s jeseni 1200. godine, on se posle bavljenja na Istoku obreo u Pitiji, banji koja se nalazila juzno od Halkedona, grada na maloazijskoj obali, nasuprot Carigradu. Rec je o lecilistu koje je bilo poznato jos za vreme cara Justinijana I u 6. veku. Tamo je izvesno vreme proveo na lecenju izlazuci kostoboljno telo toplim kupkama i pijuci lekovitu vodu. Uprkos lecenju, novi napad bolesti kod Aleksija III Andjela usledio je sledece, 1201, godine u veoma osetljivom trenutku kada su se od vlasti odmetnuli pojedini vizantijski velikasi. Posto nije bio u stanju da sam stane na celo vizantijske vojske koja je trebalo da umiri meteznike, stara boljka iznova ga je vezala za postelju i lecenje. Vasilevs je zadatak poverio svojim vojskovodjama.
Bolest bogatih i slavnih
Osim pomenutih Konstantina VIII, Konstantina IX Monomaha i Aleksija III Andjela, jos dvojica romejskih careva, pripadnika dinastije Paleologa - Jovan V (1341-1391) i njegov unuk Jovan VIII (1425-1448) - bolovali su od kostobolje. Duka, vizantijski istoricar 15. veka, saopstava da je Jovan V zbog gihta koji mu je napao noge bio prikovan za krevet, tako reci polumrtav od prozdrljivosti, prekomernog pijancenja i raskalasnog zivota. O carevoj bolesti pise i Laonik Halkokondil, takodje vizantijski istoricar 15. stoleca. Uzgred, Halkokondil navodi da je i osmanlijski sultan Bajazit I (1389-1402) bolovao od kostobolje.
Istoricar Duka kaze za Jovana VIII Paleologa da je vise godina patio od gihta, a da su njegovo stanje pogorsavali duboka tuga i potistenost posle povratka iz Italije. Carevu depresiju izazvali su dogadjaji vezani za crkvenu uniju sa Rimom i, narocito, prerana smrt njegove trece supruge Marije Komnine iz Trapezunta. Podrobnije podatke o vasilevsovoj bolesti, koja je povremeno izazivala delimicnu ili potpunu oduzetost ruku i donjih delova tela, donosi spanski izaslanik Pero Tafur. On istice da je bilo trenutaka kad Jovan VIII Paleolog uopste nije mogao da hoda, pa su ga njegovi ljudi nosili u stolici. U Veneciju je u junu 1432. godine cak stigla vest - netacna - da je vizantijski car preminuo. U stvari, vasilevs, koji se krajem zime toliko razboleo da nije mogao da koraca, sklonio se u carigradski manastir Filantropa i tamo proveo cetrdeset dana.
Poznato je takodje da je zbog istovetnih tegoba - boljka je s godinama sve vise dobijala na jacini - Jovan VIII Paleolog bio primoran da na putu za Mletke, u decembru 1437. godine, prekine plovidbu i na nekom pustom ostrvu, negde izmedju Korcule i Zadra, provede cetiri dana. Cuven je dogadjaj sa njegovog puta po Apeninskom poluostrvu kad je, vracajuci se iz lova koji je bio njegova velika strast, na konju usao u jednu kucu. Ali, nije to uradio iz oholosti, nego stoga sto nije bio u stanju da hoda.
Podaci o vizantijskim carevima koji su patili od kostobolje na najbolji nacin uklapaju se u jednu znalacku ocenu ove bolesti. Smatra se da je sasvim tacno ono sto je jedan uvazeni lekar 18. stoleca izrekao na gotovo saljiv nacin naglasivsi da giht napada „vise bogate nego siromahe, vise mudre nego smesne i da kraljeve, vladare, generale, vojnike i admirale flote, filozofe i mnoge druge zahvata znatno cesce”. Zna se da su mnoge istaknute istorijske licnosti bolovale od gihta: Aleksandar Veliki, Atila, Osman I, Karlo V, Filip II, Henri VIII, Mikelandjelo Buonaroti, Martin Luter, Galileo Galilej, Isak Njutn, Imanuel Kant, Carls Darvin, Peter Paul Rubens, Johan Volfgang Gete, Aleksandar Vasiljevic Suvorov, Oto fon Bizmark, Stendal...
Radivoj Radic
link
Bolest noznog palca
Ova boljka napada vise bogate nego siromahe, vise mudre nego smesne i kraljeve, vladare, generale i admirale, vojnike i filozofe vise muci nego ostale...
Konstantin IX monomah
Kao i u anticko doba, u srednjovekovnom svetu kostobolja je bila cesta bolest. Naravno, ni Vizantija u tom pogledu nije bila nikakav izuzetak. Sacuvana svedocanstva, rasuta u najraznolikijim izvorima, recito svedoce u prilog rasprostranjenosti gihta u carstvu Romeja.
Vizantijska medicina, koju je vise zanimala prakticna strana ove naucne oblasti, a manje njena teorijska osnova, donekle je unapredila anticka znanja o kostobolji. Zna se da je romejski lekar Dimitrije Pepagomen u prvoj polovini 15. veka napisao jedan traktat o gihtu. Smatra se da su vec vizantijski lekari poznavali kolhikum, koji su nazivali hermodaktil, lek protiv kostobolje. Cini se da ga je prvi preporucio Jakov Psihristus, lekar cara Lava I (457-474), u 5. stolecu, a da su njegov recept sledili Aetije iz Amide (6. vek), Pavle sa Egine (7. vek) i Jovan Aktuarije (13/14. vek). Ipak, kolhicin, lek koji ublazava akutne napade kostobolje, pronadjen je tek sredinom 17. stoleca.
Prema cinjenicama koje utvrdjuje medicina, kostobolja, odnosno podagra, giht ili ulozi, kako se ova bolest jos naziva, nastaje kao posledica poremecaja purina, a on se ispoljava u povecanju nivoa mokracne kiseline u serumu i talozenjem u tkivima, posebno u zglobovima i njihovoj okolini. Premda se za kostobolju znalo i mnogo ranije, Hipokrat je u 5. veku pre nase ere uocio i izneo neke njene osobenosti koje prihvata i savremena medicinska nauka: evnuh ne oboleva od gihta i ne celavi, muskarci ne obolevaju od gihta pre puberteta, a zene pre menopauze, giht se javlja u prolece i jesen. U Hipokratovim spisima ova boljka navodi se kao najsnaznija, najupornija i najbolnija bolest zglobova. Vec je u to vreme bilo poznato da se od kostobolje neposredno ne umire i da ona najcesce pogadja nozni palac.
„Otac” medicine pronicljivo je pretpostavio da je za pojavu bola i otoka u zglobu odgovorna neka materija u krvi koja povremeno „kaplje” u zglob izazivajuci zapaljenje. Postoje uverljiva svedocanstva da je u anticko doba giht bio veoma rasprostranjena bolest. Grcki lekar Galen navodi slucajeve Prijama i Ahila, ucesnika Trojanskog rata, kao i Edipa iz Tebe. Kostobolja se pominje i u knjizevnim delima: Ciceron, Horacije, Juvenal i Marcijal cesto govore o gihtu, a Lukijan je napisao burlesknu tragediju o moci boginje Podagre i bespomocnosti terapije.
Prema nekim misljenjima, vizantijski lekari - pre svih pomenuti Aetije iz Amide - razlikovali su giht od reumatizma. Inace, istoricari medicine danas smatraju da sve do 16. veka u naucnom pogledu kostobolja nije bila dovoljno odvojena od ostalih oblika artritisa. S tim u vezi valja naglasiti da u delima vizantijskih pisaca postoji nedoumica oko naziva za kostobolju i njoj srodne bolesti.
Kad jezik zaboli
Pojedini vizantijski carevi bolovali su od kostobolje. Vasilevs Konstantin VIII (1025-1028), koji je citav zivot proveo na carskom dvoru i u senci velikog brata Vasilija II Bugaroubice (976-1025), bio je veliki ljubitelj uzivanja, pre svega dobre kuhinje. On se nije libio da se okusa u gastronomskim majstorijama, pa je cesto sam pripremao ruckove, a voleo je i da, prema potrebi, spravlja narocite vrste sosova. Ta preterana sklonost ka gurmanskim nasladama i raskosnim dvorskim terevenkama, sasvim suprotna lekarskim savetima o umerenom uzimanju hrane, nije mogla da ostane bez posledica. Vizantijski filozof i istoricar Mihailo Psel zabelezio je kako je Konstantin VIII, „rob stomaka i ljubavnih nasladjivanja”, bolovao od kostobolje, a osobito su ga mucile noge tako da je jedva bio u stanju da hoda. Po stupanju na presto, niko nije mogao da ga vidi kako hoda na svojim nogama dok se u sedlu osecao veoma sigurno i samouvereno.
Mihailo Psel naglasava da je jos tezi oblik kostobolje zadesio cara Konstantina IX Monomaha (1042-1055) cije su se noge sasvim iskrivile, pa je bio prikovan za postelju i mogao je da koraca jedino uz tudju pomoc. Umesnost jahaca pomagala mu je da se drzi u sedlu i pri tom sacuva dostojanstven izgled. Sigurnosti radi, kamene mostove u Carigradu prekrivali su tokom procesija cilimima kako se carev konj ne bi okliznuo na glatkoj povrsini. Unutar dvorca Konstantina IX prenosili su iz jednog u drugo zdanje i donosili gde je trebalo. Mihailo Psel naglasava da je sam video kako su se nekada skladni carevi prsti sasvim promenili i izgubili predjasnji oblik, kako su se iskrivili prekriveni ispupcenjima i udubljenjima tako da nije bio u stanju da drzi bilo kakav predmet. Vizantijski istoricar ne prestaje da se cudi kako je vasilevsu dostajalo snage da izdrzi takve muke.
Nastupajuci jedan za drugim, napadi su unistavali ostatke njegovog tela i razlagali ono sto se jos sacuvalo. Konstantin IX nije mogao da nadje polozaj u kom bi mogao spokojno da spava. Njegovo nesrecno telo sluge su okretale na sve moguce nacine i s naporom nalazile nagib koji bi bolesniku donosio toliko zeljeno olaksanje. Pri tom su ga smestali koliko su udobnije mogli i izmisljali raznorazne nacine i lukavstva ne bi li ga odrzali u jednom polozaju.
Konstantinu IX Monomahu ne samo da je svaki pokret pricinjavao bol, nego ga je prilikom razgovora i jezik boleo, a cak i pokreti ociju premestali su mu tecnost i on je gubio svaku sposobnost da se pokrece i saginje. Ne bez izvesnog divljenja, Mihailo Psel istice kako, uprkos mukama i stradanjima, koje je podnosio, avtokrator nikada sebi nije dozvolio neke bogohulne reci. Naprotiv, filozofski se odnosio prema svojoj bolesti i, ukoliko se uzme u obzir samo ta strana njegove licnosti, Konstantin IX istinski bi mogao da se nazove bozanskim covekom.
I Ana Komnina u istorijskom spisu „Aleksijada”, u kom je opisala vladavinu svoga oca Aleksija I Komnina (1081-1118), pominje kako je on bolovao od podagre. Buduci da je ucena princeza naglasila da od te bolesti prethodno nije bolovao nijedan od njihovih predaka, mozemo da zakljucimo da je dobro znala kako se kostobolja prenosi nasledjem. Medjutim, da neko od njenih citalaca ne bi pomislio da je osnivac dinastije Komnina kostobolju stekao kao ljubitelj lagodnog zivota i raznovrsnih uzivanja, Ana Komnina objasnjava poreklo careve boljke za koju kaze: „ta zver, bolest nogu, poput sklupcane zmije ustremila se na njega”. Jednom prilikom, dok se nadmetao sa svojim takmacem Tatikijem, ovaj je pao s konja pravo na carevu nogu i povredio mu casicu na kolenu. Kasnije su se upravo na tom mestu javili prvi bolovi, a onda je, s godinama, bolest uznapredovala.
Jovan V paleolog
Odmah u nastavku princeza iznosi i drugi, po njenom misljenju ocevidniji uzrok oceve bolesti. Radilo se o jednostavnoj cinjenici da je, ispunjavajuci svoje vladarske obaveze, Aleksije I Komnin gotovo danonocno primao veliki broj Latina. Ana Komnina upotrebila je hiperbolu da je dosljaka sa Zapada bilo vise nego peska u pustinji ili zvezda na nebu. Tu se, naravno, misli na prolaz ucesnika Prvog krstaskog rata kroz Carigrad 1096/1097. godine. On je sa svima uctivo razgovarao i strpljivo slusao njihova brbljanja stojeci poput statue od bronze ili kaljenog zeleza. U cinjenici da su takvi zvanicni prijemi bili mnogobrojni i da su veoma dugo trajali - ponekad cak do „trecih petlova” ili pojave prvih Suncevih zraka - princeza vidi drugog uzrocnika oceve bolesti. Od tada do kraja zivota, nastavlja ona, u odredjenim vremenskim razmacima car je imao napade reumatizma pracene velikim bolovima koje je junacki podnosio.
Bilo je trenutaka kad je bolest Aleksiju I stvarala ogromne nevolje, a tada su o njemu brinule i tegobe mu olaksavale majka Ana Dalasina i, narocito, supruga Irina Duka. Stavise, carica je upravo zbog careve bolesti pratila Aleksija I na pojedinim njegovim putovanjima koja su zbog visih drzavnih razloga bila neodlozna. Tako su i zimu 1111/1112. godine zajedno proveli u Galipolju. Ali, ni bolest nogu nije mogla da odvrati cara od vladarskih planova.
Samolecenje gvozdjem
Od kostobolje je bolovao i vizantijski car Aleksije III Andjeo (1195-1203) o cemu podrobno pise istoricar Nikita Honijat. Kod vasilevsa je do napada bolesti dolazilo povremeno, a narocito su mu stradale noge. Tada bi se stetne materije slivale u donje udove sto je prouzrokovalo nepodnosljive bolove. Uz to, car je gubio sposobnost hodanja, a kao posledica nepokretnosti pojavljivali su se strasni napadi groznice. Teska bolest, koja je s vremena na vreme dobijala na zestini, kao i strah od njenog nailaska - a pratili su je nadljudski bolovi i potpuna licna nemoc - bacili su cara Aleksija III Andjela u ocajanje. Krisom od svih, sem vasilevsovih najvernijih slugu, on se odvazio na ocajnicki korak. Jednog dana zakljucao je vrata svoje spavace sobe i na noge stavio raskaljeno zelezo. Sa stoickim mirom podneo je uzasne bolove i ruznim se recima obrusio na lekare koji, po njegovom misljenju, preporucuju samo purgative i nikada ne daju bolesnima nekakav drugi lek. Ali, ishod ovog „samolecenja” bio je porazavajuci za Aleksija III Andjela. Vec postojecim bolovima od podagre pridruzili su se novi, prouzrokovani opekotinama od usijanog gvozdja, tako da su u pomoc, ipak, ponovo pozvani lekari. Ovoga puta oni su se suocili sa dvostruko tezim zadatkom - trebalo je da cara, skrhanog podagrom i sa strasnim ranama na nogama, uz to potpuno obeshrabrenog, povrate u normalno stanje.
O ozbiljnosti novonastalih prilika na najbolji nacin svedoci podatak da su carevi najblizi rodjaci, uplaseni mogucnoscu da bolest postane smrtonosna, poceli da brinu o tome sta ce se onda desiti. Cini se da je u toj brizi prednjacila carica Eufrosina, supruga Aleksija III Andjela, koja je vec pocela da razmislja o mogucem nasledniku prestola za slucaj da ostane udovica. Otezavajuca okolnost bilo je to sto car nije imao sina nego tri kcerke. Na nesrecu, dve od njih, Irina i Ana, odnedavno su bile udovice dok je treca, Evdokija, bila udata za srpskog velikog zupana Stefana Nemanjica. Kao najvidjeniji za vizantijski tron pojavio se Manojlo Kamica, carev brat od tetke i jedan od najbogatijih Vizantinaca. Kad je ozdravio, Aleksije III Andjeo nikada to nije zaboravio svom bliskom rodjaku. Kad su Kamicu zarobili Bugari, car je odmah zaplenio celokupnu njegovu imovinu.
Jovan VIII paleolog
Razmisljanja u carskoj palati oko naslednika carigradskog trona prekinuli su vasilevsovi lekari koje je on prethodno obasuo tolikim pogrdama. Posto se car posle gorkog iskustva s neuspelim samolecenjem pazljivo pridrzavao njihovih saveta i redovno uzimao lekove koje su mu prepisali, poboljsanje nije izostalo. Stetne materije pocele su da slabe i da se lagano povlace, a svakodnevna upotreba lekarija polako je povratila Aleksija III Andjela. Drzavni poslovi nisu trpeli odlaganja, pa je jos nedovoljno oporavljeni vasilevs - prema Honijatovim recima jedva je stajao na nogama - morao da hita u Kipselu i sprema novi vojni pohod.
Ipak, to nije znacilo da se car Aleksije III Andjeo sasvim oslobodio nevolja koje mu je zadavala kostobolja. Naprotiv. Otprilike godinu i po dana kasnije, s jeseni 1200. godine, on se posle bavljenja na Istoku obreo u Pitiji, banji koja se nalazila juzno od Halkedona, grada na maloazijskoj obali, nasuprot Carigradu. Rec je o lecilistu koje je bilo poznato jos za vreme cara Justinijana I u 6. veku. Tamo je izvesno vreme proveo na lecenju izlazuci kostoboljno telo toplim kupkama i pijuci lekovitu vodu. Uprkos lecenju, novi napad bolesti kod Aleksija III Andjela usledio je sledece, 1201, godine u veoma osetljivom trenutku kada su se od vlasti odmetnuli pojedini vizantijski velikasi. Posto nije bio u stanju da sam stane na celo vizantijske vojske koja je trebalo da umiri meteznike, stara boljka iznova ga je vezala za postelju i lecenje. Vasilevs je zadatak poverio svojim vojskovodjama.
Bolest bogatih i slavnih
Osim pomenutih Konstantina VIII, Konstantina IX Monomaha i Aleksija III Andjela, jos dvojica romejskih careva, pripadnika dinastije Paleologa - Jovan V (1341-1391) i njegov unuk Jovan VIII (1425-1448) - bolovali su od kostobolje. Duka, vizantijski istoricar 15. veka, saopstava da je Jovan V zbog gihta koji mu je napao noge bio prikovan za krevet, tako reci polumrtav od prozdrljivosti, prekomernog pijancenja i raskalasnog zivota. O carevoj bolesti pise i Laonik Halkokondil, takodje vizantijski istoricar 15. stoleca. Uzgred, Halkokondil navodi da je i osmanlijski sultan Bajazit I (1389-1402) bolovao od kostobolje.
Istoricar Duka kaze za Jovana VIII Paleologa da je vise godina patio od gihta, a da su njegovo stanje pogorsavali duboka tuga i potistenost posle povratka iz Italije. Carevu depresiju izazvali su dogadjaji vezani za crkvenu uniju sa Rimom i, narocito, prerana smrt njegove trece supruge Marije Komnine iz Trapezunta. Podrobnije podatke o vasilevsovoj bolesti, koja je povremeno izazivala delimicnu ili potpunu oduzetost ruku i donjih delova tela, donosi spanski izaslanik Pero Tafur. On istice da je bilo trenutaka kad Jovan VIII Paleolog uopste nije mogao da hoda, pa su ga njegovi ljudi nosili u stolici. U Veneciju je u junu 1432. godine cak stigla vest - netacna - da je vizantijski car preminuo. U stvari, vasilevs, koji se krajem zime toliko razboleo da nije mogao da koraca, sklonio se u carigradski manastir Filantropa i tamo proveo cetrdeset dana.
Poznato je takodje da je zbog istovetnih tegoba - boljka je s godinama sve vise dobijala na jacini - Jovan VIII Paleolog bio primoran da na putu za Mletke, u decembru 1437. godine, prekine plovidbu i na nekom pustom ostrvu, negde izmedju Korcule i Zadra, provede cetiri dana. Cuven je dogadjaj sa njegovog puta po Apeninskom poluostrvu kad je, vracajuci se iz lova koji je bio njegova velika strast, na konju usao u jednu kucu. Ali, nije to uradio iz oholosti, nego stoga sto nije bio u stanju da hoda.
Podaci o vizantijskim carevima koji su patili od kostobolje na najbolji nacin uklapaju se u jednu znalacku ocenu ove bolesti. Smatra se da je sasvim tacno ono sto je jedan uvazeni lekar 18. stoleca izrekao na gotovo saljiv nacin naglasivsi da giht napada „vise bogate nego siromahe, vise mudre nego smesne i da kraljeve, vladare, generale, vojnike i admirale flote, filozofe i mnoge druge zahvata znatno cesce”. Zna se da su mnoge istaknute istorijske licnosti bolovale od gihta: Aleksandar Veliki, Atila, Osman I, Karlo V, Filip II, Henri VIII, Mikelandjelo Buonaroti, Martin Luter, Galileo Galilej, Isak Njutn, Imanuel Kant, Carls Darvin, Peter Paul Rubens, Johan Volfgang Gete, Aleksandar Vasiljevic Suvorov, Oto fon Bizmark, Stendal...
Radivoj Radic
link