Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:19:55 GMT -5
Dolazak sa drumova proslosti
Cetvorotockas na dva takta
Kako je jedan predsednik iz „audija” seo u „otomobil” iz 1903. godine, kako je tog leta Crnogorcima savetovano da s puta sklanjaju stoku da se „ne prestrasi i pane niz parapet” i kako je madjionicar Slavko Beronja iz Budve uspeo da ozivi jednu izbledelu crno-belu fotografiju...
Prica prva, 13. jul 2003. godine:
Bilo je to cudo nevidjeno, tek nesto iznad mesta gde je svojevremeno Zivko Nikolic snimao istoimeni film. Na vrelom podnevnom asfaltu - medju mnostvom crnih sjaktecih limuzina, uglavnom „audija” i „be-em-vea” okruzenih gomilom uniformi, foto-aparata i televizijskih kamera - osamio se jedan cetvorotockas, niti automobil niti autobus. Nenadani dolaznik iz dalekih drumova proslosti kao da je bio zatecen onim sto ga je, eto, snaslo u nekom njemu nepojmljivom vremenu i prostoru. A onda je, posle nekoliko okretaja kurble, gotovo radosno zabrektao u iscekivanju novih pustolovina.
Na dan kad Crna Gora slavi svoju drzavnost, predsednik Filip Vujanovic svecano je presekao crvenu vrpcu i time ozvanicio pustanje u saobracaj takozvane trece trake na magistralnom putu Podgorica-Cetinje-Budva. Nakon uobicajenog aplauza uobicajene svite za takve prigode, predsednik je - uz pravdajuci osmeh - krenuo prema dosljaku iz istorije, zauzeo mesto suvozaca i na svojevrstan nacin krenuo vremenskim drumom. Pracen, naravno, svom silom automobila ispod cijih hauba su nestrpljivo roptale ergele od po vise stotina ukrocenih konja.
Put dug desetak kilometara trajao je bezmalo pola sata, mada je niti automobil niti vozac Slavko Beronja vozio najvecom mogucom brzinom... Onda je predsednik odjezdio svojom masinom a dolaznik iz proslosti se ugnezdio na platou ispred glavne poste u Podgorici, kao direktan i opipljiv svedok vremena kad je, pre tacno sto godina, Crna Gora postala prva evropska drzava koja je uvela automobilski prevoz putnika i poste u sopstvenoj reziji, posto su to u ostalim zemljama obavljala privatna preduzeca...
Prica pre prve price, 5/18. jun 1903. godine:
Jovo Popovic, upravnik poste i telegrafa, najzasluzniji sto je „karoca bez konja” prispela u Crnu Goru, uputio je ministru unutrasnjih dela, kako je to i onda bio red, odgovarajuci dopis iz koga prepisujemo deo:
„Pocinjuci od ponedjelnika 9. juna po st. kalendaru Postansko-Telegrafsko Odjeljenje mjesto dilizance upotrebljavat ce otomobil, po uvidjavnosti na svim linijama na izmjenice, tako kako ce se priviknut putnici i upoznat se sa ovim putovima.
Glavni junak pozorisnog spektakla priredjenog povodom stogodisnjice „karoca bez konja” bez problema je prevalio put od Kotora, preko Njegusa do Cetinja.
Daje se na znanje kako putnicima tako i narodu da opasnosti nema nikakve, jedino treba se uklonit sa stokom cim se cuje daleko znak da dolazi otomobil, i to nikad pri parapetu (zastitni zid - prim. P. M), jer se stoka moze preplasiti i panut niz parapet...”
Tako je - uz dotadasnjih oko 50 dilizansi sa 200 konja - obavezu prevoza putnika i poste izmedju Kotora, Cetinja, Rijeke Crnojevica, Podgorice, Danilovgrada i Niksica preuzeo „otomobil”. Iz prilicno oskudnih podataka zna se i kako je on stigao u podlovcensku knjazevinu.
Naime, pred kraj 1902. godine receni Jovo Popovic uputio se u Pariz i to pravo u automobilsko drustvo „Delahay (Leon Desmarais et Morane Suucc-rs) - Paris”, vlasnistvo brace inzenjera. Dogovor je brzo utanacen a Francuzi su pohitali da naruciocu dostave nacrt automobila s detaljnim opisom i, razumljivo, predracunom. Tu je stajalo da ce automobil biti podesen za prevoz poste, malih paketa i deset putnika, te da ce biti jacine 14 do 16 konjskih snaga, s dva cilindra, i da moze biti zavrsen do tri meseca.
Da li zbog toga sto je po nameni bio jedinstven ili je nesto drugo bilo posredi, tek automobil je isporucen sa zakasnjenjem. Dokumenti svedoce da je iz Trsta ladjom prispeo do Kotora, tada jos u sastavu Austro-Ugarske, odakle je krenuo prema Cetinju, krajem maja ili pocetkom juna 1902. godine.
Uprava posta i telegrafa platila je automobil 21.780 kruna, u to vreme vrednost deonice izgradjenog kolskog puta od Cetinja do Rijeke Crnojevica. Po nekim naznakama, bio je narucen jos jedan, ali njega Francuzi nisu uspeli, hteli ili mogli na vreme da urade, tako da je ovaj ostao jedini koji je izisao iz radionice „Delahay”.
Ovaj „otomobil” je uporno, s manjim ili vecim prekidima zbog kvarova, dugo prevozio postu i putnike. A onda mu se uoci Balkanskih ratova, pre 1913. godine, gubi svaki trag, jedino su izbledele fotografije dokaz da je ipak drumovao. I sve presahlija secanja...
Prica izmedju prve dve, neposredno pre 2003. godine:
Grupa zaljubljenika u automobile ali i povest svog podneblja dugo je mozgala kako da na dostojan nacin obelezi stogodisnjicu prvog postanskog automobila u Crnoj Gori. Najlakse je to bilo uciniti prigodnim postanskim markama i razglednicama. Pravi izazov je, pak, bio naciniti kopiju, repliku tog prvog automobila iz 1903. O tome prof. dr Bozidar Nikolic, bivsi rektor Univerziteta Crne Gore i predsednik Crnogorskog drustva za motore i vozila, ovako govori:
Bilo je to cudo nevidjeno: novo drumovanje stogodisnjaka, 13. jul 2003. godine.
„Od tog prvog automobila ostali su tragovi samo na vec izbledelim fotografijama. Njegov detaljniji opis nismo mogli da dobijemo ni od Francuza jer fabrika „Delahaj” ne postoji jos od 1957. godine. Istina, oni su tamo osnovali Drustvo ljubitelja starih automobila, ali nemaju pojma o ovom isporucenom Crnoj Gori. On je bio jedini, nikad nije usao u serijsku proizvodnju. Mi smo zato odlucili da sami pokusamo da napravimo sto verniju kopiju, bar sto se tice spoljnjeg izgleda, a oko motora da se snadjemo na razne nacine. U pomoc smo pozvali Slavka Beronju iz Budve iz cije je radionice prethodne godine izasao pravi pravcati automobil od drveta koji je, uredno registrovan, privlacio paznju gde god bi okrenuo tocak... Ostalo je sad vec novoveka istorija umesnosti ljudi ovog vremena...
Magistar nauka, covek kome je rad na drvetu i s drvetom mnogo vise od obicnog posla, Slavko Beronja iz sela Prijevora iznad Budve rado je prihvatio ponudjenu ideju i posle osam i po meseci danonocnog rada provozao predsednika republike. Ovako danas prica o tome:
„Bio je to izazov kome, jednostavno, nisam uspeo da odolim. Imao sam iskustva s prethodnim automobilom ciju sam karoseriju, onako kako sam mislio da je najlepse, izradio od drveta. Pokazalo se da je to bilo prilicno dobro i da umem i mogu jos bolje. Muka je samo bila sto je ovaj postanski morao da bude verna kopija nekadasnjeg, i to samo na osnovu jedne crno-bele fotografije. Niceg drugog nije bilo, ako izuzmem rucnu kocnicu koju sam nasao na Grahovu i postansku korpu u kojoj su prevozeni posta i paketi. Sve ostalo je bilo prepusteno znanju i masti profesora Nikolica i mom umecu. Ne smem da zaboravim ni barskog kovaca Rajka Neskovica koji je uspeo da izradi alat, da sve bude kao kod pravog automobila. I bilo je, posle osam i po meseci...”
Kopija postanskog automobila poodavno je u garazi Slavka Beronje, mada zna leti da prokasljuca do trga ispred starog budvanskog grada i izazove nesvakidasnju radoznalost. Nadlezni su za njega bili zainteresovani, ono da im stoji izlozen ispred glavne poste, samo dok je trajala stogodisnjica obelezavanja tockaskog prvog drumovanja ovdasnjim prostorima. Kad je trebalo platiti materijal i rad, digli su ruke, valjda do neke naredne prigodne svecanosti. Beronja, jos, kaze da je odbio nekoliko primamljivih ponuda za prodaju, uglavnom ljudi sa strane, i da veruje da ce crnogorska posta - ponajvise zbog same sebe - naci nacina da izdvoji 18.300 evra, tacno onoliko koliko je platio svojim saradnicima za rad na ovom „otomobilu”. Ni cent vise.
Mozda ce se neko, jednom, setiti da se ipak sve ne ceni po kolicniku centi.
Petar Milatovic
link
Cetvorotockas na dva takta
Kako je jedan predsednik iz „audija” seo u „otomobil” iz 1903. godine, kako je tog leta Crnogorcima savetovano da s puta sklanjaju stoku da se „ne prestrasi i pane niz parapet” i kako je madjionicar Slavko Beronja iz Budve uspeo da ozivi jednu izbledelu crno-belu fotografiju...
Prica prva, 13. jul 2003. godine:
Bilo je to cudo nevidjeno, tek nesto iznad mesta gde je svojevremeno Zivko Nikolic snimao istoimeni film. Na vrelom podnevnom asfaltu - medju mnostvom crnih sjaktecih limuzina, uglavnom „audija” i „be-em-vea” okruzenih gomilom uniformi, foto-aparata i televizijskih kamera - osamio se jedan cetvorotockas, niti automobil niti autobus. Nenadani dolaznik iz dalekih drumova proslosti kao da je bio zatecen onim sto ga je, eto, snaslo u nekom njemu nepojmljivom vremenu i prostoru. A onda je, posle nekoliko okretaja kurble, gotovo radosno zabrektao u iscekivanju novih pustolovina.
Na dan kad Crna Gora slavi svoju drzavnost, predsednik Filip Vujanovic svecano je presekao crvenu vrpcu i time ozvanicio pustanje u saobracaj takozvane trece trake na magistralnom putu Podgorica-Cetinje-Budva. Nakon uobicajenog aplauza uobicajene svite za takve prigode, predsednik je - uz pravdajuci osmeh - krenuo prema dosljaku iz istorije, zauzeo mesto suvozaca i na svojevrstan nacin krenuo vremenskim drumom. Pracen, naravno, svom silom automobila ispod cijih hauba su nestrpljivo roptale ergele od po vise stotina ukrocenih konja.
Put dug desetak kilometara trajao je bezmalo pola sata, mada je niti automobil niti vozac Slavko Beronja vozio najvecom mogucom brzinom... Onda je predsednik odjezdio svojom masinom a dolaznik iz proslosti se ugnezdio na platou ispred glavne poste u Podgorici, kao direktan i opipljiv svedok vremena kad je, pre tacno sto godina, Crna Gora postala prva evropska drzava koja je uvela automobilski prevoz putnika i poste u sopstvenoj reziji, posto su to u ostalim zemljama obavljala privatna preduzeca...
Prica pre prve price, 5/18. jun 1903. godine:
Jovo Popovic, upravnik poste i telegrafa, najzasluzniji sto je „karoca bez konja” prispela u Crnu Goru, uputio je ministru unutrasnjih dela, kako je to i onda bio red, odgovarajuci dopis iz koga prepisujemo deo:
„Pocinjuci od ponedjelnika 9. juna po st. kalendaru Postansko-Telegrafsko Odjeljenje mjesto dilizance upotrebljavat ce otomobil, po uvidjavnosti na svim linijama na izmjenice, tako kako ce se priviknut putnici i upoznat se sa ovim putovima.
Glavni junak pozorisnog spektakla priredjenog povodom stogodisnjice „karoca bez konja” bez problema je prevalio put od Kotora, preko Njegusa do Cetinja.
Daje se na znanje kako putnicima tako i narodu da opasnosti nema nikakve, jedino treba se uklonit sa stokom cim se cuje daleko znak da dolazi otomobil, i to nikad pri parapetu (zastitni zid - prim. P. M), jer se stoka moze preplasiti i panut niz parapet...”
Tako je - uz dotadasnjih oko 50 dilizansi sa 200 konja - obavezu prevoza putnika i poste izmedju Kotora, Cetinja, Rijeke Crnojevica, Podgorice, Danilovgrada i Niksica preuzeo „otomobil”. Iz prilicno oskudnih podataka zna se i kako je on stigao u podlovcensku knjazevinu.
Naime, pred kraj 1902. godine receni Jovo Popovic uputio se u Pariz i to pravo u automobilsko drustvo „Delahay (Leon Desmarais et Morane Suucc-rs) - Paris”, vlasnistvo brace inzenjera. Dogovor je brzo utanacen a Francuzi su pohitali da naruciocu dostave nacrt automobila s detaljnim opisom i, razumljivo, predracunom. Tu je stajalo da ce automobil biti podesen za prevoz poste, malih paketa i deset putnika, te da ce biti jacine 14 do 16 konjskih snaga, s dva cilindra, i da moze biti zavrsen do tri meseca.
Da li zbog toga sto je po nameni bio jedinstven ili je nesto drugo bilo posredi, tek automobil je isporucen sa zakasnjenjem. Dokumenti svedoce da je iz Trsta ladjom prispeo do Kotora, tada jos u sastavu Austro-Ugarske, odakle je krenuo prema Cetinju, krajem maja ili pocetkom juna 1902. godine.
Uprava posta i telegrafa platila je automobil 21.780 kruna, u to vreme vrednost deonice izgradjenog kolskog puta od Cetinja do Rijeke Crnojevica. Po nekim naznakama, bio je narucen jos jedan, ali njega Francuzi nisu uspeli, hteli ili mogli na vreme da urade, tako da je ovaj ostao jedini koji je izisao iz radionice „Delahay”.
Ovaj „otomobil” je uporno, s manjim ili vecim prekidima zbog kvarova, dugo prevozio postu i putnike. A onda mu se uoci Balkanskih ratova, pre 1913. godine, gubi svaki trag, jedino su izbledele fotografije dokaz da je ipak drumovao. I sve presahlija secanja...
Prica izmedju prve dve, neposredno pre 2003. godine:
Grupa zaljubljenika u automobile ali i povest svog podneblja dugo je mozgala kako da na dostojan nacin obelezi stogodisnjicu prvog postanskog automobila u Crnoj Gori. Najlakse je to bilo uciniti prigodnim postanskim markama i razglednicama. Pravi izazov je, pak, bio naciniti kopiju, repliku tog prvog automobila iz 1903. O tome prof. dr Bozidar Nikolic, bivsi rektor Univerziteta Crne Gore i predsednik Crnogorskog drustva za motore i vozila, ovako govori:
Bilo je to cudo nevidjeno: novo drumovanje stogodisnjaka, 13. jul 2003. godine.
„Od tog prvog automobila ostali su tragovi samo na vec izbledelim fotografijama. Njegov detaljniji opis nismo mogli da dobijemo ni od Francuza jer fabrika „Delahaj” ne postoji jos od 1957. godine. Istina, oni su tamo osnovali Drustvo ljubitelja starih automobila, ali nemaju pojma o ovom isporucenom Crnoj Gori. On je bio jedini, nikad nije usao u serijsku proizvodnju. Mi smo zato odlucili da sami pokusamo da napravimo sto verniju kopiju, bar sto se tice spoljnjeg izgleda, a oko motora da se snadjemo na razne nacine. U pomoc smo pozvali Slavka Beronju iz Budve iz cije je radionice prethodne godine izasao pravi pravcati automobil od drveta koji je, uredno registrovan, privlacio paznju gde god bi okrenuo tocak... Ostalo je sad vec novoveka istorija umesnosti ljudi ovog vremena...
Magistar nauka, covek kome je rad na drvetu i s drvetom mnogo vise od obicnog posla, Slavko Beronja iz sela Prijevora iznad Budve rado je prihvatio ponudjenu ideju i posle osam i po meseci danonocnog rada provozao predsednika republike. Ovako danas prica o tome:
„Bio je to izazov kome, jednostavno, nisam uspeo da odolim. Imao sam iskustva s prethodnim automobilom ciju sam karoseriju, onako kako sam mislio da je najlepse, izradio od drveta. Pokazalo se da je to bilo prilicno dobro i da umem i mogu jos bolje. Muka je samo bila sto je ovaj postanski morao da bude verna kopija nekadasnjeg, i to samo na osnovu jedne crno-bele fotografije. Niceg drugog nije bilo, ako izuzmem rucnu kocnicu koju sam nasao na Grahovu i postansku korpu u kojoj su prevozeni posta i paketi. Sve ostalo je bilo prepusteno znanju i masti profesora Nikolica i mom umecu. Ne smem da zaboravim ni barskog kovaca Rajka Neskovica koji je uspeo da izradi alat, da sve bude kao kod pravog automobila. I bilo je, posle osam i po meseci...”
Kopija postanskog automobila poodavno je u garazi Slavka Beronje, mada zna leti da prokasljuca do trga ispred starog budvanskog grada i izazove nesvakidasnju radoznalost. Nadlezni su za njega bili zainteresovani, ono da im stoji izlozen ispred glavne poste, samo dok je trajala stogodisnjica obelezavanja tockaskog prvog drumovanja ovdasnjim prostorima. Kad je trebalo platiti materijal i rad, digli su ruke, valjda do neke naredne prigodne svecanosti. Beronja, jos, kaze da je odbio nekoliko primamljivih ponuda za prodaju, uglavnom ljudi sa strane, i da veruje da ce crnogorska posta - ponajvise zbog same sebe - naci nacina da izdvoji 18.300 evra, tacno onoliko koliko je platio svojim saradnicima za rad na ovom „otomobilu”. Ni cent vise.
Mozda ce se neko, jednom, setiti da se ipak sve ne ceni po kolicniku centi.
Petar Milatovic
link