Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:43:57 GMT -5
Sto godina Prve zenske gimnazije
Beogradski Oksford
Pocetkom 20. veka devojke su trazile da nastave obrazovanje nakon zavrsene osnovne skole. Mnogi su im se podsmevali govoreci da je gimnazija suvise teska za zensku decu. Maga Magazinovic, Desanka Maksimovic, Mira Aleckovic i mnoge druge uspesne zene pokazale su im da nisu bili u pravu. Vek duga istorija Pete beogradske gimnazije belezi mnogo poznatih imena koja su prosla kroz klupe ove skole...
Maturantkinje Prve zenske gimnazije 1908/9. godine sa direktorom skole Sretom Pasicem, profesorima i nastavnicima.
Kada je sredinom 1905. godine u Ministarstvu prosvete pocelo da se govori o osnivanju Prve zenske realne gimnazije, srpska javnost je negodovala. Zar zenskinjama dati da se skoluju ravnopravno sa muskarcima? Zar im dozvoliti da napuste posao majki i domacica i stanu rame uz rame s jacim polom? Do tada je obrazovanje devojaka u gimnazijama bilo samo izuzetak. Nekoliko njih dobilo je dozvolu da ucenje zavrsi u muskim (ili privatnim) skolama zahvaljujuci porodicnim vezama sa direktorom gimnazije. Medjutim, njihovo skolovanje moglo je da se prekine u svakom trenutku jer nisu postojali zakonski propisi o primanju devojaka u gimnazije.
Ponet uvrezenim misljenjem da je devojci mesto u kuci, a ne u skolskoj klupi, jedan novinar „Politike” napisao je 5. septembra 1905. godine ostru kritiku o „srpskom zenskom pitanju” upucenu „modernim gospodjicama beogradskim”. Napis je objavljen na naslovnoj strani kao odgovor na pismo koje je stiglo redakciji od „ni manje ni vise no bas od potpuno emancipovane zenske, ceda zapadnih pogleda i kulture”. Novinar, potpisan samo slovom L, smatra da bi skolovanje udaljilo zenu od njenog pravog poziva:
„Spremaju li nase skole zensko dete za buducu srpsku domacicu ili mu pune glavu nekim slobodama, emancipacijom itd. koja ne ume u kuci nista da radi a ume o svacemu da prica... Drzava ce produkovati veliki broj zenskinja koje nije za domacicu, za kucu, koje ce mozda po primeru zapadnih drugarica sa osisanim kosama i kratkim suknjama trcati na zborove.” Ali, izgleda da je najveca muka bila u tome sto su obrazovane zene bile pretnja muskarcima koji su trazili posao: „Ovo zenskinje nema rada u Srbiji i posao ce mu biti da potiskuje muskinje.”
Profesori Prve zenske gimnazije 1922. godine
Najjaci dokaz protiv otvaranja zenske gimnazije novinar je dusebrizno izneo na kraju: „Ko zna sta je gimnazija i sa kakvim uzasnim teskocama savladjuju terete muska deca i to uz pripomoc roditelja i domacih ucitelja, taj ce tek moci da ceni kakav ce to grozan teret biti za zensku decu... Dakle, zenska gimnazija je potpuno nepotrebna. Javi li se, pak, kakav fenomen u pogledu talenta, stvar je vrlo prosta - treba doneti resenje: ucenice sa odlicnim uspehom mogu produziti ucenje u muskim gimnazijama. Mada, od celokupnog zenskinja naseg sto je proslo kroz gimnaziju i Veliku skolu nismo videli jos nista fenomenalno.”
Ipak, bas takve, „fenomenalne” devojke stajace za katedrama ili sedeti u klupama buduce zenske gimnazije - Maga Magazinovic, Desanka Maksimovic i Mira Aleckovic. Fotografija prvih maturantkinja i njihovih profesora i danas visi u hodniku Pete beogradske gimnazije. Niko od njih tada nije snevao da ce njihovu skolu stotinu godina kasnije s pravom nazivati Beogradski Oksford.
Iskrivljena kruna
Poslednje ucenice kojima je bilo dozvoljeno da uce u muskim gimnazijama polozile su Visi ispitni tecaj 1905. godine. Odmah nakon toga, 29. juna 1905. devojke su dobile svoju skolu - Prvu zensku realnu gimnaziju. U prvom stampanom izvestaju skole za 1909/10. godinu postoji zapis o osnivanju ove ustanove: „Ukazom Nj. V. Kralja Petra I od 29. juna 1905. godine, a na predlog tadasnjeg Ministra prosvete i crkvenih poslova, g. Jovana M. Zujovica, otvorena su cetiri visa gimnazijska razreda u Beogradu, na osnovu cl. 4 tacke 1 Zakona o srednjem obrazovanju.”
Devojke koje su 1948. godine isle u III-2 odeljenje u Prvoj zenskoj gimnaziji. U pozadini se vidi bodljikava zica koja je posle nemacke okupacije ostala u dvoristu skole. (Vlasnistvo Milene Jovanovic)
Devojke koje su 1948. godine isle u III-2 odeljenje u Prvoj zenskoj gimnaziji. U pozadini se vidi bodljikava zica koja je posle nemacke okupacije ostala u dvoristu skole. (Vlasnistvo Milene Jovanovic)
Devojke su dobile staru skolsku zgradu u Zorinoj ulici, na uglu danasnje Njegoseve i ulice Ivana Milutinovica. Skola nije imala mnogo sredstava, vec se sluzila „nekolikim geografskim kartama i crtackim pregledima koje je dobila iz Vise zenske skole”. Prema nastavnom planu i programu iz tog vremena, predmeti su bili podeljeni na nauke i vestine. U nauke su ubrajane: hriscanska nauka, srpski, nemacki i francuski jezik, zemljopis, istorija, jestastvenica (nauka o prirodi), fizika, hemija i matematika. Ucenice su morale da vezbaju i slobodno crtanje, krasnopis, pevanje, zenski rad i gimnastiku. Prvi direktor ove gimnazije bio je Sreten Pasic, a medju nastavnicima i profesorima nasla su se i poznata imena poput Nadezde Petrovic i Marije Mage Magazinovic. Kako je za stotinu godina gimnazije sacuvano veoma malo podataka o zivotu u ovoj skoli, dragoceno je secanje Mage Magazinovic na nastavnicke dane provedene u Prvoj zenskoj gimnaziji.
„Meni je bilo narocito drago sto svoje nastavnicko mesto nisam dobila nikakvom protekcijom, vec stvarnom potrebom skole u koju sam postavljena. Upravitelj skole g. Sreten Pasic nije mojim postavljenjem bio bas odusevljen. U skoli mu je vec bila Nadezda Veljkovic, izrazita socijalistkinja, njena najbolja prijateljica, slobodoumna Mileva Petrovic - sad jos i ja, takodje od 'naprednijih'...
Dobila sam odmah razredno staresinstvo u drugom dva razredu. Uz casove nemackog jezika dodelili su mi da u svome razredu predajem i srpski, botaniku, cak i matematiku za izvesno vreme. Meni se napabircilo i ovo i ono. Ja sam i tim bila zadovoljna. Ma sta da su mi dodelili, rado bih preuzela jer sam i skolu i decu uvek vrlo volela... Deca su onda zaista bila drukcija nego danas. I spolja - ponasanjem i iznutra - karakterom. A po glavicama nisu im se vrzmali stripovi, svakojaki filmovi, utakmice i vesele veceri, utisci sa plaze i igranke.
Imalo je i u glavi vise mesta i u danu vise vremena za nastavnu gradju... Moj razred dobio je, kao i ostali, i jednu leju te smo je na casovima botanike zasejale i zasadile cvecem. Pratile smo klijanje, listanje, rascenje, cvetanje i sazrevanje. Sve u ime principa 'ociglednosti' u nastavi.”
Lekarsko opravdanje koje je profesorka Prve zenske gimnazije gospodja Radmila Milojkovic morala da podnese 1934. godine kao dokaz za izostanak s posla.
Kamen temeljac
Iz godine u godinu u gimnaziju se prijavljivalo sve vise „zenske celjadi”. U pocetku su se nastavnici radovali, ali je vremenom nedostajalo mesta za nova odeljenja. Kada je broj ucenica narastao toliko da vise nije imalo smisla otvarati ni nova odeljenja, neke od devojaka upucene su u Visu zensku skolu u Beogradu.
Gimnazija je radila i u vreme balkanskih ratova, ali u otezanim uslovima. Tadasnji direktor otisao je na vojnu duznost, a nastavnice i ucenice pocele su da siju rublje za ranjenike. U junu 1913. godine skola je pretvorena u bolnicu, pa devojke nisu mogle da polazu ispite. Direktor skole postavljen je na mesto upravnika bolnice, njegova gospodja radila je u kuhinji, a nastavnice i ucenice starijih razreda preuzele su posao bolnicarki. Ipak, vredni djaci nisu odustajali od polaganja mature, pa su u avgustu ovaj ispit odrzali u tadasnjoj sali Narodne skupstine.
Vihor Prvog svetskog rata prekinuo je 1914. godine skolski zivot, a ucenice koje su ispite polagale u avgustu ostale su bez diploma. Posle rata devojke su ostale i bez zgrade u kojoj bi mogle da uce jer je Zenska gimnazija bila opljackana i upropascena. Kako su neki djaci ucili kod privatnih profesora za vreme rata, Ministarstvo prosvete odobrilo im je da polazu ispite u zgradi Vise zenske skole.
Za zensku gimnaziju obezbedjena je zgrada u kojoj je pre rata bila Zdelareva skola (a za vreme rata privatna zenska gimnazija) i u ovom zdanju Prva zenska ostace do 1938. godine. Temelj nove zgrade koja je u Bitoljskoj ulici (danasnja ulica Ilije Garasanina) broj 24 namenski podignuta za zensku gimnaziju osvestan je 1936. godine. Na toj svecanosti nasli su se brojni znameniti ljudi Beograda. Posle osvestanja temelja spustena je povelja koja glasi: „U ime Oca i Sina i Svetoga Duha Amin. Dana 25og, meseca oktobra, godine 1936. od rodjenja Hristova u prestonom gradu Beogradu, za vreme vladavine Njegovog Velicanstva Kralja Jugoslavije Petra II, i NjV Kraljice Majke, a pod upravom NjKV Kneza Pavla Karadjordjevica, dr Radenka Stankovica, dr Ivana Perovica, za vreme Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog Varnave, Predsednika vlade dr Milanka Stojadinovica, gospodin Dobrivoje Stosovic, ministar prosvete polozi kamen temeljac ovoj zgradi Prve zenske gimnazije u Beogradu, namenjenoj da bude dom zdravog i svestranog. Neka bi Bog dao da ova skola dostojno pripremi nase ucenice za uzviseni poziv majke i gradjanke, radnog i korisnog clana nase narodne zajednice i celog drustva.”
Najbolji drugovi u gimnaziji: Olivera Jezina i Svetislav-Bule Goncic 1977. godine.
U novoj skolskoj zgradi uredjene su ciste ucionice, posebne ucionice za muziku, hemiju, crtanje i gimnastiku, staklena basta, biblioteka, ambulanta, skolska kuhinja s trpezarijom i svecana dvorana s pozornicom. Mnoge savremene skole nisu ovako dobro opremljene, pa je ovo jedan od razloga sto je Prva zenska gimnazija (pod imenom Peta beogradska gimnazija) do danas ostala u ovoj zgradi.
Jedna drugoj do uha...
U skolskim izvestajima za 1929/30. godinu „Naredba ucenicama” propisuje da „za upis u prvi razred Zenske gimnazije svaka ucenica mora podneti svedocanstvo o svrsenom cetvrtom razredu osnovne skole, krstenicu kojom ce se utvrditi da nije mladja od 10 ni starija od 13 godina. Uz to se podnosi prijava sa taksenom markom od 5 dinara. Siromasne ucenice moraju podneti uverenje o siromastvu inace se ne mogu upisati bez takse”.
Poslednja odredba ovog proglasa verovatno bi najcudnije zvucala devojkama i mladicima koji sada sede u klupama Pete gimnazije: „Za vreme skolskog odmora ucenice su duzne paziti na svoje ponasanje van skole. Za svaku ucinjenu stetu kaznice se po Disciplinskim pravilima, cim dodju u skolu.”
Danasnji ucenici Pete gimnazije u zgradi koja je za namene skole podignuta jos 1936. godine, a sada se obnavlja povodom stogodisnjice osnivanja Prve zenske gimnazije.
Drugi svetski rat ponovo je zatvorio vrata gimnazije za skolarce. U zgradu se uselio nemacki Generalstab.
Po zavrsetku rata roditelji cije su kcerke isle u ovu skolu odlucili su da pomognu obnovu gimnazije. Dok nisu nabavljene nove klupe i stolice, devojke su sedele na stolicama koje su donosile od svojih kuca. Radmila Cakovan, koja je pre 60 godina bila djak Prve zenske gimnazije, seca se da je 1947. godine u dvoristu i dalje stajala bodljikava zica koju su koristili nemacki vojnici: „Tih prvih posleratnih godina odeljenja su sacinjavana od dece koja su bila razlicito godiste. U toku rata niko nije isao u skolu i onda se tu nakupilo djaka koji su bili jedno drugom do uha. Moja rodjena sestra Milena i ja isle smo u isto odeljenje. Ipak, vladalo je veliko drugarstvo, a imali smo i divne profesore. Secam se profesorke srpskog Milunke Medakovic, skromne zene koja je nosila kiku kao stare Srpkinje.”
Prva zenska gimnazija prekrstena je 1953. godine u Petu beogradsku gimnaziju jer su, po novom zakonu, u ovu skolu mogli da se upisu i decaci. Od tada pa do stote godisnjice skolu su pratile promene smerova, imena, ali joj je uvek ostao prefiks „elitna”.
Nekada je ovaj epitet pripisivan skoli zato sto su se u njoj skolovala deca iz bogatijih kuca, a danas stoga sto je dostupna samo osnovcima odlikasima.
Radivoj Radic
link
Beogradski Oksford
Pocetkom 20. veka devojke su trazile da nastave obrazovanje nakon zavrsene osnovne skole. Mnogi su im se podsmevali govoreci da je gimnazija suvise teska za zensku decu. Maga Magazinovic, Desanka Maksimovic, Mira Aleckovic i mnoge druge uspesne zene pokazale su im da nisu bili u pravu. Vek duga istorija Pete beogradske gimnazije belezi mnogo poznatih imena koja su prosla kroz klupe ove skole...
Maturantkinje Prve zenske gimnazije 1908/9. godine sa direktorom skole Sretom Pasicem, profesorima i nastavnicima.
Kada je sredinom 1905. godine u Ministarstvu prosvete pocelo da se govori o osnivanju Prve zenske realne gimnazije, srpska javnost je negodovala. Zar zenskinjama dati da se skoluju ravnopravno sa muskarcima? Zar im dozvoliti da napuste posao majki i domacica i stanu rame uz rame s jacim polom? Do tada je obrazovanje devojaka u gimnazijama bilo samo izuzetak. Nekoliko njih dobilo je dozvolu da ucenje zavrsi u muskim (ili privatnim) skolama zahvaljujuci porodicnim vezama sa direktorom gimnazije. Medjutim, njihovo skolovanje moglo je da se prekine u svakom trenutku jer nisu postojali zakonski propisi o primanju devojaka u gimnazije.
Ponet uvrezenim misljenjem da je devojci mesto u kuci, a ne u skolskoj klupi, jedan novinar „Politike” napisao je 5. septembra 1905. godine ostru kritiku o „srpskom zenskom pitanju” upucenu „modernim gospodjicama beogradskim”. Napis je objavljen na naslovnoj strani kao odgovor na pismo koje je stiglo redakciji od „ni manje ni vise no bas od potpuno emancipovane zenske, ceda zapadnih pogleda i kulture”. Novinar, potpisan samo slovom L, smatra da bi skolovanje udaljilo zenu od njenog pravog poziva:
„Spremaju li nase skole zensko dete za buducu srpsku domacicu ili mu pune glavu nekim slobodama, emancipacijom itd. koja ne ume u kuci nista da radi a ume o svacemu da prica... Drzava ce produkovati veliki broj zenskinja koje nije za domacicu, za kucu, koje ce mozda po primeru zapadnih drugarica sa osisanim kosama i kratkim suknjama trcati na zborove.” Ali, izgleda da je najveca muka bila u tome sto su obrazovane zene bile pretnja muskarcima koji su trazili posao: „Ovo zenskinje nema rada u Srbiji i posao ce mu biti da potiskuje muskinje.”
Profesori Prve zenske gimnazije 1922. godine
Najjaci dokaz protiv otvaranja zenske gimnazije novinar je dusebrizno izneo na kraju: „Ko zna sta je gimnazija i sa kakvim uzasnim teskocama savladjuju terete muska deca i to uz pripomoc roditelja i domacih ucitelja, taj ce tek moci da ceni kakav ce to grozan teret biti za zensku decu... Dakle, zenska gimnazija je potpuno nepotrebna. Javi li se, pak, kakav fenomen u pogledu talenta, stvar je vrlo prosta - treba doneti resenje: ucenice sa odlicnim uspehom mogu produziti ucenje u muskim gimnazijama. Mada, od celokupnog zenskinja naseg sto je proslo kroz gimnaziju i Veliku skolu nismo videli jos nista fenomenalno.”
Ipak, bas takve, „fenomenalne” devojke stajace za katedrama ili sedeti u klupama buduce zenske gimnazije - Maga Magazinovic, Desanka Maksimovic i Mira Aleckovic. Fotografija prvih maturantkinja i njihovih profesora i danas visi u hodniku Pete beogradske gimnazije. Niko od njih tada nije snevao da ce njihovu skolu stotinu godina kasnije s pravom nazivati Beogradski Oksford.
Iskrivljena kruna
Poslednje ucenice kojima je bilo dozvoljeno da uce u muskim gimnazijama polozile su Visi ispitni tecaj 1905. godine. Odmah nakon toga, 29. juna 1905. devojke su dobile svoju skolu - Prvu zensku realnu gimnaziju. U prvom stampanom izvestaju skole za 1909/10. godinu postoji zapis o osnivanju ove ustanove: „Ukazom Nj. V. Kralja Petra I od 29. juna 1905. godine, a na predlog tadasnjeg Ministra prosvete i crkvenih poslova, g. Jovana M. Zujovica, otvorena su cetiri visa gimnazijska razreda u Beogradu, na osnovu cl. 4 tacke 1 Zakona o srednjem obrazovanju.”
Devojke koje su 1948. godine isle u III-2 odeljenje u Prvoj zenskoj gimnaziji. U pozadini se vidi bodljikava zica koja je posle nemacke okupacije ostala u dvoristu skole. (Vlasnistvo Milene Jovanovic)
Devojke koje su 1948. godine isle u III-2 odeljenje u Prvoj zenskoj gimnaziji. U pozadini se vidi bodljikava zica koja je posle nemacke okupacije ostala u dvoristu skole. (Vlasnistvo Milene Jovanovic)
Devojke su dobile staru skolsku zgradu u Zorinoj ulici, na uglu danasnje Njegoseve i ulice Ivana Milutinovica. Skola nije imala mnogo sredstava, vec se sluzila „nekolikim geografskim kartama i crtackim pregledima koje je dobila iz Vise zenske skole”. Prema nastavnom planu i programu iz tog vremena, predmeti su bili podeljeni na nauke i vestine. U nauke su ubrajane: hriscanska nauka, srpski, nemacki i francuski jezik, zemljopis, istorija, jestastvenica (nauka o prirodi), fizika, hemija i matematika. Ucenice su morale da vezbaju i slobodno crtanje, krasnopis, pevanje, zenski rad i gimnastiku. Prvi direktor ove gimnazije bio je Sreten Pasic, a medju nastavnicima i profesorima nasla su se i poznata imena poput Nadezde Petrovic i Marije Mage Magazinovic. Kako je za stotinu godina gimnazije sacuvano veoma malo podataka o zivotu u ovoj skoli, dragoceno je secanje Mage Magazinovic na nastavnicke dane provedene u Prvoj zenskoj gimnaziji.
„Meni je bilo narocito drago sto svoje nastavnicko mesto nisam dobila nikakvom protekcijom, vec stvarnom potrebom skole u koju sam postavljena. Upravitelj skole g. Sreten Pasic nije mojim postavljenjem bio bas odusevljen. U skoli mu je vec bila Nadezda Veljkovic, izrazita socijalistkinja, njena najbolja prijateljica, slobodoumna Mileva Petrovic - sad jos i ja, takodje od 'naprednijih'...
Dobila sam odmah razredno staresinstvo u drugom dva razredu. Uz casove nemackog jezika dodelili su mi da u svome razredu predajem i srpski, botaniku, cak i matematiku za izvesno vreme. Meni se napabircilo i ovo i ono. Ja sam i tim bila zadovoljna. Ma sta da su mi dodelili, rado bih preuzela jer sam i skolu i decu uvek vrlo volela... Deca su onda zaista bila drukcija nego danas. I spolja - ponasanjem i iznutra - karakterom. A po glavicama nisu im se vrzmali stripovi, svakojaki filmovi, utakmice i vesele veceri, utisci sa plaze i igranke.
Imalo je i u glavi vise mesta i u danu vise vremena za nastavnu gradju... Moj razred dobio je, kao i ostali, i jednu leju te smo je na casovima botanike zasejale i zasadile cvecem. Pratile smo klijanje, listanje, rascenje, cvetanje i sazrevanje. Sve u ime principa 'ociglednosti' u nastavi.”
Lekarsko opravdanje koje je profesorka Prve zenske gimnazije gospodja Radmila Milojkovic morala da podnese 1934. godine kao dokaz za izostanak s posla.
Kamen temeljac
Iz godine u godinu u gimnaziju se prijavljivalo sve vise „zenske celjadi”. U pocetku su se nastavnici radovali, ali je vremenom nedostajalo mesta za nova odeljenja. Kada je broj ucenica narastao toliko da vise nije imalo smisla otvarati ni nova odeljenja, neke od devojaka upucene su u Visu zensku skolu u Beogradu.
Gimnazija je radila i u vreme balkanskih ratova, ali u otezanim uslovima. Tadasnji direktor otisao je na vojnu duznost, a nastavnice i ucenice pocele su da siju rublje za ranjenike. U junu 1913. godine skola je pretvorena u bolnicu, pa devojke nisu mogle da polazu ispite. Direktor skole postavljen je na mesto upravnika bolnice, njegova gospodja radila je u kuhinji, a nastavnice i ucenice starijih razreda preuzele su posao bolnicarki. Ipak, vredni djaci nisu odustajali od polaganja mature, pa su u avgustu ovaj ispit odrzali u tadasnjoj sali Narodne skupstine.
Vihor Prvog svetskog rata prekinuo je 1914. godine skolski zivot, a ucenice koje su ispite polagale u avgustu ostale su bez diploma. Posle rata devojke su ostale i bez zgrade u kojoj bi mogle da uce jer je Zenska gimnazija bila opljackana i upropascena. Kako su neki djaci ucili kod privatnih profesora za vreme rata, Ministarstvo prosvete odobrilo im je da polazu ispite u zgradi Vise zenske skole.
Za zensku gimnaziju obezbedjena je zgrada u kojoj je pre rata bila Zdelareva skola (a za vreme rata privatna zenska gimnazija) i u ovom zdanju Prva zenska ostace do 1938. godine. Temelj nove zgrade koja je u Bitoljskoj ulici (danasnja ulica Ilije Garasanina) broj 24 namenski podignuta za zensku gimnaziju osvestan je 1936. godine. Na toj svecanosti nasli su se brojni znameniti ljudi Beograda. Posle osvestanja temelja spustena je povelja koja glasi: „U ime Oca i Sina i Svetoga Duha Amin. Dana 25og, meseca oktobra, godine 1936. od rodjenja Hristova u prestonom gradu Beogradu, za vreme vladavine Njegovog Velicanstva Kralja Jugoslavije Petra II, i NjV Kraljice Majke, a pod upravom NjKV Kneza Pavla Karadjordjevica, dr Radenka Stankovica, dr Ivana Perovica, za vreme Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog Varnave, Predsednika vlade dr Milanka Stojadinovica, gospodin Dobrivoje Stosovic, ministar prosvete polozi kamen temeljac ovoj zgradi Prve zenske gimnazije u Beogradu, namenjenoj da bude dom zdravog i svestranog. Neka bi Bog dao da ova skola dostojno pripremi nase ucenice za uzviseni poziv majke i gradjanke, radnog i korisnog clana nase narodne zajednice i celog drustva.”
Najbolji drugovi u gimnaziji: Olivera Jezina i Svetislav-Bule Goncic 1977. godine.
U novoj skolskoj zgradi uredjene su ciste ucionice, posebne ucionice za muziku, hemiju, crtanje i gimnastiku, staklena basta, biblioteka, ambulanta, skolska kuhinja s trpezarijom i svecana dvorana s pozornicom. Mnoge savremene skole nisu ovako dobro opremljene, pa je ovo jedan od razloga sto je Prva zenska gimnazija (pod imenom Peta beogradska gimnazija) do danas ostala u ovoj zgradi.
Jedna drugoj do uha...
U skolskim izvestajima za 1929/30. godinu „Naredba ucenicama” propisuje da „za upis u prvi razred Zenske gimnazije svaka ucenica mora podneti svedocanstvo o svrsenom cetvrtom razredu osnovne skole, krstenicu kojom ce se utvrditi da nije mladja od 10 ni starija od 13 godina. Uz to se podnosi prijava sa taksenom markom od 5 dinara. Siromasne ucenice moraju podneti uverenje o siromastvu inace se ne mogu upisati bez takse”.
Poslednja odredba ovog proglasa verovatno bi najcudnije zvucala devojkama i mladicima koji sada sede u klupama Pete gimnazije: „Za vreme skolskog odmora ucenice su duzne paziti na svoje ponasanje van skole. Za svaku ucinjenu stetu kaznice se po Disciplinskim pravilima, cim dodju u skolu.”
Danasnji ucenici Pete gimnazije u zgradi koja je za namene skole podignuta jos 1936. godine, a sada se obnavlja povodom stogodisnjice osnivanja Prve zenske gimnazije.
Drugi svetski rat ponovo je zatvorio vrata gimnazije za skolarce. U zgradu se uselio nemacki Generalstab.
Po zavrsetku rata roditelji cije su kcerke isle u ovu skolu odlucili su da pomognu obnovu gimnazije. Dok nisu nabavljene nove klupe i stolice, devojke su sedele na stolicama koje su donosile od svojih kuca. Radmila Cakovan, koja je pre 60 godina bila djak Prve zenske gimnazije, seca se da je 1947. godine u dvoristu i dalje stajala bodljikava zica koju su koristili nemacki vojnici: „Tih prvih posleratnih godina odeljenja su sacinjavana od dece koja su bila razlicito godiste. U toku rata niko nije isao u skolu i onda se tu nakupilo djaka koji su bili jedno drugom do uha. Moja rodjena sestra Milena i ja isle smo u isto odeljenje. Ipak, vladalo je veliko drugarstvo, a imali smo i divne profesore. Secam se profesorke srpskog Milunke Medakovic, skromne zene koja je nosila kiku kao stare Srpkinje.”
Prva zenska gimnazija prekrstena je 1953. godine u Petu beogradsku gimnaziju jer su, po novom zakonu, u ovu skolu mogli da se upisu i decaci. Od tada pa do stote godisnjice skolu su pratile promene smerova, imena, ali joj je uvek ostao prefiks „elitna”.
Nekada je ovaj epitet pripisivan skoli zato sto su se u njoj skolovala deca iz bogatijih kuca, a danas stoga sto je dostupna samo osnovcima odlikasima.
Radivoj Radic
link