Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:50:15 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva
Covek s macem
Aurelijan je jedan od najvecih rimskih careva poznog Rimskog carstva. Iako je vladao nepunih pet godina, postigao je sjajne uspehe u obnovi carstva, koje je vec bilo na ivici propasti, vodeci u svakoj godini svoje kratkotrajne vlasti bar po jedan rat iz koga bi izlazio kao pobednik
Medju grubim, bradatim ilirskim legionarima tog hladnog septembra 270. godine malo je bilo svesnih da, uzvikujuci ime novog cara, ne proglasavaju samo jednog u dugom i dosadnom nizu onih koji kratko vladaju i brzo se zaboravljaju. Ovaj put bice drugacije. U cvrstom, kao od brega odvaljenom vojniku snazno stisnutih vilica i odlucnog pogleda, prozvanom Maconosac, rimski svet upoznace vladara novoga kova koji ce uskoro zaista obnoviti carstvo i jedinstvo rimskog sveta.
Provincija Mezija osnovana je u vreme Oktavijana Avgusta u prvom veku pre nase ere kada se pominje njen upravnik Caecina Severus. Pre nego sto su ih osvojili Rimljani, u ovim oblastima postojali su plemenski savezi trackih plemena, Meza, Tribala i Dardanaca (Tracana). U vreme cara Tiberija, u prvom veku, Mezija je bila pod upravom namesnika (senatskog legata) provincije Makedonije sa Ahajom. Granica Mezije na zapadu je bila reka Drinus (Drina), na severu Danubius, na istoku Pontus Euxinus (Crno more), a na jugu venac planina oko Hemusa (planina Balkan). Nalazila se, dakle, na prostorima koji su, pored danasnje Srbije, juzno od Dunava i Save, obuhvatali i danasnju Bugarsku.
Car Domicijan podelio je u prvom veku ovu provinciju na dva dela: Gornja Mezija (Moesia Superior) nalazila se otprilike na prostoru danasnje Srbije, a Donja Mezija (ili „Ripa Dacia”) isla je uz Dunav do Crnog mora. Svaka od ove dve oblasti bila je pod upravom carskog legata i prokuratora. Kao provincija velikog strateskog znacaja, Mezija je imala niz granicnih utvrdjenja uz Dunav. Gornja je bila vrlo vazna i za odrzavanje veza izmedju Panonije i Ilirije, na zapadu, i jugoistocnih provincija (cuveni Rimski put od Singidunuma ka Vizantu/Carigradu). Pod dinastijom Antonina, u drugom veku, Mezija se posebno razvila zahvaljujuci zastiti koju su joj pruzale cetiri rimske legije i njihove pomocne jedinice (auxiliae) ciji su vojnici regrutovani medju mesnim stanovnistvom. Osim sto je bila strateski znacajna, Rimljani su iskoriscavali i rudna bogatstva Mezije, pre svega zlato i bakar. Zabelezeno je da je Plaucije Silvan Elijanus bio prvi guverner Mezije koji je iz te oblasti isporucio psenicu za Rim.
Gradovi su se najcesce razvijali oko garnizona rimskih legija. Prva rimska naselja nazivala su se canabae (naselja uz vojne logore) i oppidum ili pagus (naselja starosedelaca). U 2. i 3. veku na Dunavu su se razvijala rimska naselja kao sto su bili Singidunum (Beograd), Viminacium (Kostolac), Margum, Bononia (Vidin), a juznije Naissus (Nis) i Ulpiana (Urosevac). Naseljima Singidunum, Margum i Viminacijum status rimskih gradova dodeljen je u vremenu od cara Trajana do Marka Aurelija (prvi i drugi vek). Gradski upravnici uglavnom su birani medju vojnim veteranima.
Rimljani su obicavali da svoje nove gradove podizu prema strogim urbanistickim pravilima. Nakon sto bi bilo izabrano pogodno zemljiste, svestenici bi obelezavali „svete granice” naselja - pomerium. Kao i vojni garnizoni, gradovi su imali oblik pravilnog kvadrata ili pravougaonika koji su presecale ravne ulice pod pravim uglom. Vec na pocetku gradnje bila bi odredjena i mesta za gradski trg kao i javne zgrade, poput amfiteatra, kupatila, skladista... Istovremeno sa izgradnjom kuca, cija je visina takodje bila strogo utvrdjena, gradio se i vodovod (aquaduct) koji je u grad dovodio cistu tekucu vodu sa najblizih izvora. Sve to pratila je i izgradnja poplocanog druma kao i luke - ako se grad razvijao uz reku ili more - kako bi mesto bilo najbrze i najlakse povezano s drugim delovima carstva.
Gradove Gornje Mezije najpre su naseljavali vojni veterani i trgovci, koji su dolazili iz raznih provincija (Italija, Mala Azija...), kao i domorodacko stanovnistvo koje se postepeno uklapalo u rimski gradski nacin zivota. Medju stanovnicima gradova na gornjomezijskom delu Dunava keltska i druga starosedelacka imena u prvo vreme retko se pojavljuju. Ali, vec u 2. i 3. veku vecina zitelja gradova na Dunavu domaceg su porekla. U 2. veku medju stanovnistvom oko vojnih logora pocinje regrutovanje za rimsku vojsku sto je i dovelo do nastanka cuvenih ilirskih legija. Istovremeno se siri romanizacija, pa brojni starosedeoci sticu rimsko gradjansko pravo. Medju njima su verovatno bili i roditelji cara Aurelijana.
Maconosac (Manu ad ferum) - car
Njegovo ime podsecalo je na latinsku rec za zlato (aurus), a povest o njegovom zivotu puna je legendi. Otac mu je bio skromnog porekla, mozda iz Sirmijuma, kako to navodi istorija rimskih careva pod nazivom „Historia Augusta” ili, sto je verovatnije, iz Mezije, na Dunavu. Pricalo se da mu je majka bila svestenica boga nepobedivog Sunca - kult koji je on sam, kao car, podrzavao. Imala je dar predvidjanja, pa je i svom sinu prorekla uspeh. Naslutila ga je tako rano da mu je vec platno za povijanje napravila od purpurnog plasta koji je neki car poklonio hramu. Dok je bio beba, kaze legenda, jedna zmija obmotala se oko njegove kolevke, sto je znak bozanskog providjenja, ali, doleteo je orao koji ga je izneo iz kolevke i, ne povredivsi ga, spustio ga na sveto mesto nekog hrama.
Ali, sve su to predanja koja prate zivotni put, a kasnije i povest o gotovo svakom caru. Istorijska je cinjenica da je Lucije Domicije Aurelijan rodjen verovatno oko 214. godine i da je kao dux equitum, ili vodja konjice, ucestvovao u zaveri nekoliko visokih oficira poreklom iz Ilirije protiv tadasnjeg cara Galijena 268. godine. Ovo mu je, verovatno, omogucilo napredovanje pod novim carem iz nasih krajeva - Klaudijem II Gotskim koji ga postavlja za vrhovnog komandanta sve rimske konjice. Bile su to teske godine za Rimsko carstvo, godine vojne anarhije, pobuna u provincijama, vreme u kom su rimske legije svakih godinu-dve proglasavale nekog novog vojskovodju za vladara carstva.
Aurelijan je bio prisutan u Sirmijumu (danas Sremska Mitrovica) onoga dana kad je car Klaudije II Gotski umro od kuge. Odmah nakon toga, u istom gradu, ilirske legije 270. godine proglasavaju Aurelijana za novog cara. Nije stoga neobicno sto on, nesto kasnije, na svom novcu slavi „genija i vrline” svoje rodne Ilirije (genius Illiryci, virtus Illiryci).
Prva godina Aurelijanove vlasti nije obecavala nista dobro. Oslobodivsi se suparnika, Klaudijevog mladjeg brata Kvintilija koji je vladao samo tri meseca, Aurelijan se suocio sa ustankom u samom glavnom gradu Rimu u kome nezadovoljni radnici iz carskih kovnica novca dizu ustanak i objavljuju ime svog carskog kandidata. Tek sto je ustanak u krvi ugusen, na Italiju se obrusava jos jedna od germanskih najezdi. U vise bitaka protiv varvarskih plemena u Italiji i na Dunavu i nakon nekoliko neuspeha ili delimicnih uspeha, Aurelijan krajnjim naporom ipak uspeva da razbije horde Vandala, Jutuga i Sarmata. Iako u narednih stotinu i vise godina varvari nece upadati u Italiju - sve do najezde Alarikovih Gota 401. godine - car Aurelijan to nije mogao unapred da zna. Shvatao je samo da je sigurnost glavnog grada carstva ugrozena. Stoga donosi odluku zbog koje se njegovo ime i danas cesto pominje u savremenim turistickim vodicima grada Rima: on naredjuje da se izgrade nove, masivne zidine kojima ce biti opasan ceo grad Rim.
Aurelijanov trijumf u Rimu
Utvrdivsi svoju vlast u samom sredistu carstva, imperator iz Mezije krece u obnovu njegovog jedinstva. Naime, tih godina Rimsko carstvo raspalo se na nekoliko politicki potpuno nepovezanih podrucja. Pored zakonitog cara u Rimu, na zapadu je vec vise od decenije postojalo potpuno nezavisno Zapadno ili Galsko carstvo. Na istoku se kraljevstvo Palmire (grad raskrsnica puteva u Siriji) pod upravom lepe kraljice Zenobije prosirilo na prostore od Male Azije do samog Egipta, zitnice i trbuha samog Rima.
Prvi korak koji Aurelijan cini u obnovi jedinstva Rimskog carstva nije osvajacki, nego prvenstveno odbrambeni. Godine 272. car donosi do tada necuvenu odluku: naredjuje da se jedan deo osvojenih podrucja potpuno napusti i da se rimske legije, kao i sve latinizovano stanovnistvo, povuku na nove, sigurnije i utvrdjenije granice. Rec je o napustanju Dakije, prekodunavske provincije na prostoru danasnje Rumunije, koju je uz najvece napore jos u 2. veku osvojio car Trajan. Tako se, prvi put nakon skoro hiljadu godina, sirenje rimske drzave zaustavilo i ona je, i zvanicno, pocela da se osipa.
Ovu hrabru odluku, donetu, verovatno, ne toliko kao posledica politicke dalekovidosti koliko pod pritiskom beznadeznih okolnosti, pratio je i jedinstven politicki potez koji je trebalo da spase „obraz” caru i vlasti. Dakija nije jednostavno napustena i zaboravljena, nego su, istovremeno, stvorene dve nove provincije pod nazivom Dakija.
Ali, te provincije nalazile su se sada sa juzne, a ne sa severne strane Dunava: Dacia Ripensis (podunavska Dakija) i Dacia Mediterranea, sa glavnim gradom Serdikom (Sofija) u koju su spadali krajevi istocne Srbije, kao i grad Naissus (danasnji Nis). Tako je, bar zvanicno, Rim i dalje zadrzao provinciju Dakiju na spisku svojih zemalja.
Obnovitelj rimskog sveta
Nakon sto je pobedio varvare i obezbedio mir u Rimu, car Aurelijan okrenuo je svoje legije na istok. Posle visenedeljnog marsa na istok, presavsi Malu Aziju i obrevsi se u sirijskoj pustinji, krecuci se putevima koje su utabali brojni trgovacki karavani, pod vrelinom Sunca, gazeci usijani kamen i pesak, pred legionarima ce se ukazati prizor tako neobican da su u prvi mah pomislili da su ugledali fatamorganu. Usred pustinje pred njima ce izniknuti grad cudesne lepote, okupan u zelenilu, pun izvora sveze vode, palmi, urmi - carobna Palmira, pustinjska oaza koja je postala srediste velikog kraljevstva! Palmira sa svojim brzim konjanicima i nenadmasnim strelcima, kamilama i karavanima. Mermerna Palmira s ogromnim hramovima od kojih je najveci posvecen bogu Balu. A usred te pustinjske oaze cvetao je jedan cvet - pustinjska ruza po imenu Zenobija.
Zenobija je bila zena mocnog vladara Palmire koji se zvao Odenat. Nakon njegove smrti 267. godine, Zenobija je preuzela upravu u ime svoga sina, koga je proglasila za nezavisnog vladara, prosirivsi vlast na ceo Egipat, glavnu rimsku zitnicu. Zabelezeno je da se Zenobija proglasila naslednicom slavne egipatske vladarke Kleopatre. Bilo je to previse za Aurelijana.
Godine 272. rimska vojska krece na istok da pod okrilje carstva vrati odmetnuto kraljevstvo Palmire. U leto 272. godine u bici nedaleko od Antiohije (Mala Azija), koristeci ratno lukavstvo i posebno uvezban manevar vojske - prividno bekstvo i kontranapad - Aurelijan razbija vojsku koju je poslala Zenobija. Kraljica pokusava da pobegne na istok, u Persiju, ali na samoj granici, u blizini reke Eufrat, sustizu je Aurelijanovi konjanici. Ipak, i sudbina i rimski avgust bice milostivi prema sada vec bivsoj kraljici Palmire. Aurelijan ce postedeti i grad i kraljicu da bi sa zarobljenicom krenuo put Rima.
Nakon pobede na istoku Aurelijan polazi na suprotnu stranu - na zapad, u Galiju koja se desetak godina ranije takodje osamostalila. Godine 273. u ravnici nadomak reke Marne odigrala se bitka u kojoj su se sukobile dve rimske vojske: Aurelijanova i galska, predvodjena carem Tetrikusom. No, usred krvavog okrsaja desilo se nesto sto se retko vidja: predvodnik galske vojske imperator Tetrikus jednostavno je prebegao u protivnicki tabor izrazivsi pokornost zakonitom rimskom caru - Aurelijanu. Za to vreme obeshrabrene galske legije dozivele su potpun poraz. Aurelijan je jos jednom trijumfovao ostvarivsi za samo nekoliko godina jedinstvo Rimskog carstva i pripisujuci sebi jos jednu titulu: obnovitelj rimskog sveta (restitutor orbis romani).
U jesen 274. godine u Rimu je odrzan velicanstven Aurelijanov trijumf ciji se opis sacuvao u hronici kasnog Rimskog carstva poznatoj pod nazivom „Historia Augusta”. Na celu trijumfalne povorke bile su zivotinje: dvadeset slonova, pripitomljene zveri iz Libije kao i dvesta zivotinja iz Palestine, od kojih i cetiri tigra i zirafe.
Nakon njih stupalo je osam stotina gladijatora i mnostvo zarobljenih, vezanih varvara koji su, poput ucesnika na nekoj olimpijadi, nosili natpis svoga naroda ili plemena: Baktri, Arapi, Iberi, Persijanci, Goti, Alani, Sarmati, Franci, Vandali, Germani... U koloni je stupalo i deset zarobljenih Amazonki - gotskih zena boraca. Nakon njih, na kraljevskim kocijama, nastupala su dva najpoznatija zarobljenika: galski car Tetrikus i njegov sin, a zatim lepa kraljica Palmire Zenobija, okovana u lance od cistog zlata, u skupocenim haljinama i okicena nakitom.
Iza zarobljenika nastupali su pobednicki rimski narod i vojska: senat, zanatska udruzenja, oklopljeni vojnici - cela Aurelijanova vojska koju je pratio i plen osvojen u pohodima.
Na kraju, nakon gotovo celodnevne smotre, nastupao je lovorovim vencima i purpurom okiceni car. Njegova kola vukla su cetiri pitoma jelena - plen zarobljen u bici s Gotima. Nakon sto se uspeo do Kapitola, ozareni Aurelijan prineo je jelene na zrtvu pred hramom Jupitera. Trijumf je nastavljen visednevnim igrama za narod: gladijatorskim borbama, pozoristem, cirkuskim predstavama, prizorima lova... Da bi potpuno pridobio narod Rima, car je, po obicaju ranijih careva, ubrzao podelu besplatne hrane narodu: cisto brasno zvano siligineus, svinjsko meso, kao i vino. Aurelijan je mogao da bude zadovoljan. Narod ga je voleo, vojska obozavala, cak su i senatori prikrivali svoju mrznju prema ovom neobrazovanom ilirskom seljacetu...
Goti nisu imali srece u sukobima sa Aurelijanovom vojskom
Reformator carstva
Aurelijan je niskog rasta, zdepast, cvrstih nogu, bokova, pun misica - gradje vojnika, legionara, koji jos od mladosti u svakom marsu vuce vise od dvadeset kilograma opreme. Lako plane i lako kaznjava za svaku gresku, bas kao sto je to naucio u decenijama surovih vezbi u kojima su se cvrsti i neobrazovani ilirski seljaci pretvarali u rimsku vojnu masinu dostojnu vekova slave. Zapamceno je da je u besu pogubio i svog necaka. Strog je i prema vojsci. Treba pripaziti kad i kako da mu se pridje, britak je, brz i ne pita mnogo, a uza se uvek nosi svoj kratki mac gladius po kome je i dobio nadimak - covek s macem. I ne cudi, stoga, sto mu posetioci dolaze uz klanjanje ili bacajuci se na kolena nazivajuci ga „bog i rodjen da vlada” - deus et dominus natus - kao da je bio neki istocni vladar, a ne rimski cezar.
Mnoge je reforme zapoceo Aurelijan u godinama nakon pobeda na Istoku i na Zapadu. Na planu vere pokusao je da obnovi i okupi sva rimska bozanstva, neka vec i poluzaboravljena, oko novog kulta nazvanog Sol invictus (Nepobedivo Sunce). U Rimu je 274. godine u tu svrhu sagradio i novi hram posvecen ovom bozanstvu koje su rimski vojnici kasnije slavili i u vidu istocnog Boga - Mitre. Posveceni su i novi svestenici koji su svakog 25. decembra slavili dan radjanja ovoga Boga.
Pokusao je, zatim, Aurelijan da obnovi i poverenje u novac rimskog cara. U proteklim decenijama rimski novac antoninianus bio je obezvredjen posto je zbog siromastva carske blagajne kolicina srebra koje se ugradjivalo u novac stalno opadala. Zbog toga su novi antoninijani kovani sa strogo utvrdjenom masom srebra u sebi. Trebalo je, medjutim, sacekati kasnije careve, a posebno Dioklecijana, da bi se dovrsila reforma novca.
Aurelijan je poceo da preuredjuje i vlast. Ne samo da car po nazivu i ponasanju postaje slicniji istocnim vladarima, nego se menja i provincijsko ustrojstvo. Italija je prvi put podeljena na oblasti kojima upravljaju posebni guverneri (corrector).
U vojsci jaca disciplinu i nastavlja promene uvodeci pokretnije jedinice (konjicu) i povecavajuci broj varvara koji se bore u rimskim legijama. Tako je u nizu oblasti, od menjanja nacina odbrane rimske granice, preko novcane, verske i administrativne reforme Aurelijan imao ulogu pretece kasnijih i mnogo cuvenijih careva iz Ilirije, odnosno Mezije, reformatora Dioklecijana i Konstantina. Ali, prevelika strogost na kraju je ugrozila i samog Aurelijana.
Godine 275, kad je nakon nove pobede nad varvarima na Rajni krenuo u veliki pohod na Persiju, caru su u logoru u Trakiji dosli glave sopstveni oficiri. Prica kaze da je uzrocnik ubistva bio njegov sekretar, zvao se Eros, koji je nakon sto je pocinio neku gresku i, uplasivsi se od carevog besa, smislio sledece spasonosno resenje: sastavio je spisak imena najvisih rimskih oficira koje je car navodno nameravao da pogubi, pa je spisak doturio tim istim ljudima.
Aurelijana su tako smakli njegovi licni gardisti - pretorijanci. Nedugo zatim vojska je shvatila gresku, a pokojni car proglasen je „bozanstvom” i uzdignut medju bogove rimskog Panteona.
Posle Aurelijanove smrti vlast je pokusala da zadrzi njegova zena koja se zvala avgusta Sabina i o kojoj se zna samo da je kratkotrajno kovala carski novac. Aurelijanovo delo nastavili su njegovi zemljaci - carevi Prob, zatim Dioklecijan i Maksimijan, kao i Galerije, Konstantin i mnogi drugi od kojih je znacajan broj poticao sa podrucja danasnje Srbije.
Dusko Lopandic
link
Covek s macem
Aurelijan je jedan od najvecih rimskih careva poznog Rimskog carstva. Iako je vladao nepunih pet godina, postigao je sjajne uspehe u obnovi carstva, koje je vec bilo na ivici propasti, vodeci u svakoj godini svoje kratkotrajne vlasti bar po jedan rat iz koga bi izlazio kao pobednik
Medju grubim, bradatim ilirskim legionarima tog hladnog septembra 270. godine malo je bilo svesnih da, uzvikujuci ime novog cara, ne proglasavaju samo jednog u dugom i dosadnom nizu onih koji kratko vladaju i brzo se zaboravljaju. Ovaj put bice drugacije. U cvrstom, kao od brega odvaljenom vojniku snazno stisnutih vilica i odlucnog pogleda, prozvanom Maconosac, rimski svet upoznace vladara novoga kova koji ce uskoro zaista obnoviti carstvo i jedinstvo rimskog sveta.
Provincija Mezija osnovana je u vreme Oktavijana Avgusta u prvom veku pre nase ere kada se pominje njen upravnik Caecina Severus. Pre nego sto su ih osvojili Rimljani, u ovim oblastima postojali su plemenski savezi trackih plemena, Meza, Tribala i Dardanaca (Tracana). U vreme cara Tiberija, u prvom veku, Mezija je bila pod upravom namesnika (senatskog legata) provincije Makedonije sa Ahajom. Granica Mezije na zapadu je bila reka Drinus (Drina), na severu Danubius, na istoku Pontus Euxinus (Crno more), a na jugu venac planina oko Hemusa (planina Balkan). Nalazila se, dakle, na prostorima koji su, pored danasnje Srbije, juzno od Dunava i Save, obuhvatali i danasnju Bugarsku.
Car Domicijan podelio je u prvom veku ovu provinciju na dva dela: Gornja Mezija (Moesia Superior) nalazila se otprilike na prostoru danasnje Srbije, a Donja Mezija (ili „Ripa Dacia”) isla je uz Dunav do Crnog mora. Svaka od ove dve oblasti bila je pod upravom carskog legata i prokuratora. Kao provincija velikog strateskog znacaja, Mezija je imala niz granicnih utvrdjenja uz Dunav. Gornja je bila vrlo vazna i za odrzavanje veza izmedju Panonije i Ilirije, na zapadu, i jugoistocnih provincija (cuveni Rimski put od Singidunuma ka Vizantu/Carigradu). Pod dinastijom Antonina, u drugom veku, Mezija se posebno razvila zahvaljujuci zastiti koju su joj pruzale cetiri rimske legije i njihove pomocne jedinice (auxiliae) ciji su vojnici regrutovani medju mesnim stanovnistvom. Osim sto je bila strateski znacajna, Rimljani su iskoriscavali i rudna bogatstva Mezije, pre svega zlato i bakar. Zabelezeno je da je Plaucije Silvan Elijanus bio prvi guverner Mezije koji je iz te oblasti isporucio psenicu za Rim.
Gradovi su se najcesce razvijali oko garnizona rimskih legija. Prva rimska naselja nazivala su se canabae (naselja uz vojne logore) i oppidum ili pagus (naselja starosedelaca). U 2. i 3. veku na Dunavu su se razvijala rimska naselja kao sto su bili Singidunum (Beograd), Viminacium (Kostolac), Margum, Bononia (Vidin), a juznije Naissus (Nis) i Ulpiana (Urosevac). Naseljima Singidunum, Margum i Viminacijum status rimskih gradova dodeljen je u vremenu od cara Trajana do Marka Aurelija (prvi i drugi vek). Gradski upravnici uglavnom su birani medju vojnim veteranima.
Rimljani su obicavali da svoje nove gradove podizu prema strogim urbanistickim pravilima. Nakon sto bi bilo izabrano pogodno zemljiste, svestenici bi obelezavali „svete granice” naselja - pomerium. Kao i vojni garnizoni, gradovi su imali oblik pravilnog kvadrata ili pravougaonika koji su presecale ravne ulice pod pravim uglom. Vec na pocetku gradnje bila bi odredjena i mesta za gradski trg kao i javne zgrade, poput amfiteatra, kupatila, skladista... Istovremeno sa izgradnjom kuca, cija je visina takodje bila strogo utvrdjena, gradio se i vodovod (aquaduct) koji je u grad dovodio cistu tekucu vodu sa najblizih izvora. Sve to pratila je i izgradnja poplocanog druma kao i luke - ako se grad razvijao uz reku ili more - kako bi mesto bilo najbrze i najlakse povezano s drugim delovima carstva.
Gradove Gornje Mezije najpre su naseljavali vojni veterani i trgovci, koji su dolazili iz raznih provincija (Italija, Mala Azija...), kao i domorodacko stanovnistvo koje se postepeno uklapalo u rimski gradski nacin zivota. Medju stanovnicima gradova na gornjomezijskom delu Dunava keltska i druga starosedelacka imena u prvo vreme retko se pojavljuju. Ali, vec u 2. i 3. veku vecina zitelja gradova na Dunavu domaceg su porekla. U 2. veku medju stanovnistvom oko vojnih logora pocinje regrutovanje za rimsku vojsku sto je i dovelo do nastanka cuvenih ilirskih legija. Istovremeno se siri romanizacija, pa brojni starosedeoci sticu rimsko gradjansko pravo. Medju njima su verovatno bili i roditelji cara Aurelijana.
Maconosac (Manu ad ferum) - car
Njegovo ime podsecalo je na latinsku rec za zlato (aurus), a povest o njegovom zivotu puna je legendi. Otac mu je bio skromnog porekla, mozda iz Sirmijuma, kako to navodi istorija rimskih careva pod nazivom „Historia Augusta” ili, sto je verovatnije, iz Mezije, na Dunavu. Pricalo se da mu je majka bila svestenica boga nepobedivog Sunca - kult koji je on sam, kao car, podrzavao. Imala je dar predvidjanja, pa je i svom sinu prorekla uspeh. Naslutila ga je tako rano da mu je vec platno za povijanje napravila od purpurnog plasta koji je neki car poklonio hramu. Dok je bio beba, kaze legenda, jedna zmija obmotala se oko njegove kolevke, sto je znak bozanskog providjenja, ali, doleteo je orao koji ga je izneo iz kolevke i, ne povredivsi ga, spustio ga na sveto mesto nekog hrama.
Ali, sve su to predanja koja prate zivotni put, a kasnije i povest o gotovo svakom caru. Istorijska je cinjenica da je Lucije Domicije Aurelijan rodjen verovatno oko 214. godine i da je kao dux equitum, ili vodja konjice, ucestvovao u zaveri nekoliko visokih oficira poreklom iz Ilirije protiv tadasnjeg cara Galijena 268. godine. Ovo mu je, verovatno, omogucilo napredovanje pod novim carem iz nasih krajeva - Klaudijem II Gotskim koji ga postavlja za vrhovnog komandanta sve rimske konjice. Bile su to teske godine za Rimsko carstvo, godine vojne anarhije, pobuna u provincijama, vreme u kom su rimske legije svakih godinu-dve proglasavale nekog novog vojskovodju za vladara carstva.
Aurelijan je bio prisutan u Sirmijumu (danas Sremska Mitrovica) onoga dana kad je car Klaudije II Gotski umro od kuge. Odmah nakon toga, u istom gradu, ilirske legije 270. godine proglasavaju Aurelijana za novog cara. Nije stoga neobicno sto on, nesto kasnije, na svom novcu slavi „genija i vrline” svoje rodne Ilirije (genius Illiryci, virtus Illiryci).
Prva godina Aurelijanove vlasti nije obecavala nista dobro. Oslobodivsi se suparnika, Klaudijevog mladjeg brata Kvintilija koji je vladao samo tri meseca, Aurelijan se suocio sa ustankom u samom glavnom gradu Rimu u kome nezadovoljni radnici iz carskih kovnica novca dizu ustanak i objavljuju ime svog carskog kandidata. Tek sto je ustanak u krvi ugusen, na Italiju se obrusava jos jedna od germanskih najezdi. U vise bitaka protiv varvarskih plemena u Italiji i na Dunavu i nakon nekoliko neuspeha ili delimicnih uspeha, Aurelijan krajnjim naporom ipak uspeva da razbije horde Vandala, Jutuga i Sarmata. Iako u narednih stotinu i vise godina varvari nece upadati u Italiju - sve do najezde Alarikovih Gota 401. godine - car Aurelijan to nije mogao unapred da zna. Shvatao je samo da je sigurnost glavnog grada carstva ugrozena. Stoga donosi odluku zbog koje se njegovo ime i danas cesto pominje u savremenim turistickim vodicima grada Rima: on naredjuje da se izgrade nove, masivne zidine kojima ce biti opasan ceo grad Rim.
Aurelijanov trijumf u Rimu
Utvrdivsi svoju vlast u samom sredistu carstva, imperator iz Mezije krece u obnovu njegovog jedinstva. Naime, tih godina Rimsko carstvo raspalo se na nekoliko politicki potpuno nepovezanih podrucja. Pored zakonitog cara u Rimu, na zapadu je vec vise od decenije postojalo potpuno nezavisno Zapadno ili Galsko carstvo. Na istoku se kraljevstvo Palmire (grad raskrsnica puteva u Siriji) pod upravom lepe kraljice Zenobije prosirilo na prostore od Male Azije do samog Egipta, zitnice i trbuha samog Rima.
Prvi korak koji Aurelijan cini u obnovi jedinstva Rimskog carstva nije osvajacki, nego prvenstveno odbrambeni. Godine 272. car donosi do tada necuvenu odluku: naredjuje da se jedan deo osvojenih podrucja potpuno napusti i da se rimske legije, kao i sve latinizovano stanovnistvo, povuku na nove, sigurnije i utvrdjenije granice. Rec je o napustanju Dakije, prekodunavske provincije na prostoru danasnje Rumunije, koju je uz najvece napore jos u 2. veku osvojio car Trajan. Tako se, prvi put nakon skoro hiljadu godina, sirenje rimske drzave zaustavilo i ona je, i zvanicno, pocela da se osipa.
Ovu hrabru odluku, donetu, verovatno, ne toliko kao posledica politicke dalekovidosti koliko pod pritiskom beznadeznih okolnosti, pratio je i jedinstven politicki potez koji je trebalo da spase „obraz” caru i vlasti. Dakija nije jednostavno napustena i zaboravljena, nego su, istovremeno, stvorene dve nove provincije pod nazivom Dakija.
Ali, te provincije nalazile su se sada sa juzne, a ne sa severne strane Dunava: Dacia Ripensis (podunavska Dakija) i Dacia Mediterranea, sa glavnim gradom Serdikom (Sofija) u koju su spadali krajevi istocne Srbije, kao i grad Naissus (danasnji Nis). Tako je, bar zvanicno, Rim i dalje zadrzao provinciju Dakiju na spisku svojih zemalja.
Obnovitelj rimskog sveta
Nakon sto je pobedio varvare i obezbedio mir u Rimu, car Aurelijan okrenuo je svoje legije na istok. Posle visenedeljnog marsa na istok, presavsi Malu Aziju i obrevsi se u sirijskoj pustinji, krecuci se putevima koje su utabali brojni trgovacki karavani, pod vrelinom Sunca, gazeci usijani kamen i pesak, pred legionarima ce se ukazati prizor tako neobican da su u prvi mah pomislili da su ugledali fatamorganu. Usred pustinje pred njima ce izniknuti grad cudesne lepote, okupan u zelenilu, pun izvora sveze vode, palmi, urmi - carobna Palmira, pustinjska oaza koja je postala srediste velikog kraljevstva! Palmira sa svojim brzim konjanicima i nenadmasnim strelcima, kamilama i karavanima. Mermerna Palmira s ogromnim hramovima od kojih je najveci posvecen bogu Balu. A usred te pustinjske oaze cvetao je jedan cvet - pustinjska ruza po imenu Zenobija.
Zenobija je bila zena mocnog vladara Palmire koji se zvao Odenat. Nakon njegove smrti 267. godine, Zenobija je preuzela upravu u ime svoga sina, koga je proglasila za nezavisnog vladara, prosirivsi vlast na ceo Egipat, glavnu rimsku zitnicu. Zabelezeno je da se Zenobija proglasila naslednicom slavne egipatske vladarke Kleopatre. Bilo je to previse za Aurelijana.
Godine 272. rimska vojska krece na istok da pod okrilje carstva vrati odmetnuto kraljevstvo Palmire. U leto 272. godine u bici nedaleko od Antiohije (Mala Azija), koristeci ratno lukavstvo i posebno uvezban manevar vojske - prividno bekstvo i kontranapad - Aurelijan razbija vojsku koju je poslala Zenobija. Kraljica pokusava da pobegne na istok, u Persiju, ali na samoj granici, u blizini reke Eufrat, sustizu je Aurelijanovi konjanici. Ipak, i sudbina i rimski avgust bice milostivi prema sada vec bivsoj kraljici Palmire. Aurelijan ce postedeti i grad i kraljicu da bi sa zarobljenicom krenuo put Rima.
Nakon pobede na istoku Aurelijan polazi na suprotnu stranu - na zapad, u Galiju koja se desetak godina ranije takodje osamostalila. Godine 273. u ravnici nadomak reke Marne odigrala se bitka u kojoj su se sukobile dve rimske vojske: Aurelijanova i galska, predvodjena carem Tetrikusom. No, usred krvavog okrsaja desilo se nesto sto se retko vidja: predvodnik galske vojske imperator Tetrikus jednostavno je prebegao u protivnicki tabor izrazivsi pokornost zakonitom rimskom caru - Aurelijanu. Za to vreme obeshrabrene galske legije dozivele su potpun poraz. Aurelijan je jos jednom trijumfovao ostvarivsi za samo nekoliko godina jedinstvo Rimskog carstva i pripisujuci sebi jos jednu titulu: obnovitelj rimskog sveta (restitutor orbis romani).
U jesen 274. godine u Rimu je odrzan velicanstven Aurelijanov trijumf ciji se opis sacuvao u hronici kasnog Rimskog carstva poznatoj pod nazivom „Historia Augusta”. Na celu trijumfalne povorke bile su zivotinje: dvadeset slonova, pripitomljene zveri iz Libije kao i dvesta zivotinja iz Palestine, od kojih i cetiri tigra i zirafe.
Nakon njih stupalo je osam stotina gladijatora i mnostvo zarobljenih, vezanih varvara koji su, poput ucesnika na nekoj olimpijadi, nosili natpis svoga naroda ili plemena: Baktri, Arapi, Iberi, Persijanci, Goti, Alani, Sarmati, Franci, Vandali, Germani... U koloni je stupalo i deset zarobljenih Amazonki - gotskih zena boraca. Nakon njih, na kraljevskim kocijama, nastupala su dva najpoznatija zarobljenika: galski car Tetrikus i njegov sin, a zatim lepa kraljica Palmire Zenobija, okovana u lance od cistog zlata, u skupocenim haljinama i okicena nakitom.
Iza zarobljenika nastupali su pobednicki rimski narod i vojska: senat, zanatska udruzenja, oklopljeni vojnici - cela Aurelijanova vojska koju je pratio i plen osvojen u pohodima.
Na kraju, nakon gotovo celodnevne smotre, nastupao je lovorovim vencima i purpurom okiceni car. Njegova kola vukla su cetiri pitoma jelena - plen zarobljen u bici s Gotima. Nakon sto se uspeo do Kapitola, ozareni Aurelijan prineo je jelene na zrtvu pred hramom Jupitera. Trijumf je nastavljen visednevnim igrama za narod: gladijatorskim borbama, pozoristem, cirkuskim predstavama, prizorima lova... Da bi potpuno pridobio narod Rima, car je, po obicaju ranijih careva, ubrzao podelu besplatne hrane narodu: cisto brasno zvano siligineus, svinjsko meso, kao i vino. Aurelijan je mogao da bude zadovoljan. Narod ga je voleo, vojska obozavala, cak su i senatori prikrivali svoju mrznju prema ovom neobrazovanom ilirskom seljacetu...
Goti nisu imali srece u sukobima sa Aurelijanovom vojskom
Reformator carstva
Aurelijan je niskog rasta, zdepast, cvrstih nogu, bokova, pun misica - gradje vojnika, legionara, koji jos od mladosti u svakom marsu vuce vise od dvadeset kilograma opreme. Lako plane i lako kaznjava za svaku gresku, bas kao sto je to naucio u decenijama surovih vezbi u kojima su se cvrsti i neobrazovani ilirski seljaci pretvarali u rimsku vojnu masinu dostojnu vekova slave. Zapamceno je da je u besu pogubio i svog necaka. Strog je i prema vojsci. Treba pripaziti kad i kako da mu se pridje, britak je, brz i ne pita mnogo, a uza se uvek nosi svoj kratki mac gladius po kome je i dobio nadimak - covek s macem. I ne cudi, stoga, sto mu posetioci dolaze uz klanjanje ili bacajuci se na kolena nazivajuci ga „bog i rodjen da vlada” - deus et dominus natus - kao da je bio neki istocni vladar, a ne rimski cezar.
Mnoge je reforme zapoceo Aurelijan u godinama nakon pobeda na Istoku i na Zapadu. Na planu vere pokusao je da obnovi i okupi sva rimska bozanstva, neka vec i poluzaboravljena, oko novog kulta nazvanog Sol invictus (Nepobedivo Sunce). U Rimu je 274. godine u tu svrhu sagradio i novi hram posvecen ovom bozanstvu koje su rimski vojnici kasnije slavili i u vidu istocnog Boga - Mitre. Posveceni su i novi svestenici koji su svakog 25. decembra slavili dan radjanja ovoga Boga.
Pokusao je, zatim, Aurelijan da obnovi i poverenje u novac rimskog cara. U proteklim decenijama rimski novac antoninianus bio je obezvredjen posto je zbog siromastva carske blagajne kolicina srebra koje se ugradjivalo u novac stalno opadala. Zbog toga su novi antoninijani kovani sa strogo utvrdjenom masom srebra u sebi. Trebalo je, medjutim, sacekati kasnije careve, a posebno Dioklecijana, da bi se dovrsila reforma novca.
Aurelijan je poceo da preuredjuje i vlast. Ne samo da car po nazivu i ponasanju postaje slicniji istocnim vladarima, nego se menja i provincijsko ustrojstvo. Italija je prvi put podeljena na oblasti kojima upravljaju posebni guverneri (corrector).
U vojsci jaca disciplinu i nastavlja promene uvodeci pokretnije jedinice (konjicu) i povecavajuci broj varvara koji se bore u rimskim legijama. Tako je u nizu oblasti, od menjanja nacina odbrane rimske granice, preko novcane, verske i administrativne reforme Aurelijan imao ulogu pretece kasnijih i mnogo cuvenijih careva iz Ilirije, odnosno Mezije, reformatora Dioklecijana i Konstantina. Ali, prevelika strogost na kraju je ugrozila i samog Aurelijana.
Godine 275, kad je nakon nove pobede nad varvarima na Rajni krenuo u veliki pohod na Persiju, caru su u logoru u Trakiji dosli glave sopstveni oficiri. Prica kaze da je uzrocnik ubistva bio njegov sekretar, zvao se Eros, koji je nakon sto je pocinio neku gresku i, uplasivsi se od carevog besa, smislio sledece spasonosno resenje: sastavio je spisak imena najvisih rimskih oficira koje je car navodno nameravao da pogubi, pa je spisak doturio tim istim ljudima.
Aurelijana su tako smakli njegovi licni gardisti - pretorijanci. Nedugo zatim vojska je shvatila gresku, a pokojni car proglasen je „bozanstvom” i uzdignut medju bogove rimskog Panteona.
Posle Aurelijanove smrti vlast je pokusala da zadrzi njegova zena koja se zvala avgusta Sabina i o kojoj se zna samo da je kratkotrajno kovala carski novac. Aurelijanovo delo nastavili su njegovi zemljaci - carevi Prob, zatim Dioklecijan i Maksimijan, kao i Galerije, Konstantin i mnogi drugi od kojih je znacajan broj poticao sa podrucja danasnje Srbije.
Dusko Lopandic
link