Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 21:02:24 GMT -5
Dok nas nesto ne rastavi
Obicaji s ludog kamena
Vencanje, jedan od najznacajnijih dogadjaja u ljudskom zivotu, ima dugu istoriju obicaja i simbola koji su ukorenjeni u svakom narodu. Sklapanje crkvenog braka na nasim prostorima ozakonjeno je 1349. godine u Dusanovom zakoniku. Treci clan ovog zakona nalaze „da se nijedna svadba ne ucini bez vencanja”
Jelisaveta Muc i Dragomir Popov na vencanju oko 1900. godine. Iza njih se vidi uobicajena pozadina koja se u to doba najcesce nalazila na vencanim fotografijama.
Vreme koje devojke i mladici provode u pripremama za buduci bracni zivot naziva se devovanje i momkovanje. U medjuvremenu oni nose bolju odecu, a clanovi porodice trude se da ih uvedu u drustveni zivot ne bi li nasli sto bolju priliku za svoju decu. Na vasarima i drugim skupovima roditelji su se raspitivali za „moguce izabranike” preko posrednika pokusavajuci da doznaju da li je momak iz dobre kuce, koliko je porodica bogata i da li blizi srodnici imaju neke teske bolesti. Devojka je vazila za dobru snahu ako je bila vredna, poslusna i zdrava, a nadasve ako je bila ponizna prema starijim ukucanima. Brakovi su se sklapali medju ekonomski ravnopravnim domacinstvima pri cemu se najmanje paznje posvecivalo medjusobnoj naklonosti buducih supruznika. Mladici i devojke stideli su se da govore o zenidbi ili udaji, pa su o prosidbi cesto saznavali iz razgovora nekoga od ukucana.
Pocetkom 20. veka fotografi ce poceti da snimaju i grupne slike sa vencanja. Tako je i na ovoj slici iz 1910. godine gde, pored brojih svatova, mlada ostaje u drugom planu.
Prema uobicajenom shvatanju braka, mladozenja i mlada nisu smeli da budu u krvnom srodstvu do devetog kolena, srodstvu po mleku do sedmog kolena ili duhovnom srodstvu. Udovci su se cesto ponovo zenili, ubrzo nakon zenine smrti, dovodeci u kucu zenu koja bi se brinula o kuci i deci.
Desavalo se da mladi ne postuju volju staresine porodice, pa su momci dolazili do devojaka putem otmice ili prividne otmice, a neke devojke odbegle su za svoje muzeve.
Vencani par oko 1870. godine u Beogradu. Prema uputstvima fotografa, mladenci stoje mirno, gledaju u objektiv, bez ikakvih naznaka neznosti i naklonosti.
Od prosidbe do vencanja devojka je spremala „devojacko ruho” ili „spremu”. Sivenje odece, posteljine, ali i peskira za svatove, trajalo je ponekad i celu godinu. Za to vreme udavaca nije smela da se pojavljuje na seoskim skupovima, ali su je redovno posecivale zene iz buduceg roda donoseci joj svaki put neki sitan poklon.
Za razliku od danasnjih stampanih pozivnica za vencanje, momak iz mladozenjine kuce usmeno je pozivao svatove na svadbeno veselje.
Sedam dana pre svadbe „buklija” se kitila cvecem i peskirima i pozivar je isao od kuce do kuce postujuci ustaljeni red. Pozivao se prvo stari svat (staresina svatova), potom kum, a za njim vojvoda (mladozenjin zet), dever, barjaktar (mladozenjin rodjak), causi i ostali svatovi. Oni koji pristanu da dodju na veselje otpijali su gutljaj iz buklije, pa je zatim dopunjavali rakijom i kitili cvecem, peskirima, carapama ili kosuljom. Do 1912. godine zene nisu pozivane na svadbu, a od tada su u svadbenoj povorci koja polazi iz momacke kuce obavezno bile i jendje, mlade devojke zaduzene za pesmu.
Tridesetih godina proslog veka mladenci su poceli slobodnije da se osmehuju na fotografijama. Umesto ukocenog stava, novi bracni par iz Knjazevaca izabrao je polozaj po kome se vidi da su supruznici u ljubavi.
Tridesetih godina proslog veka mladenci su poceli slobodnije da se osmehuju na fotografijama. Umesto ukocenog stava, novi bracni par iz Knjazevaca izabrao je polozaj po kome se vidi da su supruznici u ljubavi.
Svadbe su se obicno odrzavale nedeljom, ali je okupljanje svatova pocinjalo vec u petak. Svako od pridoslica svoj dolazak najavljuje pucanjem iz pistolja ili pevanjem. Goste su docekivale „ruzmarinke”, devojke koje su svatove i njihove konje kitile cvecem i maramicama. Darovi za kucu ili buduce supruznike predavali su se „podrumaru”.
Na zacelju svatovske kolone jahao je mladozenja. Posle domacinovog odobrenja svatovi su ulazili u kucu i sedali za sto.
Tokom svadbenog rucka najcesce se pilo devet zdravica. Prvo se drzala zapovedna zdravica, za njom je sledila zdravica za dobri cas, a za njima zdravice za Svete trojice, za casni krst, za zdravlje domacina, komsija, kumova i prijatelja, zetova i odiva. Na kraju se ispijala zdravica za zdravlje ovsa i kupusa jer je narod smatrao da ce, ako ove dve kulture dobro rode, roditi i sve ostalo.
Na fotografiji „Nevesta sa svatovima”, snimljenoj u Peci 1927. godine, prikazana je mlada u beloj haljini (za razliku od predjasnjih udavaca koje su na veselje odlazile u narodnoj nosnji).
Devojka je morala da bude spremna da izadje iz sobe nakon cetvrte zdravice. Izvodila su je braca kojima je dever morao da plati ne bi li je otkupio. Pozdravljajuci se sa svakim od gostiju, mlada je ljubila ruku i primala poklon ili novac od koga ce kasnije kupiti neku zivotinju za domacinstvo. Na izlasku iz kuce pozdravljala se sa roditeljima i prelazila desnom nogom preko praga „oprastajuci se od kucnih duhova”. Dever je pomagao snaji da se popne na konja, a ako bi devojka stala prvo na tronozac, neko od ukucana morao je brzo da ga razbije. Na izlasku iz dvorista mladu su dozivala braca jer bi deca, navodno, licila na ujake ako bi devojka uspela da se okrene.
Ako je na putu do crkve mlada morala da predje preko mosta, obicaj je nalagao da tri puta prosapuce: „Prodjoh vodu ne ugazih, rodih dete ne osetih”. Prema narodnom verovanju, to je zeni pomagalo da bezbolnije radja decu.
Vencana fotografija Slavice i Radeta Ocokoljica iz Panceva svedok je mode koju su mlade pratile 1974. godine.
Obred u crkvi u mnogo cemu je licio na danasnja vencanja. Kum je donosio prsten za mladu i komad bele tkanine za vezivanje ruku mladenaca, a na izlasku iz crkve posipao je svatove sitnim novcem.
Svatovi su se vracali mladozenjinoj kuci okolnim putem pazeci da se ne sretnu sa dugom svadbenom povorkom. Predanje kaze da izmedju dve svatovske povorke koje se sretnu izbija sukob do unistenja.
Po dolasku u mladozenjinu kucu mlada sa konja baca jabuku medju igrace u kolu. Svi koji igraju otimaju se oko jabuke jer se veruje da ce onome ko je dohvati doneti skori brak. Svekrva dodaje mladi reseto koje ona baca na krov kuce. Prema predanju, ako se reseto ne zadrzi na krovu, mlada ce se vratiti u ocevu kucu. Nakon toga dever snaji dodaje musko dete ne bi li i ona radjala sinove. Sve sto mlada cini do treceg dana svadbe (kad konacno odlazi s muzem na „obavljanje bracnih duznosti”), prema verovanju donosi plodan brak, lak porodjaj i blagostanje u kuci.
Od tih obicaja u narodu se do danas zadrzalo mahom sve ono sto se cini najdopadljivijim. Simbolika nekih radnji odavno je izgubljena, a poredak u porodici i potcinjen polozaj zene promenjeni su u proslom veku. Devojke se ne udaju u narodnoj nosnji, vec u belim vencanicama. Devojacka sprema sacinjena od tkanina zamenjena je porcelanskim posudjem, tepisima, mikrotalasnim pecnicama i usisivacima...
Fotografije smo dobili zahvaljujuci ljubaznosti kustosa Etnografskog muzeja u Beogradu
Milica Petrovic
link
Obicaji s ludog kamena
Vencanje, jedan od najznacajnijih dogadjaja u ljudskom zivotu, ima dugu istoriju obicaja i simbola koji su ukorenjeni u svakom narodu. Sklapanje crkvenog braka na nasim prostorima ozakonjeno je 1349. godine u Dusanovom zakoniku. Treci clan ovog zakona nalaze „da se nijedna svadba ne ucini bez vencanja”
Jelisaveta Muc i Dragomir Popov na vencanju oko 1900. godine. Iza njih se vidi uobicajena pozadina koja se u to doba najcesce nalazila na vencanim fotografijama.
Vreme koje devojke i mladici provode u pripremama za buduci bracni zivot naziva se devovanje i momkovanje. U medjuvremenu oni nose bolju odecu, a clanovi porodice trude se da ih uvedu u drustveni zivot ne bi li nasli sto bolju priliku za svoju decu. Na vasarima i drugim skupovima roditelji su se raspitivali za „moguce izabranike” preko posrednika pokusavajuci da doznaju da li je momak iz dobre kuce, koliko je porodica bogata i da li blizi srodnici imaju neke teske bolesti. Devojka je vazila za dobru snahu ako je bila vredna, poslusna i zdrava, a nadasve ako je bila ponizna prema starijim ukucanima. Brakovi su se sklapali medju ekonomski ravnopravnim domacinstvima pri cemu se najmanje paznje posvecivalo medjusobnoj naklonosti buducih supruznika. Mladici i devojke stideli su se da govore o zenidbi ili udaji, pa su o prosidbi cesto saznavali iz razgovora nekoga od ukucana.
Pocetkom 20. veka fotografi ce poceti da snimaju i grupne slike sa vencanja. Tako je i na ovoj slici iz 1910. godine gde, pored brojih svatova, mlada ostaje u drugom planu.
Prema uobicajenom shvatanju braka, mladozenja i mlada nisu smeli da budu u krvnom srodstvu do devetog kolena, srodstvu po mleku do sedmog kolena ili duhovnom srodstvu. Udovci su se cesto ponovo zenili, ubrzo nakon zenine smrti, dovodeci u kucu zenu koja bi se brinula o kuci i deci.
Desavalo se da mladi ne postuju volju staresine porodice, pa su momci dolazili do devojaka putem otmice ili prividne otmice, a neke devojke odbegle su za svoje muzeve.
Vencani par oko 1870. godine u Beogradu. Prema uputstvima fotografa, mladenci stoje mirno, gledaju u objektiv, bez ikakvih naznaka neznosti i naklonosti.
Od prosidbe do vencanja devojka je spremala „devojacko ruho” ili „spremu”. Sivenje odece, posteljine, ali i peskira za svatove, trajalo je ponekad i celu godinu. Za to vreme udavaca nije smela da se pojavljuje na seoskim skupovima, ali su je redovno posecivale zene iz buduceg roda donoseci joj svaki put neki sitan poklon.
Za razliku od danasnjih stampanih pozivnica za vencanje, momak iz mladozenjine kuce usmeno je pozivao svatove na svadbeno veselje.
Sedam dana pre svadbe „buklija” se kitila cvecem i peskirima i pozivar je isao od kuce do kuce postujuci ustaljeni red. Pozivao se prvo stari svat (staresina svatova), potom kum, a za njim vojvoda (mladozenjin zet), dever, barjaktar (mladozenjin rodjak), causi i ostali svatovi. Oni koji pristanu da dodju na veselje otpijali su gutljaj iz buklije, pa je zatim dopunjavali rakijom i kitili cvecem, peskirima, carapama ili kosuljom. Do 1912. godine zene nisu pozivane na svadbu, a od tada su u svadbenoj povorci koja polazi iz momacke kuce obavezno bile i jendje, mlade devojke zaduzene za pesmu.
Tridesetih godina proslog veka mladenci su poceli slobodnije da se osmehuju na fotografijama. Umesto ukocenog stava, novi bracni par iz Knjazevaca izabrao je polozaj po kome se vidi da su supruznici u ljubavi.
Tridesetih godina proslog veka mladenci su poceli slobodnije da se osmehuju na fotografijama. Umesto ukocenog stava, novi bracni par iz Knjazevaca izabrao je polozaj po kome se vidi da su supruznici u ljubavi.
Svadbe su se obicno odrzavale nedeljom, ali je okupljanje svatova pocinjalo vec u petak. Svako od pridoslica svoj dolazak najavljuje pucanjem iz pistolja ili pevanjem. Goste su docekivale „ruzmarinke”, devojke koje su svatove i njihove konje kitile cvecem i maramicama. Darovi za kucu ili buduce supruznike predavali su se „podrumaru”.
Na zacelju svatovske kolone jahao je mladozenja. Posle domacinovog odobrenja svatovi su ulazili u kucu i sedali za sto.
Tokom svadbenog rucka najcesce se pilo devet zdravica. Prvo se drzala zapovedna zdravica, za njom je sledila zdravica za dobri cas, a za njima zdravice za Svete trojice, za casni krst, za zdravlje domacina, komsija, kumova i prijatelja, zetova i odiva. Na kraju se ispijala zdravica za zdravlje ovsa i kupusa jer je narod smatrao da ce, ako ove dve kulture dobro rode, roditi i sve ostalo.
Na fotografiji „Nevesta sa svatovima”, snimljenoj u Peci 1927. godine, prikazana je mlada u beloj haljini (za razliku od predjasnjih udavaca koje su na veselje odlazile u narodnoj nosnji).
Devojka je morala da bude spremna da izadje iz sobe nakon cetvrte zdravice. Izvodila su je braca kojima je dever morao da plati ne bi li je otkupio. Pozdravljajuci se sa svakim od gostiju, mlada je ljubila ruku i primala poklon ili novac od koga ce kasnije kupiti neku zivotinju za domacinstvo. Na izlasku iz kuce pozdravljala se sa roditeljima i prelazila desnom nogom preko praga „oprastajuci se od kucnih duhova”. Dever je pomagao snaji da se popne na konja, a ako bi devojka stala prvo na tronozac, neko od ukucana morao je brzo da ga razbije. Na izlasku iz dvorista mladu su dozivala braca jer bi deca, navodno, licila na ujake ako bi devojka uspela da se okrene.
Ako je na putu do crkve mlada morala da predje preko mosta, obicaj je nalagao da tri puta prosapuce: „Prodjoh vodu ne ugazih, rodih dete ne osetih”. Prema narodnom verovanju, to je zeni pomagalo da bezbolnije radja decu.
Vencana fotografija Slavice i Radeta Ocokoljica iz Panceva svedok je mode koju su mlade pratile 1974. godine.
Obred u crkvi u mnogo cemu je licio na danasnja vencanja. Kum je donosio prsten za mladu i komad bele tkanine za vezivanje ruku mladenaca, a na izlasku iz crkve posipao je svatove sitnim novcem.
Svatovi su se vracali mladozenjinoj kuci okolnim putem pazeci da se ne sretnu sa dugom svadbenom povorkom. Predanje kaze da izmedju dve svatovske povorke koje se sretnu izbija sukob do unistenja.
Po dolasku u mladozenjinu kucu mlada sa konja baca jabuku medju igrace u kolu. Svi koji igraju otimaju se oko jabuke jer se veruje da ce onome ko je dohvati doneti skori brak. Svekrva dodaje mladi reseto koje ona baca na krov kuce. Prema predanju, ako se reseto ne zadrzi na krovu, mlada ce se vratiti u ocevu kucu. Nakon toga dever snaji dodaje musko dete ne bi li i ona radjala sinove. Sve sto mlada cini do treceg dana svadbe (kad konacno odlazi s muzem na „obavljanje bracnih duznosti”), prema verovanju donosi plodan brak, lak porodjaj i blagostanje u kuci.
Od tih obicaja u narodu se do danas zadrzalo mahom sve ono sto se cini najdopadljivijim. Simbolika nekih radnji odavno je izgubljena, a poredak u porodici i potcinjen polozaj zene promenjeni su u proslom veku. Devojke se ne udaju u narodnoj nosnji, vec u belim vencanicama. Devojacka sprema sacinjena od tkanina zamenjena je porcelanskim posudjem, tepisima, mikrotalasnim pecnicama i usisivacima...
Fotografije smo dobili zahvaljujuci ljubaznosti kustosa Etnografskog muzeja u Beogradu
Milica Petrovic
link