Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 21:10:57 GMT -5
Naslednici i potomci
Evropo, nasa si!
Da li je Gavrilo Princip mogao i da sanja, onog kobnog vidovdanskog jutra, da je njegova zrtva, nadvojvoda Franc Ferdinand u stvari direktni potomak vidovdanskog junaka sa Kosova - kneza Lazara?
Poljski kraljevski orao
Pravila o nasledjivanju, bilo vladara, bilo velikasa, menjala su se kroz vekove i kroz razlicite zemlje. U ranom srednjem veku nisu bila sasvim tacno odredjena. U mnogim zemljama tog vremena smrt gotovo svakog vladara ili velikasa (kralja, grofa, velikog kneza...) bila je pracena borbom izmedju njegovih naslednika. Ove borbe utoliko su bile cesce ukoliko je postupak nasledjivanja bio slozeniji. Da li pokojnika nasledjuje najstariji clan porodice (bratstva), najstariji brat ili najstariji sin? Koja je uloga zene u nasledstvu? Da li mozda zet ima nasledna prava? Svaka drzava i svako doba imali su drugacije odgovore na ova pitanja.
U starom Rimu, prethodniku Vizantije, nikada nije tacno utvrdjen nacin nasledjivanja pokojnog vladara. U sustini, sukobljavala su se nacela nasledja „prema sposobnostima” sa nasledjem prema rodbinskim vezama. Vladara koji je nosio zvanicni naziv princeps, ili avgust, najcesce je nasledjivao sin, rodjak ili usvojeni clan porodice.
Medjutim, u pojedinim razdobljima, a posebno u 3. veku „vojne anarhije”, careve je smenjivala i odredjivala vojska. Obicno bi legionari nekog uspesnog vojskovodju proglasavali za cara dok je prethodni ubijen u zaveri ili u bici s pobunjenim legijama.
U Vizantiji se podrazumevalo da je car (vasilevs) izabranik neba, kao i najsposobniji upravnik carstva, sto je znacilo i da Bog moze da promeni misljenje, odnosno, da car moze biti i zbacen ako se pokaze kao neuspesan. U toku 1000 godina istorije carstva dvadeset i devet careva zavrsilo je nasilnom smrcu u raznim zaverama.
Na istoku Evrope dugo je u srednjem veku vazilo nasledjivanje po nacelu seniorata (glavni naslednik je najstariji clan porodice, bratstva - obicno brat preminulog), a ne po zahtevu primogeniture (naslednik je najstariji sin prethodnog vladara). Nasledjivanje prema senioratu primenjivalo se u ranom srednjem veku u mnogim zemljama. Najduze se zadrzalo u Kijevskoj Rusiji sto je na kraju dovelo do raspada centralne vlasti i do gotovo stalnih gradjanskih ratova izmedju desetina ruskih knezevina. Tako je veliki knez Vsevolod, zvani Veliko gnezdo imao cak dvanaest sinova i svakom je ostavio po jednu knezevinu. Nakon smrti vladara (velikog kneza) u Kijevu, presto bi, u nacelu, nasledjivao pokojnikov najstariji brat.
I na zapadu Evrope trebalo je vremena da primogenitura u potpunosti bude usvojena. Drzava je dugo smatrana licnim posedom vladara koji je po svojoj, dobroj, volji mogao da je deli sinovima na parcice ili ostavlja kcerima u miraz. Iz takvih podela cesto su izrastale oblasne dinastije koje su ponekad postajale tako mocne da su ugrozavale i samu kraljevu vlast - poput burgundskih vojvoda u Francuskoj 15. veka. Vlast je cesto bila na vrhu maca. Vilijam, grof Normandije, 1066. godine iskrcao se na tlo Engleske i u bici kod Hestingsa ne samo porazio i ubio kralja Haralda, nego i osvojio presto i osnovao novu dinastiju. Slicno njemu, vikinski pustolov Robert Giskard osvojio je kraljevstvo Sicilije.
Preoteti presto nasilnim putem nije bilo uvek mudro. Bar ne na duzi rok. Henri, vojvoda od Lankestera, zbacio je 1399. godine i ubio svog rodjaka, slabog engleskog kralja Ricarda II Plantageneta i krunisao se za kralja. To je platio Henrijev unuk - Henri VI - koga je svrgnuo i ubio njegov rodjak Edvard IV od Jorka tvrdeci da su njegova prava na presto legitimnija nego kod porodice Lankester. Usledio je gradjanski rat u Engleskoj (Rat dve ruze) u kome su se uzajamno potpuno iskorenile obe sukobljene dinastije.
Porodica Habzburg bila je posebno poznata po dobro sklapanim brakovima koji su joj, malo-pomalo, omogucili da poseduje „polovinu Evrope” - od Ceske, preko Spanije i Holandije - i da njeni clanovi dospeju cak i do carskog polozaja.
Prizor sa jedne gravire – tridesetogodisnji rat u Francuskoj
U nacelu, za zemlju je bilo opasno da kralj umre bez muskih naslednika. Bezbrojni ratovi srednjeg veka, ali i modernog doba, vodili su se zbog nasledja prestola.
Poznato je da je Stogodisnji rat u 14. i 15. veku izmedju Engleske i Francuske otpoceo kao spor oko nasledstva posto se ugasila direktna muska linija francuskih kraljeva iz kuce Kape. Od toga doba u Francuskoj je proglasen vazecim takozvani salijski zakon prema kome zene nisu mogle da naslede niti da prenesu prava na nasledje francuskog prestola. Ovo pravilo nastalo je, u stvari, iz potrebe tadasnjeg vladara, kralja Filipa V, da opravda svoje pravo na presto i nije vazilo ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji. Engleski kraljevi iz kuce Plantagenet smatrali su da imaju vece pravo na francuski presto nego clanovi francuske vladarske porodice Valoa, pa su decenijama vodili ratove po Francuskoj.
Pored Stogodisnjeg rata, najpoznatiji su i najznacajniji ratovi za spansko nasledje i za austrijsko nasledje u 17. i 18. veku koji su usledili nakon izumiranja muske linije porodice Habzburga u Spaniji, odnosno, u Austriji.
Presto cesto nije nasledjivao bas onaj koji je imao najvise prava po rodbinskoj liniji, nego onaj koji je uspeo da obezbedi sebi najvecu politicku i drugu podrsku. Nakon proterivanja dinastije Stjuarta u Engleskoj, Georg I od Hanovera izabran je 1714. godine za kralja Velike Britanije pod imenom Dzordz I - iako je u tom trenutku pedeset i sedam osoba, zivih i zdravih, imalo veca dinasticka prava na britanski presto od njega. Ali, svi oni bili su katolici, a Britanci su zeleli protestanta.
Zanimljivo je, takodje, da su u moderno doba gotovo u svim zemljama, posebno u novim monarhijama u Evropi, zavladale nemacke plemicke kuce: u 19. veku vladari Britanije, carske Rusije, novijih balkanskih monarhija (sa izuzetkom Srbije i Crne Gore) i drugih zemalja uglavnom su, po muskoj liniji, poticali iz nemackih porodica.
Ipak, i danas ima sporova oko pitanja ko bi trebalo da nasledi presto i ko je, zapravo, glava neke vladarske porodice ili porodice koja je nekada vladala. Tako ni spanski kralj Huan Karlos Burbonski nije bez „protivkandidata”. Takozvani karlisti tvrde da postoji druga, starija grana spanskih Burbona - nazvana po pretendentu princu Karlosu - koja bi teorijski, prema pravilima primogeniture, imala veca prava na presto nego sadasnji spanski kralj.
Spor oko prvenstva u nasledju vodi se i izmedju potomaka bivse ruske kraljevske kuce Romanov (tacnije, Holstajn-Gotorp-Romanov) koja je jos pre jednog veka izgubila vlast u Rusiji. Naime, glava kuce Romanov po muskoj liniji princ Vladimir Kirilovic, koji je umro 1992. godine (inace praunuk ruskog cara Aleksandra II) nije imao muskih potomaka, pa je prava na nasledje ruskog carstva ostavio svojoj kcerki Mariji Vladimirnovoj. Marija se udala za nemackog princa iz kuce Hoencolern. S njim ima sina Georga koga je proglasila za naslednika ruskog prestola (naravno, samo u teoriji). Medjutim, drugi muski potomci carske porodice Romanov, kojih ima vise od pedeset, digli su glas i traze da se za poglavara porodice proglasi jedan od njih, a ne neka zena. Tako vecina clanova porodice Romanov priznaje za glavu kuce i teorijski naslednog ruskog carskog prestola princa Nikolu Romanovica Romanova rodjenog 1922. godine. Zanimljivo je da je ovaj princ, poglavar kuce Romanov, unuk Milice Petrovic Njegos, kcerke crnogorskog kralja Nikole, koja se 1889. godine udala za ruskog velikog kneza Petra Nikolajevica Romanova.
Potomak kralja Nikole Njegosa jeste i sadasnja glava italijanske kraljevske porodice Savoja koji se zove Vitorio Emanuele (rodjen 1937. godine). On je sin poslednjeg italijanskog kralja Umberta II. Kralj Nikola Petrovic Njegos, koji je svoje kceri udao po evropskim dvorovima, predak je jos trojice bivsih vladara: prestolonaslednika Aleksandra Karadjordjevica (Srbija), princa Nikole Njegosa (Crna Gora) i bivseg bugarskog cara i nekadasnjeg premijera ove zemlje - Simeona Saksoburskog.
Preko plemstva iz Mantove do kneza Lazara – na slici zrtva sarajevskog atentata prestolonaslednik Franc Ferdinand
Pravila nasledjivanja u srednjovekovnoj Srbiji
U srednjovekovnoj Srbiji, kao i u Rusiji, u pocetku je, izgleda, vladalo nacelo seniorata. Tako se sinovi raskog velikog zupana Urosa I jedan za drugim menjaju na vlasti u toku 12. veka: Uros II, pa Predislav, onda Belos i, na kraju, Desa. Stefan Nemanja odstupa od starih pravila i, po vizantijskom uzoru, za naslednika bira najpogodnijeg (ili najsposobnijeg), a ne najstarijeg sina, odnosno, srednjeg sina Stefana, a ne prvorodjenog Vukana. Ovo je izazvalo rat medju bracom.
Nakon 1200. godine u redu nasledstva u Srbiji opaza se borba izmedju domaceg seniorata i vizantijske institucije savladara, to jest naznacenih buducih naslednika prestola. U Srbiji su naslednici izvesno vreme dobijali vlast u Zeti. Braca i stricevici cesto vode medjusobne ratove, a ponekad ratuju i sinovi sa ocevima, onako kao i ugarski Arpadovici, savremenici Nemanjica. Od deset vladara iz kuce Nemanjica polovina je bila zbacena sa vlasti. Od smrti kralja Stefana Prvovencanog do kralja Milutina svi su nasilno izgubili vlast.
Tako se kralj Dragutin pobunio protiv svoga oca kralja Urosa koga je i porazio, ali je nekoliko godina kasnije i sam morao da ustupi presto bratu Milutinu. Milutin je bio oprezniji, pa je uspeo da se odrzi kao kralj do kraja zivota. Doduse, cena ovoga bilo je oslepljivanje rodjenog sina - Stefana Decanskog - kao i rat za nasledje koji je pokrenut odmah nakon Milutinove smrti izmedju tri pretendenta na presto - Konstantina, Vladislava i Stefana Decanskog. Pobedio je ovaj poslednji tvrdeci da mu je sam Bog pomogao vrativsi mu vid.
Ipak, Stefanova sudbina bila je verovatno najtragicnija medju Nemanjicima. On je ostao poluslep posle neuspesne pobune protiv oca da bi desetak godina kasnije izgubio presto i glavu posto ga je porazio sin Dusan.
Nakon izumiranja Nemanjica knez Lazar stekao je prvenstvo medju srpskim velikasima borbom i ugledom, ali i dinastickim vezama s prethodnom vladarskom lozom preko zene Milice, koja je bila potomak Stefana Nemanje preko njegovog najstarijeg sina Vukana.
Preci i potomci despota Lazara Brankovica
Potomstvo kneza Lazara
Knez Lazar i Milica imali su sposobnu i darovitu decu. Lazarev najstariji sin i naslednik, nezaboravni despot Stefan Lazarevic, graditelj je srednjovekovnog Beograda, drzavnik, darovit pisac. Koliko je poznato, knez Lazar i Milica imali su najmanje pet kceri i dva sina: pored Stefana, imali su i Vuka koji je, kao i njegov otac, stradao od turske ruke.
Sve Lazareve kceri bile su udate za vladare susednih zemalja ili mocne velikase: Mara za Vuka Brankovica, gospodara Kosova, Dragana za bugarskog cara Ivana Sismana, Teodora za macvanskog i hrvatskog bana Nikolu II Gorjanskog, Jelena za Djurdja Balsica, gospodara Zete, a kasnije za Sandalja Kosacu, gospodara Huma (Hercegovine). Najmladja, Olivera, bila je „zrtvovana” nakon Kosovske bitke i poslata u harem turskog sultana Bajazita I „kako bi bilo spaseno stado hristoimeno”.
Marino i Jelenino potomstvo moze da se prati tokom duzeg razdoblja. Zivoti njihovih potomaka cine istoriju srpskih, pa i juznoslovenskih zemalja u vreme ogorcene, i najcesce bezuspesne, borbe za odbranu od Turaka.
Marin sin i unuk kneza Lazara i Milice despot Djuradj Brankovic imao je sa svojom zenom Jerinom najmanje sedmoro dece i bar deset nama poznatih unuka. Ukazacemo samo na neke veze koje su Brankovici uspostavili, narocito nakon pada srpske despotovine, putem kojih su postali preci mnogobrojnih evropskih plemickih porodica.
Evropsko potomstvo Brankovica
Lazar, sin despota Djurdja, koji je i sam bio srpski despot od 1456. do 1458. godine, u najtragicnije doba srpske istorije, pred konacni pad srpske drzave ozenio se 1446. godine Jelenom Paleolog. Zanimljivo je da su se u ovom braku despota Lazara i Jelene ponovo sastale dve linije koje poticu od sinova Stefana Nemanje. Jelena Paleolog bila je daleki potomak kralja Stefana Prvovencanog (u devetom kolenu), a njen muz Lazar Brankovic, preko prababe Milice, daleki potomak starijeg Nemanjinog sina Vukana (u osmom kolenu).
Iz braka Lazara Brankovica i Jelene Paleolog rodjene su tri kceri. Kao i mnogi drugi potomci despota Djurdja Brankovica, nijedna od tri kceri despota Lazara nije imala srecan zivot. Kao da je usud srpske despotovine pratila i tragedija u samoj porodici despota Djurdja.
Najstarija Jelena (ili Jelaca, ili Marija) udala se sa samo 12 godina za coveka u cijoj su se sudbini stekle istorijska nesreca srednjovekovne Srbije i srednjovekovne Bosne. Bio je to Stefan Tomasevic, poslednji vladar slobodne Srbije (srpski despot u toku samo dva meseca), koga su Turci pogubili kao poslednjeg kralja Bosne (1463. godine). Jelena je ostala udovica sa samo 16 godina. Vise se nije udavala.
Dve druge kceri Lazara Brankovica ostavile su potomstvo u italijanskim plemickim porodicama sve do nasih dana.
Kci Irina udala se za Jovana, sina velikog albanskog i balkanskog junaka Djurdja Kastriota - Skenderbega. Jovan je u Italiji nosio titulu - vojvoda di Sen Pjetro di Galatina. U tom braku rodjen je sin po imenu Ferante koji se prezivao Kastriota Skenderbeg. On nije imao muske dece, ali je ostavio kcerku Irinu-Mariju koja se udala za Pjetra Antonija, princa od Bisinjana, iz porodice Sanseverino. Potomci iz ovog braka pripadali su italijanskim i nemackim plemickim porodicama: Di Kapua, Pinjateli, Darenberg, Vindis-Grec, Ursel i De Lin.
Evropsko potomstvo kneza Lazara i Milice
Najzad, treca kcerka despota Lazara Brankovica i Jelene Paleolog zvala se Milica (verovatno po praprababi), a udala se, 1463. godine, za grofa Leonarda III od Santa Maure, iz znamenite porodice Toko. Ti grofovi, poreklom iz Napulja, vladali su na ostrvima Kefalonije u Egejskom moru. Vencanje je odrzano u Dubrovniku, 1. maja 1463. godine - deceniju nakon tragicnog pada Carigrada. Mladozenja nije bio prisutan, nego je vencanje obavljeno preko predstavnika.
Zabelezeno je da je nevesta, kojoj je bilo jedva cetrnaest godina, dobila miraz u biserima, dragom kamenju i zlatu u vrednosti od devet hiljada dukata. Milica nije dugo zivela. Umrla je na porodjaju, sa sesnaest godina, ostavivsi jednog sina, Karla III Toka. Porodica Toko je opstala sve do 20. veka. Milicini potomci pripadali su italijanskim porodicama Kavanilja, Karacolo - vojvodama od San Vita, Kolona i Dentice.
Pomenucemo jos neke potomke Brankovica. Na primer, Marija, unuka despota Djurdja Brankovica a kci Stefana Slepog, udala se u cuvenu italijansku porodicu Paleolog-Monferato koja je vodila poreklo od vizantijskih careva Paleologa. Njen muz zvao se Bonifacije V markiz od Monferata. Brak je sklopljen u julu 1485. godine posredstvom, i na zauzimanje, nemackog cara Fridriha III koji je licno prisustvovao vencanju. Marija je u braku bila samo osam godina. Sinovi iz ovog braka Giljelmo IX i Djandjordjo Sebastijan bili su poslednji muski clanovi porodice Paleolog-Monferato. Po zenskoj liniji, nasledje porodice Paleolog-Monferato preslo je posredstvom Marijine unuke Margarete i njenog muza Federika II Gonzaga na jos cuveniju porodicu vojvoda od Mantove. Ova porodica bila je u bliskom srodstvu s najvisim vladarskim kucama u Evropi kao sto su: Loren, Never, Habzburg i druge. Po ovoj liniji, i car Franc I (umro 1765. godine), ozenjen austrijskom caricom Marijom Terezijom Habzburg, potomak je u 11. kolenu Vuka Brankovica i Mare Lazarevic. Po istoj liniji, austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand, ubijen u Sarajevu, bio je potomak u 17. kolenu kneza Lazara Hrebeljanovica. Da li je Gavrilo Princip mogao i da sanja, onog kobnog vidovdanskog jutra, da je njegova zrtva, nadvojvoda Franc Ferdinand u stvari direktni potomak vidovdanskog junaka sa Kosova - kneza Lazara?
Evropske dinastije na karti iz 15. veka
Pet kceri despota Jovana
Posebno su brojne veze po Evropi koje su uspostavljene brakovima pet kceri Jovana (umro 1502. godine), poslednjeg despota iz kuce Brankovica, i njegove zene Jelene iz kuce Jaksica. Jovan je nosio titulu despota zajedno sa bratom Djordjem koji se zamonasio kao monah Maksim i postao mitropolit Beograda. Jovan se hrabro borio protiv Turaka vise puta prodiruci sa vojskom preko Save i Dunava, u Srbiju i Bosnu. Jovanove kceri poudavale su se po celoj srednjoj i istocnoj Evropi, od Poljske i Ukrajine, preko Moldavije do Vlaske i Ugarske.
Blize nasem prostoru, despoti Brankovici mogu tako da se racunaju i medju pretke poznatih ugarsko-hrvatskih velikaskih porodica Zrinskih (Zrinji) i Frankopana (Frangipani). Naime, jedna od kceri despota Jovana, koja se zvala Marija, udala se za grofa Ferdinanda Frankopana. Njihova kci Katarina Frankopan udala se za cuvenog hrvatskog bana i ugarskog junaka Nikolu Zrinjskog (Miklos, grof Zrinji), koji je herojski poginuo u odbrani Sigeta od Turaka 1561. godine. Iz ovog braka potice i poslednji Zrinski - ban Petar IV, kome je 1621. godine odrubljena glava zbog pobune protiv Habzburga.
Jelena (jos jedna od brojnih Jelena iz srpske istorije), druga kci despota Jovana, bila je udata za Petra IV Raresa, gospodara Moldavije (1527-1547). Iz ovog braka potekao je niz moldavsko-vlaskih gospodara iz porodica Lapusnjeanu, Coban Basaraba, Mohila kao i poljskih velikasa i knezeva Potocki, Jablonovski, Sapieha...
Treca kci despota Jovana zvala se Hana (umrla 1578) i bila je udata dva puta u tadasnjoj Poljskoj. Prvi muz bio joj je Fedor, volinski marsal iz cuvene porodice Sangusko, s kojim je imala i sina Romana Sangusko - on je bio i vojvoda vroclavski i litvanski ratni ataman.
Roman je u petom kolenu bio predak Stanislava I Lescinskog, kralja Poljske, cija se prelepa kci Marija Lescinska udala za Luja XV od Burbona, kralja Francuske. Po ovoj liniji, i poslednji francuski kraljevi iz kuce Burbona bili su potomci Brankovica, odnosno, Nemanjica.
Cetvrta kcerka despota Jovana, po imenu Marija Magdalena, takodje je bila udata za poljsko-litvanske velikase. Njen prvi muz bio je knez Aleksandar Cartorijski, volinski vojvoda i potomak litvansko-poljskih i ukrajinskih vladara iz kuce Jagelovica. Kao njeni potomci mogu da se navedu knezevi Visnjovjecki, Cartorijski, Sapieha, Simkovic i drugi.
Najzad, peta kci despota Jovana, po imenu Despina Milica, bila je udata za vlaskog vojvodu Nagoja V Basarabu sa kojim je imala petoro dece i potomstvo u Vlaskoj i Trasilvaniji.
Dusko Lopandic
link
Evropo, nasa si!
Da li je Gavrilo Princip mogao i da sanja, onog kobnog vidovdanskog jutra, da je njegova zrtva, nadvojvoda Franc Ferdinand u stvari direktni potomak vidovdanskog junaka sa Kosova - kneza Lazara?
Poljski kraljevski orao
Pravila o nasledjivanju, bilo vladara, bilo velikasa, menjala su se kroz vekove i kroz razlicite zemlje. U ranom srednjem veku nisu bila sasvim tacno odredjena. U mnogim zemljama tog vremena smrt gotovo svakog vladara ili velikasa (kralja, grofa, velikog kneza...) bila je pracena borbom izmedju njegovih naslednika. Ove borbe utoliko su bile cesce ukoliko je postupak nasledjivanja bio slozeniji. Da li pokojnika nasledjuje najstariji clan porodice (bratstva), najstariji brat ili najstariji sin? Koja je uloga zene u nasledstvu? Da li mozda zet ima nasledna prava? Svaka drzava i svako doba imali su drugacije odgovore na ova pitanja.
U starom Rimu, prethodniku Vizantije, nikada nije tacno utvrdjen nacin nasledjivanja pokojnog vladara. U sustini, sukobljavala su se nacela nasledja „prema sposobnostima” sa nasledjem prema rodbinskim vezama. Vladara koji je nosio zvanicni naziv princeps, ili avgust, najcesce je nasledjivao sin, rodjak ili usvojeni clan porodice.
Medjutim, u pojedinim razdobljima, a posebno u 3. veku „vojne anarhije”, careve je smenjivala i odredjivala vojska. Obicno bi legionari nekog uspesnog vojskovodju proglasavali za cara dok je prethodni ubijen u zaveri ili u bici s pobunjenim legijama.
U Vizantiji se podrazumevalo da je car (vasilevs) izabranik neba, kao i najsposobniji upravnik carstva, sto je znacilo i da Bog moze da promeni misljenje, odnosno, da car moze biti i zbacen ako se pokaze kao neuspesan. U toku 1000 godina istorije carstva dvadeset i devet careva zavrsilo je nasilnom smrcu u raznim zaverama.
Na istoku Evrope dugo je u srednjem veku vazilo nasledjivanje po nacelu seniorata (glavni naslednik je najstariji clan porodice, bratstva - obicno brat preminulog), a ne po zahtevu primogeniture (naslednik je najstariji sin prethodnog vladara). Nasledjivanje prema senioratu primenjivalo se u ranom srednjem veku u mnogim zemljama. Najduze se zadrzalo u Kijevskoj Rusiji sto je na kraju dovelo do raspada centralne vlasti i do gotovo stalnih gradjanskih ratova izmedju desetina ruskih knezevina. Tako je veliki knez Vsevolod, zvani Veliko gnezdo imao cak dvanaest sinova i svakom je ostavio po jednu knezevinu. Nakon smrti vladara (velikog kneza) u Kijevu, presto bi, u nacelu, nasledjivao pokojnikov najstariji brat.
I na zapadu Evrope trebalo je vremena da primogenitura u potpunosti bude usvojena. Drzava je dugo smatrana licnim posedom vladara koji je po svojoj, dobroj, volji mogao da je deli sinovima na parcice ili ostavlja kcerima u miraz. Iz takvih podela cesto su izrastale oblasne dinastije koje su ponekad postajale tako mocne da su ugrozavale i samu kraljevu vlast - poput burgundskih vojvoda u Francuskoj 15. veka. Vlast je cesto bila na vrhu maca. Vilijam, grof Normandije, 1066. godine iskrcao se na tlo Engleske i u bici kod Hestingsa ne samo porazio i ubio kralja Haralda, nego i osvojio presto i osnovao novu dinastiju. Slicno njemu, vikinski pustolov Robert Giskard osvojio je kraljevstvo Sicilije.
Preoteti presto nasilnim putem nije bilo uvek mudro. Bar ne na duzi rok. Henri, vojvoda od Lankestera, zbacio je 1399. godine i ubio svog rodjaka, slabog engleskog kralja Ricarda II Plantageneta i krunisao se za kralja. To je platio Henrijev unuk - Henri VI - koga je svrgnuo i ubio njegov rodjak Edvard IV od Jorka tvrdeci da su njegova prava na presto legitimnija nego kod porodice Lankester. Usledio je gradjanski rat u Engleskoj (Rat dve ruze) u kome su se uzajamno potpuno iskorenile obe sukobljene dinastije.
Porodica Habzburg bila je posebno poznata po dobro sklapanim brakovima koji su joj, malo-pomalo, omogucili da poseduje „polovinu Evrope” - od Ceske, preko Spanije i Holandije - i da njeni clanovi dospeju cak i do carskog polozaja.
Prizor sa jedne gravire – tridesetogodisnji rat u Francuskoj
U nacelu, za zemlju je bilo opasno da kralj umre bez muskih naslednika. Bezbrojni ratovi srednjeg veka, ali i modernog doba, vodili su se zbog nasledja prestola.
Poznato je da je Stogodisnji rat u 14. i 15. veku izmedju Engleske i Francuske otpoceo kao spor oko nasledstva posto se ugasila direktna muska linija francuskih kraljeva iz kuce Kape. Od toga doba u Francuskoj je proglasen vazecim takozvani salijski zakon prema kome zene nisu mogle da naslede niti da prenesu prava na nasledje francuskog prestola. Ovo pravilo nastalo je, u stvari, iz potrebe tadasnjeg vladara, kralja Filipa V, da opravda svoje pravo na presto i nije vazilo ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji. Engleski kraljevi iz kuce Plantagenet smatrali su da imaju vece pravo na francuski presto nego clanovi francuske vladarske porodice Valoa, pa su decenijama vodili ratove po Francuskoj.
Pored Stogodisnjeg rata, najpoznatiji su i najznacajniji ratovi za spansko nasledje i za austrijsko nasledje u 17. i 18. veku koji su usledili nakon izumiranja muske linije porodice Habzburga u Spaniji, odnosno, u Austriji.
Presto cesto nije nasledjivao bas onaj koji je imao najvise prava po rodbinskoj liniji, nego onaj koji je uspeo da obezbedi sebi najvecu politicku i drugu podrsku. Nakon proterivanja dinastije Stjuarta u Engleskoj, Georg I od Hanovera izabran je 1714. godine za kralja Velike Britanije pod imenom Dzordz I - iako je u tom trenutku pedeset i sedam osoba, zivih i zdravih, imalo veca dinasticka prava na britanski presto od njega. Ali, svi oni bili su katolici, a Britanci su zeleli protestanta.
Zanimljivo je, takodje, da su u moderno doba gotovo u svim zemljama, posebno u novim monarhijama u Evropi, zavladale nemacke plemicke kuce: u 19. veku vladari Britanije, carske Rusije, novijih balkanskih monarhija (sa izuzetkom Srbije i Crne Gore) i drugih zemalja uglavnom su, po muskoj liniji, poticali iz nemackih porodica.
Ipak, i danas ima sporova oko pitanja ko bi trebalo da nasledi presto i ko je, zapravo, glava neke vladarske porodice ili porodice koja je nekada vladala. Tako ni spanski kralj Huan Karlos Burbonski nije bez „protivkandidata”. Takozvani karlisti tvrde da postoji druga, starija grana spanskih Burbona - nazvana po pretendentu princu Karlosu - koja bi teorijski, prema pravilima primogeniture, imala veca prava na presto nego sadasnji spanski kralj.
Spor oko prvenstva u nasledju vodi se i izmedju potomaka bivse ruske kraljevske kuce Romanov (tacnije, Holstajn-Gotorp-Romanov) koja je jos pre jednog veka izgubila vlast u Rusiji. Naime, glava kuce Romanov po muskoj liniji princ Vladimir Kirilovic, koji je umro 1992. godine (inace praunuk ruskog cara Aleksandra II) nije imao muskih potomaka, pa je prava na nasledje ruskog carstva ostavio svojoj kcerki Mariji Vladimirnovoj. Marija se udala za nemackog princa iz kuce Hoencolern. S njim ima sina Georga koga je proglasila za naslednika ruskog prestola (naravno, samo u teoriji). Medjutim, drugi muski potomci carske porodice Romanov, kojih ima vise od pedeset, digli su glas i traze da se za poglavara porodice proglasi jedan od njih, a ne neka zena. Tako vecina clanova porodice Romanov priznaje za glavu kuce i teorijski naslednog ruskog carskog prestola princa Nikolu Romanovica Romanova rodjenog 1922. godine. Zanimljivo je da je ovaj princ, poglavar kuce Romanov, unuk Milice Petrovic Njegos, kcerke crnogorskog kralja Nikole, koja se 1889. godine udala za ruskog velikog kneza Petra Nikolajevica Romanova.
Potomak kralja Nikole Njegosa jeste i sadasnja glava italijanske kraljevske porodice Savoja koji se zove Vitorio Emanuele (rodjen 1937. godine). On je sin poslednjeg italijanskog kralja Umberta II. Kralj Nikola Petrovic Njegos, koji je svoje kceri udao po evropskim dvorovima, predak je jos trojice bivsih vladara: prestolonaslednika Aleksandra Karadjordjevica (Srbija), princa Nikole Njegosa (Crna Gora) i bivseg bugarskog cara i nekadasnjeg premijera ove zemlje - Simeona Saksoburskog.
Preko plemstva iz Mantove do kneza Lazara – na slici zrtva sarajevskog atentata prestolonaslednik Franc Ferdinand
Pravila nasledjivanja u srednjovekovnoj Srbiji
U srednjovekovnoj Srbiji, kao i u Rusiji, u pocetku je, izgleda, vladalo nacelo seniorata. Tako se sinovi raskog velikog zupana Urosa I jedan za drugim menjaju na vlasti u toku 12. veka: Uros II, pa Predislav, onda Belos i, na kraju, Desa. Stefan Nemanja odstupa od starih pravila i, po vizantijskom uzoru, za naslednika bira najpogodnijeg (ili najsposobnijeg), a ne najstarijeg sina, odnosno, srednjeg sina Stefana, a ne prvorodjenog Vukana. Ovo je izazvalo rat medju bracom.
Nakon 1200. godine u redu nasledstva u Srbiji opaza se borba izmedju domaceg seniorata i vizantijske institucije savladara, to jest naznacenih buducih naslednika prestola. U Srbiji su naslednici izvesno vreme dobijali vlast u Zeti. Braca i stricevici cesto vode medjusobne ratove, a ponekad ratuju i sinovi sa ocevima, onako kao i ugarski Arpadovici, savremenici Nemanjica. Od deset vladara iz kuce Nemanjica polovina je bila zbacena sa vlasti. Od smrti kralja Stefana Prvovencanog do kralja Milutina svi su nasilno izgubili vlast.
Tako se kralj Dragutin pobunio protiv svoga oca kralja Urosa koga je i porazio, ali je nekoliko godina kasnije i sam morao da ustupi presto bratu Milutinu. Milutin je bio oprezniji, pa je uspeo da se odrzi kao kralj do kraja zivota. Doduse, cena ovoga bilo je oslepljivanje rodjenog sina - Stefana Decanskog - kao i rat za nasledje koji je pokrenut odmah nakon Milutinove smrti izmedju tri pretendenta na presto - Konstantina, Vladislava i Stefana Decanskog. Pobedio je ovaj poslednji tvrdeci da mu je sam Bog pomogao vrativsi mu vid.
Ipak, Stefanova sudbina bila je verovatno najtragicnija medju Nemanjicima. On je ostao poluslep posle neuspesne pobune protiv oca da bi desetak godina kasnije izgubio presto i glavu posto ga je porazio sin Dusan.
Nakon izumiranja Nemanjica knez Lazar stekao je prvenstvo medju srpskim velikasima borbom i ugledom, ali i dinastickim vezama s prethodnom vladarskom lozom preko zene Milice, koja je bila potomak Stefana Nemanje preko njegovog najstarijeg sina Vukana.
Preci i potomci despota Lazara Brankovica
Potomstvo kneza Lazara
Knez Lazar i Milica imali su sposobnu i darovitu decu. Lazarev najstariji sin i naslednik, nezaboravni despot Stefan Lazarevic, graditelj je srednjovekovnog Beograda, drzavnik, darovit pisac. Koliko je poznato, knez Lazar i Milica imali su najmanje pet kceri i dva sina: pored Stefana, imali su i Vuka koji je, kao i njegov otac, stradao od turske ruke.
Sve Lazareve kceri bile su udate za vladare susednih zemalja ili mocne velikase: Mara za Vuka Brankovica, gospodara Kosova, Dragana za bugarskog cara Ivana Sismana, Teodora za macvanskog i hrvatskog bana Nikolu II Gorjanskog, Jelena za Djurdja Balsica, gospodara Zete, a kasnije za Sandalja Kosacu, gospodara Huma (Hercegovine). Najmladja, Olivera, bila je „zrtvovana” nakon Kosovske bitke i poslata u harem turskog sultana Bajazita I „kako bi bilo spaseno stado hristoimeno”.
Marino i Jelenino potomstvo moze da se prati tokom duzeg razdoblja. Zivoti njihovih potomaka cine istoriju srpskih, pa i juznoslovenskih zemalja u vreme ogorcene, i najcesce bezuspesne, borbe za odbranu od Turaka.
Marin sin i unuk kneza Lazara i Milice despot Djuradj Brankovic imao je sa svojom zenom Jerinom najmanje sedmoro dece i bar deset nama poznatih unuka. Ukazacemo samo na neke veze koje su Brankovici uspostavili, narocito nakon pada srpske despotovine, putem kojih su postali preci mnogobrojnih evropskih plemickih porodica.
Evropsko potomstvo Brankovica
Lazar, sin despota Djurdja, koji je i sam bio srpski despot od 1456. do 1458. godine, u najtragicnije doba srpske istorije, pred konacni pad srpske drzave ozenio se 1446. godine Jelenom Paleolog. Zanimljivo je da su se u ovom braku despota Lazara i Jelene ponovo sastale dve linije koje poticu od sinova Stefana Nemanje. Jelena Paleolog bila je daleki potomak kralja Stefana Prvovencanog (u devetom kolenu), a njen muz Lazar Brankovic, preko prababe Milice, daleki potomak starijeg Nemanjinog sina Vukana (u osmom kolenu).
Iz braka Lazara Brankovica i Jelene Paleolog rodjene su tri kceri. Kao i mnogi drugi potomci despota Djurdja Brankovica, nijedna od tri kceri despota Lazara nije imala srecan zivot. Kao da je usud srpske despotovine pratila i tragedija u samoj porodici despota Djurdja.
Najstarija Jelena (ili Jelaca, ili Marija) udala se sa samo 12 godina za coveka u cijoj su se sudbini stekle istorijska nesreca srednjovekovne Srbije i srednjovekovne Bosne. Bio je to Stefan Tomasevic, poslednji vladar slobodne Srbije (srpski despot u toku samo dva meseca), koga su Turci pogubili kao poslednjeg kralja Bosne (1463. godine). Jelena je ostala udovica sa samo 16 godina. Vise se nije udavala.
Dve druge kceri Lazara Brankovica ostavile su potomstvo u italijanskim plemickim porodicama sve do nasih dana.
Kci Irina udala se za Jovana, sina velikog albanskog i balkanskog junaka Djurdja Kastriota - Skenderbega. Jovan je u Italiji nosio titulu - vojvoda di Sen Pjetro di Galatina. U tom braku rodjen je sin po imenu Ferante koji se prezivao Kastriota Skenderbeg. On nije imao muske dece, ali je ostavio kcerku Irinu-Mariju koja se udala za Pjetra Antonija, princa od Bisinjana, iz porodice Sanseverino. Potomci iz ovog braka pripadali su italijanskim i nemackim plemickim porodicama: Di Kapua, Pinjateli, Darenberg, Vindis-Grec, Ursel i De Lin.
Evropsko potomstvo kneza Lazara i Milice
Najzad, treca kcerka despota Lazara Brankovica i Jelene Paleolog zvala se Milica (verovatno po praprababi), a udala se, 1463. godine, za grofa Leonarda III od Santa Maure, iz znamenite porodice Toko. Ti grofovi, poreklom iz Napulja, vladali su na ostrvima Kefalonije u Egejskom moru. Vencanje je odrzano u Dubrovniku, 1. maja 1463. godine - deceniju nakon tragicnog pada Carigrada. Mladozenja nije bio prisutan, nego je vencanje obavljeno preko predstavnika.
Zabelezeno je da je nevesta, kojoj je bilo jedva cetrnaest godina, dobila miraz u biserima, dragom kamenju i zlatu u vrednosti od devet hiljada dukata. Milica nije dugo zivela. Umrla je na porodjaju, sa sesnaest godina, ostavivsi jednog sina, Karla III Toka. Porodica Toko je opstala sve do 20. veka. Milicini potomci pripadali su italijanskim porodicama Kavanilja, Karacolo - vojvodama od San Vita, Kolona i Dentice.
Pomenucemo jos neke potomke Brankovica. Na primer, Marija, unuka despota Djurdja Brankovica a kci Stefana Slepog, udala se u cuvenu italijansku porodicu Paleolog-Monferato koja je vodila poreklo od vizantijskih careva Paleologa. Njen muz zvao se Bonifacije V markiz od Monferata. Brak je sklopljen u julu 1485. godine posredstvom, i na zauzimanje, nemackog cara Fridriha III koji je licno prisustvovao vencanju. Marija je u braku bila samo osam godina. Sinovi iz ovog braka Giljelmo IX i Djandjordjo Sebastijan bili su poslednji muski clanovi porodice Paleolog-Monferato. Po zenskoj liniji, nasledje porodice Paleolog-Monferato preslo je posredstvom Marijine unuke Margarete i njenog muza Federika II Gonzaga na jos cuveniju porodicu vojvoda od Mantove. Ova porodica bila je u bliskom srodstvu s najvisim vladarskim kucama u Evropi kao sto su: Loren, Never, Habzburg i druge. Po ovoj liniji, i car Franc I (umro 1765. godine), ozenjen austrijskom caricom Marijom Terezijom Habzburg, potomak je u 11. kolenu Vuka Brankovica i Mare Lazarevic. Po istoj liniji, austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand, ubijen u Sarajevu, bio je potomak u 17. kolenu kneza Lazara Hrebeljanovica. Da li je Gavrilo Princip mogao i da sanja, onog kobnog vidovdanskog jutra, da je njegova zrtva, nadvojvoda Franc Ferdinand u stvari direktni potomak vidovdanskog junaka sa Kosova - kneza Lazara?
Evropske dinastije na karti iz 15. veka
Pet kceri despota Jovana
Posebno su brojne veze po Evropi koje su uspostavljene brakovima pet kceri Jovana (umro 1502. godine), poslednjeg despota iz kuce Brankovica, i njegove zene Jelene iz kuce Jaksica. Jovan je nosio titulu despota zajedno sa bratom Djordjem koji se zamonasio kao monah Maksim i postao mitropolit Beograda. Jovan se hrabro borio protiv Turaka vise puta prodiruci sa vojskom preko Save i Dunava, u Srbiju i Bosnu. Jovanove kceri poudavale su se po celoj srednjoj i istocnoj Evropi, od Poljske i Ukrajine, preko Moldavije do Vlaske i Ugarske.
Blize nasem prostoru, despoti Brankovici mogu tako da se racunaju i medju pretke poznatih ugarsko-hrvatskih velikaskih porodica Zrinskih (Zrinji) i Frankopana (Frangipani). Naime, jedna od kceri despota Jovana, koja se zvala Marija, udala se za grofa Ferdinanda Frankopana. Njihova kci Katarina Frankopan udala se za cuvenog hrvatskog bana i ugarskog junaka Nikolu Zrinjskog (Miklos, grof Zrinji), koji je herojski poginuo u odbrani Sigeta od Turaka 1561. godine. Iz ovog braka potice i poslednji Zrinski - ban Petar IV, kome je 1621. godine odrubljena glava zbog pobune protiv Habzburga.
Jelena (jos jedna od brojnih Jelena iz srpske istorije), druga kci despota Jovana, bila je udata za Petra IV Raresa, gospodara Moldavije (1527-1547). Iz ovog braka potekao je niz moldavsko-vlaskih gospodara iz porodica Lapusnjeanu, Coban Basaraba, Mohila kao i poljskih velikasa i knezeva Potocki, Jablonovski, Sapieha...
Treca kci despota Jovana zvala se Hana (umrla 1578) i bila je udata dva puta u tadasnjoj Poljskoj. Prvi muz bio joj je Fedor, volinski marsal iz cuvene porodice Sangusko, s kojim je imala i sina Romana Sangusko - on je bio i vojvoda vroclavski i litvanski ratni ataman.
Roman je u petom kolenu bio predak Stanislava I Lescinskog, kralja Poljske, cija se prelepa kci Marija Lescinska udala za Luja XV od Burbona, kralja Francuske. Po ovoj liniji, i poslednji francuski kraljevi iz kuce Burbona bili su potomci Brankovica, odnosno, Nemanjica.
Cetvrta kcerka despota Jovana, po imenu Marija Magdalena, takodje je bila udata za poljsko-litvanske velikase. Njen prvi muz bio je knez Aleksandar Cartorijski, volinski vojvoda i potomak litvansko-poljskih i ukrajinskih vladara iz kuce Jagelovica. Kao njeni potomci mogu da se navedu knezevi Visnjovjecki, Cartorijski, Sapieha, Simkovic i drugi.
Najzad, peta kci despota Jovana, po imenu Despina Milica, bila je udata za vlaskog vojvodu Nagoja V Basarabu sa kojim je imala petoro dece i potomstvo u Vlaskoj i Trasilvaniji.
Dusko Lopandic
link