Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 21:18:27 GMT -5
Ratne igre i pobeda u gostima
Car Manojlo osvaja Zemun
Izabran za vizantijskog cara, Manojlo nije oklevao. Odmah je uhapsio svog starijeg brata, pa strica i zeta, odnosno, sve clanove porodice od kojih je mogao da ocekuje otpor. Zatim je sam odredio novog patrijarha ciji je prvi zadatak bio da krunise novog cara. Nakon svecanosti krunisanja u Svetoj Sofiji, ukinuo je sve kaznene mere protiv svojih rodjaka. Njegov polozaj sada je bio osiguran
Vizantijski vojnici iz doba Manojla Komnina
Cudni su putevi Gospodnji, mogao je da razmislja mladi Manojlo Komnin tog suncanog avgustovskog dana 1143. godine dok je sa brze vizantijske ladje posmatrao plavetnilo horizonta nestrpljivo ocekujuci obrise carigradskih bregova. Jos samo pre godinu dana bio je tek najmladji od cetiri odrasla sina cara Jovana II Komnina i carice Irine, nekadasnje ugarske princeze Piroske. Ali, mocna je, i strasna, ruka Gospodnja. U naletu kuge 1142. godine za samo nekoliko nedelja umrli su naslednik prestola Aleksije, a zatim i drugi carev sin Andronik. Sledece godine car Jovan je krenuo u vojni pohod na istok. Tokom jednog predaha u lovu slucajno se ranio u ruku zatrovanom strelom i od toga umro. Pre smrti on je pred citavom vojskom proglasio svog najmladjeg sina Manojla za novog cara.
Sramotno se predadose caru
Najveci deo zivota car je proveo u vojnim pohodima nastavljajuci napore svog oca i dede da obnovi sjaj i moc Vizantijskog carstva. Ratovao je, najvise, protiv Normana sa Sicilije i iz Antiohije, kao i protiv Turaka Seldzuka, ali je vojno i politicki uticao na zbivanja i mnogo sire, od stepa Rusije do Srednjeg istoka. Sa ovakvim hrabrim ratnikom i okretnim vojskovodjom morali su da se nose tokom vise od tri decenije veliki zupani srpskih zemalja, od Urosa II do Stefana Nemanje, kao i njihovi rodjaci koji su vladali u Ugarskoj, kraljica Jelena (kci srpskog zupana Urosa I), ugarski ban Belos (brat kraljice Jelene) i Jelenini potomci - madjarski kraljevi.
Izmedju dve drzave - Vizantije i Ugarske - izmedju dva dvora, tokom deceniju i po vodice se borba na zivot i smrt koja ce obuhvatiti siroke oblasti, od ruskih stepa do jadranskih voda, i cije ce srediste biti prostori na Dunavu i Savi oko Beograda, Zemuna, Braniceva i danasnjeg Srema, kao i srpske zemlje na jugu.
Sredinom 12. veka car Manojlo naredio je da se otpocne sa obnovom Beogradske tvrdjave koja je delimicno lezala u rusevinama posto je prethodnih decenija i u 11. veku vise puta osvajana i unistavana. Dve decenije ranije Ugari su osvojili grad, a kamen iz tvrdjave prenosili da bi sagradili zidine Zemuna. Novo, vizantijsko utvrdjenje podizano je u razdoblju od 1151. do 1165. godine i nalazilo se na prostoru oko danasnjeg spomenika „Pobedniku” u Gornjem gradu na Kalemegdanu.
Godine 1151. car Manojlo usao je s vojskom u ravni Srem, opkolio i zauzeo Zemun, popalio sela, uhvatio silno roblje i poslao ga u Nis. Vizantijski hronicar Kinam opisuje odbranu Zemuna:
„...dogod se nadahu (branioci) da ce im kralj (Geza II, sin kraljice Jelene Srpske, koji je tada ratovao cak u Galiciji) uskoro stici u pomoc, zestoko se odupirahu. Posto se on (kralj) niotkud nije pojavljivao, a Romeji vec behu spremni za borbu na samim zidinama, uplase se pretece opasnosti, te predloze caru da mu predaju tvrdjavu posto oni prethodno zdravi i citavi napuste grad. Kad car to odbi, stavise konopce oko vrata i, skinuvsi kape s glava, sramotno se predase caru. On zabrani Romejima da se iko od ovih ubija...”
Ugarska vojska ipak se na kraju pojavila, ali je predvodio kraljev ujak ban Belos. Belos je izbegavao sukob sa Manojlovim snagama u Sremu. Umesto toga, krenuo je na Branicevo, stratesko mesto na Dunavu preko koga je nadziran saobracaj i trgovina Carigradskim drumom sto je primoralo Vizantince da se privremeno povuku iz Srema. Cuvsi za dolazak ugarske vojske, vizantijske trupe povukle su se na drugu stranu Dunava nocu, „pri svetlosti buktinja koje je u velikom broju car zapalio u logoru. Tada i dve cete pesaka, zaostale na drugoj obali, uspese da se, kad stigose Huni (to jest Ugari), sakriju zavukavsi se u siblje koga je tamo bilo”.
Vizantijske ladje na Dunavu
Nesrecni sin kraljice Jelene
Maja 1162. godine umro je madjarski kralj Geza II, najstariji sin kraljice Jelene Srpske. Ova smrt izazvala je velike smutnje oko nasledja izmedju sinova i unuka slepog Bele II i Jelene Srpske, u koje je bio umesan i nekadasnji ban Belos. Pokojni kralj Geza odredio je za svog naslednika sina Stefana (III), ali ovaj je nakon vizantijskog pohoda uskoro morao da bezi iz zemlje. No, ugarski velikasi, a posebno crkva, odbili su da na prestolu prihvate vizantijskog zeta, drugog Stefana (Gezinog brata), pa je u junu 1162. godine za kralja doveden njegov stariji brat Ladislav II. Novi kralj vladao je, medjutim, samo sest meseci. Umro je u januaru 1163. godine, verovatno otrovan po naredjenju ugarskog nadbiskupa od Ostrogona.
Sada je, najzad, kucnuo cas koji je cekao nekadasnji ban Belos. Za kralja je izabran najmladji brat, koji je bio i carigradski zet i Manojlov kandidat - Stefan (IV). Stefana su podrzavali njegov ujak Belos, bosanski ban Boric, kao i velikasi juzne Ugarske. Stefan IV vratio je ujaku zvanje bana Hrvatske i ponovo ga uvrstio u najuze kraljeve savetnike. Nekoliko meseci kasnije trupe pod vodjstvom bana Belosa ugusile su bunu koju je podigao odbegli nesudjeni naslednik prestola. Iz tog vremena sacuvana je i jedna zanimljiva povelja.
Kralj Stefan potvrdjuje njome presudu koju je Belos doneo u nekom imovinskom sporu, a vodila ju je zagrebacka biskupija. Za kratko vreme ban Belos je osetio da su se vratili dani njegove mladosti kad je imao vlast, uticaj i slavu.
Ali, otpor novom kralju bio je snazan, posebno u redovima katolickih velikodostojnika. Nadbiskup od Ostrogona cak je odbio da krunise Stefana zbog njegovih bliskih veza sa Vizantincima raskolnicima, otpadnicima od vere. Osim toga, Stefan je uskoro pokazao da od vladarskih osobina ima samo bezgranicnu zelju za vlascu. Svojom nesmotrenoscu, plahovi-toscu i uobrazenoscu odbio je od sebe cak i one koji su ga podrzavali, medju njima, izgleda, i svog ujaka.
U odlucnoj bici izmedju dva kralja Stefana (stric i necak) 1164. godine Gezin sin do nogu je potukao stricevu vojsku i ponovo zavladao Ugarskom. Naravno, svi koji su podrzavali prethodnog kralja morali su da izdrze osvetu nove vlasti. U jednoj staroj hronici navodi se da je kralj poslao vojsku u poseban pohod, pod vodjstvom viteza Gotfrida, da kazni bana Borica u Bosni. Boricu se zatim gubi svaki trag. Nakon njega u Bosni ce zavladati potomci Kotromana, jednog od ucesnika kaznenog pohoda.
Nema sumnje da je i ban Belos morao da snosi posledice svoje podrske ranijem kralju, ali one izgleda nisu bile tako surove, imajuci u vidu srodstvo s kraljem i banove ranije zasluge. Kako se ne zna Belosev kraj, neki stariji istoricari pretpostavljali su da je mozda ubijen u smutnjama oko nasledja. Medjutim, odredjeni izvori ukazuju da je Belos verovatno mogao da zadrzi bar nesto od svojih ogromnih poseda u Slavoniji i Madjarskoj, ali se na vlast nikada nije vratio, niti je vise igrao neku znacajniju ulogu u ugarskoj politici.
Borbe oko prestola u Ugarskoj osokolile su cara Manojla da krene u rat protiv nje koji ce trajati vise od pet godina. Svake godine u prolece car je stizao u Beograd odakle je vodio pohode na Srem i druge delove Ugarske postepeno lomeci i nadvladavajuci protivnika.
U tim borbama pravoslavni Sloveni ucestvovali su, bez sumnje, na obe strane. Vizantijski istoricari opisuju svecane i radosne doceke cara i njegove vojske u pojedinim mestima u Sremu, sto potvrdjuje misljenje da je u to vreme bilo dosta pravoslavnog stanovnistva, kao i svestenstva i manastira, u pojedinim delovima Ugarske, posebno onim juznim, blizim vizantijskoj granici.
U ovim borbama grad Zemun je bio glavna meta i vise puta je menjao gospodara. Godine 1165. u Zemunu je otrovan najmladji sin Jelene Srpske, nekadasnji kralj Stefan (IV) koji je odavde, uz vizantijsku pomoc, ponovo pokusavao da pokrene pohod za krunu.
Vizantijski hronicar opisuje da je Stefana otrovao neki Toma koji je sam smislio pogodan nacin. „Kada je jednom Stefan ozledio zilu, njemu je u zavoj ukapan otrov koji je, razlivsi se po celom telu i doprevsi do osetljivih organa, ugasio coveku zivot... I tako on umre, njegov les bude nagrdjen i ostavljen bez sahrane, a Zemun se dogovorno predade Hunima (Ugarima).” Malo ko je zazalio za nestankom ovog plahovitog princa. „Skrnaveci Stefanovo mrtvo telo, Huni (Ugari) nisu ni svete pocasti ucinili, niti su postovali bilo koji drugi obicaj u vezi sa umrlima, nego izbacise telo izvan vrata grada, pustise da ostane nesahranjeno.”
Da li je kraljica Jelena Srpska dozivela ovo zlo doba za njenu porodicu - za njene sinove, za njenog brata - ne znamo pouzdano iako postoje naznake da je umrla 1157. godine. Da je bila jos ziva, nema sumnje da bi se ta odlucna zena umesala u svadje u porodici i da bi bar pokusala da svoju volju usmeri na resavanje ili smirivanje ovih sukoba.
Ali, car Manojlo vec je imao novog kandidata koga ce koristiti u borbi protiv Ugara - mladjeg brata kralja Stefana III. Bio je to Jelenin drugi unuk koji se zvao Bela.
Opsada Zemuna
Lestvicama u grad
Uskoro ce car Manojlo krenuti u protivnapad i, 1165. godine, nakon duze opsade, ponovo zauzeti Zemun. Hronicar pise da je Manojlo dosao do Beograda iz koga je ladjama presao na drugu obalu.
„Tada se caru desi da, pristajuci na neprijateljsko tlo, skoci vise nego sto je trebalo (mulj je, naime, ometao da ladja pristane na suvo), ugane nogu i tesko se ozledi.” Nakon sto je postavio sator, s juzne strane grada, „car prvi podbode konja prema kapiji grada i zabode koplje u nju”.
Nakon priprema Romeji su treceg dana posli u napad. U opsadi su ucestvovale i srpske trupe koje je, verovatno, predvodio srpski veliki zupan Desa.
„Braneci se sa bedema, varvari nekom vriskom i nera-zumljivim vikanjem vazduh ispunjavahu, stalno gadjahu i behu gadjani.” Opsednuti Ugari upucivali su na napadace otrovne strele i sipali kljucalo ulje. U toku opsade posebno se istakao Andronik Komnen, kraljev nemirni rodjak koji se vratio iz Rusije nakon sto mu je Manojlo obecao pomilovanje. Andronik je napravio posebnu spravu sto je bacala ogromno kamenje na zidine Zemuna i to je na kraju omogucilo Romejima da prodru u grad. Hronicari navode da je bilo ljudi koji su unutar zidina pomagali romejsku vojsku. Bili su to, verovatno, pravoslavci, mozda Sloveni, u sluzbi Ugara.
„...Zorom po treci put pokusase da osvoje grad. Ponovo se bitka razbukta, te Huni (to jest Madjari) sa bedema odbijahu romejsku vojsku kamenjem, strelama i svim sto se naslo, a ovi jos jace nego ranije potkopavahu temelje zidina i bacackim spravama razbijahu kamene otvore.” Hronicar ne propusta da uzgred napravi hvalospev caru. Prica se da je u toku bitke „car, opazivsi da ce jedan romejski vojnik pouzdano biti pogodjen, pritrcao i podmetnuo stit, i tako zastitio coveka od strele i spasao ga.” Nakon sto se pod udarom bacackih sprava srusio zid, „Romeji se lestvicama uspese i udjose u grad”.
Nikita Honijat, vizantijski hronicar i ocevidac posebno upecatljivo oslikava pojedine prizore u gradu u koji je upravo usla vojska. „Sa velikom zestinom Romeji ubijahu ljude kao ovce... Blago se raznosilo i odeca i srebreno posudje i sva imovina njihova se grabila.”
On opisuje zenu - vracaru koju je strela tesko ranila u zadnji deo tela nakon sto je, zadizuci suknju, pokusala da baci vradzbine na Romeje. Prikazuje i potresni prizor kada jedan od stanovnika, „cuven po bogatstvu i znatna roda”, gledajuci kako neki romejski vojnik zlostavlja njegovu lepu zenu, „i posto nije mogao da se odupre nadmocnome niti da silu silom suzbije... donese odluku koja nije bila niska, ni drska, ni nepravicna i... zari u srce svoje najdraze mali mac koji je uvek nosio sa sobom”. Honijat pominje i kobne zabune u toku pljacke, poput slucaja vojnika - Romeja - koji je na glavu stavio otetu ugarsku kapu pogubivsi njenog ranijeg vlasnika. Ali, kazna ga je brzo stigla. Nepoznati vizantijski vojnik, misleci da je i on zarobljenik, „smrtonosno ga udari po vratnoj zili i na mestu ga usmrti”.
Zauzevsi Zemun, car Manojlo naredi da se, kao simbolican gest, sav kamen koji je tri decenije ranije, u vreme borbi njegovog oca Jovana II i ugarskog kralja, donet iz Beograda i ugradjen u zemunske zidine, vrati na prvobitno mesto.
Manojlo... Ungarikos
Pobeda kod Zemuna otvorila je put Manojlovoj vojsci i za vece pobede od kojih je najznacajnija bila ona nad vojskovodjom Dionizijem, 1167. godine, u kojoj su, kazu hronike, takodje ucestvovale srpske pomocne trupe. Tih godina vizantijska vojska je, poput oluje, otela od Ugarske nekadasnje posede Carigrada: Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Srem. Ponovo se vizantijski orao nadvio nad dalmatinskim gradovima, nad obalama Save, po brdima Bosne i Srbije, nad citavim Balkanom.
Dugogodisnji ugarsko-vizantijski rat najzad je zavrsen 1167. godine zakljucenjem za Vizantiju koliko povoljnog, toliko i neobicnog ugovora. Resenje je, bez sumnje, smislio sam car. Po ugovoru, kralj Stefan III priznavao je pravo na nasledje prestola svoga mladjeg brata Bele i formalno mu dodeljivao podrucja koja mu je otac ostavio na uzivanje, a Vizantija ih vec bila zauzela (Dalmacija, Srem, Hrvatska). Sa svoje strane, Manojlo ce Belu - koji ce veriti Manojlovu kcerku - proglasiti svojim naslednikom. Na ovaj, pomalo neobican nacin, Manojlo je zamislio „objedinjenje” Ugarske i Vizantije koje bi se, u stvari, svelo na ukljucenje Madjarske u Vizantijsko carstvo.
Uspeh u borbama protiv Madjara caru je toliko znacio da je priredio veliku svecanost u Carigradu, a svom imenu, pored ostalih, dodao i nadimak „Ungarikos”.
Dusko Lopandic
link
Car Manojlo osvaja Zemun
Izabran za vizantijskog cara, Manojlo nije oklevao. Odmah je uhapsio svog starijeg brata, pa strica i zeta, odnosno, sve clanove porodice od kojih je mogao da ocekuje otpor. Zatim je sam odredio novog patrijarha ciji je prvi zadatak bio da krunise novog cara. Nakon svecanosti krunisanja u Svetoj Sofiji, ukinuo je sve kaznene mere protiv svojih rodjaka. Njegov polozaj sada je bio osiguran
Vizantijski vojnici iz doba Manojla Komnina
Cudni su putevi Gospodnji, mogao je da razmislja mladi Manojlo Komnin tog suncanog avgustovskog dana 1143. godine dok je sa brze vizantijske ladje posmatrao plavetnilo horizonta nestrpljivo ocekujuci obrise carigradskih bregova. Jos samo pre godinu dana bio je tek najmladji od cetiri odrasla sina cara Jovana II Komnina i carice Irine, nekadasnje ugarske princeze Piroske. Ali, mocna je, i strasna, ruka Gospodnja. U naletu kuge 1142. godine za samo nekoliko nedelja umrli su naslednik prestola Aleksije, a zatim i drugi carev sin Andronik. Sledece godine car Jovan je krenuo u vojni pohod na istok. Tokom jednog predaha u lovu slucajno se ranio u ruku zatrovanom strelom i od toga umro. Pre smrti on je pred citavom vojskom proglasio svog najmladjeg sina Manojla za novog cara.
Sramotno se predadose caru
Najveci deo zivota car je proveo u vojnim pohodima nastavljajuci napore svog oca i dede da obnovi sjaj i moc Vizantijskog carstva. Ratovao je, najvise, protiv Normana sa Sicilije i iz Antiohije, kao i protiv Turaka Seldzuka, ali je vojno i politicki uticao na zbivanja i mnogo sire, od stepa Rusije do Srednjeg istoka. Sa ovakvim hrabrim ratnikom i okretnim vojskovodjom morali su da se nose tokom vise od tri decenije veliki zupani srpskih zemalja, od Urosa II do Stefana Nemanje, kao i njihovi rodjaci koji su vladali u Ugarskoj, kraljica Jelena (kci srpskog zupana Urosa I), ugarski ban Belos (brat kraljice Jelene) i Jelenini potomci - madjarski kraljevi.
Izmedju dve drzave - Vizantije i Ugarske - izmedju dva dvora, tokom deceniju i po vodice se borba na zivot i smrt koja ce obuhvatiti siroke oblasti, od ruskih stepa do jadranskih voda, i cije ce srediste biti prostori na Dunavu i Savi oko Beograda, Zemuna, Braniceva i danasnjeg Srema, kao i srpske zemlje na jugu.
Sredinom 12. veka car Manojlo naredio je da se otpocne sa obnovom Beogradske tvrdjave koja je delimicno lezala u rusevinama posto je prethodnih decenija i u 11. veku vise puta osvajana i unistavana. Dve decenije ranije Ugari su osvojili grad, a kamen iz tvrdjave prenosili da bi sagradili zidine Zemuna. Novo, vizantijsko utvrdjenje podizano je u razdoblju od 1151. do 1165. godine i nalazilo se na prostoru oko danasnjeg spomenika „Pobedniku” u Gornjem gradu na Kalemegdanu.
Godine 1151. car Manojlo usao je s vojskom u ravni Srem, opkolio i zauzeo Zemun, popalio sela, uhvatio silno roblje i poslao ga u Nis. Vizantijski hronicar Kinam opisuje odbranu Zemuna:
„...dogod se nadahu (branioci) da ce im kralj (Geza II, sin kraljice Jelene Srpske, koji je tada ratovao cak u Galiciji) uskoro stici u pomoc, zestoko se odupirahu. Posto se on (kralj) niotkud nije pojavljivao, a Romeji vec behu spremni za borbu na samim zidinama, uplase se pretece opasnosti, te predloze caru da mu predaju tvrdjavu posto oni prethodno zdravi i citavi napuste grad. Kad car to odbi, stavise konopce oko vrata i, skinuvsi kape s glava, sramotno se predase caru. On zabrani Romejima da se iko od ovih ubija...”
Ugarska vojska ipak se na kraju pojavila, ali je predvodio kraljev ujak ban Belos. Belos je izbegavao sukob sa Manojlovim snagama u Sremu. Umesto toga, krenuo je na Branicevo, stratesko mesto na Dunavu preko koga je nadziran saobracaj i trgovina Carigradskim drumom sto je primoralo Vizantince da se privremeno povuku iz Srema. Cuvsi za dolazak ugarske vojske, vizantijske trupe povukle su se na drugu stranu Dunava nocu, „pri svetlosti buktinja koje je u velikom broju car zapalio u logoru. Tada i dve cete pesaka, zaostale na drugoj obali, uspese da se, kad stigose Huni (to jest Ugari), sakriju zavukavsi se u siblje koga je tamo bilo”.
Vizantijske ladje na Dunavu
Nesrecni sin kraljice Jelene
Maja 1162. godine umro je madjarski kralj Geza II, najstariji sin kraljice Jelene Srpske. Ova smrt izazvala je velike smutnje oko nasledja izmedju sinova i unuka slepog Bele II i Jelene Srpske, u koje je bio umesan i nekadasnji ban Belos. Pokojni kralj Geza odredio je za svog naslednika sina Stefana (III), ali ovaj je nakon vizantijskog pohoda uskoro morao da bezi iz zemlje. No, ugarski velikasi, a posebno crkva, odbili su da na prestolu prihvate vizantijskog zeta, drugog Stefana (Gezinog brata), pa je u junu 1162. godine za kralja doveden njegov stariji brat Ladislav II. Novi kralj vladao je, medjutim, samo sest meseci. Umro je u januaru 1163. godine, verovatno otrovan po naredjenju ugarskog nadbiskupa od Ostrogona.
Sada je, najzad, kucnuo cas koji je cekao nekadasnji ban Belos. Za kralja je izabran najmladji brat, koji je bio i carigradski zet i Manojlov kandidat - Stefan (IV). Stefana su podrzavali njegov ujak Belos, bosanski ban Boric, kao i velikasi juzne Ugarske. Stefan IV vratio je ujaku zvanje bana Hrvatske i ponovo ga uvrstio u najuze kraljeve savetnike. Nekoliko meseci kasnije trupe pod vodjstvom bana Belosa ugusile su bunu koju je podigao odbegli nesudjeni naslednik prestola. Iz tog vremena sacuvana je i jedna zanimljiva povelja.
Kralj Stefan potvrdjuje njome presudu koju je Belos doneo u nekom imovinskom sporu, a vodila ju je zagrebacka biskupija. Za kratko vreme ban Belos je osetio da su se vratili dani njegove mladosti kad je imao vlast, uticaj i slavu.
Ali, otpor novom kralju bio je snazan, posebno u redovima katolickih velikodostojnika. Nadbiskup od Ostrogona cak je odbio da krunise Stefana zbog njegovih bliskih veza sa Vizantincima raskolnicima, otpadnicima od vere. Osim toga, Stefan je uskoro pokazao da od vladarskih osobina ima samo bezgranicnu zelju za vlascu. Svojom nesmotrenoscu, plahovi-toscu i uobrazenoscu odbio je od sebe cak i one koji su ga podrzavali, medju njima, izgleda, i svog ujaka.
U odlucnoj bici izmedju dva kralja Stefana (stric i necak) 1164. godine Gezin sin do nogu je potukao stricevu vojsku i ponovo zavladao Ugarskom. Naravno, svi koji su podrzavali prethodnog kralja morali su da izdrze osvetu nove vlasti. U jednoj staroj hronici navodi se da je kralj poslao vojsku u poseban pohod, pod vodjstvom viteza Gotfrida, da kazni bana Borica u Bosni. Boricu se zatim gubi svaki trag. Nakon njega u Bosni ce zavladati potomci Kotromana, jednog od ucesnika kaznenog pohoda.
Nema sumnje da je i ban Belos morao da snosi posledice svoje podrske ranijem kralju, ali one izgleda nisu bile tako surove, imajuci u vidu srodstvo s kraljem i banove ranije zasluge. Kako se ne zna Belosev kraj, neki stariji istoricari pretpostavljali su da je mozda ubijen u smutnjama oko nasledja. Medjutim, odredjeni izvori ukazuju da je Belos verovatno mogao da zadrzi bar nesto od svojih ogromnih poseda u Slavoniji i Madjarskoj, ali se na vlast nikada nije vratio, niti je vise igrao neku znacajniju ulogu u ugarskoj politici.
Borbe oko prestola u Ugarskoj osokolile su cara Manojla da krene u rat protiv nje koji ce trajati vise od pet godina. Svake godine u prolece car je stizao u Beograd odakle je vodio pohode na Srem i druge delove Ugarske postepeno lomeci i nadvladavajuci protivnika.
U tim borbama pravoslavni Sloveni ucestvovali su, bez sumnje, na obe strane. Vizantijski istoricari opisuju svecane i radosne doceke cara i njegove vojske u pojedinim mestima u Sremu, sto potvrdjuje misljenje da je u to vreme bilo dosta pravoslavnog stanovnistva, kao i svestenstva i manastira, u pojedinim delovima Ugarske, posebno onim juznim, blizim vizantijskoj granici.
U ovim borbama grad Zemun je bio glavna meta i vise puta je menjao gospodara. Godine 1165. u Zemunu je otrovan najmladji sin Jelene Srpske, nekadasnji kralj Stefan (IV) koji je odavde, uz vizantijsku pomoc, ponovo pokusavao da pokrene pohod za krunu.
Vizantijski hronicar opisuje da je Stefana otrovao neki Toma koji je sam smislio pogodan nacin. „Kada je jednom Stefan ozledio zilu, njemu je u zavoj ukapan otrov koji je, razlivsi se po celom telu i doprevsi do osetljivih organa, ugasio coveku zivot... I tako on umre, njegov les bude nagrdjen i ostavljen bez sahrane, a Zemun se dogovorno predade Hunima (Ugarima).” Malo ko je zazalio za nestankom ovog plahovitog princa. „Skrnaveci Stefanovo mrtvo telo, Huni (Ugari) nisu ni svete pocasti ucinili, niti su postovali bilo koji drugi obicaj u vezi sa umrlima, nego izbacise telo izvan vrata grada, pustise da ostane nesahranjeno.”
Da li je kraljica Jelena Srpska dozivela ovo zlo doba za njenu porodicu - za njene sinove, za njenog brata - ne znamo pouzdano iako postoje naznake da je umrla 1157. godine. Da je bila jos ziva, nema sumnje da bi se ta odlucna zena umesala u svadje u porodici i da bi bar pokusala da svoju volju usmeri na resavanje ili smirivanje ovih sukoba.
Ali, car Manojlo vec je imao novog kandidata koga ce koristiti u borbi protiv Ugara - mladjeg brata kralja Stefana III. Bio je to Jelenin drugi unuk koji se zvao Bela.
Opsada Zemuna
Lestvicama u grad
Uskoro ce car Manojlo krenuti u protivnapad i, 1165. godine, nakon duze opsade, ponovo zauzeti Zemun. Hronicar pise da je Manojlo dosao do Beograda iz koga je ladjama presao na drugu obalu.
„Tada se caru desi da, pristajuci na neprijateljsko tlo, skoci vise nego sto je trebalo (mulj je, naime, ometao da ladja pristane na suvo), ugane nogu i tesko se ozledi.” Nakon sto je postavio sator, s juzne strane grada, „car prvi podbode konja prema kapiji grada i zabode koplje u nju”.
Nakon priprema Romeji su treceg dana posli u napad. U opsadi su ucestvovale i srpske trupe koje je, verovatno, predvodio srpski veliki zupan Desa.
„Braneci se sa bedema, varvari nekom vriskom i nera-zumljivim vikanjem vazduh ispunjavahu, stalno gadjahu i behu gadjani.” Opsednuti Ugari upucivali su na napadace otrovne strele i sipali kljucalo ulje. U toku opsade posebno se istakao Andronik Komnen, kraljev nemirni rodjak koji se vratio iz Rusije nakon sto mu je Manojlo obecao pomilovanje. Andronik je napravio posebnu spravu sto je bacala ogromno kamenje na zidine Zemuna i to je na kraju omogucilo Romejima da prodru u grad. Hronicari navode da je bilo ljudi koji su unutar zidina pomagali romejsku vojsku. Bili su to, verovatno, pravoslavci, mozda Sloveni, u sluzbi Ugara.
„...Zorom po treci put pokusase da osvoje grad. Ponovo se bitka razbukta, te Huni (to jest Madjari) sa bedema odbijahu romejsku vojsku kamenjem, strelama i svim sto se naslo, a ovi jos jace nego ranije potkopavahu temelje zidina i bacackim spravama razbijahu kamene otvore.” Hronicar ne propusta da uzgred napravi hvalospev caru. Prica se da je u toku bitke „car, opazivsi da ce jedan romejski vojnik pouzdano biti pogodjen, pritrcao i podmetnuo stit, i tako zastitio coveka od strele i spasao ga.” Nakon sto se pod udarom bacackih sprava srusio zid, „Romeji se lestvicama uspese i udjose u grad”.
Nikita Honijat, vizantijski hronicar i ocevidac posebno upecatljivo oslikava pojedine prizore u gradu u koji je upravo usla vojska. „Sa velikom zestinom Romeji ubijahu ljude kao ovce... Blago se raznosilo i odeca i srebreno posudje i sva imovina njihova se grabila.”
On opisuje zenu - vracaru koju je strela tesko ranila u zadnji deo tela nakon sto je, zadizuci suknju, pokusala da baci vradzbine na Romeje. Prikazuje i potresni prizor kada jedan od stanovnika, „cuven po bogatstvu i znatna roda”, gledajuci kako neki romejski vojnik zlostavlja njegovu lepu zenu, „i posto nije mogao da se odupre nadmocnome niti da silu silom suzbije... donese odluku koja nije bila niska, ni drska, ni nepravicna i... zari u srce svoje najdraze mali mac koji je uvek nosio sa sobom”. Honijat pominje i kobne zabune u toku pljacke, poput slucaja vojnika - Romeja - koji je na glavu stavio otetu ugarsku kapu pogubivsi njenog ranijeg vlasnika. Ali, kazna ga je brzo stigla. Nepoznati vizantijski vojnik, misleci da je i on zarobljenik, „smrtonosno ga udari po vratnoj zili i na mestu ga usmrti”.
Zauzevsi Zemun, car Manojlo naredi da se, kao simbolican gest, sav kamen koji je tri decenije ranije, u vreme borbi njegovog oca Jovana II i ugarskog kralja, donet iz Beograda i ugradjen u zemunske zidine, vrati na prvobitno mesto.
Manojlo... Ungarikos
Pobeda kod Zemuna otvorila je put Manojlovoj vojsci i za vece pobede od kojih je najznacajnija bila ona nad vojskovodjom Dionizijem, 1167. godine, u kojoj su, kazu hronike, takodje ucestvovale srpske pomocne trupe. Tih godina vizantijska vojska je, poput oluje, otela od Ugarske nekadasnje posede Carigrada: Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Srem. Ponovo se vizantijski orao nadvio nad dalmatinskim gradovima, nad obalama Save, po brdima Bosne i Srbije, nad citavim Balkanom.
Dugogodisnji ugarsko-vizantijski rat najzad je zavrsen 1167. godine zakljucenjem za Vizantiju koliko povoljnog, toliko i neobicnog ugovora. Resenje je, bez sumnje, smislio sam car. Po ugovoru, kralj Stefan III priznavao je pravo na nasledje prestola svoga mladjeg brata Bele i formalno mu dodeljivao podrucja koja mu je otac ostavio na uzivanje, a Vizantija ih vec bila zauzela (Dalmacija, Srem, Hrvatska). Sa svoje strane, Manojlo ce Belu - koji ce veriti Manojlovu kcerku - proglasiti svojim naslednikom. Na ovaj, pomalo neobican nacin, Manojlo je zamislio „objedinjenje” Ugarske i Vizantije koje bi se, u stvari, svelo na ukljucenje Madjarske u Vizantijsko carstvo.
Uspeh u borbama protiv Madjara caru je toliko znacio da je priredio veliku svecanost u Carigradu, a svom imenu, pored ostalih, dodao i nadimak „Ungarikos”.
Dusko Lopandic
link