Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 21:45:22 GMT -5
Vizantijske price
Od konjusara do cara
Ako ste mislili da se samo u bajkama moze desiti da neki konjusar postane car, prevarili ste se! Istorija nas uci da je toga bilo i u stvarnom zivotu, a jedan od najboljih primera je vizantijski car Vasilije Prvi Makedonac!
Orao nadlece malog Vasilija
U jednom trackom selu, u porodici siromasnog seljaka, mozda jermenskog doseljenika, rodio se decak kome su dali ime Vasilije. U istoriji je poznat kao Vasilije Makedonac jer je u vreme njegovog rodjenja taj deo Trakije pripadao temi, odnosno, vojno-administrativnoj jedinici koja se zvala Makedonija. Kako smatraju pojedini naucnici, Vasilije je dosao na svet 830. ili 835. godine dok neki kao datum njegovog rodjenja navode 25. maj 836. godine.
Nekoliko cudnovatih dogadjaja nagovestilo je blistavu buducnost tek rodjenom decaku. Dok su jednog sparnog letnjeg dana njegovi roditelji radili na njivi, sina su ostavili u hladovini gde je zaspao. Tada se pojavio orao i, krstareci, zaklonio ga senkom svojih krila. Vasilijeva majka najpre se uplasila i pokusala da otera pticu, ali kada se orao vratio, njoj je bilo jasno da se radi o Bozjem znaku. Osim toga, ona je, navodno, u snu videla kako iz njene utrobe izlazi zlatno drvo puno zlatnog cveca i voca koje je postalo veliko i bacalo je senku na celu kucu. Drugi put, ponovo u snu, Vasilijevoj majci javio se prorok Ilija kao visoki starac sa sedom bradom iz cijih je usta lizao plamen koji je njenom sinu predskazao uspeh i srecu.
Oceva smrt tesko je pogodila porodicu i Vasilije, koji je morao da brine o majci i sestrama, shvatio je da od zemljoradnje moze da se zivi tesko i oskudno. Zato je odlucio da okusa srecu i krenuo u Carigrad. Jednog kasnog nedeljnog popodneva usao je kroz Zlatnu kapiju u „caricu gradova”. Izvori kazu da je bio siromasno odeven i da je imao samo zavezljaj i stap koji su ujedno bili i njegova celokupna imovina. Najpre je u cudu gledao prostrane ulice i velika zdanja grada na Bosforu, a s nailaskom noci morao je da potrazi nekakav smestaj. Buduci da u vizantijskoj prestonici nikoga nije poznavao, a vec je bio premoren dugim putovanjem i plimom neobicnih utisaka koji su ga zapljusnuli po prispecu u Konstantinopolis, on je legao pod trem znamenitog manastira Svetog Diomeda i zaspao cvrstim snom.
Mali Teofil i veliki Vasilije
Iguman toga manastira usnio je u toku noci cudan san: javio mu se neki nepoznati glas i porucio mu da izadje i otvori vrata caru. Onako bunovan, prenut iz sna, on je pogledao ispred vrata, ali kako nikog nije primetio, vratio se u krevet. Tek sto ga je san savladao, ponovo mu se javio isti glas i rekao da izadje i pozdravi cara. Vec prilicno smeteni duhovnik jos jednom je izasao pred vrata i primetio samo neznanca u ritama, pa se vratio u postelju. Cim je utonuo u san, nepoznati glas strogo mu je zapovedio: „Izadji i uvedi onoga sto spava na stepenistu. On je car!” Sad vec sasvim preplasen, iguman manastira Svetog Diomeda je izasao, probudio Vasilija, pozvao ga da udje i posadio za sto da vecera. Ujutru mu je dao da se okupa i spremio mu novo odelo.
Iguman je imao brata, po zanimanju lekara, koji je stasitog i naocitog mladica, kako ga je video, smesta preporucio jednom svom uglednom pacijentu, rodjaku cara Mihaila Treceg (842-867), koji se zvao Teofil, ali su ga zbog malog rasta prozvali Teofilica (mali Teofil). Slabasne gradje, ovaj plemic je voleo da bude okruzen slugama gorostasne visine i ogromne snage. Oblacio ih je u sjajnu odecu i uzivao da se s njima sepuri gradskim ulicama. Kad je video Vasilija, odmah ga je uzeo u svoju sluzbu.
Posle izvesnog vremena, Vasilija su upoznali najugledniji ljudi Vizantijskog carstva. Uprilicen je svecani rucak na carskom dvoru na koji je pozvan veliki broj zvanica kao i bugarski poslanici na proputovanju kroz prestonicu na Bosforu. Pri kraju rucka, kako je bilo uobicajeno, priredjeno je takmicenje rvaca koji je trebalo da zabave prisutne. Razmetljivi Bugari tvrdili su da oni imaju takvog atletu koji ce pobediti sve vizantijske protivnike. I, zaista, snazni Bugarin savladao je sve romejske rvace.
San Vasilijeve majke
Vizantinci, potisteni sto je jedan varvarin nadmasio njihove borce, tesko su podneli poraz. Ali, Teofilica, koji se takodje nalazio na svecanom rucku, samouvereno je izjavio da ce njegov sluga pobediti Bugarina. Odmah su iznova pripremili boriliste, dvoranu posuli peskom da bi nacinili podesnu podlogu za borce i pobedonosni Bugarin uhvatio se u kostac sa Vasilijem.
Bugarski rvac napregao se iz petnih zila ne bi li podigao uvis vizantijskog konjusara. Medjutim, desilo se suprotno: snazniji Vasilije podigao je Bugarina, okrenuo ga oko sebe i spretnim zahvatom, koji je tada bio cuven u borilackim vestinama, bacio ga na zemlju. Uzbudjeni Vizantinci, kojima je gorostasni konjusar spasao cast, gromko su pozdravljali svog pobednika dok je na drugoj strani povredjeni i onesvesceni bugarski rvac jedva dolazio sebi. Ovim podvigom Vasilije je na sebe skrenuo paznju: visoki dvorski krugovi dobro su upamtili mladog konjusara.
Ubrzo posle ovog dogadjaja car Mihailo Treci dobio je od jednog provincijskog namesnika na poklon veoma lepog konja. Kada je prisao da mu pogleda zube, konj se toliko uplasio i propeo da ni car ni njegovi konjusari nikako nisu mogli da ga ukrote. Ponovo se umesao Teofilica i rekao vasilevsu: „Gospodaru, kod kuce imam jednog mladog coveka koji ume s konjima. Zove se Vasilije.”
Ne oklevajuci, doveli su konjusara koji je, kako belezi jedan vizantijski pisac, bio „drugi Aleksandar na drugom Bukefalu”. On je uzjahao nepokornog pastuva i samo nekoliko trenutaka bilo mu je dovoljno da dovede u red do tada neukrotivu zivotinju.
Odusevljeni Mihailo Treci, neku godinu mladji od Vasilija, primorao je svog rodjaka Teofilicu da mu ustupi konjusara. Onda je, jos pod snaznim utiskom onog sto se dogodilo, svog novog slugu odveo kako bi ga pokazao majci - carici Teodori. Dok joj je sin ushiceno pricao o svom novom konjusaru, ona je cutke i podozrivo gledala stasitog dosljaka. Bilo je ocigledno da ne deli sinovljevu radost. Kada je Vasilije otisao, Teodora je zabrinuto rekla sinu: „Bolje da ga nikada nisi upoznao! On ce unistiti nas rod!”
Iguman manastira Sv. Diomeda i Vasilije
„Onaj koji spava pored”
Bilo je potrebno desetak godina da se ostvare caricine prorocke reci. U medjuvremenu se Vasilije postojano uspinjao na vizantijskoj hijerarhijskoj lestvici, a na ruku mu je isao i povoljan sticaj okolnosti. Tada je najmocniji u Vizantiji bio carev ujak Varda, covek raskosnih drzavnickih sposobnosti. On je 865. godine uklonio parakimomena Damjana, cijeg se uticaja pribojavao, i na njegovo mesto doveden je Vasilije. Parakimomen (grcki: „onaj koji spava pored”) bio je nacelnik carske loznice, svojevrsni „cuvar” vasilevsove spavace sobe, i zahvaljujuci cinjenici da je boravio tik uz cara imao je mogucnost da bude na izvoristu dragocenih podataka. Ova duznost je uglavnom bila rezervisana za evnuhe, ali je u Vasilijevom slucaju napravljen izuzetak. Ubrzo se Varda pokajao sto je uzdigao Vasilija i to je izrazio recima: „Ja sam oterao lisicu, ali sam na njeno mesto doveo lava koji ce nas sve progutati!”
Usledio je obracun carevog ujaka i doskorasnjeg carevog konjusara. Prilikom pohoda na Krit, ostrvo koje su Vizantincima preoteli Arabljani, Vasilije i njegovi ljudi ubili su Vardu u aprilu 866. godine.
Jos opcinjeni Mihailo Treci vec sledeceg meseca po povratku u Carigrad dao je krunu cara savladara svom ljubimcu. Tako je dosljak iz Trakije i zvanicno postao drugi covek Carstva i predstojao mu je jos samo jedan korak da stigne na sam vrh. Zaziruci od vasilevsove cudljive i katkad neuravnotezene prirode, Vasilije nije nista hteo da prepusti slucaju. Smislio je zaveru: posle dvorske gozbe njegovi ljudi su, u noci izmedju 23. i 24. septembra 867. godine, ubili pijanog cara u njegovoj spavacoj sobi. Amorijsku dinastiju smenila je nova - makedonska dinastija - pokazace se najslavnija vizantijska dinastija koja je gotovo dva stoleca vladala carstvom Romeja (867-1056).
Vrtoglavi uspon slavoljubivog i bezobzirnog dosljaka, okicen legendama koje nisu lisene istorijske podloge, ubedljivo je svedocanstvo o tome da je put do vizantijskog prestola bio otvoren za svakoga i da je i najveci nikogovic mogao da se popne na samo celo romejske vrhuske. To je bilo svojstveno ranoj (4-7. vek) i srednjoj Vizantiji (7-11. vek), ali je u poznom Carstvu (11-15. vek) car mogao da postane samo clan neke od najuglednijih plemickih porodica.
Vasilije pobedjuje bugarskog rvaca
Vasilije „plemeniti”
Vasilije Prvi Makedonac (867-886) pokazao je tokom dvadesetogodisnje vladavine da je bio dostojan da ponese krunu vizantijskog cara. Razboritom i spretnom politikom, kako
unutrasnjom tako i spoljasnjom, umnogome je unapredio Carstvo.
Da bi se donekle ublazio Vasilijev mracni i nasilni dolazak na carigradski tron, njegovi potomci - sin Lav Sesti Mudri (886-912) i unuk Konstantin Sedmi Porfirogenit (912-959) - a s njima i gotovo celokupna zvanicna istoriografija makedonske dinastije, posegli su za izmisljenim genealogijama. Oni su u Vasiliju, s jedne strane, videli dalekog potomka Arsakida, poznate parcanske vladarske kuce koju je u 3. veku pre nase ere osnovao Arsak Prvi, i za koju su kasnije rodbinski bili povezani persijski Sasanidi, kao i mlada jermenska drzava. Sa majcine strane Vasilije je navodno bio povezan sa Konstantinom Velikim, a po nekima se sa „obe strane gordio sjajem Aleksandra Velikog.”
Zanimljivo je napomenuti da kasniji vizantijski pisci na razlicite nacine prihvataju ove neverovatne pretpostavke. Na primer, Jovan Skilica u 11. veku poklanja im, bez trunke intelektualne sumnje, bezuslovno poverenje. Za razliku od Skilice, Jovan Zonara - prva polovina 12. veka - odbacuje citavu pricu o drevnoj plemenitosti Vasilijevog roda i belezi da je osnivac makedonske dinastije poticao „iz Makedonije, od beznacajnih i nepoznatih otaca, iako je neko od onih koji su o njemu pisali izmisljao da vodi poreklo od Arsakida”.
Jos jedna legenda, koja primamljivo zvuci ali pati od pomanjkanja istorijske verodostojnosti, doprinosi novoj tajnovitosti vezanoj za ime Vasilija Prvog Makedonca. Radi se o cudesnoj reci VEKLAS, sastavljenoj od pocetnih slova imena njegove najuze porodice, najpre samog Vasilija, zatim njegove supruge Evdokije, i, naposletku, njihovih sinova Konstantina, Lava, Aleksandra i Stefana. Ovaj akrostih zabelezio je vaseljenski patrijarh Fotije (858-867, 877-886) koji donosi i ostale price o Vasilijevoj „plemenitosti”.
Kako je zapisao vizantijski pisac Nikita David Paflagonac, genealogiju osnivaca makedonske dinastije sastavio je upravo carigradski prvosvestenik koji je uz pomoc jednog duhovnika ispisao citav splet lazi „aleksandrijskim pismenima na najstarijoj hartiji, podrazavajuci doista drevni rukopis... presvukao ga prastarim koricama koje je digao sa neke prastare knjige” i to svoje delo krisom smestio medju ostale knjige dvorske biblioteke. Ostavljajuci po strani istinitost ove zanimljive price Nikite Davida Paflagonca, namece se vazan zakljucak da su i sami Vizantinci bili i te kako svesni da genealogije mogu biti falsifikovane i da su mnoge od njih zaista krivotvorene. Izmisljanje legendi nije bilo svojstveno samo Vizantiji, nego i citavom nizu ostalih drzava srednjovekovnog sveta, a, nije preterano reci, lazne genealogije proturaju se i u nase vreme. i nije mali broj onih koji u tako iskovane genealogije slepo veruju. Kako bilo, malo verovatnom cini se pretpostavka da Vasilije Makedonac, dovoljno umesan i pronicljiv da od konjusara postane vasilevs, nije bio upoznat sa sastavljanjem „isfabrikovane” genealogije koja proslavlja starinu njegovog carskog doma.
Radivoj Radic
link
Od konjusara do cara
Ako ste mislili da se samo u bajkama moze desiti da neki konjusar postane car, prevarili ste se! Istorija nas uci da je toga bilo i u stvarnom zivotu, a jedan od najboljih primera je vizantijski car Vasilije Prvi Makedonac!
Orao nadlece malog Vasilija
U jednom trackom selu, u porodici siromasnog seljaka, mozda jermenskog doseljenika, rodio se decak kome su dali ime Vasilije. U istoriji je poznat kao Vasilije Makedonac jer je u vreme njegovog rodjenja taj deo Trakije pripadao temi, odnosno, vojno-administrativnoj jedinici koja se zvala Makedonija. Kako smatraju pojedini naucnici, Vasilije je dosao na svet 830. ili 835. godine dok neki kao datum njegovog rodjenja navode 25. maj 836. godine.
Nekoliko cudnovatih dogadjaja nagovestilo je blistavu buducnost tek rodjenom decaku. Dok su jednog sparnog letnjeg dana njegovi roditelji radili na njivi, sina su ostavili u hladovini gde je zaspao. Tada se pojavio orao i, krstareci, zaklonio ga senkom svojih krila. Vasilijeva majka najpre se uplasila i pokusala da otera pticu, ali kada se orao vratio, njoj je bilo jasno da se radi o Bozjem znaku. Osim toga, ona je, navodno, u snu videla kako iz njene utrobe izlazi zlatno drvo puno zlatnog cveca i voca koje je postalo veliko i bacalo je senku na celu kucu. Drugi put, ponovo u snu, Vasilijevoj majci javio se prorok Ilija kao visoki starac sa sedom bradom iz cijih je usta lizao plamen koji je njenom sinu predskazao uspeh i srecu.
Oceva smrt tesko je pogodila porodicu i Vasilije, koji je morao da brine o majci i sestrama, shvatio je da od zemljoradnje moze da se zivi tesko i oskudno. Zato je odlucio da okusa srecu i krenuo u Carigrad. Jednog kasnog nedeljnog popodneva usao je kroz Zlatnu kapiju u „caricu gradova”. Izvori kazu da je bio siromasno odeven i da je imao samo zavezljaj i stap koji su ujedno bili i njegova celokupna imovina. Najpre je u cudu gledao prostrane ulice i velika zdanja grada na Bosforu, a s nailaskom noci morao je da potrazi nekakav smestaj. Buduci da u vizantijskoj prestonici nikoga nije poznavao, a vec je bio premoren dugim putovanjem i plimom neobicnih utisaka koji su ga zapljusnuli po prispecu u Konstantinopolis, on je legao pod trem znamenitog manastira Svetog Diomeda i zaspao cvrstim snom.
Mali Teofil i veliki Vasilije
Iguman toga manastira usnio je u toku noci cudan san: javio mu se neki nepoznati glas i porucio mu da izadje i otvori vrata caru. Onako bunovan, prenut iz sna, on je pogledao ispred vrata, ali kako nikog nije primetio, vratio se u krevet. Tek sto ga je san savladao, ponovo mu se javio isti glas i rekao da izadje i pozdravi cara. Vec prilicno smeteni duhovnik jos jednom je izasao pred vrata i primetio samo neznanca u ritama, pa se vratio u postelju. Cim je utonuo u san, nepoznati glas strogo mu je zapovedio: „Izadji i uvedi onoga sto spava na stepenistu. On je car!” Sad vec sasvim preplasen, iguman manastira Svetog Diomeda je izasao, probudio Vasilija, pozvao ga da udje i posadio za sto da vecera. Ujutru mu je dao da se okupa i spremio mu novo odelo.
Iguman je imao brata, po zanimanju lekara, koji je stasitog i naocitog mladica, kako ga je video, smesta preporucio jednom svom uglednom pacijentu, rodjaku cara Mihaila Treceg (842-867), koji se zvao Teofil, ali su ga zbog malog rasta prozvali Teofilica (mali Teofil). Slabasne gradje, ovaj plemic je voleo da bude okruzen slugama gorostasne visine i ogromne snage. Oblacio ih je u sjajnu odecu i uzivao da se s njima sepuri gradskim ulicama. Kad je video Vasilija, odmah ga je uzeo u svoju sluzbu.
Posle izvesnog vremena, Vasilija su upoznali najugledniji ljudi Vizantijskog carstva. Uprilicen je svecani rucak na carskom dvoru na koji je pozvan veliki broj zvanica kao i bugarski poslanici na proputovanju kroz prestonicu na Bosforu. Pri kraju rucka, kako je bilo uobicajeno, priredjeno je takmicenje rvaca koji je trebalo da zabave prisutne. Razmetljivi Bugari tvrdili su da oni imaju takvog atletu koji ce pobediti sve vizantijske protivnike. I, zaista, snazni Bugarin savladao je sve romejske rvace.
San Vasilijeve majke
Vizantinci, potisteni sto je jedan varvarin nadmasio njihove borce, tesko su podneli poraz. Ali, Teofilica, koji se takodje nalazio na svecanom rucku, samouvereno je izjavio da ce njegov sluga pobediti Bugarina. Odmah su iznova pripremili boriliste, dvoranu posuli peskom da bi nacinili podesnu podlogu za borce i pobedonosni Bugarin uhvatio se u kostac sa Vasilijem.
Bugarski rvac napregao se iz petnih zila ne bi li podigao uvis vizantijskog konjusara. Medjutim, desilo se suprotno: snazniji Vasilije podigao je Bugarina, okrenuo ga oko sebe i spretnim zahvatom, koji je tada bio cuven u borilackim vestinama, bacio ga na zemlju. Uzbudjeni Vizantinci, kojima je gorostasni konjusar spasao cast, gromko su pozdravljali svog pobednika dok je na drugoj strani povredjeni i onesvesceni bugarski rvac jedva dolazio sebi. Ovim podvigom Vasilije je na sebe skrenuo paznju: visoki dvorski krugovi dobro su upamtili mladog konjusara.
Ubrzo posle ovog dogadjaja car Mihailo Treci dobio je od jednog provincijskog namesnika na poklon veoma lepog konja. Kada je prisao da mu pogleda zube, konj se toliko uplasio i propeo da ni car ni njegovi konjusari nikako nisu mogli da ga ukrote. Ponovo se umesao Teofilica i rekao vasilevsu: „Gospodaru, kod kuce imam jednog mladog coveka koji ume s konjima. Zove se Vasilije.”
Ne oklevajuci, doveli su konjusara koji je, kako belezi jedan vizantijski pisac, bio „drugi Aleksandar na drugom Bukefalu”. On je uzjahao nepokornog pastuva i samo nekoliko trenutaka bilo mu je dovoljno da dovede u red do tada neukrotivu zivotinju.
Odusevljeni Mihailo Treci, neku godinu mladji od Vasilija, primorao je svog rodjaka Teofilicu da mu ustupi konjusara. Onda je, jos pod snaznim utiskom onog sto se dogodilo, svog novog slugu odveo kako bi ga pokazao majci - carici Teodori. Dok joj je sin ushiceno pricao o svom novom konjusaru, ona je cutke i podozrivo gledala stasitog dosljaka. Bilo je ocigledno da ne deli sinovljevu radost. Kada je Vasilije otisao, Teodora je zabrinuto rekla sinu: „Bolje da ga nikada nisi upoznao! On ce unistiti nas rod!”
Iguman manastira Sv. Diomeda i Vasilije
„Onaj koji spava pored”
Bilo je potrebno desetak godina da se ostvare caricine prorocke reci. U medjuvremenu se Vasilije postojano uspinjao na vizantijskoj hijerarhijskoj lestvici, a na ruku mu je isao i povoljan sticaj okolnosti. Tada je najmocniji u Vizantiji bio carev ujak Varda, covek raskosnih drzavnickih sposobnosti. On je 865. godine uklonio parakimomena Damjana, cijeg se uticaja pribojavao, i na njegovo mesto doveden je Vasilije. Parakimomen (grcki: „onaj koji spava pored”) bio je nacelnik carske loznice, svojevrsni „cuvar” vasilevsove spavace sobe, i zahvaljujuci cinjenici da je boravio tik uz cara imao je mogucnost da bude na izvoristu dragocenih podataka. Ova duznost je uglavnom bila rezervisana za evnuhe, ali je u Vasilijevom slucaju napravljen izuzetak. Ubrzo se Varda pokajao sto je uzdigao Vasilija i to je izrazio recima: „Ja sam oterao lisicu, ali sam na njeno mesto doveo lava koji ce nas sve progutati!”
Usledio je obracun carevog ujaka i doskorasnjeg carevog konjusara. Prilikom pohoda na Krit, ostrvo koje su Vizantincima preoteli Arabljani, Vasilije i njegovi ljudi ubili su Vardu u aprilu 866. godine.
Jos opcinjeni Mihailo Treci vec sledeceg meseca po povratku u Carigrad dao je krunu cara savladara svom ljubimcu. Tako je dosljak iz Trakije i zvanicno postao drugi covek Carstva i predstojao mu je jos samo jedan korak da stigne na sam vrh. Zaziruci od vasilevsove cudljive i katkad neuravnotezene prirode, Vasilije nije nista hteo da prepusti slucaju. Smislio je zaveru: posle dvorske gozbe njegovi ljudi su, u noci izmedju 23. i 24. septembra 867. godine, ubili pijanog cara u njegovoj spavacoj sobi. Amorijsku dinastiju smenila je nova - makedonska dinastija - pokazace se najslavnija vizantijska dinastija koja je gotovo dva stoleca vladala carstvom Romeja (867-1056).
Vrtoglavi uspon slavoljubivog i bezobzirnog dosljaka, okicen legendama koje nisu lisene istorijske podloge, ubedljivo je svedocanstvo o tome da je put do vizantijskog prestola bio otvoren za svakoga i da je i najveci nikogovic mogao da se popne na samo celo romejske vrhuske. To je bilo svojstveno ranoj (4-7. vek) i srednjoj Vizantiji (7-11. vek), ali je u poznom Carstvu (11-15. vek) car mogao da postane samo clan neke od najuglednijih plemickih porodica.
Vasilije pobedjuje bugarskog rvaca
Vasilije „plemeniti”
Vasilije Prvi Makedonac (867-886) pokazao je tokom dvadesetogodisnje vladavine da je bio dostojan da ponese krunu vizantijskog cara. Razboritom i spretnom politikom, kako
unutrasnjom tako i spoljasnjom, umnogome je unapredio Carstvo.
Da bi se donekle ublazio Vasilijev mracni i nasilni dolazak na carigradski tron, njegovi potomci - sin Lav Sesti Mudri (886-912) i unuk Konstantin Sedmi Porfirogenit (912-959) - a s njima i gotovo celokupna zvanicna istoriografija makedonske dinastije, posegli su za izmisljenim genealogijama. Oni su u Vasiliju, s jedne strane, videli dalekog potomka Arsakida, poznate parcanske vladarske kuce koju je u 3. veku pre nase ere osnovao Arsak Prvi, i za koju su kasnije rodbinski bili povezani persijski Sasanidi, kao i mlada jermenska drzava. Sa majcine strane Vasilije je navodno bio povezan sa Konstantinom Velikim, a po nekima se sa „obe strane gordio sjajem Aleksandra Velikog.”
Zanimljivo je napomenuti da kasniji vizantijski pisci na razlicite nacine prihvataju ove neverovatne pretpostavke. Na primer, Jovan Skilica u 11. veku poklanja im, bez trunke intelektualne sumnje, bezuslovno poverenje. Za razliku od Skilice, Jovan Zonara - prva polovina 12. veka - odbacuje citavu pricu o drevnoj plemenitosti Vasilijevog roda i belezi da je osnivac makedonske dinastije poticao „iz Makedonije, od beznacajnih i nepoznatih otaca, iako je neko od onih koji su o njemu pisali izmisljao da vodi poreklo od Arsakida”.
Jos jedna legenda, koja primamljivo zvuci ali pati od pomanjkanja istorijske verodostojnosti, doprinosi novoj tajnovitosti vezanoj za ime Vasilija Prvog Makedonca. Radi se o cudesnoj reci VEKLAS, sastavljenoj od pocetnih slova imena njegove najuze porodice, najpre samog Vasilija, zatim njegove supruge Evdokije, i, naposletku, njihovih sinova Konstantina, Lava, Aleksandra i Stefana. Ovaj akrostih zabelezio je vaseljenski patrijarh Fotije (858-867, 877-886) koji donosi i ostale price o Vasilijevoj „plemenitosti”.
Kako je zapisao vizantijski pisac Nikita David Paflagonac, genealogiju osnivaca makedonske dinastije sastavio je upravo carigradski prvosvestenik koji je uz pomoc jednog duhovnika ispisao citav splet lazi „aleksandrijskim pismenima na najstarijoj hartiji, podrazavajuci doista drevni rukopis... presvukao ga prastarim koricama koje je digao sa neke prastare knjige” i to svoje delo krisom smestio medju ostale knjige dvorske biblioteke. Ostavljajuci po strani istinitost ove zanimljive price Nikite Davida Paflagonca, namece se vazan zakljucak da su i sami Vizantinci bili i te kako svesni da genealogije mogu biti falsifikovane i da su mnoge od njih zaista krivotvorene. Izmisljanje legendi nije bilo svojstveno samo Vizantiji, nego i citavom nizu ostalih drzava srednjovekovnog sveta, a, nije preterano reci, lazne genealogije proturaju se i u nase vreme. i nije mali broj onih koji u tako iskovane genealogije slepo veruju. Kako bilo, malo verovatnom cini se pretpostavka da Vasilije Makedonac, dovoljno umesan i pronicljiv da od konjusara postane vasilevs, nije bio upoznat sa sastavljanjem „isfabrikovane” genealogije koja proslavlja starinu njegovog carskog doma.
Radivoj Radic
link