Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 21:55:13 GMT -5
Veliki Vizantijski porazi
Ko je ubio vasilevsa?
Kako je ispravno i pronicljivo primeceno, Vizantija je jedina drzava s ove strane Kineskog zida koja je bez prekida opstala od antickih vremena do zore modernog doba. Ona je postojala vise od hiljadu godina, dozivljavala velike uspone, ali i duboke krize. U tom ogromnom razdoblju prosla je dugacak put od svetske sile koja se rasprostire na tri kontinenta - Evropi, Aziji i Africi - do patuljaste drzave na istocnom Sredozemlju koja moze da se uporedi s nejakim organizmom na kom se nalazi ogromna glava - Carigrad. U odnosu na okolne narode, bilo da se radilo o Persijancima, Gotima, Avarima, Bugarima, Pecenezima, Rusima, Arabljanima, Kumanima, Ugrima, Srbima, Turcima (kako Seldzucima tako i Osmanlijama), vizantijska istorija poznavala je mnogobrojne pobede, ali i prilican broj teskih poraza...
Hadrijanopolj, 378. godine
Godine 375. Huni su prosli kroz Vrata naroda, prostor izmedju planine Urala i Kaspijskog jezera, i potisnuli Gote koji su tada obitavali na tlu sadasnje juzne Rusije. Zapadni Goti pristigli su na granice Carstva, a car Valens (364-378) dozvolio im je da se nasele u Trakijskoj dijecezi. Zbog zloupotreba rimskih cinovnika uskoro je izbio ustanak. Zapadnim Gotima pridruzili su se Istocni Goti i deo Huna, pa je cela Trakija bila preplavljena varvarima.
U tom opasnom trenutku car Valens je napustio istocno ratiste, gde se ratovalo protiv Persije, i pohitao na Balkansko poluostrvo. Do sukoba sa varvarima doslo je nadomak Hadrijanopolja (Jedrena), 9. avgusta 378. godine, gde je rimska vojska potpuno porazena.
Amijan Marcelin, najbolji istoricar 4. veka, daje uzbudljiv opis ove bitke: „I kad je sa svih strana zazvecalo oruzje i strele, (boginja) Belona je, besneci preko svake mere, duvala u zlokobne trube oznacujuci propast Rimljana... Zatim su se vojske sukobile, kao kljunovi ladja, i, potiskujuci se naizmenicno, bacale se tamo-amo, kao na talasima... A od oblaka prasine nije moglo da se vidi nebo, koje je odjekivalo od uzasnih krikova ...i sa obeju strana udarci seciva probijali su kacige i oklope...A na zemlji su lezale gomile leseva, obeju sukobljenih strana, tako da su polja bila puna poginulih, i vapaji umirucih, ranjenih teskim ranama, ulivali su ogroman strah onom ko ih cuje”.
I sam Valens, kome hrabrost nije nedostajala, nasao je smrt na bojistu. Prema jednima, najpre je bio opasno ranjen strelom, a onda je izdahnuo, ali njegovo telo nije nadjeno. Prema drugima, izgoreo je u jednoj seoskoj kuci koju su Goti, ne znajuci da je ranjeni car unutra, zapalili. Amijan Marcelin uporedio je ovaj poraz sa rimskim porazom kod Kane, cuvenom bitkom iz anticke istorije kada je 2. avgusta 216. godine pre nase ere Hanibal pobedio Rimljane.
Jarmuk, 636. godine
Sve do prvih decenija 7. stoleca Arabljani, koji su vekovima bili susedi Vizantijskog carstva, nisu narocito znacajan politicki cinilac. Ali, onda je Muhamed ujedinio ovaj mnogoljudni narod, stvorio im drzavu i doneo islam. Na krilima nove vere Arabljani su vec nekoliko godina posle prorokove smrti krenuli u osvajanja. Prve na udaru bile su Vizantija i Persija, upravo izasle iz dugogodisnjeg i iscrpljujuceg medjusobnog rata. Dok je Persija brzo podlegla, Vizantijsko carstvo odolelo je najezdi Arabljana. Ostaje ipak cinjenica da od prvog sukoba, 634. godine, do arabljanske opsade Carigrada (674-678), dakle, u rasponu od pola stoleca, Vizantija nije znala ni za jednu znacajniju pobedu.
Jedan od najvaznijih dogadjaja u navedenom razdoblju bila je cuvena bitka na reci Jarmuku - istocnoj pritoci Jordana - 20. avgusta 636. godine, u kojoj su Arabljani potpuno satrli vizantijske odrede. Posle nekoliko poraza koje je pretrpeo Teodor, brat vasilevsa Iraklija (610-641), car je pokrenuo ogromnu ali saroliku vojsku predvodjenu Teodorom Triturijem. U toj vojsci bilo je i Jermena, Persijanaca, cak i arabljanskih placenika. Prema hronicaru Teofanu, svaka od ove dve vojske imala je po 40.000 vojnika, ali neki savremeni istrazivaci, posle iscitavanja svih raspolozivih izvora, smatraju da je Vizantinaca i njihovih saveznika bilo mnogo vise: navodno, cak 100.000 prema 24.000. Utisak je da je broj hriscanskih vojnika ipak preuvelican.
Dan je bio topao, pravi letnji, pritiskala je omorina dok je vetar nosio oblake peska i prasine prema jednom od najsuvljih mesta u pustinji koje su spretno odabrale arabljanske vojskovodje. Svesni da se ovde prvi put suocavaju sa mnogobrojnom i ozbiljnom vojskom, Arabljani su pokazali da su dorasli trenutku. Ostavljajuci po strani dotadasnje medjusobno suparnistvo, vojskovodje su za glavnokomandujuceg izabrale najsposobnijeg - Halid ibn Saida - koji je umom i hrabroscu nadmasivao ostale. Bitka na Jarmuku bila je jedna od najkrvavijih u istoriji arabljanskih ratova.
Pod pritiskom vizantijske konjice muslimani su morali cak tri puta da se povuku, ali su se uvek vracali u bitku jer im zene, koje su stajale iza njih, nisu dozvoljavale da pobegnu u neredu. Najzad je Halidu poslo za rukom da odsece neprijateljsku konjicu od pesadije i da svim snagama udari na vizantijski logor postavljen izmedju reke i obliznjih uzvisenja. U nezadrzivom naletu i uz gromoglasni poklic „Allahu ekber!” (Alah je najveci!), koji je odjekivao unaokolo, „sinovi pustinje” potpuno su razbili vizantijske odrede. Nisu pomogli ni krstovi, ni pojanje vizantijskih svestenika koji su pevanjem crkvenih himni pokusali da podignu moral romejskih ratnika. Izvori pominju i neslogu u sarolikoj vizantijskoj vojsci, a u odlucnom trenutku i arabljanski placenici promenili su stranu.
Poraz hriscana bio je potpun jer se jedan broj njihovih vojnika utopio u reci, a drugi su poginuli od muslimanskog maca. Pobedom koju su izvojevali na Jarmuku Arabljani su sebi osigurali uspeh u kasnijim osvajanjima. Iraklije, koji je vec bio prevalio sezdesetu godinu i u bici nije ucestvovao, bio je svestan sta taj poraz znaci.
Jer, ovo suceljavanje sa Arabljanima zapravo je bila bitka za Siriju, jednu od najvaznijih vizantijskih provincija. Dostojanstven u porazu, u trenutku kada je gledao kako se rusi njegovo zivotno delo - samo nekoliko godina ranije njemu je poslo za rukom da ove provincije povrati od Persijanaca i na pleca polozi njihovu drzavu - car Iraklije smogao je snage da sa gordom patetikom izusti: „Oprosti, Sirijo!”.
Uskoro se pobedonosnim arabljanskim odredima gotovo bez borbe predala vecina sirijskih gradova, a i sama prestonica Antiohija pala je u ruke novog gospodara. Vizantiji su tek predstojala najveca iskusenja.
Arabljanski vojskovodja ispituje zarobljenika
Vrbiski klanac, 811. godine
Posto je na razmedji 8. i 9. stoleca Karlo Veliki unistio drzavu Avara u Panoniji, tamosnji Bugari oslobodili su se njihove vlasti. Stavise, uskoro je na bugarski presto stupio upravo poglavar panonskih Bugara - ratoborni Krum. On je 809. godine napao vizantijsku Serdiku (Sofiju), srusio tvrdjavu i pobio posadu. Car Nicifor Prvi (802-811) odmah je uzvratio: prodro je do bugarske prestonice Pliske, a onda obnovio srusena utvrdjenja. Ipak, glavni pohod usledio je posle opseznih dvogodisnjih priprema u prolece 811. godine.
Kako pise hronicar Teofan, samouvereni vasilevs prenebregao je savete astrologa koji su ga upozorili da raspored zvezda nije povoljan. On je s vojskom kroz planinske prolaze usao u Bugarsku 20. jula, u vreme nesrecnog uzdizanja Sirijusa, najsvetlije zvezde na nebu i glavne zvezde u sazvezdju Velikog psa, kada se ona, u praskozorje vidi na istoku. Medjutim, nacin na koji se pohod vodio davao je caru za pravo da misli kako ce ovoga puta potpuno unistiti bugarsku drzavu. Uplaseni Krum molio je za mir, ali je vizantijski vasilevs odbio tu ponudu i ustremio se na prestonicu Plisku koju je razorio, a iz kanovog dvora uzeo sve dragocenosti i potom ga spalio. Nicifor je bio potpuno uveren da sve drzi u svojim rukama i da je sada samo pitanje vremena kada ce slomiti otpor Bugara. Zbog toga je s oholom nadmenoscu ponovo odbio Krumovu miroljubivu ponudu i krenuo dalje.
Dok su Vizantinci bili zauzeti pustosenjem neprijateljske zemalje, Bugari su se povukli u klance planine Balkan. Svesni da Romejima tesko mogu odoleti na otvorenom polju, u Vrbiskom klancu napravili su zasedu i mirno cekali. Vizantijska vojska nastupala je samouvereno ne verujuci da ce se Bugari usuditi da stupe u bitku.
Ali, 26. jula 811. godine usledio je munjevit i iznenadan napad u Vrbiskom klancu. Kada je video sta se desilo, car Nicifor Prvi u panici i ocajanju navodno je rekao: „Cak i kada bismo dobili krila, niko ne bi uspeo da izbegne pogibiju!”
U rasulu koje je zahvatilo redove Vizantinaca doslo je do strahovitog pokolja. Stradala je gotovo citava romejska vojska, elita vizantijskog plemstva, a na nesrecu i sam car. Vizantijski hronicar Teofan potisteno je i s gorcinom zakljucio da je „cvet hriscanstva bio unisten!” Podsetimo se da su tada Bugari jos bili pagani, a hriscanstvo su primili pola stoleca kasnije.
Krum je odsekao glavu poginulog vizantijskog vasilevsa, natakao je na dugacku motku i danima je razmetljivo i slavodobitno pokazivao plemenima koja su mu dolazila. Potom je skinuo carevu lobanju, ocistio je do kosti, presvukao srebrom sa spoljasnje strane i napravio pehar iz koga je pio na svojim gozbama.
Bilo je to prvi put posle bitke kod Hadrijanopolja i Valensove pogibije - dakle, posle vise od gotovo cetiri i po stoleca! - da je jedan vizantijski car izgubio zivot u ratnom okrsaju. Stavise, i carev sin i prestolonaslednik Stavrakije bio je tesko ranjen i njega su uzurbano preneli u Jedrene, ali bilo je izvesno da ce tesko preziveti. Upokojio se posle nekoliko meseci, 11. januara 812. godine, u Carigradu, ali je prethodno, 1. oktobra 811, morao da se odrekne prestola i da primi monaski zavet.
Usledile su tri teske godine za Vizantiju, ispunjene strepnjama i nespokojem, a upravo kada se spremao da napadne sam Carigrad, bugarski poglavar Krum iznenada je preminuo od mozdanog udara u aprilu 814. godine.
Mancikert, 1071. godine
Tokom citave istorije Vizantija je imala nesrecu da je, grubo receno, neprestano morala da ratuje na dva fronta, istocnom i zapadnom. Na Istoku su neprijatelji Carstva najpre bili Persijanci, potom Arabljani i naposletku Turci, Seldzuci pa Osmanlije. U 11. veku Vizantiju je opasno ugrozilo nadiranje Seldzuka koji su s lakocom slomili arabljanske snage u Aziji, pokorili citav niz oblasti, prodrli kroz Mesopotamiju i osvojili kalifovu prestonicu Bagdad. Uskoro je citav deo Azije do granica Vizantijskog carstva i Fatimidskog kalifata u Egiptu pripao Seldzucima. Oni su prodrli kroz Jermeniju, opustosili Kilikiju i upadom u Kapadokiju jasno stavili do znanja da im je cilj da zaposednu Malu Aziju.
Upravo u to vreme preminuo je car Konstantin Deseti Duka (1059-1067), a njegova udovica Evdokija pod pritiskom jednog dela javnog mnjenja udala se za generala Romana Diogena koji je tada bio jedini u stanju da nesto preduzme protiv nasrtljivih Seldzuka. Novi car Roman Cetvrti Diogen (1068-1071) bio je vojskovodja od zanata i odmah je krenuo na Istok. Njegovi pohodi iz 1068. i 1069. godine mogli bi da se nazovu relativno uspesnim, ali treci se zavrsio teskim porazom.
U leto 1071. godine doslo je do sudara dveju vojski, vizantijske - u koju su bili ukljuceni i mnogobrojni strani odredi (Franci, Rusi, Pecenezi, Uzi, Normani) - i seldzucke koju je predvodio sultan Alp Arslan (1063-1073). Bitka se vodila u Jermeniji, kod varosice Mancikert, nadomak jezera Van. Ranije se smatralo da je do bitke doslo 19. avgusta 1071, ali na osnovu podataka vizantijskih Kratkih hronika ovaj dogadjaj pomera se za citavu sedmicu, na dan 26. avgust 1071. godine.
Podaci sacuvanih izvora - vizantijskih, istocnjackih i zapadnih - u prilicnoj su meri oprecni tako da nije lako razabrati sta se sve desilo. Nesumnjivo je da je vizantijska vojska bila brojno jaca od seldzucke, ali i sarolika i manje disciplinovana. Utisak je da je vizantijski car ocigledno potcenio protivnike, pa je vojsku podelio tako da jedan njen deo - Normani koje je predvodio vojskovodja Ursel od Bajela - nije ucestvovao u bici, vec je bio usmeren na drugu stranu. Stavise, kada je bitka pocela, oni su se povukli na zapad. U prvoj fazi vizantijska konjica je napala, Seldzuci su ustuknuli pretvarajuci se da beze, a onda su se neocekivano okrenuli i u zamku uhvatili svoje neprijatelje. Ipak, glavnina vizantijske vojske napala je turske odrede, primorala ih na povlacenje i bezbedno se vratila u svoj logor.
Sultanu Alp Arslanu sledeceg dana uspelo je da na svoju stranu privuce neke jedinice Uza, plemena veoma srodnog Seldzucima, no to je bilo jos daleko od pobede. Zbog toga je on predlozio primirje, ali su uslovi koje je ponudio Roman Diogen bili neprihvatljivi. Kada je bitka iznova pocela, vizantijska vojska pod komandom samog cara udarila je u srediste. Upravo u tom trenutku Andronik Duka, carev stari takmac, prosirio je glas da je vasilevs porazen. On je odmah napustio bojiste i doveo do opsteg rasula i povlacenja. Roman Diogen nasao se u seldzuckom okruzenju i ocajnicki se borio dok nije zarobljen. Danasnji istrazivaci smatraju da je jedan od razloga turske pobede bio i taj sto su oni vesto koristili strelce.
U prvom casu poraz nije bio toliko tezak. Vizantijski gubici bili su relativno mali, a Alp Arslan se prema zarobljenom vizantijskom caru poneo viteski i s njim potpisao castan mir. Medjutim, onda su romejske razmirice ovaj dogadjaj pretvorile u katastrofu s nesagledivim posledicama. Protivnicka stranka u Carigradu, koju su predvodili Jovan Duka, otac mancikertskog izdajnika, i Mihailo Psel izvela je neku vrstu drzavnog udara i na presto je postavljen Mihailo Sedmi Duka (1071-1078).
Po povratku iz turskog zarobljenistva Roman Diogen posegao je za zastitom svojih carskih prava, pa je doslo do gradjanskog rata. Njegovi protivnici su ga na prevaru, pogazivsi datu rec, uhvatili i oslepili. Na vest o Romanovom oslepljenju i smrti, 1072. godine, Seldzuci su poceli da prodiru u Malu Aziju jer ih ugovor potpisan nekoliko meseci ranije vise nije obavezivao na mir. U Vizantiji nije bilo snage koja bi mogla da stane na put turskoj najezdi i oni su za nekoliko godina pokorili najveci deo Male Azije. Osvojili su cak i Nikeju, grad ne tako daleko od Carigrada, koga su Vizantiji povratili tek ucesnici Prvog krstaskog rata 1097. godine.
Bitka kod Mancikerta bila je znacajna prekretnica u vizantijskoj istoriji i dogadjaj od svetsko-istorijskog znacaja. Ona je oznacila dolazak Turaka na maloazijski potkontinent i obrazovanje njihove drzave Ikonijskog sultanata (Rum), s jedne, i postepeno prebacivanje tezista Vizantije u evropske oblasti, s druge strane. Moderna turska drzava proslavila je 1971. godine na poseban nacin, velikim praznikom, ovaj dogadjaj, odnosno, njegovu devetu stogodisnjicu.
Miriokefalon, 1176. godine
Vizantinci su vek posle bitke kod Mancikerta, ponovo doziveli tezak poraz od Seldzuka. Ovoga puta glavni ucesnici bili su vizantijski car Manojlo Prvi Komnin (1143-1180) i ikonijski sultan Kilidz Arslan Drugi (1155-1192). Tokom svoje vladavine vizantijski car uspeo je donekle da popravi polozaj Carstva prema seldzuckom sultanatu Rumu. Kilidz Arslan boravio je 1161. godine u Carigradu kao gost vizantijskog cara i priredjen mu je velicanstven docek. On se cak obavezao da ce Manojlu Komninu slati pomocne odrede i da ce mu vratiti neke gradove u pogranicnom pojasu. Medjutim, zbog zauzetosti vasilevsa zapadnom politikom, sultan je „zaboravio” svoje obaveze i, stavise, obodren podrskom nemackog cara Fridriha Prvog Barbarose (1152-1190), zauzimao sve neprijateljskiji stav prema Vizantiji.
Na celu ogromne vojske Manojlo Komnin zaputio se u leto 1176. godine prema seldzuckoj granici. Car je odlucno odbio sultanovu mirovnu ponudu i nastavio je pohod. Kilidz Arslan izbegavao je sukob na otvorenom polju, pa je samo zaposeo dugacak i uzak klanac Civricu blizu grada Miriokefalona u maloazijskoj oblasti Frigiji.
Uz to, poslao je svoje pomocne odrede da ometaju kretanje careve vojske. Oni su spaljivali travu kako bi otezali ishranu vizantijskih konja i trovali izvore i bunare tako sto su u njih ubacivali leseve i necistocu. I, zaista, Romeji su tokom ovog pohoda silno stradali od stomacnih bolesti.
Seldzuci su 17. septembra 1176. godine u klancu Civrica opkolili vizantijsku vojsku, napali je i potpuno porazili. Vizantinci su bili kao u klopci, nemocni da se suprotstave na odgovarajuci nacin. Osim toga, nije bilo moguce uspostaviti nikakvu vezu izmedju pojedinih romejskih ceta. Bitka je potrajala ceo dan. Poginuo je veliki broj vizantijskih vojnika i nekoliko istaknutih vojskovodja dok je Manojlo Komnin, u nastupu malodusnosti, razmisljao da ostavi svoju vojsku i spas nadje u bekstvu. I vizantijski vojnici kasnije su za poraz otvoreno krivili cara. Ni nailazak noci nije popravio stanje i raspolozenje u romejskoj vojsci. Kako zapisuje tadasnji vizantijski istoricar Nikita Honijat, za one koji su uspeli da se spasu usledili su dugi besani sati ispunjeni stravom i neizvesnoscu.
Buduci da su i turski gubici bili znacajni, Kilidz Arslan prihvatio je u vecernjim satima Manojlov predlog za sklapanje mira. Prema sklopljenom sporazumu, Vizantinci su bili duzni da poruse dve svoje tvrdjave u pogranicnoj oblasti, a posle dva dana ostaci romejske vojske otpoceli su odstupanje. Sam Manojlo Komnin uporedio je ovaj poraz sa katastrofom kod Mancikerta sto pet godina ranije.
Filokrena, 1329. godine
Posle gradjanskog rata koji se u Vizantiji vodio od 1321. do 1328. godine na vlast je dosla generacija mladih plemica koje su predvodili car Andronik III Paleolog (1328-1341) i njegov najbolji prijatelj i saradnik, a kasnije i sam car, Jovan Kantakuzin. Da su novi vasilevs i njegova okolina ispravno procenili da su Osmanlije najveca opasnost i da se na tlu Male Azije resavala sudbina Carstva, pokazuje i cinjenica da su se u kasno prolece 1329. godine, dakle, prve ratne sezone po preuzimanju vlasti, na celu ne tako velike vojske zaputili prema Nikeji, slavnom vizantijskom gradu u kom su odrzana dva vaseljenska sabora i koja se tada nalazila pod turskom opsadom. Prvi put se dogodilo da vizantijski car krene u neposredan sukob sa osmanskim vladarem, a u ovom slucaju to je bio emir Orhan (1326-1362).
Ovaj junacni poduhvat, dostojan svake hvale, po Romeje se ipak zavrsio neuspesno. Najpre je u carkama nedaleko od Pelekanona jedna strela pogodila Andronika III u nogu, pa su odmah morali da ga otpreme u Carigrad tako da u odlucujucoj bici, koja se odigrala sledeceg dana, nije ni ucestvovao. Turski odredi su 11. juna 1329. godine, nadomak Filokrene, grada na istocnoj obali Mramornog mora, osokoljeni pometnjom koju je medju Vizantincima izazvalo ranjavanje cara, naneli tezak poraz vizantijskim trupama. Nije pomogla ni izvanredna prisebnost Jovana Kantakuzina koji je jedva spasao ostatak vojske i sa teskom mukom sacuvao sopstvenu glavu.
Ipak, uporedjivanje ovog poraza sa vizantijskom katastrofom kod Mancikerta 1071. godine, sto se ponekad cini u naucnim spisima, uprkos izvesnoj slicnosti koja je primamljiva, samo je donekle opravdano. Slom Romana Diogena i vizantijskih odreda, receno je, bio je dogadjaj od svetskog i istorijskog znacaja, dok je neuspeh Andronika III Paleologa i Jovana Kantakuzina samo jedan od zavrsnih vidova davno odlucenih povesnih tokova i kao takav ni izbliza nema tezinu mancikertskog kraha. Pokazalo se da je pohod iz 1329. godine, u stvari, bio poslednji ozbiljan poduhvat Vizantinaca na istocnom ratistu. Za preostale vizantijske gradove u Maloj Aziji, prepustene vlastitoj sudbini i cudi islamskog zavojevaca, vise nije bilo nikakve nade.
Radivoj Radic
link
Ko je ubio vasilevsa?
Kako je ispravno i pronicljivo primeceno, Vizantija je jedina drzava s ove strane Kineskog zida koja je bez prekida opstala od antickih vremena do zore modernog doba. Ona je postojala vise od hiljadu godina, dozivljavala velike uspone, ali i duboke krize. U tom ogromnom razdoblju prosla je dugacak put od svetske sile koja se rasprostire na tri kontinenta - Evropi, Aziji i Africi - do patuljaste drzave na istocnom Sredozemlju koja moze da se uporedi s nejakim organizmom na kom se nalazi ogromna glava - Carigrad. U odnosu na okolne narode, bilo da se radilo o Persijancima, Gotima, Avarima, Bugarima, Pecenezima, Rusima, Arabljanima, Kumanima, Ugrima, Srbima, Turcima (kako Seldzucima tako i Osmanlijama), vizantijska istorija poznavala je mnogobrojne pobede, ali i prilican broj teskih poraza...
Hadrijanopolj, 378. godine
Godine 375. Huni su prosli kroz Vrata naroda, prostor izmedju planine Urala i Kaspijskog jezera, i potisnuli Gote koji su tada obitavali na tlu sadasnje juzne Rusije. Zapadni Goti pristigli su na granice Carstva, a car Valens (364-378) dozvolio im je da se nasele u Trakijskoj dijecezi. Zbog zloupotreba rimskih cinovnika uskoro je izbio ustanak. Zapadnim Gotima pridruzili su se Istocni Goti i deo Huna, pa je cela Trakija bila preplavljena varvarima.
U tom opasnom trenutku car Valens je napustio istocno ratiste, gde se ratovalo protiv Persije, i pohitao na Balkansko poluostrvo. Do sukoba sa varvarima doslo je nadomak Hadrijanopolja (Jedrena), 9. avgusta 378. godine, gde je rimska vojska potpuno porazena.
Amijan Marcelin, najbolji istoricar 4. veka, daje uzbudljiv opis ove bitke: „I kad je sa svih strana zazvecalo oruzje i strele, (boginja) Belona je, besneci preko svake mere, duvala u zlokobne trube oznacujuci propast Rimljana... Zatim su se vojske sukobile, kao kljunovi ladja, i, potiskujuci se naizmenicno, bacale se tamo-amo, kao na talasima... A od oblaka prasine nije moglo da se vidi nebo, koje je odjekivalo od uzasnih krikova ...i sa obeju strana udarci seciva probijali su kacige i oklope...A na zemlji su lezale gomile leseva, obeju sukobljenih strana, tako da su polja bila puna poginulih, i vapaji umirucih, ranjenih teskim ranama, ulivali su ogroman strah onom ko ih cuje”.
I sam Valens, kome hrabrost nije nedostajala, nasao je smrt na bojistu. Prema jednima, najpre je bio opasno ranjen strelom, a onda je izdahnuo, ali njegovo telo nije nadjeno. Prema drugima, izgoreo je u jednoj seoskoj kuci koju su Goti, ne znajuci da je ranjeni car unutra, zapalili. Amijan Marcelin uporedio je ovaj poraz sa rimskim porazom kod Kane, cuvenom bitkom iz anticke istorije kada je 2. avgusta 216. godine pre nase ere Hanibal pobedio Rimljane.
Jarmuk, 636. godine
Sve do prvih decenija 7. stoleca Arabljani, koji su vekovima bili susedi Vizantijskog carstva, nisu narocito znacajan politicki cinilac. Ali, onda je Muhamed ujedinio ovaj mnogoljudni narod, stvorio im drzavu i doneo islam. Na krilima nove vere Arabljani su vec nekoliko godina posle prorokove smrti krenuli u osvajanja. Prve na udaru bile su Vizantija i Persija, upravo izasle iz dugogodisnjeg i iscrpljujuceg medjusobnog rata. Dok je Persija brzo podlegla, Vizantijsko carstvo odolelo je najezdi Arabljana. Ostaje ipak cinjenica da od prvog sukoba, 634. godine, do arabljanske opsade Carigrada (674-678), dakle, u rasponu od pola stoleca, Vizantija nije znala ni za jednu znacajniju pobedu.
Jedan od najvaznijih dogadjaja u navedenom razdoblju bila je cuvena bitka na reci Jarmuku - istocnoj pritoci Jordana - 20. avgusta 636. godine, u kojoj su Arabljani potpuno satrli vizantijske odrede. Posle nekoliko poraza koje je pretrpeo Teodor, brat vasilevsa Iraklija (610-641), car je pokrenuo ogromnu ali saroliku vojsku predvodjenu Teodorom Triturijem. U toj vojsci bilo je i Jermena, Persijanaca, cak i arabljanskih placenika. Prema hronicaru Teofanu, svaka od ove dve vojske imala je po 40.000 vojnika, ali neki savremeni istrazivaci, posle iscitavanja svih raspolozivih izvora, smatraju da je Vizantinaca i njihovih saveznika bilo mnogo vise: navodno, cak 100.000 prema 24.000. Utisak je da je broj hriscanskih vojnika ipak preuvelican.
Dan je bio topao, pravi letnji, pritiskala je omorina dok je vetar nosio oblake peska i prasine prema jednom od najsuvljih mesta u pustinji koje su spretno odabrale arabljanske vojskovodje. Svesni da se ovde prvi put suocavaju sa mnogobrojnom i ozbiljnom vojskom, Arabljani su pokazali da su dorasli trenutku. Ostavljajuci po strani dotadasnje medjusobno suparnistvo, vojskovodje su za glavnokomandujuceg izabrale najsposobnijeg - Halid ibn Saida - koji je umom i hrabroscu nadmasivao ostale. Bitka na Jarmuku bila je jedna od najkrvavijih u istoriji arabljanskih ratova.
Pod pritiskom vizantijske konjice muslimani su morali cak tri puta da se povuku, ali su se uvek vracali u bitku jer im zene, koje su stajale iza njih, nisu dozvoljavale da pobegnu u neredu. Najzad je Halidu poslo za rukom da odsece neprijateljsku konjicu od pesadije i da svim snagama udari na vizantijski logor postavljen izmedju reke i obliznjih uzvisenja. U nezadrzivom naletu i uz gromoglasni poklic „Allahu ekber!” (Alah je najveci!), koji je odjekivao unaokolo, „sinovi pustinje” potpuno su razbili vizantijske odrede. Nisu pomogli ni krstovi, ni pojanje vizantijskih svestenika koji su pevanjem crkvenih himni pokusali da podignu moral romejskih ratnika. Izvori pominju i neslogu u sarolikoj vizantijskoj vojsci, a u odlucnom trenutku i arabljanski placenici promenili su stranu.
Poraz hriscana bio je potpun jer se jedan broj njihovih vojnika utopio u reci, a drugi su poginuli od muslimanskog maca. Pobedom koju su izvojevali na Jarmuku Arabljani su sebi osigurali uspeh u kasnijim osvajanjima. Iraklije, koji je vec bio prevalio sezdesetu godinu i u bici nije ucestvovao, bio je svestan sta taj poraz znaci.
Jer, ovo suceljavanje sa Arabljanima zapravo je bila bitka za Siriju, jednu od najvaznijih vizantijskih provincija. Dostojanstven u porazu, u trenutku kada je gledao kako se rusi njegovo zivotno delo - samo nekoliko godina ranije njemu je poslo za rukom da ove provincije povrati od Persijanaca i na pleca polozi njihovu drzavu - car Iraklije smogao je snage da sa gordom patetikom izusti: „Oprosti, Sirijo!”.
Uskoro se pobedonosnim arabljanskim odredima gotovo bez borbe predala vecina sirijskih gradova, a i sama prestonica Antiohija pala je u ruke novog gospodara. Vizantiji su tek predstojala najveca iskusenja.
Arabljanski vojskovodja ispituje zarobljenika
Vrbiski klanac, 811. godine
Posto je na razmedji 8. i 9. stoleca Karlo Veliki unistio drzavu Avara u Panoniji, tamosnji Bugari oslobodili su se njihove vlasti. Stavise, uskoro je na bugarski presto stupio upravo poglavar panonskih Bugara - ratoborni Krum. On je 809. godine napao vizantijsku Serdiku (Sofiju), srusio tvrdjavu i pobio posadu. Car Nicifor Prvi (802-811) odmah je uzvratio: prodro je do bugarske prestonice Pliske, a onda obnovio srusena utvrdjenja. Ipak, glavni pohod usledio je posle opseznih dvogodisnjih priprema u prolece 811. godine.
Kako pise hronicar Teofan, samouvereni vasilevs prenebregao je savete astrologa koji su ga upozorili da raspored zvezda nije povoljan. On je s vojskom kroz planinske prolaze usao u Bugarsku 20. jula, u vreme nesrecnog uzdizanja Sirijusa, najsvetlije zvezde na nebu i glavne zvezde u sazvezdju Velikog psa, kada se ona, u praskozorje vidi na istoku. Medjutim, nacin na koji se pohod vodio davao je caru za pravo da misli kako ce ovoga puta potpuno unistiti bugarsku drzavu. Uplaseni Krum molio je za mir, ali je vizantijski vasilevs odbio tu ponudu i ustremio se na prestonicu Plisku koju je razorio, a iz kanovog dvora uzeo sve dragocenosti i potom ga spalio. Nicifor je bio potpuno uveren da sve drzi u svojim rukama i da je sada samo pitanje vremena kada ce slomiti otpor Bugara. Zbog toga je s oholom nadmenoscu ponovo odbio Krumovu miroljubivu ponudu i krenuo dalje.
Dok su Vizantinci bili zauzeti pustosenjem neprijateljske zemalje, Bugari su se povukli u klance planine Balkan. Svesni da Romejima tesko mogu odoleti na otvorenom polju, u Vrbiskom klancu napravili su zasedu i mirno cekali. Vizantijska vojska nastupala je samouvereno ne verujuci da ce se Bugari usuditi da stupe u bitku.
Ali, 26. jula 811. godine usledio je munjevit i iznenadan napad u Vrbiskom klancu. Kada je video sta se desilo, car Nicifor Prvi u panici i ocajanju navodno je rekao: „Cak i kada bismo dobili krila, niko ne bi uspeo da izbegne pogibiju!”
U rasulu koje je zahvatilo redove Vizantinaca doslo je do strahovitog pokolja. Stradala je gotovo citava romejska vojska, elita vizantijskog plemstva, a na nesrecu i sam car. Vizantijski hronicar Teofan potisteno je i s gorcinom zakljucio da je „cvet hriscanstva bio unisten!” Podsetimo se da su tada Bugari jos bili pagani, a hriscanstvo su primili pola stoleca kasnije.
Krum je odsekao glavu poginulog vizantijskog vasilevsa, natakao je na dugacku motku i danima je razmetljivo i slavodobitno pokazivao plemenima koja su mu dolazila. Potom je skinuo carevu lobanju, ocistio je do kosti, presvukao srebrom sa spoljasnje strane i napravio pehar iz koga je pio na svojim gozbama.
Bilo je to prvi put posle bitke kod Hadrijanopolja i Valensove pogibije - dakle, posle vise od gotovo cetiri i po stoleca! - da je jedan vizantijski car izgubio zivot u ratnom okrsaju. Stavise, i carev sin i prestolonaslednik Stavrakije bio je tesko ranjen i njega su uzurbano preneli u Jedrene, ali bilo je izvesno da ce tesko preziveti. Upokojio se posle nekoliko meseci, 11. januara 812. godine, u Carigradu, ali je prethodno, 1. oktobra 811, morao da se odrekne prestola i da primi monaski zavet.
Usledile su tri teske godine za Vizantiju, ispunjene strepnjama i nespokojem, a upravo kada se spremao da napadne sam Carigrad, bugarski poglavar Krum iznenada je preminuo od mozdanog udara u aprilu 814. godine.
Mancikert, 1071. godine
Tokom citave istorije Vizantija je imala nesrecu da je, grubo receno, neprestano morala da ratuje na dva fronta, istocnom i zapadnom. Na Istoku su neprijatelji Carstva najpre bili Persijanci, potom Arabljani i naposletku Turci, Seldzuci pa Osmanlije. U 11. veku Vizantiju je opasno ugrozilo nadiranje Seldzuka koji su s lakocom slomili arabljanske snage u Aziji, pokorili citav niz oblasti, prodrli kroz Mesopotamiju i osvojili kalifovu prestonicu Bagdad. Uskoro je citav deo Azije do granica Vizantijskog carstva i Fatimidskog kalifata u Egiptu pripao Seldzucima. Oni su prodrli kroz Jermeniju, opustosili Kilikiju i upadom u Kapadokiju jasno stavili do znanja da im je cilj da zaposednu Malu Aziju.
Upravo u to vreme preminuo je car Konstantin Deseti Duka (1059-1067), a njegova udovica Evdokija pod pritiskom jednog dela javnog mnjenja udala se za generala Romana Diogena koji je tada bio jedini u stanju da nesto preduzme protiv nasrtljivih Seldzuka. Novi car Roman Cetvrti Diogen (1068-1071) bio je vojskovodja od zanata i odmah je krenuo na Istok. Njegovi pohodi iz 1068. i 1069. godine mogli bi da se nazovu relativno uspesnim, ali treci se zavrsio teskim porazom.
U leto 1071. godine doslo je do sudara dveju vojski, vizantijske - u koju su bili ukljuceni i mnogobrojni strani odredi (Franci, Rusi, Pecenezi, Uzi, Normani) - i seldzucke koju je predvodio sultan Alp Arslan (1063-1073). Bitka se vodila u Jermeniji, kod varosice Mancikert, nadomak jezera Van. Ranije se smatralo da je do bitke doslo 19. avgusta 1071, ali na osnovu podataka vizantijskih Kratkih hronika ovaj dogadjaj pomera se za citavu sedmicu, na dan 26. avgust 1071. godine.
Podaci sacuvanih izvora - vizantijskih, istocnjackih i zapadnih - u prilicnoj su meri oprecni tako da nije lako razabrati sta se sve desilo. Nesumnjivo je da je vizantijska vojska bila brojno jaca od seldzucke, ali i sarolika i manje disciplinovana. Utisak je da je vizantijski car ocigledno potcenio protivnike, pa je vojsku podelio tako da jedan njen deo - Normani koje je predvodio vojskovodja Ursel od Bajela - nije ucestvovao u bici, vec je bio usmeren na drugu stranu. Stavise, kada je bitka pocela, oni su se povukli na zapad. U prvoj fazi vizantijska konjica je napala, Seldzuci su ustuknuli pretvarajuci se da beze, a onda su se neocekivano okrenuli i u zamku uhvatili svoje neprijatelje. Ipak, glavnina vizantijske vojske napala je turske odrede, primorala ih na povlacenje i bezbedno se vratila u svoj logor.
Sultanu Alp Arslanu sledeceg dana uspelo je da na svoju stranu privuce neke jedinice Uza, plemena veoma srodnog Seldzucima, no to je bilo jos daleko od pobede. Zbog toga je on predlozio primirje, ali su uslovi koje je ponudio Roman Diogen bili neprihvatljivi. Kada je bitka iznova pocela, vizantijska vojska pod komandom samog cara udarila je u srediste. Upravo u tom trenutku Andronik Duka, carev stari takmac, prosirio je glas da je vasilevs porazen. On je odmah napustio bojiste i doveo do opsteg rasula i povlacenja. Roman Diogen nasao se u seldzuckom okruzenju i ocajnicki se borio dok nije zarobljen. Danasnji istrazivaci smatraju da je jedan od razloga turske pobede bio i taj sto su oni vesto koristili strelce.
U prvom casu poraz nije bio toliko tezak. Vizantijski gubici bili su relativno mali, a Alp Arslan se prema zarobljenom vizantijskom caru poneo viteski i s njim potpisao castan mir. Medjutim, onda su romejske razmirice ovaj dogadjaj pretvorile u katastrofu s nesagledivim posledicama. Protivnicka stranka u Carigradu, koju su predvodili Jovan Duka, otac mancikertskog izdajnika, i Mihailo Psel izvela je neku vrstu drzavnog udara i na presto je postavljen Mihailo Sedmi Duka (1071-1078).
Po povratku iz turskog zarobljenistva Roman Diogen posegao je za zastitom svojih carskih prava, pa je doslo do gradjanskog rata. Njegovi protivnici su ga na prevaru, pogazivsi datu rec, uhvatili i oslepili. Na vest o Romanovom oslepljenju i smrti, 1072. godine, Seldzuci su poceli da prodiru u Malu Aziju jer ih ugovor potpisan nekoliko meseci ranije vise nije obavezivao na mir. U Vizantiji nije bilo snage koja bi mogla da stane na put turskoj najezdi i oni su za nekoliko godina pokorili najveci deo Male Azije. Osvojili su cak i Nikeju, grad ne tako daleko od Carigrada, koga su Vizantiji povratili tek ucesnici Prvog krstaskog rata 1097. godine.
Bitka kod Mancikerta bila je znacajna prekretnica u vizantijskoj istoriji i dogadjaj od svetsko-istorijskog znacaja. Ona je oznacila dolazak Turaka na maloazijski potkontinent i obrazovanje njihove drzave Ikonijskog sultanata (Rum), s jedne, i postepeno prebacivanje tezista Vizantije u evropske oblasti, s druge strane. Moderna turska drzava proslavila je 1971. godine na poseban nacin, velikim praznikom, ovaj dogadjaj, odnosno, njegovu devetu stogodisnjicu.
Miriokefalon, 1176. godine
Vizantinci su vek posle bitke kod Mancikerta, ponovo doziveli tezak poraz od Seldzuka. Ovoga puta glavni ucesnici bili su vizantijski car Manojlo Prvi Komnin (1143-1180) i ikonijski sultan Kilidz Arslan Drugi (1155-1192). Tokom svoje vladavine vizantijski car uspeo je donekle da popravi polozaj Carstva prema seldzuckom sultanatu Rumu. Kilidz Arslan boravio je 1161. godine u Carigradu kao gost vizantijskog cara i priredjen mu je velicanstven docek. On se cak obavezao da ce Manojlu Komninu slati pomocne odrede i da ce mu vratiti neke gradove u pogranicnom pojasu. Medjutim, zbog zauzetosti vasilevsa zapadnom politikom, sultan je „zaboravio” svoje obaveze i, stavise, obodren podrskom nemackog cara Fridriha Prvog Barbarose (1152-1190), zauzimao sve neprijateljskiji stav prema Vizantiji.
Na celu ogromne vojske Manojlo Komnin zaputio se u leto 1176. godine prema seldzuckoj granici. Car je odlucno odbio sultanovu mirovnu ponudu i nastavio je pohod. Kilidz Arslan izbegavao je sukob na otvorenom polju, pa je samo zaposeo dugacak i uzak klanac Civricu blizu grada Miriokefalona u maloazijskoj oblasti Frigiji.
Uz to, poslao je svoje pomocne odrede da ometaju kretanje careve vojske. Oni su spaljivali travu kako bi otezali ishranu vizantijskih konja i trovali izvore i bunare tako sto su u njih ubacivali leseve i necistocu. I, zaista, Romeji su tokom ovog pohoda silno stradali od stomacnih bolesti.
Seldzuci su 17. septembra 1176. godine u klancu Civrica opkolili vizantijsku vojsku, napali je i potpuno porazili. Vizantinci su bili kao u klopci, nemocni da se suprotstave na odgovarajuci nacin. Osim toga, nije bilo moguce uspostaviti nikakvu vezu izmedju pojedinih romejskih ceta. Bitka je potrajala ceo dan. Poginuo je veliki broj vizantijskih vojnika i nekoliko istaknutih vojskovodja dok je Manojlo Komnin, u nastupu malodusnosti, razmisljao da ostavi svoju vojsku i spas nadje u bekstvu. I vizantijski vojnici kasnije su za poraz otvoreno krivili cara. Ni nailazak noci nije popravio stanje i raspolozenje u romejskoj vojsci. Kako zapisuje tadasnji vizantijski istoricar Nikita Honijat, za one koji su uspeli da se spasu usledili su dugi besani sati ispunjeni stravom i neizvesnoscu.
Buduci da su i turski gubici bili znacajni, Kilidz Arslan prihvatio je u vecernjim satima Manojlov predlog za sklapanje mira. Prema sklopljenom sporazumu, Vizantinci su bili duzni da poruse dve svoje tvrdjave u pogranicnoj oblasti, a posle dva dana ostaci romejske vojske otpoceli su odstupanje. Sam Manojlo Komnin uporedio je ovaj poraz sa katastrofom kod Mancikerta sto pet godina ranije.
Filokrena, 1329. godine
Posle gradjanskog rata koji se u Vizantiji vodio od 1321. do 1328. godine na vlast je dosla generacija mladih plemica koje su predvodili car Andronik III Paleolog (1328-1341) i njegov najbolji prijatelj i saradnik, a kasnije i sam car, Jovan Kantakuzin. Da su novi vasilevs i njegova okolina ispravno procenili da su Osmanlije najveca opasnost i da se na tlu Male Azije resavala sudbina Carstva, pokazuje i cinjenica da su se u kasno prolece 1329. godine, dakle, prve ratne sezone po preuzimanju vlasti, na celu ne tako velike vojske zaputili prema Nikeji, slavnom vizantijskom gradu u kom su odrzana dva vaseljenska sabora i koja se tada nalazila pod turskom opsadom. Prvi put se dogodilo da vizantijski car krene u neposredan sukob sa osmanskim vladarem, a u ovom slucaju to je bio emir Orhan (1326-1362).
Ovaj junacni poduhvat, dostojan svake hvale, po Romeje se ipak zavrsio neuspesno. Najpre je u carkama nedaleko od Pelekanona jedna strela pogodila Andronika III u nogu, pa su odmah morali da ga otpreme u Carigrad tako da u odlucujucoj bici, koja se odigrala sledeceg dana, nije ni ucestvovao. Turski odredi su 11. juna 1329. godine, nadomak Filokrene, grada na istocnoj obali Mramornog mora, osokoljeni pometnjom koju je medju Vizantincima izazvalo ranjavanje cara, naneli tezak poraz vizantijskim trupama. Nije pomogla ni izvanredna prisebnost Jovana Kantakuzina koji je jedva spasao ostatak vojske i sa teskom mukom sacuvao sopstvenu glavu.
Ipak, uporedjivanje ovog poraza sa vizantijskom katastrofom kod Mancikerta 1071. godine, sto se ponekad cini u naucnim spisima, uprkos izvesnoj slicnosti koja je primamljiva, samo je donekle opravdano. Slom Romana Diogena i vizantijskih odreda, receno je, bio je dogadjaj od svetskog i istorijskog znacaja, dok je neuspeh Andronika III Paleologa i Jovana Kantakuzina samo jedan od zavrsnih vidova davno odlucenih povesnih tokova i kao takav ni izbliza nema tezinu mancikertskog kraha. Pokazalo se da je pohod iz 1329. godine, u stvari, bio poslednji ozbiljan poduhvat Vizantinaca na istocnom ratistu. Za preostale vizantijske gradove u Maloj Aziji, prepustene vlastitoj sudbini i cudi islamskog zavojevaca, vise nije bilo nikakve nade.
Radivoj Radic
link