Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 22:03:41 GMT -5
Sirmijum, staniste careva i mucenika
U istoriju macem, iz nje ognjem
U muzeju u Sremskoj Mitrovici cuva se jedna cigla iz 6. veka na kojoj je nepoznati branilac nekada jednog od cetiri najvaznija sredista Rimskog carstva u ocajanju zapisao: „Hriste Gospode, pomozi gradu i zaustavi Avare, zastiti carstvo Romeja i onoga ko je napisao ove redove. Amin”
Na jednom zavoju reke Save, na samoj granici provincije Panonije, na mestu na kome su se spajali glavni rimski putevi, pod juznim obroncima Fruske gore, izmedju mocvara i recnih rukavaca, od ilirskog naselja razvio se grad koji su Rimljani nazvali Sirmijum (lat. Sirmium). Naselje su osnovali domoroci Panonije, plemena Sirmijaca i Amantina (civitas Sirmiensium et Amantinorum). Na pocetku nase ere, u vreme poznatog panonsko-dalmatinskog ustanka, u gradu su vec ziveli „slobodni rimski gradjani” (conventus ili oppidium civium Romoanorum). Za vreme dinastije flavijevaca, najverovatnije u doba cara Domicijana (81-96), grad je dobio polozaj kolonije i pominje se kao colonia Flavia Sirmium. Od 1. do 4. veka znacajno je upravno i privredno srediste provincije Pannonia Secunda i mocno vojno uporiste za odbranu od nadirucih varvara.
U Sirmijumu se sastajalo nekoliko puteva. Najvazniji je onaj koji je iz Italije vodio ka Singidunumu (Beogradu) i dalje, prema istocnim provincijama carstva. Drugi je povezivao dunavsku granicu sa Sirmijumom. Jos dva puta isla su na jug ka Dalmaciji, kao i na zapad, prema uscu reke Bosne (ad Basante). Sirmijum je imao i vise mostova preko Save.
Arheoloska istrazivanja, a istrazena su 74 nalazista, otkrila su veliki deo antickog grada. Bio je prostran, okruzen jakim bedemima i rovovima, unutar kojih su nadjeni i danas vidljivi ostaci palate, javnih kupatila, hipodroma, nekropola, horeuma (zgrada za javne potrebe), trgovackog i zanatskog sredista.
U carskim gradovima, u koje se u doba poznog carstva ubrajao i Sirmijum, carske palate i hipodrom (cirkus) uvek su gradjeni kao delovi jedinstvene celine. Na hipodromu su se odrzavali javni skupovi u prisustvu cara, pa je bio spona izmedju vladara i njegovih podanika. Pretpostavlja se da je veliki hipodrom u Sirmijumu podignut u doba careva Lucijana ili Konstantina I (pre 324. godine). U vreme raspada carstva i varvarskih upada, koristio je kao neka vrsta prebivalista i zastite (refugium). Dokumenta govore da su se u Sirmijumu davale i pozorisne predstave kao i borbe gladijatora.
Hronicar Amijen Marcelin (4. vek) nazvao je Sirmijum „mnogoljudni i nadaleko cuveni grad”, u kome su hipodrom, forum, vecnica i carska palata. U svom delu „Istorija” on ovako opisuje ulazak cara Julijana u Sirmijum 360. godine.
„Kad se priblizio prostranim predgradjima, koja se daleko pruzaju, gomila vojske i ljudi svake vrste odvela ga je u dvor, uz mnogo baklji i cveca i uz mnogo zelja za srecu.” Car je nakon ovako lepog doceka sledeci dan priredio trke kolima, „na veliko zadovoljstvo naroda.”
Stradanje episkopa Irineja
Rimski hronicari uglavnom pominju Sirmijum kao povremeno sediste careva koji su na Dunavu vojevali protiv varvara. Marko Aurelije imao je, navodno, u gradu palatu. Sirmijum je, kako je zabelezeno, i mesto boravka cara Maksimina Tracanina, koji je tu boravio ratujuci na utvrdjenoj granici Rimskog carstva. U gradu ili u njegovoj okolini rodjeni su carevi Aurelijan, Prob, Klaudije Gotski, Maksimijan, Konstancije II i Gracijan. U 3. veku Sirmijum je upamcen kao neslavno sediste dva uzurpatora: Ingenuusa i Regilijana. Nakon njih u gradu povremeno ili duze vreme borave carevi Dioklecijan, Maksimijan, Licinije, Galerije...
U vreme tetrarhije, pocetkom 4. veka, Sirmijum je postao jedno od cetiri najvaznija sredista carstva. Nakon Dioklecijanovog preustrojstva uprave carstva (293), Sirmijum dobija novi podsticaj i sve vise se gradi. U njemu je i sediste zapovednika vojske za citav Ilirik (praefectus praetorio Ilirici). Kontantin Veliki takodje nekoliko godina boravi u gradu (316-321), kao i njegov sin Konstancije II.
U 4. veku i kasnije Sirmijum je posebno znacajan i zbog pojave i razvoja hriscanstva. U gradu je stradalo vise hriscanskih mucenika, medju kojima je najpoznatiji sveti Irinej, episkop Sirmijuma (pogubljen 306. godine). Po broju mucenika ovaj grad zauzima znacajno mesto u doba progona hriscana pod carevima Dioklecijanom i Galerijem.
Car Konstantin osnovao je u Sirmijumu i kovnicu novca, verovatno oko 320. godine. Ta kovnica u Sirmijumu radila je, s povremenim prekidima, sve do podele Rimskog carstva oko 395. godine.
Godine 440. grad je pao pod vlast hunskog vladara Atile, a posle smrti Bica Bozjeg upravu preuzimaju razni varvarski narodi, od Gepida do Avara. Tako je Sirmijum „usao u istoriju macem, onda kada su Rimljani osvajali Panoniju, a izasao iz nje ognjem, neposredno posle pada grada u avarske ruke”. Iz toga doba (6. vek), u Muzeju grada cuva se jedna cigla na kojoj je nepoznati branilac grada u ocajanju zapisao na grckom: „Hriste Gospode, pomozi gradu i zaustavi Avare, zastiti carstvo Romeja i onoga ko je napisao ove redove. Amin”.
Car koji je sadio vinograde
Prob je bio prvi rimski car za koga svi istorijski izvori izricito navode da je rodjen u samom gradu Sirmijumu. Otac mu se zvao Maksimus ili Dalmacije i bio je ili bastovan ili vojnik. Kao i njegov prethodnik i zemljak Aurelijan, i Prob se isticao u vojsci i napredovao do visokog komandnog polozaja. U doba Aurelijana bio je zaduzen za odbranu granice prema Germanima, a pod sledecim carem Tacitom (takodje podunavskog porekla) prebacen je u Siriju i Egipat. Nije sasvim poznato da li je za iznenadni Tacitov kraj 276. godine zasluzan mac ubice ili brza bolest. Tacitov brat Florijan proglasio se za cara bez sire podrske vojke ili senata tako da Probu, omiljenom vojskovodji, nije bilo tesko da porazi svog protivnika. Prvo zabelezeno Probovo delo bilo je kaznjavanje prezivelih ubica njegovog zemljaka, saborca i carskog prethodnika Aurelijana. Zatim je, poput Aurelijana, vrtoglavo krenuo u bitke za spas i obnovu Rimskog carstva. Na Zapadu, u Galiji, vise od godinu dana vojevao je protiv Alemana, Franaka i Longiona, koje je na kraju oterao preko Rajne primoravsi ih da se odreknu zarobljenika i svega sto su prethodno opljackali.
Zatim su na red dosli Burgundi. Porazeni su u dve bitke, a njihovi zarobljeni vojnici rasporedjeni su u rimsku vojsku i poslati da ojacaju trupe u Britaniji. Ostala je prica kako su se devetorica neprijateljskih vodja pokorno spustila na kolena pred carem i kako je u galskom ratu Prob oslobodio ne manje od sezdeset galskih gradova i naselja koja su opsedali ili zauzeli varvari. Nakon Burgunda porazeni su i Vandali 278. godine.
Tri godine borbi i tri godine uspeha. S punim pravom, verovao je, Prob uzima nazive Germanicus Maximus i Gothicus Maximus. Posle proterivanja varvara car obnavlja odbrambene linije na Rajni gradeci utvrdjenja i vojne postaje. On kuje i novac s ponosnim natpisom „Obnovitelj Ilirije” (Restitutor Illirici), verovatno posle pobede nad nekim od uzurpatora ili nad Vandalima.
Sledeca Probova odrednica - vec 279. godine - bio je istok. U Maloj Aziji, u Likiji, porazio je grupe odmetnika od rimske vlasti. Zatim odlazi u Egipat gde, nakon gusenja pobune, silne napore ulaze u gradnju kanala, mostova, hramova, kao i u isusivanje mocvara. Izgleda da je Prob nameravao da nakon Egipta krene na Persiju kako bi povratio staru rimsku provinciju Mesopotamiju. Ali, od rata s Persijom privremeno je odustao posto je obavesten o nemirima na Zapadu. U Galiji je, naime, ponovo doslo do pobune, a dva rimska komandanta - Bonos i Prokul - pokusali su da zauzmu carski presto. Obojica su porazena i pogubljena, sto se desilo i sa trecim uzurpatorom, Julijem Saturninom, ranije carevim bliskim prijateljem, guvernerom Sirije.
Godina je 281. i Prob moze, bar na tren, da predahne. Dolazi u Rim gde, nakon pet godina neprekidnog ratovanja i niza pobednickih bitaka, slavi pobedu. Opijen slavom, objavljuje kako ce, nakon svih ovih uspeha, Rim uskoro postati tako mocan da mu vojska nece ni biti potrebna. I, vojnici sirom carstva primili su ovu izjavu kao uvredu i izraz carevog nepoverenja.
Prob je u istoriji posebno zapamcen i kao car koji je veliku paznju posvecivao uredjenju zemljista i narocito uticao na to da se u Evropi sadi vinova loza - od Galije do Panonije. Zabelezeno je da je on prvi covek koji je vinovu lozu doneo i u krajeve oko svog rodnog Sirmijuma - verovatno na Frusku goru.
I u graditeljskim poduhvatima Prob je sledio stope svog slavnog prethodnika Aurelijana. Zavrsava Aurelijanove zidine oko Rima i gradi dalje. Ali, kratak je predah koji je rimski car toga doba smeo sebi da priusti. Prob krece ponovo u rat na Persiju. Vojska se 282. godine okuplja u Panoniji - u Sirmijumu, mestu carevog rodjenja i mestu u kome ce mu uskoro doci kraj. Navodno, nakon sto je car naredio da vojnici naporno rade na isusivanju mocvare oko Sirmijuma, doslo je do pobune u kojoj je Prob ubijen. Ali, verovatnije je da je ovo ubistvo bilo posledica nove pobune legija na zapadu u Noriku (Noricum), pokrajini u istocnim Alpima, i za cara proglasile svog komandanta Karusa.
A dve decenije nakon Probove smrti, u doba cara Dioklecijana, evo sta se dogodilo. Negde pred kraj Dioklecijanove vladavine doneta je odluka koja je narednim pokolenjima zatamnila secanje na ovog poznatog vladara. Nakon skoro 19 godina trpeljivosti, Dioklecijan i njegovi suvladari - tetrarsi - doneli su 303. i 304. godine cetiri ukaza kojim je ozvanicen najveci pogrom hriscana u doba Rimskog carstva.
Mucenici
U februaru 303. godine objavljen je prvi edikt - obznana - protiv hriscana. Iste godine izdat je drugi - o zatvaranju svih crkvenih poglavara, a zatim i treci koji je predvidjao stroge mere protiv protivnika paganskih kultova. Cetvrti edikt, iz mata 304. godine, otvorio je vrata krvavim zbivanjima u celom carstvu. Kao i u ranijim slucajevima progona hriscana, nije se radilo o verskoj netrpeljivosti Rimske drzave, koja je priznavala sve moguce kultove, nego o cinjenici da su hriscani krsili ustaljena pravila ponasanja i postovanja drzave i cara uporno odbijajuci da ucestvuju u obredima prinosenja zrtava rimskim bogovima i izrazima postovanja carevima kao bozanstvima. Iako su hriscani kasnije preterivali sa brojem svojih zrtava, nema sumnje da je veliki broj onih koji nisu pristajali da se pokaju i da prinesu zrtvu paganskim bogovima zavrsio u teskim mukama.
U Sirmijumu, jednom od glavnih carskih gradova toga doba, hriscana je vec bilo mnogo, pa i broj mucenika koji su pretrpeli najstrozu kaznu moze da se iskazuje u stotinama. Vecina je stradala od maca, vatre ili od divljih zveri, a zabelezeni su i drugi nacini kaznjavanja.
Prema nepotvrdjenim pricama, prvi hriscani stigli su u Sirmijum vec u 1. veku, sa svetim Andronikom, ucenikom apostola Pavla koji se pominje u poslanici Rimljanima. Prvi, istorijski osvedoceni episkop Sirmijuma bio je sveti Irinej o cijem stradanju za vreme Dioklecijanovih pogroma postoje zabelezeni podaci. Irineju je sudjeno pred Probom, namesnikom Panonije, koji mu je ponudio, kako je to bio slucaj, da se povinuje pravilima drzave i da prinese zrtve bogovima, sto bi ga spaslo od mucenja i kazne. Irinej je, prema zapisu, odbio ponudu rekavsi: „Nalozeno mi je da se prepustim mucenju, ako je uslov da se Boga odreknem i prinosim zrtvu demonima”. Iako je imao porodicu - zenu, decu, roditelje - odrekao se svega zemaljskog, te mu je guverner izrekao najstrozu kaznu - odsecanje glave. Kazna je izvrsena na jednom od mostova Sirmijuma, 6. aprila 304. godine, posle cega je telo baceno u vodu.
Kult svetog Irineja prosirio se u hriscanskoj crkvi. U iskopavanjima obavljenim sedamdesetih godina proslog veka nadjena je u ostacima starog Sirmijuma bazilika gde se u staro doba nalazio i grob svetog Irineja.
Episkop Irinej bio je samo jedan od brojnih mucenika iz Sirmijuma koje pominju hriscanske legende. Tri dana posle Irineja pogubljen je i njegov djakon sveti Dimitrije sa jos nekolicinom hriscana i sa cetiri device cija imena nisu zabelezena. Veruje se da je ovaj Dimitrije isti onaj svetac koji je slavljen i u Solunu i po kome je srednjovekovni grad nastao na rusevinama Sirmijuma i dobio ime (D)Mitrovica.
Iste godine pogubljena je i sveta Anastasija, kasnije slavljena sirom hriscanskog sveta, od Rima i Akvileje, preko Carigrada i Zadra do Nemacke.
Quattuor coronati
Legenda pominje i cetvoricu „ovencanih mucenika” (quattuor coronati) sa Fruske gore. Bila su to cetiri kamenoreska koja su na kamenolomima Fruske gore izradjivala kipove za potrebe hramova cara Dioklecijana. Cetvorica - Kastorije, Klaudije, Simpronijan i Nikostrat - kojima je prisao i paganin Simplicije (takodje se pokrstio), napravila su lepe stubove kao i znamenje nepobedivog sunca - bozanstva Dioklecijana i ostalih tetrarha. Car je bio zadovoljan i nagradio kamenoresce. Ali, kada im je Dioklecijan nalozio da izrade kip boga iscelitelja Eskulapa, nisu pristali. Nakon ispitivanja i mucenja, posto su odbili da se odreknu svoje vere, Dioklecijan je naredio da ih zatvore u ovalnu burad i bace u reku.
Quattuor coronati bili su postovani u Rimu vec u 4. veku. U 7. veku papa Honorije posvetio im je jedan hram. Njihove mosti navodno su u 9. veku sahranjene na rimskom bregu Celiju. Kult cetvorice ovencanih, kao pokrovitelja kamenorezaca i skulptora, sirio se u srednjem veku dalje. Bili su zastitnici esnafa u Rimu, Firenci i Arecu, a njihov kult prosirio se cak do Belgije i Britanije.
Medju sirmijumske mucenike spada i bastovan Sineros koji je verovatno stradao u Galerijevim progonima i takodje sahranjen na mesnom groblju. I prica o njemu prosirila se u druge oblasti u kojima je postovan. Jedna grupa sirmijumskih mucenika - njih sedmorica - slavljena su u severnoj Italiji.
Osim u Sirmijumu, u Dioklecijanovim pogromima stradali su i drugi mucenici po Gornjoj Meziji. Pre svetog Irineja, prve zrtve progona, u reku Savu baceni su Montan, prezviter iz Singidunuma, i njegova supruga Maksima. U Singidunumu je stradao i djakon Ermil, a s njim i njegov prijatelj Stratonik.
Progoni hriscana trajali su i nakon Dioklecijanovog povlacenja, sve dok njegov naslednik, car Galerije pred kraj zivota, 311. godine, nije doneo prvi „edikt o toleranciji” hriscana. U njemu kaze da „imajuci u vidu nase preblago milosrdje i stalnu naviku da oprastamo svim ljudima, zakljucili smo da nas oprostaj treba bez odlaganja dati i njima (hriscanima), da ponovo mogu da budu hriscani i da grade zgrade gde se okupljaju, ali tako da ne cine nista protiv utvrdjenog reda...” Iako je tako ovim ediktom za vise od godinu dana preduhitrio politiku verske trpeljivosti kasnijeg cara Konstantina, u hriscanskom predanju Galerije je ipak ostao upamcen kao vladar tiranin i neprijatelj crkve.
Dusko Lopandic
link
U istoriju macem, iz nje ognjem
U muzeju u Sremskoj Mitrovici cuva se jedna cigla iz 6. veka na kojoj je nepoznati branilac nekada jednog od cetiri najvaznija sredista Rimskog carstva u ocajanju zapisao: „Hriste Gospode, pomozi gradu i zaustavi Avare, zastiti carstvo Romeja i onoga ko je napisao ove redove. Amin”
Na jednom zavoju reke Save, na samoj granici provincije Panonije, na mestu na kome su se spajali glavni rimski putevi, pod juznim obroncima Fruske gore, izmedju mocvara i recnih rukavaca, od ilirskog naselja razvio se grad koji su Rimljani nazvali Sirmijum (lat. Sirmium). Naselje su osnovali domoroci Panonije, plemena Sirmijaca i Amantina (civitas Sirmiensium et Amantinorum). Na pocetku nase ere, u vreme poznatog panonsko-dalmatinskog ustanka, u gradu su vec ziveli „slobodni rimski gradjani” (conventus ili oppidium civium Romoanorum). Za vreme dinastije flavijevaca, najverovatnije u doba cara Domicijana (81-96), grad je dobio polozaj kolonije i pominje se kao colonia Flavia Sirmium. Od 1. do 4. veka znacajno je upravno i privredno srediste provincije Pannonia Secunda i mocno vojno uporiste za odbranu od nadirucih varvara.
U Sirmijumu se sastajalo nekoliko puteva. Najvazniji je onaj koji je iz Italije vodio ka Singidunumu (Beogradu) i dalje, prema istocnim provincijama carstva. Drugi je povezivao dunavsku granicu sa Sirmijumom. Jos dva puta isla su na jug ka Dalmaciji, kao i na zapad, prema uscu reke Bosne (ad Basante). Sirmijum je imao i vise mostova preko Save.
Arheoloska istrazivanja, a istrazena su 74 nalazista, otkrila su veliki deo antickog grada. Bio je prostran, okruzen jakim bedemima i rovovima, unutar kojih su nadjeni i danas vidljivi ostaci palate, javnih kupatila, hipodroma, nekropola, horeuma (zgrada za javne potrebe), trgovackog i zanatskog sredista.
U carskim gradovima, u koje se u doba poznog carstva ubrajao i Sirmijum, carske palate i hipodrom (cirkus) uvek su gradjeni kao delovi jedinstvene celine. Na hipodromu su se odrzavali javni skupovi u prisustvu cara, pa je bio spona izmedju vladara i njegovih podanika. Pretpostavlja se da je veliki hipodrom u Sirmijumu podignut u doba careva Lucijana ili Konstantina I (pre 324. godine). U vreme raspada carstva i varvarskih upada, koristio je kao neka vrsta prebivalista i zastite (refugium). Dokumenta govore da su se u Sirmijumu davale i pozorisne predstave kao i borbe gladijatora.
Hronicar Amijen Marcelin (4. vek) nazvao je Sirmijum „mnogoljudni i nadaleko cuveni grad”, u kome su hipodrom, forum, vecnica i carska palata. U svom delu „Istorija” on ovako opisuje ulazak cara Julijana u Sirmijum 360. godine.
„Kad se priblizio prostranim predgradjima, koja se daleko pruzaju, gomila vojske i ljudi svake vrste odvela ga je u dvor, uz mnogo baklji i cveca i uz mnogo zelja za srecu.” Car je nakon ovako lepog doceka sledeci dan priredio trke kolima, „na veliko zadovoljstvo naroda.”
Stradanje episkopa Irineja
Rimski hronicari uglavnom pominju Sirmijum kao povremeno sediste careva koji su na Dunavu vojevali protiv varvara. Marko Aurelije imao je, navodno, u gradu palatu. Sirmijum je, kako je zabelezeno, i mesto boravka cara Maksimina Tracanina, koji je tu boravio ratujuci na utvrdjenoj granici Rimskog carstva. U gradu ili u njegovoj okolini rodjeni su carevi Aurelijan, Prob, Klaudije Gotski, Maksimijan, Konstancije II i Gracijan. U 3. veku Sirmijum je upamcen kao neslavno sediste dva uzurpatora: Ingenuusa i Regilijana. Nakon njih u gradu povremeno ili duze vreme borave carevi Dioklecijan, Maksimijan, Licinije, Galerije...
U vreme tetrarhije, pocetkom 4. veka, Sirmijum je postao jedno od cetiri najvaznija sredista carstva. Nakon Dioklecijanovog preustrojstva uprave carstva (293), Sirmijum dobija novi podsticaj i sve vise se gradi. U njemu je i sediste zapovednika vojske za citav Ilirik (praefectus praetorio Ilirici). Kontantin Veliki takodje nekoliko godina boravi u gradu (316-321), kao i njegov sin Konstancije II.
U 4. veku i kasnije Sirmijum je posebno znacajan i zbog pojave i razvoja hriscanstva. U gradu je stradalo vise hriscanskih mucenika, medju kojima je najpoznatiji sveti Irinej, episkop Sirmijuma (pogubljen 306. godine). Po broju mucenika ovaj grad zauzima znacajno mesto u doba progona hriscana pod carevima Dioklecijanom i Galerijem.
Car Konstantin osnovao je u Sirmijumu i kovnicu novca, verovatno oko 320. godine. Ta kovnica u Sirmijumu radila je, s povremenim prekidima, sve do podele Rimskog carstva oko 395. godine.
Godine 440. grad je pao pod vlast hunskog vladara Atile, a posle smrti Bica Bozjeg upravu preuzimaju razni varvarski narodi, od Gepida do Avara. Tako je Sirmijum „usao u istoriju macem, onda kada su Rimljani osvajali Panoniju, a izasao iz nje ognjem, neposredno posle pada grada u avarske ruke”. Iz toga doba (6. vek), u Muzeju grada cuva se jedna cigla na kojoj je nepoznati branilac grada u ocajanju zapisao na grckom: „Hriste Gospode, pomozi gradu i zaustavi Avare, zastiti carstvo Romeja i onoga ko je napisao ove redove. Amin”.
Car koji je sadio vinograde
Prob je bio prvi rimski car za koga svi istorijski izvori izricito navode da je rodjen u samom gradu Sirmijumu. Otac mu se zvao Maksimus ili Dalmacije i bio je ili bastovan ili vojnik. Kao i njegov prethodnik i zemljak Aurelijan, i Prob se isticao u vojsci i napredovao do visokog komandnog polozaja. U doba Aurelijana bio je zaduzen za odbranu granice prema Germanima, a pod sledecim carem Tacitom (takodje podunavskog porekla) prebacen je u Siriju i Egipat. Nije sasvim poznato da li je za iznenadni Tacitov kraj 276. godine zasluzan mac ubice ili brza bolest. Tacitov brat Florijan proglasio se za cara bez sire podrske vojke ili senata tako da Probu, omiljenom vojskovodji, nije bilo tesko da porazi svog protivnika. Prvo zabelezeno Probovo delo bilo je kaznjavanje prezivelih ubica njegovog zemljaka, saborca i carskog prethodnika Aurelijana. Zatim je, poput Aurelijana, vrtoglavo krenuo u bitke za spas i obnovu Rimskog carstva. Na Zapadu, u Galiji, vise od godinu dana vojevao je protiv Alemana, Franaka i Longiona, koje je na kraju oterao preko Rajne primoravsi ih da se odreknu zarobljenika i svega sto su prethodno opljackali.
Zatim su na red dosli Burgundi. Porazeni su u dve bitke, a njihovi zarobljeni vojnici rasporedjeni su u rimsku vojsku i poslati da ojacaju trupe u Britaniji. Ostala je prica kako su se devetorica neprijateljskih vodja pokorno spustila na kolena pred carem i kako je u galskom ratu Prob oslobodio ne manje od sezdeset galskih gradova i naselja koja su opsedali ili zauzeli varvari. Nakon Burgunda porazeni su i Vandali 278. godine.
Tri godine borbi i tri godine uspeha. S punim pravom, verovao je, Prob uzima nazive Germanicus Maximus i Gothicus Maximus. Posle proterivanja varvara car obnavlja odbrambene linije na Rajni gradeci utvrdjenja i vojne postaje. On kuje i novac s ponosnim natpisom „Obnovitelj Ilirije” (Restitutor Illirici), verovatno posle pobede nad nekim od uzurpatora ili nad Vandalima.
Sledeca Probova odrednica - vec 279. godine - bio je istok. U Maloj Aziji, u Likiji, porazio je grupe odmetnika od rimske vlasti. Zatim odlazi u Egipat gde, nakon gusenja pobune, silne napore ulaze u gradnju kanala, mostova, hramova, kao i u isusivanje mocvara. Izgleda da je Prob nameravao da nakon Egipta krene na Persiju kako bi povratio staru rimsku provinciju Mesopotamiju. Ali, od rata s Persijom privremeno je odustao posto je obavesten o nemirima na Zapadu. U Galiji je, naime, ponovo doslo do pobune, a dva rimska komandanta - Bonos i Prokul - pokusali su da zauzmu carski presto. Obojica su porazena i pogubljena, sto se desilo i sa trecim uzurpatorom, Julijem Saturninom, ranije carevim bliskim prijateljem, guvernerom Sirije.
Godina je 281. i Prob moze, bar na tren, da predahne. Dolazi u Rim gde, nakon pet godina neprekidnog ratovanja i niza pobednickih bitaka, slavi pobedu. Opijen slavom, objavljuje kako ce, nakon svih ovih uspeha, Rim uskoro postati tako mocan da mu vojska nece ni biti potrebna. I, vojnici sirom carstva primili su ovu izjavu kao uvredu i izraz carevog nepoverenja.
Prob je u istoriji posebno zapamcen i kao car koji je veliku paznju posvecivao uredjenju zemljista i narocito uticao na to da se u Evropi sadi vinova loza - od Galije do Panonije. Zabelezeno je da je on prvi covek koji je vinovu lozu doneo i u krajeve oko svog rodnog Sirmijuma - verovatno na Frusku goru.
I u graditeljskim poduhvatima Prob je sledio stope svog slavnog prethodnika Aurelijana. Zavrsava Aurelijanove zidine oko Rima i gradi dalje. Ali, kratak je predah koji je rimski car toga doba smeo sebi da priusti. Prob krece ponovo u rat na Persiju. Vojska se 282. godine okuplja u Panoniji - u Sirmijumu, mestu carevog rodjenja i mestu u kome ce mu uskoro doci kraj. Navodno, nakon sto je car naredio da vojnici naporno rade na isusivanju mocvare oko Sirmijuma, doslo je do pobune u kojoj je Prob ubijen. Ali, verovatnije je da je ovo ubistvo bilo posledica nove pobune legija na zapadu u Noriku (Noricum), pokrajini u istocnim Alpima, i za cara proglasile svog komandanta Karusa.
A dve decenije nakon Probove smrti, u doba cara Dioklecijana, evo sta se dogodilo. Negde pred kraj Dioklecijanove vladavine doneta je odluka koja je narednim pokolenjima zatamnila secanje na ovog poznatog vladara. Nakon skoro 19 godina trpeljivosti, Dioklecijan i njegovi suvladari - tetrarsi - doneli su 303. i 304. godine cetiri ukaza kojim je ozvanicen najveci pogrom hriscana u doba Rimskog carstva.
Mucenici
U februaru 303. godine objavljen je prvi edikt - obznana - protiv hriscana. Iste godine izdat je drugi - o zatvaranju svih crkvenih poglavara, a zatim i treci koji je predvidjao stroge mere protiv protivnika paganskih kultova. Cetvrti edikt, iz mata 304. godine, otvorio je vrata krvavim zbivanjima u celom carstvu. Kao i u ranijim slucajevima progona hriscana, nije se radilo o verskoj netrpeljivosti Rimske drzave, koja je priznavala sve moguce kultove, nego o cinjenici da su hriscani krsili ustaljena pravila ponasanja i postovanja drzave i cara uporno odbijajuci da ucestvuju u obredima prinosenja zrtava rimskim bogovima i izrazima postovanja carevima kao bozanstvima. Iako su hriscani kasnije preterivali sa brojem svojih zrtava, nema sumnje da je veliki broj onih koji nisu pristajali da se pokaju i da prinesu zrtvu paganskim bogovima zavrsio u teskim mukama.
U Sirmijumu, jednom od glavnih carskih gradova toga doba, hriscana je vec bilo mnogo, pa i broj mucenika koji su pretrpeli najstrozu kaznu moze da se iskazuje u stotinama. Vecina je stradala od maca, vatre ili od divljih zveri, a zabelezeni su i drugi nacini kaznjavanja.
Prema nepotvrdjenim pricama, prvi hriscani stigli su u Sirmijum vec u 1. veku, sa svetim Andronikom, ucenikom apostola Pavla koji se pominje u poslanici Rimljanima. Prvi, istorijski osvedoceni episkop Sirmijuma bio je sveti Irinej o cijem stradanju za vreme Dioklecijanovih pogroma postoje zabelezeni podaci. Irineju je sudjeno pred Probom, namesnikom Panonije, koji mu je ponudio, kako je to bio slucaj, da se povinuje pravilima drzave i da prinese zrtve bogovima, sto bi ga spaslo od mucenja i kazne. Irinej je, prema zapisu, odbio ponudu rekavsi: „Nalozeno mi je da se prepustim mucenju, ako je uslov da se Boga odreknem i prinosim zrtvu demonima”. Iako je imao porodicu - zenu, decu, roditelje - odrekao se svega zemaljskog, te mu je guverner izrekao najstrozu kaznu - odsecanje glave. Kazna je izvrsena na jednom od mostova Sirmijuma, 6. aprila 304. godine, posle cega je telo baceno u vodu.
Kult svetog Irineja prosirio se u hriscanskoj crkvi. U iskopavanjima obavljenim sedamdesetih godina proslog veka nadjena je u ostacima starog Sirmijuma bazilika gde se u staro doba nalazio i grob svetog Irineja.
Episkop Irinej bio je samo jedan od brojnih mucenika iz Sirmijuma koje pominju hriscanske legende. Tri dana posle Irineja pogubljen je i njegov djakon sveti Dimitrije sa jos nekolicinom hriscana i sa cetiri device cija imena nisu zabelezena. Veruje se da je ovaj Dimitrije isti onaj svetac koji je slavljen i u Solunu i po kome je srednjovekovni grad nastao na rusevinama Sirmijuma i dobio ime (D)Mitrovica.
Iste godine pogubljena je i sveta Anastasija, kasnije slavljena sirom hriscanskog sveta, od Rima i Akvileje, preko Carigrada i Zadra do Nemacke.
Quattuor coronati
Legenda pominje i cetvoricu „ovencanih mucenika” (quattuor coronati) sa Fruske gore. Bila su to cetiri kamenoreska koja su na kamenolomima Fruske gore izradjivala kipove za potrebe hramova cara Dioklecijana. Cetvorica - Kastorije, Klaudije, Simpronijan i Nikostrat - kojima je prisao i paganin Simplicije (takodje se pokrstio), napravila su lepe stubove kao i znamenje nepobedivog sunca - bozanstva Dioklecijana i ostalih tetrarha. Car je bio zadovoljan i nagradio kamenoresce. Ali, kada im je Dioklecijan nalozio da izrade kip boga iscelitelja Eskulapa, nisu pristali. Nakon ispitivanja i mucenja, posto su odbili da se odreknu svoje vere, Dioklecijan je naredio da ih zatvore u ovalnu burad i bace u reku.
Quattuor coronati bili su postovani u Rimu vec u 4. veku. U 7. veku papa Honorije posvetio im je jedan hram. Njihove mosti navodno su u 9. veku sahranjene na rimskom bregu Celiju. Kult cetvorice ovencanih, kao pokrovitelja kamenorezaca i skulptora, sirio se u srednjem veku dalje. Bili su zastitnici esnafa u Rimu, Firenci i Arecu, a njihov kult prosirio se cak do Belgije i Britanije.
Medju sirmijumske mucenike spada i bastovan Sineros koji je verovatno stradao u Galerijevim progonima i takodje sahranjen na mesnom groblju. I prica o njemu prosirila se u druge oblasti u kojima je postovan. Jedna grupa sirmijumskih mucenika - njih sedmorica - slavljena su u severnoj Italiji.
Osim u Sirmijumu, u Dioklecijanovim pogromima stradali su i drugi mucenici po Gornjoj Meziji. Pre svetog Irineja, prve zrtve progona, u reku Savu baceni su Montan, prezviter iz Singidunuma, i njegova supruga Maksima. U Singidunumu je stradao i djakon Ermil, a s njim i njegov prijatelj Stratonik.
Progoni hriscana trajali su i nakon Dioklecijanovog povlacenja, sve dok njegov naslednik, car Galerije pred kraj zivota, 311. godine, nije doneo prvi „edikt o toleranciji” hriscana. U njemu kaze da „imajuci u vidu nase preblago milosrdje i stalnu naviku da oprastamo svim ljudima, zakljucili smo da nas oprostaj treba bez odlaganja dati i njima (hriscanima), da ponovo mogu da budu hriscani i da grade zgrade gde se okupljaju, ali tako da ne cine nista protiv utvrdjenog reda...” Iako je tako ovim ediktom za vise od godinu dana preduhitrio politiku verske trpeljivosti kasnijeg cara Konstantina, u hriscanskom predanju Galerije je ipak ostao upamcen kao vladar tiranin i neprijatelj crkve.
Dusko Lopandic
link