Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 22:09:37 GMT -5
Nesebicni doktor Esperanto
Tvorac jezika nade
Vec u prvom izdanju svoje knjige sa uputstvima za ucenje novog jezika Lazar Ludovik Zamenhof zauvek se odrekao svih autorskih prava uz obrazlozenje da je medjunarodni jezik opsta svojina...
Bio je sumoran jesenji dan 1888. godine kad je na vrata skromnog stana jednog varsavskog ocnog lekara zakucao nepoznat covek. Lekar je odmah otvorio. Verovao je da se pred njim nalazi neki novi pacijent.
Nepoznati je upitao:
- Cu vi estas doktoro Esperanto? (Da li ste vi doktor Esperanto?)
Doktor je nekoliko trenutaka bez reci posmatrao svog posetioca, a zatim mu uzbudjeno prisao i stegao ruku.
- Jes, mi estas, Bonvolu! (Da, ja sam. Izvolite!)
Bila su to prva dva coveka koja su medjusobno razmenila nekoliko recenica na novom medjunarodnom jeziku: doktor Lazar Ludovik Zamenhof i Antoni Grabovski.
U domu Marka Zamenhofa, u poljskom gradu Bjalistoku, 15. decembar 1859. godine bio je radostan dan. Okruzen prijateljima, srecni otac proslavljao je rodjenje svog prvenca. Toga dana svet je ugledao Lazar Ludovik Zamenhof, tvorac esperanta. Malisan je rastao okruzen roditeljskom ljubavlju i brigom. Od oca, iskusnog pedagoga i nastavnika, nasledio je sklonost ka jezicima koje je s lakocom ucio, a od majke osecajnost i covekoljubivost. Njegova cetiri brata i tri sestre, rodjeni kasnije, bili su u svakom trenutku obasuti paznjom i ljubavlju najstarijeg brata.
Jezike je s lakocom ucio
Radost i lepota njegovih prvih skolskih dana bili su pomuceni. Uceci osnovnu skolu u Bjalistoku, on je, hteo ne hteo, morao da se druzi i igra samo sa jevrejskom decom jer su se poljska deca zabavljala posebno, a ruska se okupljala na drugoj strani. Nerazumevanje jezika bilo je kod dece kocnica u zblizavanju.
Kada je 1869. godine posao u gimnaziju, Zamenhof je vec znao poljski, ruski i nemacki. Skolovanje je nastavio u Varsavi, u klasicnoj gimnaziji, gde se svim svojim mladalackim zarom bacio na ucenje grckog i latinskog. Mnogo godina kasnije, stvarajuci esperanto, Zamenhof je koristio svoje poznavanje osam jezika.
Vec tada, u skolskoj klupi, u njemu je tinjala misao o jednom jeziku za sve ljude, za sve narode. S mnogo strpljenja i volje proucavao je jezicke udzbenike i leksikone, a njegov radni sto bio je pun svezaka i recnika. Sluzeci se korenima romanskih, germanskih i slovenskih jezika, Zamenhof je stvarao novi jezik.
Po zavrsetku gimnazije 1879. godine, Ludovik je napustio roditeljski dom i otisao u Moskvu. Pre polaska ocu je dao rec da ce, bar privremeno, dok ne zavrsi studije, ostaviti taj rad na novom jeziku.
Teska srca rastao se od svojih belezaka, stihova i prevoda.
Dosle su godine studija i Zamenhof je savesno upoznavao medicinsku nauku. I dok je svojim skalpelom radio u sali za seciranje, razmisljao je o unutrasnjem mehanizmu covekovog tela.
- Zar svi ljudi ne lice jedni na druge? Svi imaju iste organe, iste brige, iste zelje. Zar jezicke i rasne razlike menjaju nesto u anatomiji coveka? Ne! Pa, ipak, dolazi do sukoba medju narodima, do ratova. Da bi se ljudi upoznali i zblizili, moraju se na neki nacin sporazumevati, a jedna od smetnji je i razlika u jeziku.
Posle dve godine provedene u Moskvi, mladi Zamenhof vraca se u Varsavu. Nije tesko zamisliti ocajanje mladog medicinara kad je cuo da je otac spalio sve njegove sveske i beleske. Ali, vec u avgustu 1881. Zamenhof ima nov udzbenik i recnik jos bogatiji recima. Zatvoren u svojoj sobi, on glasno cita stranice ispisane novim jezikom.
Prvi udzbenik uz pomoc tasta
Posto je 1885. godine u Varsavi s uspehom zavrsio medicinu, Zamenhof odlazi u Bec, na specijalizaciju. Vraca se kao ocni lekar i 1887. zeni se Klarom Silbernik koja ce kroz dugi niz godina biti njegov verni drug i saradnik. Odusevljen delom svoga zeta, Zamenhofov tast platio je stampanje prve knjige - udzbenika novog jezika. Ona izlazi iz stampe 2. juna 1887. na ruskom, a ubrzo slede izdanja na poljskom, francuskom, nemackom i engleskom jeziku. Knjiga je sadrzala stihove i prozu, gramatiku sa 16 pravila i recnik sa 900 jezickih korenova.
Vec u prvom izdanju svoje knjige zauvek se odrekao svih autorskih prava za sebe i svoje naslednike izjavivsi da „ova knjiga pripada svima i svako moze da je prevodi na koji god jezik zeli jer je medjunarodni jezik opsta svojina”. Na kraju se potpisao sa „Doktoro Esperanto” sto, bukvalno prevedeno, znaci: doktor koji se nada. Veliki broj primeraka svoje knjige Zamenhof je razaslao u svet: knjizevnicima, prosvetnim radnicima i drugima. Tako je pocela istorija esperanta.
Posle dugog i mucnog iscekivanja poceli su da stizu odgovori iz celog sveta. Pitanja, saveti, misljenja... Neki pisani na esperantu. Grabovski je vec prevodio dela Getea i Puskina. U jednom ruskom listu Tolstoj je pisao: „Primivsi knjizicu sa esperantskom gramatikom, recnikom i clancima pisanim na tom jeziku, ja sam, posle nesto vise od dva sata zanimanja s njom, mogao da citam na tom jeziku. Zrtve koje covek treba da prinese kratkom ucenju esperanta tako su neznatne u poredjenju sa uspehom koji se postize.”
Zamenhof je licno odgovarao na pisma i na taj nacin povezao esperantiste iz raznih zemalja. Pokret se naglo sirio uprkos otporu koji su pruzali neki cuveni jezicki strucnjaci. I posle gotovo 400 bezuspesnih pokusaja stvaranja zajednickog, medjunarodnog jezika, esperanto je jedini uspeo da to postigne.
Gost na prvom kongresu esperantista
Pre tacno 100 godina doktor Zamenhof je, sa zenom, putovao u Francusku na prvi svetski kongres esperantista. Gradonacelnik Pariza tada mu je odao pocast, a francuski ministar prosvete urucio Orden legije casti. Na vrhu Ajfelove kule tvorac esperanta ruca s najcuvenijim naucnicima Francuske.
Gradic Bulonj na moru ukazao je tada gostoprimstvo sledbenicima dotad nepoznatog varsavskog lekara. U gradicu se, na svakom koraku, cuo novi jezik. Osam stotina esperantista iz 30 raznih zemalja ocekivalo je svecano otvaranje kongresa. Vidno uzbudjen pred govornicu je stao doktor Lazar Ludovik Zamenhof i na esperantu poceo svoj govor sledecim recima:
„Pozdravljam vas, dragi istomisljenici, braco i sestre iz velike svetske zajednice, koji ste dosli iz zemalja bliskih i dalekih, iz raznih drzava sveta, da jedni drugima bratski pruzimo ruku u ime velike ideje koja nas sve vezuje.”
Sledecih godina on posecuje kongrese u Zenevi, Kembridzu, Drezdenu, Barseloni, Vasingtonu, Antverpenu, Krakovu i Parizu. Jedanaesti kongres odrzan je 1915. godine u San Francisku i njemu su prisustvovali samo Amerikanci jer su evropski esperantisti tada ginuli na bojistima Prvog svetskog rata.
Doktor Zamenhof iz Varsave je pratio ratne strahote. Taj dobri covek, koji je toliko voleo ljude i mir medju narodima, slusao je svakodnevno o razaranju i ubijanju. Iscrpljen dugogodisnjim radom, skrhan tragicnim dogadjajima koje je prezivljavalo covecanstvo, poceo je da poboleva. Njegovo srce prestalo je da kuca 14. aprila 1917. godine.
Taj veliki covek, koji je imao prijatelje i sledbenike u svim delovima sveta, sahranjen je skromno. Samo su varsavski esperantisti, medju njima i odani Antoni Grabovski, prisustvovali sahrani. Za sve ostale granice su, zbog rata, bile zatvorene.
J. Radovanovic
link
Tvorac jezika nade
Vec u prvom izdanju svoje knjige sa uputstvima za ucenje novog jezika Lazar Ludovik Zamenhof zauvek se odrekao svih autorskih prava uz obrazlozenje da je medjunarodni jezik opsta svojina...
Bio je sumoran jesenji dan 1888. godine kad je na vrata skromnog stana jednog varsavskog ocnog lekara zakucao nepoznat covek. Lekar je odmah otvorio. Verovao je da se pred njim nalazi neki novi pacijent.
Nepoznati je upitao:
- Cu vi estas doktoro Esperanto? (Da li ste vi doktor Esperanto?)
Doktor je nekoliko trenutaka bez reci posmatrao svog posetioca, a zatim mu uzbudjeno prisao i stegao ruku.
- Jes, mi estas, Bonvolu! (Da, ja sam. Izvolite!)
Bila su to prva dva coveka koja su medjusobno razmenila nekoliko recenica na novom medjunarodnom jeziku: doktor Lazar Ludovik Zamenhof i Antoni Grabovski.
U domu Marka Zamenhofa, u poljskom gradu Bjalistoku, 15. decembar 1859. godine bio je radostan dan. Okruzen prijateljima, srecni otac proslavljao je rodjenje svog prvenca. Toga dana svet je ugledao Lazar Ludovik Zamenhof, tvorac esperanta. Malisan je rastao okruzen roditeljskom ljubavlju i brigom. Od oca, iskusnog pedagoga i nastavnika, nasledio je sklonost ka jezicima koje je s lakocom ucio, a od majke osecajnost i covekoljubivost. Njegova cetiri brata i tri sestre, rodjeni kasnije, bili su u svakom trenutku obasuti paznjom i ljubavlju najstarijeg brata.
Jezike je s lakocom ucio
Radost i lepota njegovih prvih skolskih dana bili su pomuceni. Uceci osnovnu skolu u Bjalistoku, on je, hteo ne hteo, morao da se druzi i igra samo sa jevrejskom decom jer su se poljska deca zabavljala posebno, a ruska se okupljala na drugoj strani. Nerazumevanje jezika bilo je kod dece kocnica u zblizavanju.
Kada je 1869. godine posao u gimnaziju, Zamenhof je vec znao poljski, ruski i nemacki. Skolovanje je nastavio u Varsavi, u klasicnoj gimnaziji, gde se svim svojim mladalackim zarom bacio na ucenje grckog i latinskog. Mnogo godina kasnije, stvarajuci esperanto, Zamenhof je koristio svoje poznavanje osam jezika.
Vec tada, u skolskoj klupi, u njemu je tinjala misao o jednom jeziku za sve ljude, za sve narode. S mnogo strpljenja i volje proucavao je jezicke udzbenike i leksikone, a njegov radni sto bio je pun svezaka i recnika. Sluzeci se korenima romanskih, germanskih i slovenskih jezika, Zamenhof je stvarao novi jezik.
Po zavrsetku gimnazije 1879. godine, Ludovik je napustio roditeljski dom i otisao u Moskvu. Pre polaska ocu je dao rec da ce, bar privremeno, dok ne zavrsi studije, ostaviti taj rad na novom jeziku.
Teska srca rastao se od svojih belezaka, stihova i prevoda.
Dosle su godine studija i Zamenhof je savesno upoznavao medicinsku nauku. I dok je svojim skalpelom radio u sali za seciranje, razmisljao je o unutrasnjem mehanizmu covekovog tela.
- Zar svi ljudi ne lice jedni na druge? Svi imaju iste organe, iste brige, iste zelje. Zar jezicke i rasne razlike menjaju nesto u anatomiji coveka? Ne! Pa, ipak, dolazi do sukoba medju narodima, do ratova. Da bi se ljudi upoznali i zblizili, moraju se na neki nacin sporazumevati, a jedna od smetnji je i razlika u jeziku.
Posle dve godine provedene u Moskvi, mladi Zamenhof vraca se u Varsavu. Nije tesko zamisliti ocajanje mladog medicinara kad je cuo da je otac spalio sve njegove sveske i beleske. Ali, vec u avgustu 1881. Zamenhof ima nov udzbenik i recnik jos bogatiji recima. Zatvoren u svojoj sobi, on glasno cita stranice ispisane novim jezikom.
Prvi udzbenik uz pomoc tasta
Posto je 1885. godine u Varsavi s uspehom zavrsio medicinu, Zamenhof odlazi u Bec, na specijalizaciju. Vraca se kao ocni lekar i 1887. zeni se Klarom Silbernik koja ce kroz dugi niz godina biti njegov verni drug i saradnik. Odusevljen delom svoga zeta, Zamenhofov tast platio je stampanje prve knjige - udzbenika novog jezika. Ona izlazi iz stampe 2. juna 1887. na ruskom, a ubrzo slede izdanja na poljskom, francuskom, nemackom i engleskom jeziku. Knjiga je sadrzala stihove i prozu, gramatiku sa 16 pravila i recnik sa 900 jezickih korenova.
Vec u prvom izdanju svoje knjige zauvek se odrekao svih autorskih prava za sebe i svoje naslednike izjavivsi da „ova knjiga pripada svima i svako moze da je prevodi na koji god jezik zeli jer je medjunarodni jezik opsta svojina”. Na kraju se potpisao sa „Doktoro Esperanto” sto, bukvalno prevedeno, znaci: doktor koji se nada. Veliki broj primeraka svoje knjige Zamenhof je razaslao u svet: knjizevnicima, prosvetnim radnicima i drugima. Tako je pocela istorija esperanta.
Posle dugog i mucnog iscekivanja poceli su da stizu odgovori iz celog sveta. Pitanja, saveti, misljenja... Neki pisani na esperantu. Grabovski je vec prevodio dela Getea i Puskina. U jednom ruskom listu Tolstoj je pisao: „Primivsi knjizicu sa esperantskom gramatikom, recnikom i clancima pisanim na tom jeziku, ja sam, posle nesto vise od dva sata zanimanja s njom, mogao da citam na tom jeziku. Zrtve koje covek treba da prinese kratkom ucenju esperanta tako su neznatne u poredjenju sa uspehom koji se postize.”
Zamenhof je licno odgovarao na pisma i na taj nacin povezao esperantiste iz raznih zemalja. Pokret se naglo sirio uprkos otporu koji su pruzali neki cuveni jezicki strucnjaci. I posle gotovo 400 bezuspesnih pokusaja stvaranja zajednickog, medjunarodnog jezika, esperanto je jedini uspeo da to postigne.
Gost na prvom kongresu esperantista
Pre tacno 100 godina doktor Zamenhof je, sa zenom, putovao u Francusku na prvi svetski kongres esperantista. Gradonacelnik Pariza tada mu je odao pocast, a francuski ministar prosvete urucio Orden legije casti. Na vrhu Ajfelove kule tvorac esperanta ruca s najcuvenijim naucnicima Francuske.
Gradic Bulonj na moru ukazao je tada gostoprimstvo sledbenicima dotad nepoznatog varsavskog lekara. U gradicu se, na svakom koraku, cuo novi jezik. Osam stotina esperantista iz 30 raznih zemalja ocekivalo je svecano otvaranje kongresa. Vidno uzbudjen pred govornicu je stao doktor Lazar Ludovik Zamenhof i na esperantu poceo svoj govor sledecim recima:
„Pozdravljam vas, dragi istomisljenici, braco i sestre iz velike svetske zajednice, koji ste dosli iz zemalja bliskih i dalekih, iz raznih drzava sveta, da jedni drugima bratski pruzimo ruku u ime velike ideje koja nas sve vezuje.”
Sledecih godina on posecuje kongrese u Zenevi, Kembridzu, Drezdenu, Barseloni, Vasingtonu, Antverpenu, Krakovu i Parizu. Jedanaesti kongres odrzan je 1915. godine u San Francisku i njemu su prisustvovali samo Amerikanci jer su evropski esperantisti tada ginuli na bojistima Prvog svetskog rata.
Doktor Zamenhof iz Varsave je pratio ratne strahote. Taj dobri covek, koji je toliko voleo ljude i mir medju narodima, slusao je svakodnevno o razaranju i ubijanju. Iscrpljen dugogodisnjim radom, skrhan tragicnim dogadjajima koje je prezivljavalo covecanstvo, poceo je da poboleva. Njegovo srce prestalo je da kuca 14. aprila 1917. godine.
Taj veliki covek, koji je imao prijatelje i sledbenike u svim delovima sveta, sahranjen je skromno. Samo su varsavski esperantisti, medju njima i odani Antoni Grabovski, prisustvovali sahrani. Za sve ostale granice su, zbog rata, bile zatvorene.
J. Radovanovic
link