Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 22:14:00 GMT -5
Kako smo se nekad dopisivali
Karadjordju (ni)je imao ko da pise
U Prvom srpskom ustanku svi vidjeniji ustanici mahom su bili nevicni citanju i pisanju, a onda je iz Budima stigla knjiga prirucnik koje se dokopao i Vuk Karadzic...
Na crtezu Anastasa Jovanovica „Zbeg naroda i ustanika” u prvom
planu je pisar koji na kolenu belezi zapovesti jednog od vodja ustanka.
Skloniji leprsavijem tumacenju znacajnih istorijskih dogadjaja neposredni povod za pocetak Prvog srpskog ustanka mogli bi da nadju i u pokusaju vidjenijih Srba da konacno i oni preko glasnika pocnu da salju pisane poruke. Dotad su to cinili samo usmeno, i to iz bar dva razloga: prvi je sto je tada bilo malo pismenih, a drugi se ticao bezbednosti poruka koje su govorile o spremanju bune. Kako u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Prenos ustanickih pisama” pise marljivi istrazivac istorije nase poste Milorad Jovanovic, glasonosa je, saopstavajuci poruku, imao zadatak da primaoca gleda u oci, da kolebljive ohrabri i ubedi, ali, zatreba li, i pripreti. A onaj koji je primio glas bio je, po pravilu, obavezan da ga na isti nacin prenese dalje. I poruke su, uglavnom, i stizale onima kojima su upucivane.
Ali, kad su i pisma pocela da putuju, odmah su im se pridruzile nevolje. Najveca se desila pocetkom 1804. godine i, poznata kao seca knezova, dosla glave oko 150 ljudi, medju njima i najvidjenijih knezova. Tada je, naime, knez Aleksa Nenadovic poslao pismo austrijskom majoru Miteseru u Zemun u kome je, pored ostalog, ispisao:
„Pozdravlje tebe, gospodine Miteseru u Zemunu, od mene kneza Alekse i od Prote. Da znate da smo mi ove dahije medju sobom posvadjali, i oni ce se skoro potuci, zato molimo: pripravite dzebane i oficira, a vojske dosta imamo da nam pomognu da dahije odavde oteramo. Ako tome pismu ne verujete, pitajte bazrdjanbasu Petra Ickogliju ili Janka Zazica iz Skele i Eladiju iz Zabrezja, oni ce vam iz usta sve kazati...”
Sadrzaj pisma obelodanjen je 23. januara 1804. godine kada ga je, pre smaknuca knezova Ilije Bircanina i Alekse Nenadovica, pred na silu dovedenim svetom pored mosta na Kolubari, u Valjevu, procitao Focic Mehmed-aga. Posle ce se otkriti da je ovo pismo knez Aleksa na skeli u Zabrezju predao nekom Turcinu, dotad poverljivom coveku, da ga odnese u Zemun...
Nevican pisanju Karadjordje je svoja pisma overavao ovim pecatom-prstenom.
Plovi pismo preko Save
Ipak, to nije moglo da zaustavi pismo kao sve vazniji i, hajde da kazemo, pouzdaniji nacin prenosenja vaznih poruka. Zato je Karadjordje, nevican pisanju i citanju, odmah nakon zbora ustanika u Orascu svom sekretaru Janiciju Djuricu izdiktirao pisma svim vidjenijim ljudima koji nisu stigli na Sretenje pozivajuci ih da, kao i on, pokrenu narod na oruzje.
Sad su i ostali ugledniji ustanici morali da se lacaju pera kako bi naredbe i druge obavesti prenosili dalje. Samo... kako? Vecina je mahom bila nepismena kao, uostalom, i vozd, ali im to i nije smetalo da budu uspesni trgovci i ratnici. Spas su potrazili uposljavajuci pisare, posebno Srbe iz Austrije koji su pritekli u pomoc braci preko Save i Dunava. Neki od njih poneli su sa sobom i knjigu Atanasija Stojkovica „Serbski sekretar ili rukovodstvo kako socinjavati razlicnjejsa pisma, kvite, obligacije, kontrakte, testamente, reverse konte i pr(ocaja)”.
Delo koje ce i Vuk Karadzic rado prelistavati, posebno u vreme kad je bio pisar kod harambase Djordja Curcije, stampano je u Budimu 1802. godine, nepuna dva leta pre pocetka ustanka. Najverovatnije ugledajuci se na slicne prirucnike na nemackom jeziku do kojih je mogao da dodje, Stojkovic je do najsitnijih detalja dao uputstva kako sta srociti.
U sacuvanom i prilicno ostecenom primerku koji se danas cuva u biblioteci PTT muzeja u Beogradu moze se videti kako su nasi preci obucavani da pisu pismo, da im tekst mora biti uredno ispisan, a ono sto kao trag ostane na hartiji jasno izrazeno. Tu je navedeno i to kako primalac pisma, zavisno od drustvenog polozaja, mora da se oslovljava. Ali, tu su i sasvim prakticna uputstva, poput onih kako se pismo zatvara i pecati voskom, kako se i gde ispisuje adresa.
Prirucnik je bogato ilustrovan primerima - cak dve trecine knjige cine neophodni obrasci - tako da je i sasvim neupucen citalac, kad zazeli, mogao da sroci odgovarajuce pismo...
Nevican pisanju Karadjordje je svoja pisma overavao ovim pecatom-prstenom.
Pisar u pesmi
Mnogi kasnije cuveni i ugledni ljudi u Srbiji 19. veka svoje putovanje prema mestu u istoriji poceli su upravo kao pisari, odnosno, citaci „Serbskog sekretara”. Uz vec pomenutog Vuka Karadzica tu su bili i Bozidar i Mihailo Grujovic, kao i Jeremija Gagic, svi uvazeni sekretari tada vaznog Praviteljstvujusceg sovjeta, odnosno ustanicke vlade. A Nicifor Ninkovic je, kaleci se kao pisar kod nekoliko knezova, stigao i da, za bolje razumevanje tog vremena, napise znacajne memoare.
Zna se da je Crni Djordje imao najmanje sestoricu sekretara, dakle, ljudi koji su bili prevashodno zaduzeni da pisu i citaju ono sto je stizalo pred verhovnog predvoditelja. To su, poimence, bili: Janicije Djuric, Stevan Jeftic, Panta Radovanovic, Stevan Filipovic, Stojan Nenadovic i Milan Markovic. Neki su, poput Stevana Filipovica, provlaceci se uz svog gazdu, stigli i do narodnog pevaca: „...Uze knjigu gospodar Djordjije/ Pa je dade pisaru Stevanu./ Uze Stevo knjigu pregledati/ Knjigu gleda, grozne suze roni/ Pita njega gospodar Djordjije/ Mili kume, pisaru Stevane/ Kaka knjiga, kaka li je glasa...
”
Kad se danas za nekog kaze da je pisar, prva pomisao je da je to neki lezilebovic, hvatac debele i korisne hladovine. Onda to ni najmanje nije bilo lako, posebno sto su pisma najcesce pisana u predahu izmedju bitaka, pokatkad i ponegde i u toku samog boja kad je valjalo poslati hitnu pisanu poruku. Tada su pisari, o cemu ponajbolje svedoci i crtez Anastasa Jovanovica, stavljali hartiju na koleno i brizljivo, ne uvek bas najcitkije, ispisivali ono sto su im diktirali.
Pecat popa Luke Lazarevica danas se cuva u Istorijskom muzeju Srbije.
Nezalno cerupanje petlova
U jeku borbi i cestih prebacivanja s mesta na mesto pisari su kao oci u glavi morali da cuvaju pribor neophodan za obavljanje svoje delatnosti. Jer, on se nabavljao iskljucivo izvan Srbije gde u vreme ustanka trgovacki putevi nisu bili posve sigurni. Desi li se, pak, da nestane hartije neophodne u tom trenutku, koriscena je ona od barutnih fiseka, a manjka li mastila (crnila, murecepa), onda je barut, u kome se nalazio i ugljeni prah, morao da se razmuti u vodi. A kad bi barut bio potrebniji za neko drugacije ispisivanje poruke, upotrebljavala se razmucena cadj.
Narodni pevac cesto je stihom zeleo da sa svojim junacima uzleti u nebo, pa je i za potrebe pisara nezalno cerupao orlove i labudove. U stvarnosti su to bila metalna i pticja pera, najcesce od nekog krupnijeg i, mozda, glasnijeg petla ili guske. Sav pisaci pribor, nezamenjivo oruzje pisara, pakovao se u neku vrstu putnog pisaceg pribora - divit ili kalemdan. Divit je na jednom kraju imao posudicu za mastilo, a pored nje je bila spojena pernica u kojoj su se nalazila pera.
Da bi primalac bio siguran u verodostojnost sadrzaja primljene poruke, valjalo je potpisati se na kraju. Umesto nepismenog uglednika koji je diktirao pisma potpisivao se pisar, a onda je sledio otisak metalnog pecata koji je prethodno umocen u mastilo ili cadj. Cesce su pisma ili odgovarajuca dokumenta overavana pecatom u vosku.
Kako pise Milorad Jovanovic, pismo je pakovano previjanjem, a ko je imao hartije napretek, pismo je obmotavao cistim papirom, u obliku neke vrste koverta ciji je preklop, takodje, morao da se osigura pecatom u vosku. Adresa primaoca pisana je na omotu, a sadrzavala je obicno izraz postovanja, titulu, kao i ime i prezime onoga ko ce ga otvoriti. Na kraju je ispisivano odrediste. Kako je to bilo prilicno smutno vreme, najcesce se nije znalo gde je onaj kome je imao ko da pise, pa se na kraju dodavalo: „ili gde bude”.
Bilo gde da su doticni nadjeni ili je postar morao dvaput da im zvoni, svi koji zele da nam pisu poodavno znaju gde smo. Nasa e-mail adresa je: politikin.zabavnik@politika.co.yu. A da biste nas prelistali ne izlazeci iz kucnih papuca, dovoljno je samo da na vasem racunaru ukucate: www.politikin-zabavnik.co.yu.
Petar Milatovic
link
Karadjordju (ni)je imao ko da pise
U Prvom srpskom ustanku svi vidjeniji ustanici mahom su bili nevicni citanju i pisanju, a onda je iz Budima stigla knjiga prirucnik koje se dokopao i Vuk Karadzic...
Na crtezu Anastasa Jovanovica „Zbeg naroda i ustanika” u prvom
planu je pisar koji na kolenu belezi zapovesti jednog od vodja ustanka.
Skloniji leprsavijem tumacenju znacajnih istorijskih dogadjaja neposredni povod za pocetak Prvog srpskog ustanka mogli bi da nadju i u pokusaju vidjenijih Srba da konacno i oni preko glasnika pocnu da salju pisane poruke. Dotad su to cinili samo usmeno, i to iz bar dva razloga: prvi je sto je tada bilo malo pismenih, a drugi se ticao bezbednosti poruka koje su govorile o spremanju bune. Kako u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Prenos ustanickih pisama” pise marljivi istrazivac istorije nase poste Milorad Jovanovic, glasonosa je, saopstavajuci poruku, imao zadatak da primaoca gleda u oci, da kolebljive ohrabri i ubedi, ali, zatreba li, i pripreti. A onaj koji je primio glas bio je, po pravilu, obavezan da ga na isti nacin prenese dalje. I poruke su, uglavnom, i stizale onima kojima su upucivane.
Ali, kad su i pisma pocela da putuju, odmah su im se pridruzile nevolje. Najveca se desila pocetkom 1804. godine i, poznata kao seca knezova, dosla glave oko 150 ljudi, medju njima i najvidjenijih knezova. Tada je, naime, knez Aleksa Nenadovic poslao pismo austrijskom majoru Miteseru u Zemun u kome je, pored ostalog, ispisao:
„Pozdravlje tebe, gospodine Miteseru u Zemunu, od mene kneza Alekse i od Prote. Da znate da smo mi ove dahije medju sobom posvadjali, i oni ce se skoro potuci, zato molimo: pripravite dzebane i oficira, a vojske dosta imamo da nam pomognu da dahije odavde oteramo. Ako tome pismu ne verujete, pitajte bazrdjanbasu Petra Ickogliju ili Janka Zazica iz Skele i Eladiju iz Zabrezja, oni ce vam iz usta sve kazati...”
Sadrzaj pisma obelodanjen je 23. januara 1804. godine kada ga je, pre smaknuca knezova Ilije Bircanina i Alekse Nenadovica, pred na silu dovedenim svetom pored mosta na Kolubari, u Valjevu, procitao Focic Mehmed-aga. Posle ce se otkriti da je ovo pismo knez Aleksa na skeli u Zabrezju predao nekom Turcinu, dotad poverljivom coveku, da ga odnese u Zemun...
Nevican pisanju Karadjordje je svoja pisma overavao ovim pecatom-prstenom.
Plovi pismo preko Save
Ipak, to nije moglo da zaustavi pismo kao sve vazniji i, hajde da kazemo, pouzdaniji nacin prenosenja vaznih poruka. Zato je Karadjordje, nevican pisanju i citanju, odmah nakon zbora ustanika u Orascu svom sekretaru Janiciju Djuricu izdiktirao pisma svim vidjenijim ljudima koji nisu stigli na Sretenje pozivajuci ih da, kao i on, pokrenu narod na oruzje.
Sad su i ostali ugledniji ustanici morali da se lacaju pera kako bi naredbe i druge obavesti prenosili dalje. Samo... kako? Vecina je mahom bila nepismena kao, uostalom, i vozd, ali im to i nije smetalo da budu uspesni trgovci i ratnici. Spas su potrazili uposljavajuci pisare, posebno Srbe iz Austrije koji su pritekli u pomoc braci preko Save i Dunava. Neki od njih poneli su sa sobom i knjigu Atanasija Stojkovica „Serbski sekretar ili rukovodstvo kako socinjavati razlicnjejsa pisma, kvite, obligacije, kontrakte, testamente, reverse konte i pr(ocaja)”.
Delo koje ce i Vuk Karadzic rado prelistavati, posebno u vreme kad je bio pisar kod harambase Djordja Curcije, stampano je u Budimu 1802. godine, nepuna dva leta pre pocetka ustanka. Najverovatnije ugledajuci se na slicne prirucnike na nemackom jeziku do kojih je mogao da dodje, Stojkovic je do najsitnijih detalja dao uputstva kako sta srociti.
U sacuvanom i prilicno ostecenom primerku koji se danas cuva u biblioteci PTT muzeja u Beogradu moze se videti kako su nasi preci obucavani da pisu pismo, da im tekst mora biti uredno ispisan, a ono sto kao trag ostane na hartiji jasno izrazeno. Tu je navedeno i to kako primalac pisma, zavisno od drustvenog polozaja, mora da se oslovljava. Ali, tu su i sasvim prakticna uputstva, poput onih kako se pismo zatvara i pecati voskom, kako se i gde ispisuje adresa.
Prirucnik je bogato ilustrovan primerima - cak dve trecine knjige cine neophodni obrasci - tako da je i sasvim neupucen citalac, kad zazeli, mogao da sroci odgovarajuce pismo...
Nevican pisanju Karadjordje je svoja pisma overavao ovim pecatom-prstenom.
Pisar u pesmi
Mnogi kasnije cuveni i ugledni ljudi u Srbiji 19. veka svoje putovanje prema mestu u istoriji poceli su upravo kao pisari, odnosno, citaci „Serbskog sekretara”. Uz vec pomenutog Vuka Karadzica tu su bili i Bozidar i Mihailo Grujovic, kao i Jeremija Gagic, svi uvazeni sekretari tada vaznog Praviteljstvujusceg sovjeta, odnosno ustanicke vlade. A Nicifor Ninkovic je, kaleci se kao pisar kod nekoliko knezova, stigao i da, za bolje razumevanje tog vremena, napise znacajne memoare.
Zna se da je Crni Djordje imao najmanje sestoricu sekretara, dakle, ljudi koji su bili prevashodno zaduzeni da pisu i citaju ono sto je stizalo pred verhovnog predvoditelja. To su, poimence, bili: Janicije Djuric, Stevan Jeftic, Panta Radovanovic, Stevan Filipovic, Stojan Nenadovic i Milan Markovic. Neki su, poput Stevana Filipovica, provlaceci se uz svog gazdu, stigli i do narodnog pevaca: „...Uze knjigu gospodar Djordjije/ Pa je dade pisaru Stevanu./ Uze Stevo knjigu pregledati/ Knjigu gleda, grozne suze roni/ Pita njega gospodar Djordjije/ Mili kume, pisaru Stevane/ Kaka knjiga, kaka li je glasa...
”
Kad se danas za nekog kaze da je pisar, prva pomisao je da je to neki lezilebovic, hvatac debele i korisne hladovine. Onda to ni najmanje nije bilo lako, posebno sto su pisma najcesce pisana u predahu izmedju bitaka, pokatkad i ponegde i u toku samog boja kad je valjalo poslati hitnu pisanu poruku. Tada su pisari, o cemu ponajbolje svedoci i crtez Anastasa Jovanovica, stavljali hartiju na koleno i brizljivo, ne uvek bas najcitkije, ispisivali ono sto su im diktirali.
Pecat popa Luke Lazarevica danas se cuva u Istorijskom muzeju Srbije.
Nezalno cerupanje petlova
U jeku borbi i cestih prebacivanja s mesta na mesto pisari su kao oci u glavi morali da cuvaju pribor neophodan za obavljanje svoje delatnosti. Jer, on se nabavljao iskljucivo izvan Srbije gde u vreme ustanka trgovacki putevi nisu bili posve sigurni. Desi li se, pak, da nestane hartije neophodne u tom trenutku, koriscena je ona od barutnih fiseka, a manjka li mastila (crnila, murecepa), onda je barut, u kome se nalazio i ugljeni prah, morao da se razmuti u vodi. A kad bi barut bio potrebniji za neko drugacije ispisivanje poruke, upotrebljavala se razmucena cadj.
Narodni pevac cesto je stihom zeleo da sa svojim junacima uzleti u nebo, pa je i za potrebe pisara nezalno cerupao orlove i labudove. U stvarnosti su to bila metalna i pticja pera, najcesce od nekog krupnijeg i, mozda, glasnijeg petla ili guske. Sav pisaci pribor, nezamenjivo oruzje pisara, pakovao se u neku vrstu putnog pisaceg pribora - divit ili kalemdan. Divit je na jednom kraju imao posudicu za mastilo, a pored nje je bila spojena pernica u kojoj su se nalazila pera.
Da bi primalac bio siguran u verodostojnost sadrzaja primljene poruke, valjalo je potpisati se na kraju. Umesto nepismenog uglednika koji je diktirao pisma potpisivao se pisar, a onda je sledio otisak metalnog pecata koji je prethodno umocen u mastilo ili cadj. Cesce su pisma ili odgovarajuca dokumenta overavana pecatom u vosku.
Kako pise Milorad Jovanovic, pismo je pakovano previjanjem, a ko je imao hartije napretek, pismo je obmotavao cistim papirom, u obliku neke vrste koverta ciji je preklop, takodje, morao da se osigura pecatom u vosku. Adresa primaoca pisana je na omotu, a sadrzavala je obicno izraz postovanja, titulu, kao i ime i prezime onoga ko ce ga otvoriti. Na kraju je ispisivano odrediste. Kako je to bilo prilicno smutno vreme, najcesce se nije znalo gde je onaj kome je imao ko da pise, pa se na kraju dodavalo: „ili gde bude”.
Bilo gde da su doticni nadjeni ili je postar morao dvaput da im zvoni, svi koji zele da nam pisu poodavno znaju gde smo. Nasa e-mail adresa je: politikin.zabavnik@politika.co.yu. A da biste nas prelistali ne izlazeci iz kucnih papuca, dovoljno je samo da na vasem racunaru ukucate: www.politikin-zabavnik.co.yu.
Petar Milatovic
link