Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 22:19:40 GMT -5
Nasi srednjovekovni gradovi - Novo Brdo
Cudesa na Srebrnoj planini
Bajkovite price o „majci gradova” koje su kao plamen zapalile ne samo Evropu, i cak izazvale ratove zbog najdragocenijeg metala srednjeg veka, imale su i te kakvo pokrice...
Ilustrovala Silva Vujovic
Bilo je to nekako u vreme kad je u Djenovi tek zakmecao Kristifor Kolumbo. Novi kontinent bio je daleko jos dobrih cetrdeset godina. Amerika nije bila ubelezena cak ni kao Terra Incognita, nepoznata zemlja. Upravo tada, sredinom 15. veka, mletacki kartograf fra Mauro sastavio je svoju kartu sveta (Il Mappamondo). Vazne zemlje i gradove obelezavao je velikim, a ostale srednjim i malim slovima. Na Balkanskom poluostrvu najjace je istakao Srbiju, a od gradova Novo Brdo. Pored njegovog naziva, dodao je, takodje velikim slovima, fosse da oro et arcento (rudnici srebra i zlata). Novo Brdo je prikazao kao snaznu tvrdjavu sa tri kule.
U isto to vreme mnogi putopisci ali i istoricari ispisuju gotovo bajkovite price o bogatstvu Novog Brda, ali i Srbije uopste.
Tako francuski putopisac Bertrandon de la Brokijer belezi da srpski despot Djurdje Brankovic ima grad po imenu Novo Brdo toliko bogat zlatnom i srebrnom rudom da mu godisnje donosi vise od dvesta hiljada dukata „bez kojih bi odavno bio izgnan iz svoje zemlje Raske”. Konstantin Filozof u svom „Zitiju despota Stefana Lazarevica” Novo Brdo pominje kao „grad srebrni i u istinu zlatni”, dok Konstantin Mihailovic veli da je Novo Brdo „Srebrna i Zlatna Planina”.
Prenosen vaznim i nikad posve sigurnim karavanskim putevima, glas o takvoj Srbiji hitao je na sve strane sveta. Tako je vizantijski istoricar Kritovul pisao da u njoj zlato i srebro prosto izviru, a gde god se zakopa, nailazi se na bogata lezista, izdasnija od cuvenih rudnika Indije. Slicno, u poverljivim spisima, dojavljuju i ugarski kralj Ladislav i poljski kanonik Dlugos. A turski istoricar Dursun-beg, koji je pod komandom sultana Mehmeda II Osvajaca ucestvovao u konacnom osvajanju Srbije, zabelezio je:„Zemlja je ta srediste svih zemalja i sva je jedan majdan zlata i srebra”.
Uz Novo Brdo, u vreme Despotovine Stefana Lazarevica i, posebno, Djurdja Brankovica svoj procvat dozivljava i Srebrenica, ali i Rudnik, te ne cude fantasticne price o zemlji prebogatoj najdragocenijim metalima koje su raspaljivale mastu ne samo obicnog coveka nego, po nju jos vise i jos opasnije, i vladara koji su zeleli da sami ubiraju bogatstvo iz komsijskih rudnika. Tako su Turci - nakon nekoliko osvajanja - konacno zaposeli Novo Brdo 1455. godine i, s manjim prekidima, njime gospodarili do 1912. godine. Ali to odavno, od kraja 15. veka, vise nije bilo „ono” Novo Brdo.
Nekadasnja „majka gradova” danas je, tridesetak kilometara jugoistocno od Pristine, prakticno „zabranjen grad” prepusten nekom drugom vremenu i ljudima sklonim da kroz okna novopodignutih vikend-kucica ispisuju neku novu (svoju) povest. Cak i bugarski istoricari u novije vreme pokusavaju da srednjovekovno Novo Brdo smeste medju dragoceni bagaz traganja za svojom prosloscu.
Ova nasa danasnja prica o zlatnom dobu zlatnog grada nastala je na osnovu proverenih, i proverljivih, podataka. Oni su uglavnom preuzeti iz nedavno objavljene monografije Republickog zavoda za zastitu spomenika kulture pod nazivom „Novo Brdo” autora: Vojislava Jovanovica, Sime Cirkovica, Emine Zecevic, Vujadina Ivanisevica i Vesne Radic, kao i iz obimne studije „Despot Djuradj Brankovic i njegovo doba” Momcila Spremica.
Pravo iz jama ruda je stizala u kola, odnosno topionice
Za spas - Italije
Smesteno u planinskom predelu, izmedju obronaka Kopaonika i Skopske Crne Gore, iznad Krive reke, leve pritoke Binacke Morave, Novo Brdo se prvi put pominje 1319. godine, na samom kraju vladavine kralja Milutina. Ovaj podatak, sacuvan u Dubrovackom arhivu, kazuje da je Petrus de Bratosti de Cataro (iz Kotora) te godine u Novom Brdu kupio robinju Drazicu i njenu kci Krasnu. Sledeci pisani trag potice iz januara 1326. godine kad kralj Stefan Decanski obavestava dubrovackog kneza da Luka Lukarevic, zastupnik trga novobrdskog, nije ostao nista duzan. Za vladavine njegovog sina cara Dusana Novo Brdo vec je jedan od najvaznijih rudnika Carstva, uz koga radi i kovnica novca.
O bogatstvu Novog Brda na svoj nacin govore i pokloni koje su srpski vladari odatle slali manastirima. Tako je, od 1348. godine, car Dusan svake godine Hilandaru upucivao oko 87 kilograma srebra. Potom knez Lazar daruje i svoju zaduzbinu Ravanicu, ali i manastir Drencu. Despot Stefan, pored Hilandara, salje srebro i drugim svetogorskim manastirima, poput Vatopeda i Lavre sv. Atanasija.
Njegov sestric despot Djuradj ne zaboravlja ni Esfigmen. Moglo mu se jer su savremenici prihod koji je vremesni vladar imao od Novog Brda procenjivali na 200 hiljada dukata godisnje, sto je znacilo da proizvodnja srebra nije bila manja od sedam tona godisnje. Zajedno sa Srebrenicom i Rudnikom, tadasnja Srbija raspolagala je sa vise od petnaest tona srebra. Uostalom, nije za zanemarivanje ni cinjenica da je povecanje proizvodnje srebra u Srbiji na samom pocetku 15. veka doprinelo prevladavanju monetarne krize u Italiji prouzrokovane nedostatkom ovog plemenitog metala.
Inace, o bogatstvu despota Djurdja Brankovica - za cije vladavine Novo Brdo dozivljava vrhunac i koje je mahom poticalo iz njegovih rudokopa - svedoci inventar njegove riznice koju je posle prvog pada Srbije, 1439. godine, predao na cuvanje Dubrovcanima, dva leta docnije. Cuvari blaga naveli su primljenih: 50.000 dukata (oko 175 kg zlata), 112,7 kg glamskog srebra, 973,2 kg cistog srebra, 114,3 kg srebra u raznom posudju i milion srebrnih turskih akci (tezine oko 1148 kg). Zlata je ukupno bilo oko 200, a srebra oko 2320 kilograma, sto je zajedno vredelo oko 100 hiljada dukata. Ne sme se smetnuti s uma da je despot Djuradj prethodno finansirao odbrambeni rat, a zatim proveo dve godine van Srbije, kao ni okolnost da je pre otkrica Amerike srebro bilo nekoliko puta skuplje.
Postoje, istina, i tvrdnje da su ovde, i mnogo pre zlatnog srednjeg veka, rudarili Rimljani. Medjutim, arheoloska iskopavanja - od 1952. do 1960. i 1968. i 1969. godine - nisu dala pouzdanu potvrdu takvom misljenju mada neki tragovi postoje.
Deo srednjovekovne ratnicke opreme
Najveci grad na Balkanu
Novo Brdo bilo je jedno od najjacih utvrdjenja srednjovekovne Srbije. Na 1100 metara nadmorske visine, na bregu koji je gotovo orlovski gospodario okolinom, ugnezdila se tvrdjava koja se sastojala iz dva tada uobicajena dela: Velikog ili Donjeg i Malog ili Gornjeg grada.
Na Gornji grad sestougaone osnove, duzine oko 50 a sirine oko 40 metara, naslanjao se Donji, velicine oko 180 x 100 metara. Imali su jedan zajednicki zid, a medjusobno su bili povezani kapijom, te su donekle licili na Mali i Veliki grad tada prestone Smederevske tvrdjave. U Gornjem gradu - koji je stitilo i sest kula, visine od 8 do 13 metara i debljine zidova i do 5 metara - bila je smestena vojna posada, mozda i najvazniji clanovi uprave, a u Donjem, gde se danas naziru tragovi zgrada i skladista, verovatno i stanovi najuticajnijih Novobrdjana. A cela tvrdjava, osim s istocne strane, bila je opasana sirokim i dubokim zastitnim rovom.
U ratnim vremenima stanovnistvo se sklanjalo u tvrdjavu koja je mogla da se brani i kad se ostali delovi zauzmu. Tako je, u vreme turske opsade 1441. godine, jedan Dubrovcanin izricito naveo da se povukao „u tvrdjavu Novog Brda”, u kojoj je umro dok su Turci drzali grad opsednut. Tvrdjava se poslednja predala rumelijskom beglerbegu Sehabedinu 27. juna 1441. godine.
Vecina zitelja Novog Brda zivela je, pak, u varosi koja se s juzne i istocne strane naslanjala na grad i koju su, najcesce, zvali Podgradje. To je bio najmnogoljudniji deo naselja u kome su ziveli rudari, topionicari, zanatlije i ostali takozvani mali svet koji se skupljao oko velikih gradova. U njegovom sredistu nalazio se glavni trg oko koga su bile razmestene najznacajnije javne i privatne gradjevine.
Inace, Novo Brdo je bilo mnostvo naselja u precniku vise od jednog kilometra. Otkriven je citav niz bunara, a prilazni put tvrdjavi, sirok tri metra, bio je kaldrmisan. Radi zastite okoline, u blizini je bilo nekoliko manjih utvrda, od kojih su najpoznatije bile Prilepac i Prizrenac.
Oruzje kojim se branio grad
Tu su se, razumljivo, nalazile i brojne bogomolje. Arheoloski tragovi pominju sedam crkava: jedna je bila u samoj tvrdjavi, pet na podrucju varosi, a jedna daleko van nje. Najvaznija je bila Katedrala ili Crkva sv. Petke, a zanimljiva je, zbog vernika, bila i Saska crkva koju su pohodili rudari Sasi.
Mada su neki tragaci za ostacima nase proslosti bili skloni da srednjovekovno Novo Brdo po broju stanovnika, pominjuci cak i brojku od 40 hiljada, uporedjuju s tadasnjim Londonom, izvesno je da posve pouzdanih podataka nema. U turskom defteru iz 1498/1499. godine upisano je 38 mahala (cetvrti) sa 887 kuca, ali to je bilo vreme punog opadanja. Cetrdesetih godina 15. veka, u prvom delu vladavine despota Djurdja, kada je bilo najnaprednije, broj zitelja procenjivan je na oko deset hiljada. Bio je to, dakle, jedan od najvecih gradova na Balkanskom poluostrvu i jedan od vecih u Evropi.
Miniranje Carigrada
Razumljivo je da su u jednom gradu tako bogatom rudom rudari bili, hajde da kazemo, prvi ljudi. I to nisu bili samo Sasi, Nemci iz Erdelja koje je u Srbiju prvi doveo kralj Uros I i za cije vladavine (1243-76) pocinje vadjenje ruda. Ne bar u onolikom broju koliko ih je svojevremeno radilo u Brskovu. U Novom Brdu mahom rudare nasi ljudi koji su vec ovladali rudarskim poslom.
Od Sasa su, pak, ostali nazivi tih poslova. Tako je safar nadzornik rudnika, valturci su ljudi koji su kupovali istucenu i opranu rudu i topili je u kolu (topionici) te prodavali trgovcima, hautmani su nadzirali rad u odredjenom rudniku, plakaonicari su ispirali rudu, trajbari su radili na ratu (nem. Rad - tocak), masini u obliku uspravnog vretena kojom se pomocu upregnutih konja izvlacio veci teret iz jame, furnici su prenosili rudu, a foseri su bili obicni rudari (rupnici).
Rad u rudarskim jamama bio je izuzetno tezak. Krivudajuci kroz zemlju kako je krivudala zica, bile su uzane, prave jazbine, u kojima je covek mogao da se uspravi samo na nekim mestima. Kopalo se klececi, sedeci, pa cak i lezeci, a opasnost od pozara i odrona bila je svakodnevna. Inace, rudarska okna bila su podeljena tako da je jedno lice retko imalo celo okno, vec obicno samo neki njegov deo. A rad je bio propisan Zakonom o rudnicima despota Stefana Lazarevica iz 1412. godine, cije su odredbe bile na snazi i u vreme despota Djurdja.
Danasnji ostaci novobrdske tvrdjave
Vestina novobrdskih rudara bila je poznata svetu bar koliko i price o bogatstvu Novog Brda (i Srebrenice). Zna se, recimo, da su ucestvovali u padu Carigrada 1453. godine. Naime, oni su - uz odred od 1500 konjanika, koje je despot Djuradj morao da posalje sultanu Mehmedu II - imali zadatak da kopaju rovove i miniraju carigradske zidine, iste one koje je godinu dana ranije obnavljao despot pomazuci svom tadasnjem savezniku caru Konstantinu XI Paleologu.
Kako prica arhiepiskop Leonardo sa Hiosa, svoj posao radili su u najvecoj tajnosti, ali je njihov podzemni rov otkrio neki nemacki strucnjak za rudarske i ratne vestine, koji se nalazio medju braniocima. Za utehu, ostale su reci nesrecnog raspolucenog despota Djurdja da Carigrad „po nasoj pomoci nikad ne bi bio osvojen”.
Glas o njihovoj umesnosti narocito se prosirio po Italiji. U jesen 1457. godine vojvoda Ferare pokusava da nadje majstore „za rad u jamama koje sadrze zice zlata i srebra”. A dve godine ranije, Alfonso Aragonski, kralj Sicilije i Napulja, moli despota Djurdja da mu posalje dobre majstore rudare jer su u njegovoj zemlji nadjene zlatne i srebrne rude, ali da nema ljude koji znaju da ih „preciscavaju”. Trazio je da mu uputi sest majstora najvise rudarske spreme, a u Srbiju je poslao i posebnog poslanika da ih dovede. Poziv nije naisao na odziv posto je tada i samom srpskom despotu bila potrebna pomoc svake vrste u ocajnickim pokusajima da spase drzavu stisnutu sa svih strana.
Prvi poznati glumci
U Novom Brdu, posebnim gradskim statutom, rudarima je bio zagarantovan povlascen polozaj. Na primer, pri nabavci namirnica oni su imali prednost i zbog njih su odredjene cene namirnica i pojedinih zanatskih usluga. A u Zakonu o rudnicima, u clanu 51, rudarima se daje pravo da zaloze bastinu vlasnika dela rudnika ako im on na vreme ne isplati nadnice. Ali se, ako hotimicno upropasti jedno okno, za kaznu vezan uzetom strmoglavce spusta u jamu i onda se, zavisno od visine i volje ostecenog, konopac presece.
Pored rudara najvise je bilo kovaca, krojaca, sedlara, drvodelja, mesara, kozara, cak dvojica ribara, nekolicina krcmara ali i dve pekarice. Bogatu lepezu upotpunjavali su i svestenici, kaludjeri, puskari, grncari i zografi. Zanimljivo je da je bilo i glumaca. Tako su Todor Milosevic, Vukoje Ivankovic i Milosav postali prvi nasi glumci kojima se zna ime.
Mada je vladar bio neprikosnoveni gospodar, grad je imao neku vrstu autonomije. Glavni predstavnici vlasti na Novom Brdu bili su vojvoda, zatim knez i kefalija. Oni su imali pravo da sami resavaju samo sitnije sporove. Za ostalo su morali da traze misljenje veca od 12 purgara (od nemacke reci Burger - gradjanin) koje je bilo samoupravno telo unutrasnjeg uredjenja grada. Zajednicki su ucestvovali u upravnim i sudskim poslovima i dobijali izvesne prihode, cak imali i neku vrstu trzisne inspekcije: „Vojvoda, knez i purgari slobodno biraju cetiri dobra coveka da nadziravaju i ogledaju prodaju i kupovinu u gradu”. Poslednji vojvoda slobodnog Novog Brda bio je Ljes Span, predstavnik albanske vlastelinske porodice iz Drivasta.
Inace, naredjenja vlasti objavljivao je i pojedincima saopstavao putal (od nem. Buttel - pandur), dok je privatno-pravne isprave pisao inomik. Bilo je, dakako, i kreditiranja, mahom za kupovinu zanatskih proizvoda, posebno onih koje su donosili spretni dubrovacki trgovci. I, svedoce izvori, bilo je muke s naplatom potrazivanja, ali su se te duznicke knjige docnije pokazale kao dragocen izvor mnogih podataka vezanih za odgonetanje tadasnjeg nacina zivota grada.
Mada je rad u rudniku bio izuzetno tezak, rudari su bili prvi ljudi.
Kalauz jase na celu kolone
Novobrdsko srebro, glavni metal srednjeg veka, najvise je putovalo na zapad i bilo je najznacajnija izvozna stavka Srbije. Najvise ga je odlazilo na Siciliju, u Abruco, Toskanu, Ankonitansku Marku, a posebno u Veneciju, tada najvece trziste. I sve to uglavnom preko Dubrovnika i vestih Dubrovcana koji su u Novom Brdu (i Srebrenici) imali svoje brojne kolonije ali i konzule.
Najveci deo isao je prema jadranskoj obali, narocito prema Dubrovniku. Jedan put je karavane vodio do mnogih luka u Zeti odakle su tovari do odredista prebacivani morem, drugi je preko Srebrenice isao kroz Bosnu do Republike pod Srdjom. Saobracaj su odrzavali Vlasi stocari, vlasnici planinskih konja iz oblasti danasnje Hercegovine i Crne Gore. Karavan je najcesce cinilo do 20, ponekad i do 100 natovarenih konja, koji su ularom bili povezani jedan za drugog. Tempo i pravac davao je „kalauz”, obicno u pratnji psa koji je lavezom najavljivao opasnost. Ponosnici su bili naoruzani, a na celu karavana jahao je kramar, obicno na najboljem konju, sa zvonom o vratu. On je zapravo bio staresina karavana zaduzen za brigu da tovar stigne na cilj.
Posto su karavani isli samo danju, nocivalo se po stanicama obicno udaljenim jednu obdanicu. Spavalo se po „kucama”, svratistima, „stanovima”, manastirima i to su bili svojevrsni srednjovekovni hanovi u kojima je moglo i da se jede i pije. Ostao je zabelezen podatak da su se karavanyije najvise radovale boravku u svratistu koje je drzala izvesna krcmarica Boljka. Putovalo se obicno petnaestak dana u jednom pravcu, a zbog opasnosti od pljacke trgovci su se udruzivali i zajednicki iznajmljivali ponosnike. Napadali su ih lokalni gospodari i obicni razbojnici, ali ponajvise Turci. Zato kramari ponekad nisu ni mogli ni hteli da garantuju bezbednost robe.
Mada su Dubrovcani bili najbrojniji, mozda i najvestiji, trgovci srebrom, i u samoj Srbiji se njim i te kako trgovalo. Cinili su to despotovi cinovnici, carinici i uopste vlastela. Njime je trgovao i sam despot Djuradj, a trazili su ga svi, od spretnih dubrovackih trgovaca do smernih svetogorskih kaludjera. Postalo je deo srpske svakodnevice. Kao, uostalom, i njegova kradja, otimacina i pljacka.
I onda su ka Novom Brdu pohrlili Turci, sa sve sultanima...
Prvo je na Novo Brdo, pocetkom 1412. godine, nasrnuo sultan Musa, ali nista nije mogao protiv njegovih snaznih zidina i visokih kula. Jedan turski hronicar odmah je pohitao da zabelezi da „glas o neosvojivosti Novog Brda dopire do nebeskih usiju”.
Izgleda da taj izvestaj nije cuo sultan Murat II. On s vojskom opseda grad pocetkom 1427. godine i posle visemesecnih borbi vraca se na Bosfor. Dvanaest godina kasnije Ese-beg Avranezovic uspeo je da potuce Novobrdjane na Tripolju, na Kosovu, ali nije uspeo da osvoji grad.
Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevica iz 1412. godine
Jeli i sopstvene ruke
Turci su Novo Brdo prvi put zauzeli tek 1441. godine (Smederevo je palo dve godine ranije), i to najpre varos dok se tvrdjava duze drzala, a predala se rumelijskom beglerbegu Sehabedinu 27. juna iste godine, uoci Vidovdana. Gradjani su se uporno i ogorceno branili tako da su, po zapisu savremenika, iznureni gladju jeli „nepristojne i zabranjene stvari”, cak i sopstvene ruke.
Grad je ponovo postao svoj posle uspesnog prodora ugarsko-srpske vojske krajem 1443. godine. Ali, vec narednog ledenog januara, kad se hriscanska vojska povukla sa Balkana, Novo Brdo je opet turski posed. Zakratko, do avgusta istog leta kad se despot Djuradj nagodio sa sultanom Muratom II i ponovo ovladao svojom zemljom. Nepoznati letopisac je to zabelezio ovako: „Vrati Murat despotu Djuradju Smederevo i Novo Brdo i svu srpsku zemlju”.
A onda, pocetkom 1455. godine, nova panika u Novom Brdu. Vojvoda Ljes Span salje u Dubrovnik depozit od 390 dukata, a mnogi trgovci, zanatlije i rimokatolicki svestenici napustaju grad i sklanjaju se u Primorje. Turci stizu nekako s proleca predvodjeni sultanom Mehmedom II Osvajacem. Ali, novo osvajanje Novog Brda ne ide tako lako. Ovencan slavom osvajaca Carigrada, naoruzan istim opsadnim spravama i pracen s pedeset hiljada konjanika i mnogo vise pesaka, sultan nije ocekivao tako tvrd orah.
Ne zna se tacno koliko je trajala opsada: izvori blizi nama pominju cetrdeset dana dok turski hronicar veli da je grad pao sedmog dana po sultanovom dolasku. Izvesno je, medjutim, da se grad predao tek nakon sultanovog obecanja braniteljima da ce ih ostaviti na njihovim imanjima i da nece dirati mladice i devojke. Osvajac nije odrzao obecanje. Naredio je da se sve kapije, osim jedne, zatvore, a on je, stojeci ispred nje, pristale mladice odvajao na jednu a devojke na drugu stranu. Prve, njih 320, uzeo je sebi za janicare i poslao u Anadoliju, a 704 devojke i zene razdelio svojim vojnicima. Najistaknutije muskarce je odmah posekao.
Ovaj dogadjaj oznacio je pocetak spustanja zastora na zlatni vek Novog Brda. Grad postepeno poprima odlike prave turske kasabe na koje utice i stravicna epidemija kuge, zatim uzasna rudarska nesreca, bune, pokolji, preseljenja... I... nema vise. Ostalo je istorija.
Petar Milatovic
link
Cudesa na Srebrnoj planini
Bajkovite price o „majci gradova” koje su kao plamen zapalile ne samo Evropu, i cak izazvale ratove zbog najdragocenijeg metala srednjeg veka, imale su i te kakvo pokrice...
Ilustrovala Silva Vujovic
Bilo je to nekako u vreme kad je u Djenovi tek zakmecao Kristifor Kolumbo. Novi kontinent bio je daleko jos dobrih cetrdeset godina. Amerika nije bila ubelezena cak ni kao Terra Incognita, nepoznata zemlja. Upravo tada, sredinom 15. veka, mletacki kartograf fra Mauro sastavio je svoju kartu sveta (Il Mappamondo). Vazne zemlje i gradove obelezavao je velikim, a ostale srednjim i malim slovima. Na Balkanskom poluostrvu najjace je istakao Srbiju, a od gradova Novo Brdo. Pored njegovog naziva, dodao je, takodje velikim slovima, fosse da oro et arcento (rudnici srebra i zlata). Novo Brdo je prikazao kao snaznu tvrdjavu sa tri kule.
U isto to vreme mnogi putopisci ali i istoricari ispisuju gotovo bajkovite price o bogatstvu Novog Brda, ali i Srbije uopste.
Tako francuski putopisac Bertrandon de la Brokijer belezi da srpski despot Djurdje Brankovic ima grad po imenu Novo Brdo toliko bogat zlatnom i srebrnom rudom da mu godisnje donosi vise od dvesta hiljada dukata „bez kojih bi odavno bio izgnan iz svoje zemlje Raske”. Konstantin Filozof u svom „Zitiju despota Stefana Lazarevica” Novo Brdo pominje kao „grad srebrni i u istinu zlatni”, dok Konstantin Mihailovic veli da je Novo Brdo „Srebrna i Zlatna Planina”.
Prenosen vaznim i nikad posve sigurnim karavanskim putevima, glas o takvoj Srbiji hitao je na sve strane sveta. Tako je vizantijski istoricar Kritovul pisao da u njoj zlato i srebro prosto izviru, a gde god se zakopa, nailazi se na bogata lezista, izdasnija od cuvenih rudnika Indije. Slicno, u poverljivim spisima, dojavljuju i ugarski kralj Ladislav i poljski kanonik Dlugos. A turski istoricar Dursun-beg, koji je pod komandom sultana Mehmeda II Osvajaca ucestvovao u konacnom osvajanju Srbije, zabelezio je:„Zemlja je ta srediste svih zemalja i sva je jedan majdan zlata i srebra”.
Uz Novo Brdo, u vreme Despotovine Stefana Lazarevica i, posebno, Djurdja Brankovica svoj procvat dozivljava i Srebrenica, ali i Rudnik, te ne cude fantasticne price o zemlji prebogatoj najdragocenijim metalima koje su raspaljivale mastu ne samo obicnog coveka nego, po nju jos vise i jos opasnije, i vladara koji su zeleli da sami ubiraju bogatstvo iz komsijskih rudnika. Tako su Turci - nakon nekoliko osvajanja - konacno zaposeli Novo Brdo 1455. godine i, s manjim prekidima, njime gospodarili do 1912. godine. Ali to odavno, od kraja 15. veka, vise nije bilo „ono” Novo Brdo.
Nekadasnja „majka gradova” danas je, tridesetak kilometara jugoistocno od Pristine, prakticno „zabranjen grad” prepusten nekom drugom vremenu i ljudima sklonim da kroz okna novopodignutih vikend-kucica ispisuju neku novu (svoju) povest. Cak i bugarski istoricari u novije vreme pokusavaju da srednjovekovno Novo Brdo smeste medju dragoceni bagaz traganja za svojom prosloscu.
Ova nasa danasnja prica o zlatnom dobu zlatnog grada nastala je na osnovu proverenih, i proverljivih, podataka. Oni su uglavnom preuzeti iz nedavno objavljene monografije Republickog zavoda za zastitu spomenika kulture pod nazivom „Novo Brdo” autora: Vojislava Jovanovica, Sime Cirkovica, Emine Zecevic, Vujadina Ivanisevica i Vesne Radic, kao i iz obimne studije „Despot Djuradj Brankovic i njegovo doba” Momcila Spremica.
Pravo iz jama ruda je stizala u kola, odnosno topionice
Za spas - Italije
Smesteno u planinskom predelu, izmedju obronaka Kopaonika i Skopske Crne Gore, iznad Krive reke, leve pritoke Binacke Morave, Novo Brdo se prvi put pominje 1319. godine, na samom kraju vladavine kralja Milutina. Ovaj podatak, sacuvan u Dubrovackom arhivu, kazuje da je Petrus de Bratosti de Cataro (iz Kotora) te godine u Novom Brdu kupio robinju Drazicu i njenu kci Krasnu. Sledeci pisani trag potice iz januara 1326. godine kad kralj Stefan Decanski obavestava dubrovackog kneza da Luka Lukarevic, zastupnik trga novobrdskog, nije ostao nista duzan. Za vladavine njegovog sina cara Dusana Novo Brdo vec je jedan od najvaznijih rudnika Carstva, uz koga radi i kovnica novca.
O bogatstvu Novog Brda na svoj nacin govore i pokloni koje su srpski vladari odatle slali manastirima. Tako je, od 1348. godine, car Dusan svake godine Hilandaru upucivao oko 87 kilograma srebra. Potom knez Lazar daruje i svoju zaduzbinu Ravanicu, ali i manastir Drencu. Despot Stefan, pored Hilandara, salje srebro i drugim svetogorskim manastirima, poput Vatopeda i Lavre sv. Atanasija.
Njegov sestric despot Djuradj ne zaboravlja ni Esfigmen. Moglo mu se jer su savremenici prihod koji je vremesni vladar imao od Novog Brda procenjivali na 200 hiljada dukata godisnje, sto je znacilo da proizvodnja srebra nije bila manja od sedam tona godisnje. Zajedno sa Srebrenicom i Rudnikom, tadasnja Srbija raspolagala je sa vise od petnaest tona srebra. Uostalom, nije za zanemarivanje ni cinjenica da je povecanje proizvodnje srebra u Srbiji na samom pocetku 15. veka doprinelo prevladavanju monetarne krize u Italiji prouzrokovane nedostatkom ovog plemenitog metala.
Inace, o bogatstvu despota Djurdja Brankovica - za cije vladavine Novo Brdo dozivljava vrhunac i koje je mahom poticalo iz njegovih rudokopa - svedoci inventar njegove riznice koju je posle prvog pada Srbije, 1439. godine, predao na cuvanje Dubrovcanima, dva leta docnije. Cuvari blaga naveli su primljenih: 50.000 dukata (oko 175 kg zlata), 112,7 kg glamskog srebra, 973,2 kg cistog srebra, 114,3 kg srebra u raznom posudju i milion srebrnih turskih akci (tezine oko 1148 kg). Zlata je ukupno bilo oko 200, a srebra oko 2320 kilograma, sto je zajedno vredelo oko 100 hiljada dukata. Ne sme se smetnuti s uma da je despot Djuradj prethodno finansirao odbrambeni rat, a zatim proveo dve godine van Srbije, kao ni okolnost da je pre otkrica Amerike srebro bilo nekoliko puta skuplje.
Postoje, istina, i tvrdnje da su ovde, i mnogo pre zlatnog srednjeg veka, rudarili Rimljani. Medjutim, arheoloska iskopavanja - od 1952. do 1960. i 1968. i 1969. godine - nisu dala pouzdanu potvrdu takvom misljenju mada neki tragovi postoje.
Deo srednjovekovne ratnicke opreme
Najveci grad na Balkanu
Novo Brdo bilo je jedno od najjacih utvrdjenja srednjovekovne Srbije. Na 1100 metara nadmorske visine, na bregu koji je gotovo orlovski gospodario okolinom, ugnezdila se tvrdjava koja se sastojala iz dva tada uobicajena dela: Velikog ili Donjeg i Malog ili Gornjeg grada.
Na Gornji grad sestougaone osnove, duzine oko 50 a sirine oko 40 metara, naslanjao se Donji, velicine oko 180 x 100 metara. Imali su jedan zajednicki zid, a medjusobno su bili povezani kapijom, te su donekle licili na Mali i Veliki grad tada prestone Smederevske tvrdjave. U Gornjem gradu - koji je stitilo i sest kula, visine od 8 do 13 metara i debljine zidova i do 5 metara - bila je smestena vojna posada, mozda i najvazniji clanovi uprave, a u Donjem, gde se danas naziru tragovi zgrada i skladista, verovatno i stanovi najuticajnijih Novobrdjana. A cela tvrdjava, osim s istocne strane, bila je opasana sirokim i dubokim zastitnim rovom.
U ratnim vremenima stanovnistvo se sklanjalo u tvrdjavu koja je mogla da se brani i kad se ostali delovi zauzmu. Tako je, u vreme turske opsade 1441. godine, jedan Dubrovcanin izricito naveo da se povukao „u tvrdjavu Novog Brda”, u kojoj je umro dok su Turci drzali grad opsednut. Tvrdjava se poslednja predala rumelijskom beglerbegu Sehabedinu 27. juna 1441. godine.
Vecina zitelja Novog Brda zivela je, pak, u varosi koja se s juzne i istocne strane naslanjala na grad i koju su, najcesce, zvali Podgradje. To je bio najmnogoljudniji deo naselja u kome su ziveli rudari, topionicari, zanatlije i ostali takozvani mali svet koji se skupljao oko velikih gradova. U njegovom sredistu nalazio se glavni trg oko koga su bile razmestene najznacajnije javne i privatne gradjevine.
Inace, Novo Brdo je bilo mnostvo naselja u precniku vise od jednog kilometra. Otkriven je citav niz bunara, a prilazni put tvrdjavi, sirok tri metra, bio je kaldrmisan. Radi zastite okoline, u blizini je bilo nekoliko manjih utvrda, od kojih su najpoznatije bile Prilepac i Prizrenac.
Oruzje kojim se branio grad
Tu su se, razumljivo, nalazile i brojne bogomolje. Arheoloski tragovi pominju sedam crkava: jedna je bila u samoj tvrdjavi, pet na podrucju varosi, a jedna daleko van nje. Najvaznija je bila Katedrala ili Crkva sv. Petke, a zanimljiva je, zbog vernika, bila i Saska crkva koju su pohodili rudari Sasi.
Mada su neki tragaci za ostacima nase proslosti bili skloni da srednjovekovno Novo Brdo po broju stanovnika, pominjuci cak i brojku od 40 hiljada, uporedjuju s tadasnjim Londonom, izvesno je da posve pouzdanih podataka nema. U turskom defteru iz 1498/1499. godine upisano je 38 mahala (cetvrti) sa 887 kuca, ali to je bilo vreme punog opadanja. Cetrdesetih godina 15. veka, u prvom delu vladavine despota Djurdja, kada je bilo najnaprednije, broj zitelja procenjivan je na oko deset hiljada. Bio je to, dakle, jedan od najvecih gradova na Balkanskom poluostrvu i jedan od vecih u Evropi.
Miniranje Carigrada
Razumljivo je da su u jednom gradu tako bogatom rudom rudari bili, hajde da kazemo, prvi ljudi. I to nisu bili samo Sasi, Nemci iz Erdelja koje je u Srbiju prvi doveo kralj Uros I i za cije vladavine (1243-76) pocinje vadjenje ruda. Ne bar u onolikom broju koliko ih je svojevremeno radilo u Brskovu. U Novom Brdu mahom rudare nasi ljudi koji su vec ovladali rudarskim poslom.
Od Sasa su, pak, ostali nazivi tih poslova. Tako je safar nadzornik rudnika, valturci su ljudi koji su kupovali istucenu i opranu rudu i topili je u kolu (topionici) te prodavali trgovcima, hautmani su nadzirali rad u odredjenom rudniku, plakaonicari su ispirali rudu, trajbari su radili na ratu (nem. Rad - tocak), masini u obliku uspravnog vretena kojom se pomocu upregnutih konja izvlacio veci teret iz jame, furnici su prenosili rudu, a foseri su bili obicni rudari (rupnici).
Rad u rudarskim jamama bio je izuzetno tezak. Krivudajuci kroz zemlju kako je krivudala zica, bile su uzane, prave jazbine, u kojima je covek mogao da se uspravi samo na nekim mestima. Kopalo se klececi, sedeci, pa cak i lezeci, a opasnost od pozara i odrona bila je svakodnevna. Inace, rudarska okna bila su podeljena tako da je jedno lice retko imalo celo okno, vec obicno samo neki njegov deo. A rad je bio propisan Zakonom o rudnicima despota Stefana Lazarevica iz 1412. godine, cije su odredbe bile na snazi i u vreme despota Djurdja.
Danasnji ostaci novobrdske tvrdjave
Vestina novobrdskih rudara bila je poznata svetu bar koliko i price o bogatstvu Novog Brda (i Srebrenice). Zna se, recimo, da su ucestvovali u padu Carigrada 1453. godine. Naime, oni su - uz odred od 1500 konjanika, koje je despot Djuradj morao da posalje sultanu Mehmedu II - imali zadatak da kopaju rovove i miniraju carigradske zidine, iste one koje je godinu dana ranije obnavljao despot pomazuci svom tadasnjem savezniku caru Konstantinu XI Paleologu.
Kako prica arhiepiskop Leonardo sa Hiosa, svoj posao radili su u najvecoj tajnosti, ali je njihov podzemni rov otkrio neki nemacki strucnjak za rudarske i ratne vestine, koji se nalazio medju braniocima. Za utehu, ostale su reci nesrecnog raspolucenog despota Djurdja da Carigrad „po nasoj pomoci nikad ne bi bio osvojen”.
Glas o njihovoj umesnosti narocito se prosirio po Italiji. U jesen 1457. godine vojvoda Ferare pokusava da nadje majstore „za rad u jamama koje sadrze zice zlata i srebra”. A dve godine ranije, Alfonso Aragonski, kralj Sicilije i Napulja, moli despota Djurdja da mu posalje dobre majstore rudare jer su u njegovoj zemlji nadjene zlatne i srebrne rude, ali da nema ljude koji znaju da ih „preciscavaju”. Trazio je da mu uputi sest majstora najvise rudarske spreme, a u Srbiju je poslao i posebnog poslanika da ih dovede. Poziv nije naisao na odziv posto je tada i samom srpskom despotu bila potrebna pomoc svake vrste u ocajnickim pokusajima da spase drzavu stisnutu sa svih strana.
Prvi poznati glumci
U Novom Brdu, posebnim gradskim statutom, rudarima je bio zagarantovan povlascen polozaj. Na primer, pri nabavci namirnica oni su imali prednost i zbog njih su odredjene cene namirnica i pojedinih zanatskih usluga. A u Zakonu o rudnicima, u clanu 51, rudarima se daje pravo da zaloze bastinu vlasnika dela rudnika ako im on na vreme ne isplati nadnice. Ali se, ako hotimicno upropasti jedno okno, za kaznu vezan uzetom strmoglavce spusta u jamu i onda se, zavisno od visine i volje ostecenog, konopac presece.
Pored rudara najvise je bilo kovaca, krojaca, sedlara, drvodelja, mesara, kozara, cak dvojica ribara, nekolicina krcmara ali i dve pekarice. Bogatu lepezu upotpunjavali su i svestenici, kaludjeri, puskari, grncari i zografi. Zanimljivo je da je bilo i glumaca. Tako su Todor Milosevic, Vukoje Ivankovic i Milosav postali prvi nasi glumci kojima se zna ime.
Mada je vladar bio neprikosnoveni gospodar, grad je imao neku vrstu autonomije. Glavni predstavnici vlasti na Novom Brdu bili su vojvoda, zatim knez i kefalija. Oni su imali pravo da sami resavaju samo sitnije sporove. Za ostalo su morali da traze misljenje veca od 12 purgara (od nemacke reci Burger - gradjanin) koje je bilo samoupravno telo unutrasnjeg uredjenja grada. Zajednicki su ucestvovali u upravnim i sudskim poslovima i dobijali izvesne prihode, cak imali i neku vrstu trzisne inspekcije: „Vojvoda, knez i purgari slobodno biraju cetiri dobra coveka da nadziravaju i ogledaju prodaju i kupovinu u gradu”. Poslednji vojvoda slobodnog Novog Brda bio je Ljes Span, predstavnik albanske vlastelinske porodice iz Drivasta.
Inace, naredjenja vlasti objavljivao je i pojedincima saopstavao putal (od nem. Buttel - pandur), dok je privatno-pravne isprave pisao inomik. Bilo je, dakako, i kreditiranja, mahom za kupovinu zanatskih proizvoda, posebno onih koje su donosili spretni dubrovacki trgovci. I, svedoce izvori, bilo je muke s naplatom potrazivanja, ali su se te duznicke knjige docnije pokazale kao dragocen izvor mnogih podataka vezanih za odgonetanje tadasnjeg nacina zivota grada.
Mada je rad u rudniku bio izuzetno tezak, rudari su bili prvi ljudi.
Kalauz jase na celu kolone
Novobrdsko srebro, glavni metal srednjeg veka, najvise je putovalo na zapad i bilo je najznacajnija izvozna stavka Srbije. Najvise ga je odlazilo na Siciliju, u Abruco, Toskanu, Ankonitansku Marku, a posebno u Veneciju, tada najvece trziste. I sve to uglavnom preko Dubrovnika i vestih Dubrovcana koji su u Novom Brdu (i Srebrenici) imali svoje brojne kolonije ali i konzule.
Najveci deo isao je prema jadranskoj obali, narocito prema Dubrovniku. Jedan put je karavane vodio do mnogih luka u Zeti odakle su tovari do odredista prebacivani morem, drugi je preko Srebrenice isao kroz Bosnu do Republike pod Srdjom. Saobracaj su odrzavali Vlasi stocari, vlasnici planinskih konja iz oblasti danasnje Hercegovine i Crne Gore. Karavan je najcesce cinilo do 20, ponekad i do 100 natovarenih konja, koji su ularom bili povezani jedan za drugog. Tempo i pravac davao je „kalauz”, obicno u pratnji psa koji je lavezom najavljivao opasnost. Ponosnici su bili naoruzani, a na celu karavana jahao je kramar, obicno na najboljem konju, sa zvonom o vratu. On je zapravo bio staresina karavana zaduzen za brigu da tovar stigne na cilj.
Posto su karavani isli samo danju, nocivalo se po stanicama obicno udaljenim jednu obdanicu. Spavalo se po „kucama”, svratistima, „stanovima”, manastirima i to su bili svojevrsni srednjovekovni hanovi u kojima je moglo i da se jede i pije. Ostao je zabelezen podatak da su se karavanyije najvise radovale boravku u svratistu koje je drzala izvesna krcmarica Boljka. Putovalo se obicno petnaestak dana u jednom pravcu, a zbog opasnosti od pljacke trgovci su se udruzivali i zajednicki iznajmljivali ponosnike. Napadali su ih lokalni gospodari i obicni razbojnici, ali ponajvise Turci. Zato kramari ponekad nisu ni mogli ni hteli da garantuju bezbednost robe.
Mada su Dubrovcani bili najbrojniji, mozda i najvestiji, trgovci srebrom, i u samoj Srbiji se njim i te kako trgovalo. Cinili su to despotovi cinovnici, carinici i uopste vlastela. Njime je trgovao i sam despot Djuradj, a trazili su ga svi, od spretnih dubrovackih trgovaca do smernih svetogorskih kaludjera. Postalo je deo srpske svakodnevice. Kao, uostalom, i njegova kradja, otimacina i pljacka.
I onda su ka Novom Brdu pohrlili Turci, sa sve sultanima...
Prvo je na Novo Brdo, pocetkom 1412. godine, nasrnuo sultan Musa, ali nista nije mogao protiv njegovih snaznih zidina i visokih kula. Jedan turski hronicar odmah je pohitao da zabelezi da „glas o neosvojivosti Novog Brda dopire do nebeskih usiju”.
Izgleda da taj izvestaj nije cuo sultan Murat II. On s vojskom opseda grad pocetkom 1427. godine i posle visemesecnih borbi vraca se na Bosfor. Dvanaest godina kasnije Ese-beg Avranezovic uspeo je da potuce Novobrdjane na Tripolju, na Kosovu, ali nije uspeo da osvoji grad.
Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevica iz 1412. godine
Jeli i sopstvene ruke
Turci su Novo Brdo prvi put zauzeli tek 1441. godine (Smederevo je palo dve godine ranije), i to najpre varos dok se tvrdjava duze drzala, a predala se rumelijskom beglerbegu Sehabedinu 27. juna iste godine, uoci Vidovdana. Gradjani su se uporno i ogorceno branili tako da su, po zapisu savremenika, iznureni gladju jeli „nepristojne i zabranjene stvari”, cak i sopstvene ruke.
Grad je ponovo postao svoj posle uspesnog prodora ugarsko-srpske vojske krajem 1443. godine. Ali, vec narednog ledenog januara, kad se hriscanska vojska povukla sa Balkana, Novo Brdo je opet turski posed. Zakratko, do avgusta istog leta kad se despot Djuradj nagodio sa sultanom Muratom II i ponovo ovladao svojom zemljom. Nepoznati letopisac je to zabelezio ovako: „Vrati Murat despotu Djuradju Smederevo i Novo Brdo i svu srpsku zemlju”.
A onda, pocetkom 1455. godine, nova panika u Novom Brdu. Vojvoda Ljes Span salje u Dubrovnik depozit od 390 dukata, a mnogi trgovci, zanatlije i rimokatolicki svestenici napustaju grad i sklanjaju se u Primorje. Turci stizu nekako s proleca predvodjeni sultanom Mehmedom II Osvajacem. Ali, novo osvajanje Novog Brda ne ide tako lako. Ovencan slavom osvajaca Carigrada, naoruzan istim opsadnim spravama i pracen s pedeset hiljada konjanika i mnogo vise pesaka, sultan nije ocekivao tako tvrd orah.
Ne zna se tacno koliko je trajala opsada: izvori blizi nama pominju cetrdeset dana dok turski hronicar veli da je grad pao sedmog dana po sultanovom dolasku. Izvesno je, medjutim, da se grad predao tek nakon sultanovog obecanja braniteljima da ce ih ostaviti na njihovim imanjima i da nece dirati mladice i devojke. Osvajac nije odrzao obecanje. Naredio je da se sve kapije, osim jedne, zatvore, a on je, stojeci ispred nje, pristale mladice odvajao na jednu a devojke na drugu stranu. Prve, njih 320, uzeo je sebi za janicare i poslao u Anadoliju, a 704 devojke i zene razdelio svojim vojnicima. Najistaknutije muskarce je odmah posekao.
Ovaj dogadjaj oznacio je pocetak spustanja zastora na zlatni vek Novog Brda. Grad postepeno poprima odlike prave turske kasabe na koje utice i stravicna epidemija kuge, zatim uzasna rudarska nesreca, bune, pokolji, preseljenja... I... nema vise. Ostalo je istorija.
Petar Milatovic
link