Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 22:32:28 GMT -5
Kako nastaju legende
Magicni konopac
Navodno, svedoci su videli dete kako se penje uz konopac koji stoji u vazduhu, a zatim nestaje... To je, kao udarnu vest, objavio jedan dnevni list 1890. godine, a posle su mnogi bezuspesno pokusavali da izvedu ovu neverovatnu madjionicarsku tacku
O triku s indijskim konopcem prvi put je pisao „Cikago tribjun” 1890. godine
Vec vise od jednog veka po svetu kruze neverovatne price o pojavi koja potice iz Indije. Rec je o iluzionistickoj tacki s konopcem i decakom koji nestaje. U prvobitnom izvodjenju to je izgledalo ovako: na otvorenom prostoru fakir uzima dugacak konopac i baca ga u vazduh gde i ostaje stojeci uspravno, kao da je o nesto obesen. Fakirov pomocnik, neki decak, penje se uz konopac, a kad dodje do samog kraja, odjednom nestaje. Fakir ga poziva da se vrati, ali od decaka ni traga. Posle nekoliko trenutaka penje se i sam fakir, naoruzan nozem, pa i on nestaje. A onda s neba pocinju da padaju raskomadani delovi tela. Fakir ipak silazi s neba, povlaci konopac, ostatke tela prekriva platnom i, odjednom, ciribu-ciriba - evo decaka zivog i zdravog. - Bila bi to uistinu neverovatna predstava - kaze Piter Lamont, istoricar magije i istrazivac sa Univerziteta u Edinburgu.
- Steta sto nije istinita. Za ovu tacku prvi put se culo 1890. godine
zahvaljujuci pisanju americkog dnevnog lista „Cikago tribjun”. Pisac teksta Dzon Elbert Vilki priznace kasnije da je to bila obicna letnja novinarska patka. Ono sto nikako nije ocekivao jeste da ce ova lazna vest doziveti toliku slavu.
Vilkijev napis iz „Tribjuna” preuzele su mnoge druge novine, cak i inostrane, dok su tekst objavljen cetiri meseca kasnije, u kom redakcija opovrgava ovu vest svi drugi precutali. Cak se 1904. godine pojavio i prvi toboznji svedok tvrdeci da je svojim ocima video trik s indijskim konopcem. Zvao se Sebastijan Burset. Ali, cim su clanovi Engleskog udruzenja za psihicka istrazivanja poceli da mu postavljaju pitanja, odmah je bilo jasno da ima suvise bujnu mastu. A to je ko zna koji primer „nepouzdanosti pamcenja kada je rec o ovakvim stvarima”, rekli su strucnjaci.
Grupa indijskih akrobata koji se penju uz motke od bambusa: fotografija je 1907. godine snimljena u Firenci.
- Ipak, ova legenda, koja je govorila o nepoznatoj i tajanstvenoj Indiji upravo onako kako ju je videla kolonijalna kultura toga doba, postala je toliko poznata da vise nije mogla ni da se zaboravi ni da se unisti - objasnjava Lamont. - Stoga su neki ljudi pokusali da objasne igru s konopcem tvrdeci da je rec o slucaju masovne hipnoze. Fakir bi doveo u trans sve gledaoce i oni su videli ono cega nije bilo. Objasnjenje je bilo neuverljivije od same tacke, pa su pocele da se pojavljuju i prve fotografije u nastojanju da se obore pretpostavke o masovnoj hipnozi.
„Strand magazin”, casopis koji je objavljivao pustolovine Serloka Holmsa, prvi je 1919. godine obradovao citaoce i fotografijom te „najslavnije madjionicarske tacke na svetu”. Snimio ju je izvesni F. V. Holms, visestruko odlikovani oficir (koji nije ni u kakvom srodstvu s poznatim detektivom iz prica). Prema recima Holmsa, konopac je odmotan, bacen u vazduh i tamo je ostao da stoji kao da je ukrucen. Potom se neki decak uspeo uz njega i ostao da stoji na vrhu. Bas kad je oficir snimio fotografiju, decak je nestao. „Ne umem da objasnim kako”, bio je njegov odgovor.
Stoga su ponudjena i druga objasnjenja ove zagonetke. Tridesetih godina proslog veka jedan nemacki iluzionista izjavio je da je konopac, zapravo, bio maskiran, a sastojao se od ovcijih kostiju, uglavljenih jedna u drugu, tako da su pravile neku vrstu motke uz koju je decak mogao da se uspne. Pedesetih godina u jos jednom tumacenju tvrdilo se da se tacka izvodila u nekoj udolini. Zica tanka kao vlas kose bila je razapeta izmedju dva brda, a konopac se, posto ga fakir baci u vazduh, kacio za ovu nevidljivu zicu skrivenom kukom. Predstava se prikazivala uvece, decak se peo uz konopac i nestajao u mraku i dimu zapaljene vatre. Potom bi se fakir, u sirokoj pelerini, i sam penjao do vrha konopca bacajuci na zemlju komade udova nekog majmuna koga bi prethodno iskasapio. Konacno, decak bi se sakrio pod pelerinu i sisao zajedno s madjionicarem tako da sve izgleda kao da se pojavio niotkuda.
- Sve su ovo objasnjenja mnogo neverovatnija i od same tacke o kojoj se prica - kaze Piter Lamont. - Ko bi mogao da zameni kosti ovce za konopac? I gde je to postojala zica tanka kao vlas koja bi se razapela izmedju dva brda i izdrzala tezinu dve osobe? Svi su, u stvari, pokusavali da razjasne tajnu koje nije ni bilo. Fotografije kao sto je ona Holmsova prikazivale su ne indijski konopac, nego nesto sasvim drugo: odrzavanje ravnoteze na dugackim stabljikama bambusa, sto se i danas radi u nekim krajevima Indije i Kine. Tamo se akrobata opase debelim kanapom oko pojasa, podboci dugu bambusovu motku i uzdigne je. Uz nju se potom penje drugi momak koji, kad stigne do vrha, stoji tako nekoliko trenutaka odrzavajuci ravnotezu.
Lamonta je zato, kao istrazivaca, zanimalo kako su razni madjionicari svedoci uspeli da zamene obicnu igru odrzavanja ravnoteze i neverovatnu tacku s indijskim konopcem. Zajedno s engleskim psihologom Ricardom Vizemanom, pretpostavio je da postoji veza izmedju senzacionalnosti price i vremena koje protekne od dogadjaja i izvestavanja o njemu. Drugim recima, istrazivaci su krenuli od cinjenice da prepricavanje jednog svedoka postaje sve neverovatnije kako vreme prolazi.
Prikupili su sva svedocanstva koja su nasli u knjigama, studijama i novinskim tekstovima: ukupno 48. Odbacili su sva prepricavanja iz druge ruke, kao i dokumenta u kojima nije navedena godina dogadjaja ili koji nisu sadrzavali detaljne opise. Preostale dokaze - izbrojali su 21 - podelili su u pet grupa, po stepenu senzacionalizma. Njihov zakljucak je, po ko zna koji put, potvrdio pretpostavku o krajnjoj nepouzdanosti pamcenja u vezi s madjionicarskim tackama.
Svedoci iz dokumentacije koju su nasli videli su zapravo stajanje na motki, ali, kako su godine prolazile, dodavali su svojim opisima ono sto su procitali ili culi da se prica. I, gle cuda: od tridesetih godina pa nadalje vise nije bilo nikog ko je tvrdio da je i sam video tacku s uspinjanjem uz konopac.
Prava tajna predstave s indijskim konopcem nalazi se u nasoj glavi i tamo odoleva vremenu. Mozak mesa stvarne dogadjaje kojima je prisustvovao i legende o kojima je cuo da se prica stvarajuci tako ubedljivu pricu. Ona se nikad nije dogodila, ali je ipak uverljiva i uzbudljiva.
Z. M.
link
Magicni konopac
Navodno, svedoci su videli dete kako se penje uz konopac koji stoji u vazduhu, a zatim nestaje... To je, kao udarnu vest, objavio jedan dnevni list 1890. godine, a posle su mnogi bezuspesno pokusavali da izvedu ovu neverovatnu madjionicarsku tacku
O triku s indijskim konopcem prvi put je pisao „Cikago tribjun” 1890. godine
Vec vise od jednog veka po svetu kruze neverovatne price o pojavi koja potice iz Indije. Rec je o iluzionistickoj tacki s konopcem i decakom koji nestaje. U prvobitnom izvodjenju to je izgledalo ovako: na otvorenom prostoru fakir uzima dugacak konopac i baca ga u vazduh gde i ostaje stojeci uspravno, kao da je o nesto obesen. Fakirov pomocnik, neki decak, penje se uz konopac, a kad dodje do samog kraja, odjednom nestaje. Fakir ga poziva da se vrati, ali od decaka ni traga. Posle nekoliko trenutaka penje se i sam fakir, naoruzan nozem, pa i on nestaje. A onda s neba pocinju da padaju raskomadani delovi tela. Fakir ipak silazi s neba, povlaci konopac, ostatke tela prekriva platnom i, odjednom, ciribu-ciriba - evo decaka zivog i zdravog. - Bila bi to uistinu neverovatna predstava - kaze Piter Lamont, istoricar magije i istrazivac sa Univerziteta u Edinburgu.
- Steta sto nije istinita. Za ovu tacku prvi put se culo 1890. godine
zahvaljujuci pisanju americkog dnevnog lista „Cikago tribjun”. Pisac teksta Dzon Elbert Vilki priznace kasnije da je to bila obicna letnja novinarska patka. Ono sto nikako nije ocekivao jeste da ce ova lazna vest doziveti toliku slavu.
Vilkijev napis iz „Tribjuna” preuzele su mnoge druge novine, cak i inostrane, dok su tekst objavljen cetiri meseca kasnije, u kom redakcija opovrgava ovu vest svi drugi precutali. Cak se 1904. godine pojavio i prvi toboznji svedok tvrdeci da je svojim ocima video trik s indijskim konopcem. Zvao se Sebastijan Burset. Ali, cim su clanovi Engleskog udruzenja za psihicka istrazivanja poceli da mu postavljaju pitanja, odmah je bilo jasno da ima suvise bujnu mastu. A to je ko zna koji primer „nepouzdanosti pamcenja kada je rec o ovakvim stvarima”, rekli su strucnjaci.
Grupa indijskih akrobata koji se penju uz motke od bambusa: fotografija je 1907. godine snimljena u Firenci.
- Ipak, ova legenda, koja je govorila o nepoznatoj i tajanstvenoj Indiji upravo onako kako ju je videla kolonijalna kultura toga doba, postala je toliko poznata da vise nije mogla ni da se zaboravi ni da se unisti - objasnjava Lamont. - Stoga su neki ljudi pokusali da objasne igru s konopcem tvrdeci da je rec o slucaju masovne hipnoze. Fakir bi doveo u trans sve gledaoce i oni su videli ono cega nije bilo. Objasnjenje je bilo neuverljivije od same tacke, pa su pocele da se pojavljuju i prve fotografije u nastojanju da se obore pretpostavke o masovnoj hipnozi.
„Strand magazin”, casopis koji je objavljivao pustolovine Serloka Holmsa, prvi je 1919. godine obradovao citaoce i fotografijom te „najslavnije madjionicarske tacke na svetu”. Snimio ju je izvesni F. V. Holms, visestruko odlikovani oficir (koji nije ni u kakvom srodstvu s poznatim detektivom iz prica). Prema recima Holmsa, konopac je odmotan, bacen u vazduh i tamo je ostao da stoji kao da je ukrucen. Potom se neki decak uspeo uz njega i ostao da stoji na vrhu. Bas kad je oficir snimio fotografiju, decak je nestao. „Ne umem da objasnim kako”, bio je njegov odgovor.
Stoga su ponudjena i druga objasnjenja ove zagonetke. Tridesetih godina proslog veka jedan nemacki iluzionista izjavio je da je konopac, zapravo, bio maskiran, a sastojao se od ovcijih kostiju, uglavljenih jedna u drugu, tako da su pravile neku vrstu motke uz koju je decak mogao da se uspne. Pedesetih godina u jos jednom tumacenju tvrdilo se da se tacka izvodila u nekoj udolini. Zica tanka kao vlas kose bila je razapeta izmedju dva brda, a konopac se, posto ga fakir baci u vazduh, kacio za ovu nevidljivu zicu skrivenom kukom. Predstava se prikazivala uvece, decak se peo uz konopac i nestajao u mraku i dimu zapaljene vatre. Potom bi se fakir, u sirokoj pelerini, i sam penjao do vrha konopca bacajuci na zemlju komade udova nekog majmuna koga bi prethodno iskasapio. Konacno, decak bi se sakrio pod pelerinu i sisao zajedno s madjionicarem tako da sve izgleda kao da se pojavio niotkuda.
Krajem 19. i pocetkom 20. veka tacka s indijskim konopcem postala je toliko popularna da su neki madjionicari poceli da je smatraju pretnjom profesiji. Ucinilo im se da su indijski iluzionisti daleko vestiji od kolega sa Zapada, pa su se najistaknutiji medju njima upinjali da otkriju u cemu je trik. Cak su isli u Indiju da ispituju gurue i fakire, ocigledno bez uspeha. Onda su pokusali da tacku izvedu u pozoristu, pomocu utega koje su sami izmisljali. Nazalost, niko nije uspeo: jedno je bilo slusati price o ovoj vestini, a drugo pokusati da ga izvedes u sasvim drugacijem okruzenju, kao sto je pozornica.
Za madjionicare je zbog toga tacka s indijskim konopcem i danas „najveca iluzija ikad smisljena na svetu” iako nikad nije ni izvedena. Niti moze da se dokuci, smatraju strucnjaci za ovu oblast: ona je nesto poput Svetog grala u madjionicarskom svetu.
- Sve su ovo objasnjenja mnogo neverovatnija i od same tacke o kojoj se prica - kaze Piter Lamont. - Ko bi mogao da zameni kosti ovce za konopac? I gde je to postojala zica tanka kao vlas koja bi se razapela izmedju dva brda i izdrzala tezinu dve osobe? Svi su, u stvari, pokusavali da razjasne tajnu koje nije ni bilo. Fotografije kao sto je ona Holmsova prikazivale su ne indijski konopac, nego nesto sasvim drugo: odrzavanje ravnoteze na dugackim stabljikama bambusa, sto se i danas radi u nekim krajevima Indije i Kine. Tamo se akrobata opase debelim kanapom oko pojasa, podboci dugu bambusovu motku i uzdigne je. Uz nju se potom penje drugi momak koji, kad stigne do vrha, stoji tako nekoliko trenutaka odrzavajuci ravnotezu.
Lamonta je zato, kao istrazivaca, zanimalo kako su razni madjionicari svedoci uspeli da zamene obicnu igru odrzavanja ravnoteze i neverovatnu tacku s indijskim konopcem. Zajedno s engleskim psihologom Ricardom Vizemanom, pretpostavio je da postoji veza izmedju senzacionalnosti price i vremena koje protekne od dogadjaja i izvestavanja o njemu. Drugim recima, istrazivaci su krenuli od cinjenice da prepricavanje jednog svedoka postaje sve neverovatnije kako vreme prolazi.
Prikupili su sva svedocanstva koja su nasli u knjigama, studijama i novinskim tekstovima: ukupno 48. Odbacili su sva prepricavanja iz druge ruke, kao i dokumenta u kojima nije navedena godina dogadjaja ili koji nisu sadrzavali detaljne opise. Preostale dokaze - izbrojali su 21 - podelili su u pet grupa, po stepenu senzacionalizma. Njihov zakljucak je, po ko zna koji put, potvrdio pretpostavku o krajnjoj nepouzdanosti pamcenja u vezi s madjionicarskim tackama.
Svedoci iz dokumentacije koju su nasli videli su zapravo stajanje na motki, ali, kako su godine prolazile, dodavali su svojim opisima ono sto su procitali ili culi da se prica. I, gle cuda: od tridesetih godina pa nadalje vise nije bilo nikog ko je tvrdio da je i sam video tacku s uspinjanjem uz konopac.
Prava tajna predstave s indijskim konopcem nalazi se u nasoj glavi i tamo odoleva vremenu. Mozak mesa stvarne dogadjaje kojima je prisustvovao i legende o kojima je cuo da se prica stvarajuci tako ubedljivu pricu. Ona se nikad nije dogodila, ali je ipak uverljiva i uzbudljiva.
Z. M.
link