Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 23:24:27 GMT -5
Cuvari vremena oduvek do sada
Kucnuo je cas
Covek je prvo poceo da kroti vreme uz pomoc stapa i kanapa, a onda je shvatio da su mu ipak potrebnije tacnije sprave koje valja opremiti na odgovarajuci nacin i tako su casovnicari postali prvi ljudi...
Suncani sat kompas, koriscen na brodovima, izradjen je od slonovace, u prvoj polovini 17. veka u majstorskoj radionici Jakoba Karnera u Nirnbergu
Malo ko je u „ona vremena” mogao da se meri s casovnicarima. Bili su, tada, toliko ugledni da im je pripadalo mesto uz samog vladara koji im je - verovali ili ne - omogucavao da rade kad i koliko hoce.
Jer, njihov zanat cenjen je ne samo kao vrhunska umetnost, nego su i ondasnji vladari voleli da pored sebe, na oku, imaju one koji su vladali vestinom krocenja vremena. A vladari su oduvek imali potrebu da sve drze pod svojim ogrtacem, pa zasto ne i vreme.
Ipak, sve do pocetka druge polovine 16. veka casovnicari su, reklo bi se nezasluzeno, imenovani samo kao bravari ili je to, pak, bilo namerno s obzirom da je njihovo umece podrazumevalo svojevrsnog kljucara vremena. Tek, leta 1565. ozvaniceno je prvo casovnicarsko cehovsko udruzenje koje su novi clanovi primali strogo po pravilima.
U roku od godinu dana kandidat je morao da izradi dva sata. Jedan je trebalo da bude stoni, s repetiranjem na svaku cetvrt, sa skalom za 24 sata na jednom brojcaniku, dok je na drugom valjalo postaviti skalu za cetvrtine sati i jos pokazivaca Mesecevih mena, a s druge strane i godisnji kalendar i duzine dana. Dakle, gotovo sveobuhvatno belezenje protoka vremena. Drugi sat izradjen u toj, za buduce sajdzije kljucnoj godini morao je da bude poput pandantifa (onaj koji se nosi oko vrata), da ima budilnik i da izbija svaki od 24 sata. Vlasnici su ovu vrstu sata, razume se, skidali pred spavanje, ali i u nekim drugim (slicnim) prilikama.
Stoni sat (oko 1890. godine, Lucern, Svajcarska) s postamentom orla rasirenih krila koji nosi dvostruku lupu. Kroz nju se vidi brojcanik spreda i mehanizam s druge strane
Uostalom, sat je dugo bio stvar ugleda, zgodan deo za opremanje prostora, ali i bitan ukras kad se izidje u svet. Jer, doskora je „gledanje na sat” bilo pravi mali obred koji je mogao da traje desetak minuta, uz ono lagano otvaranje jedne po jedne kutije, osluskivanje, pokazivanje okolini i, na kraju, bespogovornu izjavu koliko (zaista) ima sati. A ukoliko je uz sat isao i odgovarajuci, cesto prenaglasen, lanac, dobijao se neponovljiv utisak o vlasniku sata i njegovom znacaju.
Zeludac tacniji od svih
Pokusaji da se ukroti vreme, odnosno, da covek ovlada njegovom prolaznoscu, stari su koliko i civilizacija. Ne zna se pouzdano ko je i kad izmislio prvi gnomon - javni suncani sat - ali se zna da je njegov manji imenjak koriscen do kraja 18. veka kao merilo tacnosti vec uveliko prisutnog mehanickog casovnika. Ako si tada imao mehanizam za merenje vremena, bio je tu (da ne bi bilo veceg odstupanja) i suncani sat. A kad su ljudi poceli da na svoj nacin mere vreme, zabelezena je tuzbalica rimskog komediografa Plutarha (250-184. godine pre n. e):
Stoni sat iz majstorske radionice Franca Volenberga, Bec, oko 1810. godine. Njegovi ukrasi iskazuju pobedu ljubavi
„Bogovi ubili onoga ko je prvi smislio casovnik i postavio suncane casovnike koji meni, jadniku, na komadice razbijaju dan. Pre je zeludac bio moj casovnik, najbolji i najtacniji od svih. Uvek me je taj casovnik pozivao jelu, pa i onda kad nije bilo nesto da se pojede; sada, pak, i to sto imamo ne jedemo, ako to suncu nije pravo”.
Naravno, ljudi su nastavili da tragaju za spravom koja ce tacnije izmeriti, ili oznaciti, prolazak vremena. Pored pomoci Suncevih zraka, zagrgoljila je i voda, pa je nastala klepsidra koja je vagala vreme pomocu stalnog i pravilnog proticanja vode kroz mali otvor. Tu se, negde, umesao i pesak, te pescani casovnici ponegde i danas, beleze curenje vremena koje ce potom zauzdati zvonima pozivajuci i obavestavajuci u odredjeni cas ljude o onome sto se upravo zbiva ili sledi. Onda se pojavilo klatno koje je, izbaceno iz ravnoteze, dosadno ali provereno merilo vreme. Njegove sposobnosti prvi je odgonetnuo Galilej (1564-1642), potom Hejgens (1629-1695), a Fuko je sa svojim klatnom, sredinom 19. veka, stosta stavio na svoje mesto.
Ljudi su se, sve uspesnije takmicili u krocenju onoga sto „ide, traje, prolazi, tece, leti, nikad ne miruje niti stoji i sve sto je bilo, jeste i sto ce biti, odvija se pod njegovim besumnim krilima...”
Italijanski budilnik iz 1738. godine s istaknutim zvonom na vrhu, postavljenim izmedju cetiri stubica
Da ne stradaju svilene bube
Razvoj mehanizama „cuvara vremena”, kako su od davnina nazivali satove, sasvim se poklapa s ubrzanim razvojem gradjanske klase, sirenjem trgovine, velikim putovanjima i otkricima novih zemalja. Neutaziva glad za novim cini se da je i nauku pospesivala ka sto vecoj tacnosti. Jer, bilo je vazno dobro planirati, predvideti detalje, tacno vreme stizanja na cilj i povratka, a na dugim putovanjima sat je, uz astrolab (tada znacajnu astronomsku spravu za merenje visine Sunca i zvezda) i kalendar, sve cesce i jedini pouzdani prijatelj koji je, u slucaju da izneveri, putnika ostavljao na cedilu.
Nije, na primer, bilo svejedno kada ce se krenuti u Kinu po legla svilenih buba i da li ce vas dobro planiranje dovesti kuci u pravo vreme ili ce se jaja izleci negde usput, u kakvoj pustinji.
Poznato je da je Kolumbo koristio sve tri vrste tadasnjih casovnika i da je cesto proveravao i sravnjivao njihove vrednosti koristeci pescani sat kao njihovu mernu jedinicu. A koliko je tacnost u to vreme znacila, mozda najbolje moze da posvedoci velika nagrada koju je engleska vlada raspisala 1714. godine i koja je umnogome doprinela brzem razvoju casovnika.
Dzepni sat iz sredine 18. veka, Pariz, sastoji se od tri kutije: prva je od srebra ukrasena arabeskama i izrekom iz Kurana, srednja od kornjacevine, a unutrasnja takodje od srebra. Masina je pozlacena
Harison za sva vremena
Kao najmocnija pomorska sila, Englezi su obecali tada velikih 20.000 funti onome ko napravi sat cija tacnost za mesec dana putovanja morem nece odstupati vise od dva minuta. Zamisao se javila spontano, posle udesa njihova cetiri broda koja su se nasukala u blizini maticne luke na Scilskim ostrvima 29. septembra 1707. godine, kada je zivot izgubilo 2000 mornara. Ispostavilo se da je uzrok nesrece bilo to sto nisu znali tacnu geografsku duzinu za cije je odredjivanje bio neophodan savrseno tacan casovnik.
Uprkos velikoj svoti i trudu mnogih darovitih majstora da se dokopaju nagrade, nju je tek 1761. godine zasluzio cuveni londonski casovnicar Dzon Harison. Njegov sat „Timekeeper” merio je vreme putovanja broda „Deptford” do Jamajke i natrag i za 161 dan plovidbe kasnio samo 5 sekundi. Pre ovoga Harison je uveo mnostvo poboljsanja, novina i sasvim novih izuma. Ipak, nagradu je primio tek pred kraj zivota i to uz posredovanje kralja Dzordza III kod Parlamenta. Ovaj sat danas se cuva u Nacionalnom pomorskom muzeju u Grinicu (London), a prvu potvrdu svoje vrednosti doziveo je prilikom putovanja Dzejmsa Kuka kada je veliki moreplovac, u potrazi za Terra Australis Incognita (Nepoznata juzna zemlja), oplovio Zemlju po najjuznijoj mogucoj sirini. Posle predjenih 112.000 kilometara, od cetiri proverena casovnika samo se Harisonov hronometar pokazao kao zaista pouzdan.
Stoni sat budilnik iz prve polovine 18. veka Nemacka
Najvece, ali i retko, priznanje londonski casovnicar i njegov izum dobili su posle duze od dva stoleca. Nakon uspesnog prvog sletanja na Mesec, 21. jula 1969. godine, posada svemirskog broda „Apolo 11” krenula je na turneju tokom koje joj je u Londonu britanski predsednik vlade Harold Vilson priredio prijem. Suprotno obicaju da nazdravi domacinu, naucnicima ili konstruktorima, Nil Armstrong, covek koji je prvi zakoracio na povrsinu naseg prvog nebeskog suseda, nazdravio je upravo Dzonu Harisonu cije je epohalno delo, tacno merenje vremena i navigacije, dalo i te kako znacajan podstrek u istrazivanju vasione.
Naravno da ni mi, onda, nismo mogli mimo sveta. I nasi ljudi su voleli da znaju koliko je sati. O tome nam, na svojevrstan nacin, govori i upravo otvorena izlozba u beogradskom Muzeju primenjene umetnosti pod nazivom „Sacuvano vreme” ciji je autor Dusan Milovanovic, muzejski savetnik, a koja ce trajati do 1. decembra.
Dzepni sat, London 1750–51. godine sacinjavaju cetiri kutije od srebra i kornjacevine, s pozlacenim satnim mehanizmom i brojcanikom od emajla s turskim ciframa. Dugacak srebrni lanac izveden je od visestruko pletene zice
Custik na gotovs
A kako se kod nas cuvalo vreme, svedoci 180 primeraka „cuvara vremena” najrazlicitije namene: suncani, dzepni, rucni, stoni, zidni, kaminski, satovi-slike... Iz muzejskih i privatnih zbirki izvirile su rukotvorine nastale u starim evropskim radionicama, poput Filipa Gracla iz Linca, Z. Leroja iz Pariza, Edvarda Priora (London), Mermilona iz Zeneve, Andreasa Voglera iz Augsburga. Nastajali kroz vekove, izmedju 17. i sredine 20, oni upecatljivo govore o nacinima na koje su ljudi pokusavali da ukrote vreme i sacuvaju ga u svojim, manjim ili vecim, vremenskim kutijama. Ali, i o umecu majstora da sat, i materijalom i izradom, bude posebno umetnicko delo.
Posebnu paznju svakako privlaci zbirka suncanih satova u kojoj se nalazi sedamnaest primeraka. Tu su, pre svega, satovi diptisi iz 17. veka izradjeni od slonovace. Njih su, zbog pouzdanosti, jos dok su postojali ozbiljni mehanicki casovnici, rado koristili brodski kapetani i posada. Izradom, ali i nacinom na koji su znali koliko je sati, izdvajaju se i ekvatorijalni, putni, osmougaoni suncani satovi, kao i rasklopni, polozeni i uspravni, najcesce izradjivani od dve drvene plocice. U ovoj zbirci posebni su i sat od bronze nastao u Kini kao i turski suncani sat u obliku trougaone ploce.
Dzepni sat iz druge polovine 18. veka, Linc, Austrija, sa dve kutije: spoljna je od srebra i presvucena crvenkastim emajlom, unutrasnja je ukrasena motivima biljaka
Najbrojniji su kucni satovi, njih 39, nastali u rasponu od skoro cetiri veka. To su stoni i stoni putni satovi, stojeci ili podni, kao i kaminski. Najstariji su zidni satovi, od onih s tegovima (dvotegasi, trotegasi) ili bez njih, do novijih s klatnom. Posebnost su, ipak, slike satovi koji su se narocito izradjivali u beckim radionicama i na kojima je najcesce postavljena kakva zanr-slika iza koje se nalazi mehanizam sata, a cesto i muzicki automat koji ponavlja odredjene melodije.
Svojevrsni cuvari vremena na izlozbi „Sacuvano vreme” svakako su i mali satovi, njih cetrdeset. To su pretezno dzepni, zatim satovi-pandantifi „za oko vrata” i zenski rucni casovnici.
A znate li sta je custik? E, tako su se do Drugog svetskog rata na prostorima Srbije, a u nekim krajevima i danas, zvali lanci za sat. Ovde ih je cetrnaest i mahom su dela nasih majstora kujundzija i zlatara. Svojevremeno su oznacavali vlasnikov polozaj u drustvu, a ponekad su bogatstvom izrade i vrednoscu materijala znali da prevazidju i sam sat...
Na kraju ovog nevelikog teksta navodimo zavrsne recenice Dusana Milovanovica iz kataloga izlozbe:
„...Vi koji ovo budete razgledali u buducnosti, treba da znate: prepoznacemo vas sigurno; mozete nositi najnoviji model SЮatch, poslednju liniju atomskog dzepnjaka, obracati se displeju na mobilnom ili u vasim naocarima - tacno cemo vas katalogizovati, po principu - sat cini coveka. I ne zaboravite, ma koliko duboko budete u buducnosti, povremeno se okrenite i proslosti, jer i u njoj su sakrivene stvari mnoge, lepe i nepojamne koje se ticu i vas...”
Petar Milatovic
link
Kucnuo je cas
Covek je prvo poceo da kroti vreme uz pomoc stapa i kanapa, a onda je shvatio da su mu ipak potrebnije tacnije sprave koje valja opremiti na odgovarajuci nacin i tako su casovnicari postali prvi ljudi...
Suncani sat kompas, koriscen na brodovima, izradjen je od slonovace, u prvoj polovini 17. veka u majstorskoj radionici Jakoba Karnera u Nirnbergu
Malo ko je u „ona vremena” mogao da se meri s casovnicarima. Bili su, tada, toliko ugledni da im je pripadalo mesto uz samog vladara koji im je - verovali ili ne - omogucavao da rade kad i koliko hoce.
Jer, njihov zanat cenjen je ne samo kao vrhunska umetnost, nego su i ondasnji vladari voleli da pored sebe, na oku, imaju one koji su vladali vestinom krocenja vremena. A vladari su oduvek imali potrebu da sve drze pod svojim ogrtacem, pa zasto ne i vreme.
Ipak, sve do pocetka druge polovine 16. veka casovnicari su, reklo bi se nezasluzeno, imenovani samo kao bravari ili je to, pak, bilo namerno s obzirom da je njihovo umece podrazumevalo svojevrsnog kljucara vremena. Tek, leta 1565. ozvaniceno je prvo casovnicarsko cehovsko udruzenje koje su novi clanovi primali strogo po pravilima.
U roku od godinu dana kandidat je morao da izradi dva sata. Jedan je trebalo da bude stoni, s repetiranjem na svaku cetvrt, sa skalom za 24 sata na jednom brojcaniku, dok je na drugom valjalo postaviti skalu za cetvrtine sati i jos pokazivaca Mesecevih mena, a s druge strane i godisnji kalendar i duzine dana. Dakle, gotovo sveobuhvatno belezenje protoka vremena. Drugi sat izradjen u toj, za buduce sajdzije kljucnoj godini morao je da bude poput pandantifa (onaj koji se nosi oko vrata), da ima budilnik i da izbija svaki od 24 sata. Vlasnici su ovu vrstu sata, razume se, skidali pred spavanje, ali i u nekim drugim (slicnim) prilikama.
Stoni sat (oko 1890. godine, Lucern, Svajcarska) s postamentom orla rasirenih krila koji nosi dvostruku lupu. Kroz nju se vidi brojcanik spreda i mehanizam s druge strane
Uostalom, sat je dugo bio stvar ugleda, zgodan deo za opremanje prostora, ali i bitan ukras kad se izidje u svet. Jer, doskora je „gledanje na sat” bilo pravi mali obred koji je mogao da traje desetak minuta, uz ono lagano otvaranje jedne po jedne kutije, osluskivanje, pokazivanje okolini i, na kraju, bespogovornu izjavu koliko (zaista) ima sati. A ukoliko je uz sat isao i odgovarajuci, cesto prenaglasen, lanac, dobijao se neponovljiv utisak o vlasniku sata i njegovom znacaju.
Zeludac tacniji od svih
Pokusaji da se ukroti vreme, odnosno, da covek ovlada njegovom prolaznoscu, stari su koliko i civilizacija. Ne zna se pouzdano ko je i kad izmislio prvi gnomon - javni suncani sat - ali se zna da je njegov manji imenjak koriscen do kraja 18. veka kao merilo tacnosti vec uveliko prisutnog mehanickog casovnika. Ako si tada imao mehanizam za merenje vremena, bio je tu (da ne bi bilo veceg odstupanja) i suncani sat. A kad su ljudi poceli da na svoj nacin mere vreme, zabelezena je tuzbalica rimskog komediografa Plutarha (250-184. godine pre n. e):
Stoni sat iz majstorske radionice Franca Volenberga, Bec, oko 1810. godine. Njegovi ukrasi iskazuju pobedu ljubavi
„Bogovi ubili onoga ko je prvi smislio casovnik i postavio suncane casovnike koji meni, jadniku, na komadice razbijaju dan. Pre je zeludac bio moj casovnik, najbolji i najtacniji od svih. Uvek me je taj casovnik pozivao jelu, pa i onda kad nije bilo nesto da se pojede; sada, pak, i to sto imamo ne jedemo, ako to suncu nije pravo”.
Naravno, ljudi su nastavili da tragaju za spravom koja ce tacnije izmeriti, ili oznaciti, prolazak vremena. Pored pomoci Suncevih zraka, zagrgoljila je i voda, pa je nastala klepsidra koja je vagala vreme pomocu stalnog i pravilnog proticanja vode kroz mali otvor. Tu se, negde, umesao i pesak, te pescani casovnici ponegde i danas, beleze curenje vremena koje ce potom zauzdati zvonima pozivajuci i obavestavajuci u odredjeni cas ljude o onome sto se upravo zbiva ili sledi. Onda se pojavilo klatno koje je, izbaceno iz ravnoteze, dosadno ali provereno merilo vreme. Njegove sposobnosti prvi je odgonetnuo Galilej (1564-1642), potom Hejgens (1629-1695), a Fuko je sa svojim klatnom, sredinom 19. veka, stosta stavio na svoje mesto.
Ljudi su se, sve uspesnije takmicili u krocenju onoga sto „ide, traje, prolazi, tece, leti, nikad ne miruje niti stoji i sve sto je bilo, jeste i sto ce biti, odvija se pod njegovim besumnim krilima...”
Italijanski budilnik iz 1738. godine s istaknutim zvonom na vrhu, postavljenim izmedju cetiri stubica
Da ne stradaju svilene bube
Razvoj mehanizama „cuvara vremena”, kako su od davnina nazivali satove, sasvim se poklapa s ubrzanim razvojem gradjanske klase, sirenjem trgovine, velikim putovanjima i otkricima novih zemalja. Neutaziva glad za novim cini se da je i nauku pospesivala ka sto vecoj tacnosti. Jer, bilo je vazno dobro planirati, predvideti detalje, tacno vreme stizanja na cilj i povratka, a na dugim putovanjima sat je, uz astrolab (tada znacajnu astronomsku spravu za merenje visine Sunca i zvezda) i kalendar, sve cesce i jedini pouzdani prijatelj koji je, u slucaju da izneveri, putnika ostavljao na cedilu.
Nije, na primer, bilo svejedno kada ce se krenuti u Kinu po legla svilenih buba i da li ce vas dobro planiranje dovesti kuci u pravo vreme ili ce se jaja izleci negde usput, u kakvoj pustinji.
Poznato je da je Kolumbo koristio sve tri vrste tadasnjih casovnika i da je cesto proveravao i sravnjivao njihove vrednosti koristeci pescani sat kao njihovu mernu jedinicu. A koliko je tacnost u to vreme znacila, mozda najbolje moze da posvedoci velika nagrada koju je engleska vlada raspisala 1714. godine i koja je umnogome doprinela brzem razvoju casovnika.
Dzepni sat iz sredine 18. veka, Pariz, sastoji se od tri kutije: prva je od srebra ukrasena arabeskama i izrekom iz Kurana, srednja od kornjacevine, a unutrasnja takodje od srebra. Masina je pozlacena
Harison za sva vremena
Kao najmocnija pomorska sila, Englezi su obecali tada velikih 20.000 funti onome ko napravi sat cija tacnost za mesec dana putovanja morem nece odstupati vise od dva minuta. Zamisao se javila spontano, posle udesa njihova cetiri broda koja su se nasukala u blizini maticne luke na Scilskim ostrvima 29. septembra 1707. godine, kada je zivot izgubilo 2000 mornara. Ispostavilo se da je uzrok nesrece bilo to sto nisu znali tacnu geografsku duzinu za cije je odredjivanje bio neophodan savrseno tacan casovnik.
Uprkos velikoj svoti i trudu mnogih darovitih majstora da se dokopaju nagrade, nju je tek 1761. godine zasluzio cuveni londonski casovnicar Dzon Harison. Njegov sat „Timekeeper” merio je vreme putovanja broda „Deptford” do Jamajke i natrag i za 161 dan plovidbe kasnio samo 5 sekundi. Pre ovoga Harison je uveo mnostvo poboljsanja, novina i sasvim novih izuma. Ipak, nagradu je primio tek pred kraj zivota i to uz posredovanje kralja Dzordza III kod Parlamenta. Ovaj sat danas se cuva u Nacionalnom pomorskom muzeju u Grinicu (London), a prvu potvrdu svoje vrednosti doziveo je prilikom putovanja Dzejmsa Kuka kada je veliki moreplovac, u potrazi za Terra Australis Incognita (Nepoznata juzna zemlja), oplovio Zemlju po najjuznijoj mogucoj sirini. Posle predjenih 112.000 kilometara, od cetiri proverena casovnika samo se Harisonov hronometar pokazao kao zaista pouzdan.
Stoni sat budilnik iz prve polovine 18. veka Nemacka
Najvece, ali i retko, priznanje londonski casovnicar i njegov izum dobili su posle duze od dva stoleca. Nakon uspesnog prvog sletanja na Mesec, 21. jula 1969. godine, posada svemirskog broda „Apolo 11” krenula je na turneju tokom koje joj je u Londonu britanski predsednik vlade Harold Vilson priredio prijem. Suprotno obicaju da nazdravi domacinu, naucnicima ili konstruktorima, Nil Armstrong, covek koji je prvi zakoracio na povrsinu naseg prvog nebeskog suseda, nazdravio je upravo Dzonu Harisonu cije je epohalno delo, tacno merenje vremena i navigacije, dalo i te kako znacajan podstrek u istrazivanju vasione.
Naravno da ni mi, onda, nismo mogli mimo sveta. I nasi ljudi su voleli da znaju koliko je sati. O tome nam, na svojevrstan nacin, govori i upravo otvorena izlozba u beogradskom Muzeju primenjene umetnosti pod nazivom „Sacuvano vreme” ciji je autor Dusan Milovanovic, muzejski savetnik, a koja ce trajati do 1. decembra.
Dzepni sat, London 1750–51. godine sacinjavaju cetiri kutije od srebra i kornjacevine, s pozlacenim satnim mehanizmom i brojcanikom od emajla s turskim ciframa. Dugacak srebrni lanac izveden je od visestruko pletene zice
Custik na gotovs
A kako se kod nas cuvalo vreme, svedoci 180 primeraka „cuvara vremena” najrazlicitije namene: suncani, dzepni, rucni, stoni, zidni, kaminski, satovi-slike... Iz muzejskih i privatnih zbirki izvirile su rukotvorine nastale u starim evropskim radionicama, poput Filipa Gracla iz Linca, Z. Leroja iz Pariza, Edvarda Priora (London), Mermilona iz Zeneve, Andreasa Voglera iz Augsburga. Nastajali kroz vekove, izmedju 17. i sredine 20, oni upecatljivo govore o nacinima na koje su ljudi pokusavali da ukrote vreme i sacuvaju ga u svojim, manjim ili vecim, vremenskim kutijama. Ali, i o umecu majstora da sat, i materijalom i izradom, bude posebno umetnicko delo.
Posebnu paznju svakako privlaci zbirka suncanih satova u kojoj se nalazi sedamnaest primeraka. Tu su, pre svega, satovi diptisi iz 17. veka izradjeni od slonovace. Njih su, zbog pouzdanosti, jos dok su postojali ozbiljni mehanicki casovnici, rado koristili brodski kapetani i posada. Izradom, ali i nacinom na koji su znali koliko je sati, izdvajaju se i ekvatorijalni, putni, osmougaoni suncani satovi, kao i rasklopni, polozeni i uspravni, najcesce izradjivani od dve drvene plocice. U ovoj zbirci posebni su i sat od bronze nastao u Kini kao i turski suncani sat u obliku trougaone ploce.
Dzepni sat iz druge polovine 18. veka, Linc, Austrija, sa dve kutije: spoljna je od srebra i presvucena crvenkastim emajlom, unutrasnja je ukrasena motivima biljaka
Najbrojniji su kucni satovi, njih 39, nastali u rasponu od skoro cetiri veka. To su stoni i stoni putni satovi, stojeci ili podni, kao i kaminski. Najstariji su zidni satovi, od onih s tegovima (dvotegasi, trotegasi) ili bez njih, do novijih s klatnom. Posebnost su, ipak, slike satovi koji su se narocito izradjivali u beckim radionicama i na kojima je najcesce postavljena kakva zanr-slika iza koje se nalazi mehanizam sata, a cesto i muzicki automat koji ponavlja odredjene melodije.
Svojevrsni cuvari vremena na izlozbi „Sacuvano vreme” svakako su i mali satovi, njih cetrdeset. To su pretezno dzepni, zatim satovi-pandantifi „za oko vrata” i zenski rucni casovnici.
A znate li sta je custik? E, tako su se do Drugog svetskog rata na prostorima Srbije, a u nekim krajevima i danas, zvali lanci za sat. Ovde ih je cetrnaest i mahom su dela nasih majstora kujundzija i zlatara. Svojevremeno su oznacavali vlasnikov polozaj u drustvu, a ponekad su bogatstvom izrade i vrednoscu materijala znali da prevazidju i sam sat...
Na kraju ovog nevelikog teksta navodimo zavrsne recenice Dusana Milovanovica iz kataloga izlozbe:
„...Vi koji ovo budete razgledali u buducnosti, treba da znate: prepoznacemo vas sigurno; mozete nositi najnoviji model SЮatch, poslednju liniju atomskog dzepnjaka, obracati se displeju na mobilnom ili u vasim naocarima - tacno cemo vas katalogizovati, po principu - sat cini coveka. I ne zaboravite, ma koliko duboko budete u buducnosti, povremeno se okrenite i proslosti, jer i u njoj su sakrivene stvari mnoge, lepe i nepojamne koje se ticu i vas...”
Petar Milatovic
link