Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 1:12:54 GMT -5
Covekov najveci prijatelj
Konj
Istoriju ljudskog roda obelezio je rad, ali i rat, a u slobodno vreme covek se odmarao i putovao. Bilo da je isao u borbu ili ostajao kod kuce, vekovima se nije odvajao od svog vernog pratioca. Rec konj nije slucajno sastavni deo mnogih licnih, porodicnih i geografskih imena. Ova zivotinja odavno je postala mit
Konj ratnik
Vojnici u borbenim kolima u koja su upregnuti konji verovatno su ljudima donosili uzas koji moze da se uporedi samo sa onim koji bi danas izazvala atomska bomba. U to vreme znalo se za magarce i volove, ali u drugom milenijumu pre nase ere konj je za mnoge narode i dalje bio gotovo nepoznata zivotinja.
Kola na cetiri tocka, kazu istoricari, pojavila su se verovatno na Bliskom istoku tri hiljade godina pre nase ere. Ali, u pocetku kabasta i teska, jos se nisu upotrebljavala u ratnim pohodima. Tek negde u drugom milenijumu pre nase ere nacinjene su lake dvokolice. Veruje se da su ih prvi, u ratnim pohodima, upotrebili Hetiti i Hiksi, osvajaci koji su ovim, za to vreme savremenim, nacinom ratovanja uspeli da osvoje delove Mesopotamije i Egipta. Ali, istorijski gledano, njihova premoc nije dugo trajala. Za manje od sto godina Egipcani su isterali Hetite i Hikse iz svoje zemlje koristeci njihovo oruzje.
Homer, pesnik najstarijih sacuvanih dela grcke knjizevnosti, junackih epova „Ilijade” i „Odiseje” (oko 800. pre n. e), u svom delu jos ne spominje konjanike. Agamemnon, Ahil i ostali junaci Trojanskog rata krecu se u bojnim kolima s konjima.
Istoricari i paleontolozi ne mogu da se sloze oko toga kada su se tacno pojavili ratnici konjanici. Jer, kada se zavrsilo kameno i pocelo bronzano doba, ljudi su vec uveliko gajili ovce, stoku, koze, polako su ucili da pripitome i konje, ali su ih i dalje najvise koristili za ishranu. Tada su ove zivotinje jos bile niskog rasta, otprilike kao danasnji poni. Kada su se, odabiranjem i ukrstanjem razlicitih vrsta, pojavili veci i snazniji primerci, nas daleki predak upregao je konja u kola. Ali, da bi na ledjima ove zivotinje mogao duze da se zadrzi i da, s kopljem u ruci, uleti s njim na bojno polje, trebalo je da napravi sedlo, potom uzengije, mamuze... Prosli su vekovi dok to nije postigao.
Veruje se da se za uzengije nije znalo do drugog veka pre nase ere. Tada se prvi put pominju u Indiji. Ipak, to su bili obicni kozni kaisevi u koje je covek mogao da uvuce samo palac, sto nije bilo od velike pomoci u zemljama u kojima konjanik nije mogao da jase bosonog. Kad su budisticki kaludjeri poceli da putuju po svetu, stigli su i do Kine. U ovu zemlju doneli su i pricu o uzengijama. Veruje se da su 220. godine, u poslednjem razdoblju vladavine dinastije Han, pocele da se prave uzengije slicne onima kakve se danas koriste. Proslo je jos nekoliko vekova dok se za uzengije nije saznalo i u ostalim krajevima sveta. U Evropi pocinju da ih izradjuju pocetkom osmog veka. Ratnici u sedlu sada su imali cvrst oslonac koji im je omogucavao da, ne silazeci s konja, sigurnije bace koplje na protivnika.
Sedlo je nacinjeno znatno pre uzengija, veruje se jos u rimsko doba. Do tada su konjanici na ledja konja stavljali debelu tkaninu. A kad su zeleli da konja nateraju u kas, morali su da zamahnu bicem jer mamuze nisu postojale sve do petog veka.
U feudalnom drustvu, osim krunisanih glava, konje su mogli da imaju samo najbogatiji. Trebalo je i novca i vremena da se covek stara o konjima i da ih obuci za borbu. Na istorijsku pozornicu stupila je nova klasa - vitezovi u sjajnim oklopima i slemovima spremni da se, na poziv kralja, bore pod njegovom zastavom.
A kada su, vekovima kasnije, u septembru 1939. godine nemacki tenkovi usli u Poljsku, docekala ih je konjica. To samo govori koliko se dugo u glavama ljudi odrzalo verovanje da je covek u sedlu simbol najuzvisenijeg otpora.
Konj radnik
Arheoloski i paleontoloski izvori navode da je covek pripitomio konja tek pre pet hiljada godina, znatno kasnije nego mnoge druge zivotinje. U to vreme pas je ljudima vec devet hiljada godina bio veran pratilac, a za ovce, koze i krupniju stoku ljudi su znali vise od pet milenijuma. Iako je u zivot coveka usao prilicno kasno, konj je doneo velike promene. Istina, trebalo je vremena da pocnemo da ga koristimo u obavljanju svakodnevnih poslova. Tokom helenistickog, rimskog i srednjovekovnog razdoblja u obradjivanju zemlje ratarima su pomagali volovi i magarci. Konji, koji su tu i tamo mogli da se nadju u oblasti Sredozemlja i Srednjeg istoka, nisu bili jos dovoljno veliki i snazni da vuku plug. Nisu bili ni dovoljno rasprostranjeni, a i njihovo odrzavanje bilo je skupo. I jos nesto.
Sve do 9. veka nije nadjeno pravo resenje kako da konji vuku plug jer jaram koji se stavljao volovima nije mogao da se stavlja i njima. Tacnije, nije bio od velike koristi. Tako je bilo sve dok nije napravljen ajam.
Oko 9. veka covek je konje poceo i da potkiva. Arheolozi pruzaju dokaze da su Rimljani jos u prvom veku znali da na kopito moze da se stavi metalna potkovica, ali to jos nije bila rasirena navika.
Konja je bilo sve vise, a u medjuvremenu su postali krupniji i snazniji. Pokazalo se i da su za obradu zemlje znatno bolji od volova. Od devetog veka masovno su poceli da ih prezu ratari na podrucju danasnje Norveske, do 1100. godine to su uradili i u Ukrajini, do 13. veka u Normandiji, nesto kasnije u Engleskoj... Konji su postali covekov najdragoceniji pomagac u polju.
Danasnji konji vode poreklo od Eohippusa, zivotinje koja se pojavila u eocenu (tercijar se deli na 5 razdoblja: paleocen, eocen, oligocen, miocen i pliocen), pre pedeset miliona godina. U eocenu je poceo nagli razvoj sisara, posebno kopitara. Eohippus je, prema nekim izvorima, bio velicine macke, prema drugima poput lisice, imao je cetiri razvijena prsta i zakrzljali peti. U ranom pleistocenu razvio se u vrstu Equus caballus, konja kakvog danas poznajemo.
Konj u mitologiіi
Vekovno druzenje konja i ljudi odrazilo se i u mitologoji mnogih naroda. Masta coveka stvorila je tako i kentaure - u grckim predanjima surova kosmata bica koja su pola ljudi, a pola konji. Homer ih spominje kao divlje pleme u Tesaliji i zapadnoj Arkadiji. Ova demonska bica verovatno su nastala kad su se pojavili divlji jahaci koji su Grcima izgledali kao da su srasli s konjima. Jer, Homerovim sunarodnicima konj sluzi samo za vucu, konjanike jos nisu videli.
Pegaz je bozanski krilati konj koji je udarcem kopita otvorio sveti izvor Hipokrene (sto na grckom znaci - konjsko vrelo). Oko tog izvora okupljaju se muze, a pesnici i ostali umetnici crpu iz njega nadahnuce. Od svih smrtnika samo je Belerofontu poslo za rukom da zauzda Pegaza, ali kada je pozeleo da uz njegovu pomoc stigne do neba, krilati konj zbacio ga je s ledja i vratio se Zevsu na Olimp.
Posejdon, bog mora, navodno je udarcem trozupca o stenu stvorio Skifija, prvog konja, i naucio ljude kako da ga ukrote. Ovaj grcki bog, od najstarijih vremena krotitelj je i gospodar konja koje su mu, uz bikove, cesto prinosili kao zrtve bacajuci ih u more, a ponekad se prikazuje s konjskom glavom.
U nasem narodnom predanju konj se cesto pojavljuje u vezi s demonima donjeg sveta. U konje se pretvaraju gresne duse, zatim vestice i vukodlaci.
Pored svetog Djordja, na konju se javljaju sveti Arhandjel, sveti Sava i sveti Nikola.
Vazno je zvati se konj...
U nekim krajevima sveta do danas je ostao obicaj da se konjska lobanja stavlja na stabla ili na krov kuce kao zastita od zlih sila, nevremena i poplava, a konjska potkovica smatra se srecnim znakom. Konj je neraskidivi deo covekovog zivota i zato ne cudi sto je ta rec sastavni deo mnogih imena - licnih, porodicnih i geografskih: grckih (hippos-konj) - Hipokrat, Hipolit, italijanskih - Kavali, Kavalini; nasih - Konjovic, Paripovic, Pastuhovic, K(O)bilic ili nekih geografskih naziva na ovim prostorima - Konjuh, Konjic.
U nasem jeziku se naziva jos i pastuv, kobila (srodno latinskoj reci caballus), mladunce je zdrebe, parip (od grcke reci), at (turcizam), angir ili hangir (germanski koren - hanga), bedevija (arapski - bedevi).
U nasim narodnim pesmama, pricama i poslovicama („Za dobrim konjem prasina se dize”) opisan je veliki broj konja: Sarac je verni konj Kraljevica Marka, Damjan Jugovic ima Zelenka, a Banovic Strahinja svog Djoga. Konju se daju razlicita imena: Vranac, Belac, Mrkalj, Ridjan, Lisac, Kulas, Sivac, Dorat.
Konj sportista
Kada nisu isli u ratne pohode, konji su ucestvovali u sportskim nadmetanjima. Od osnivanja olimpijskih igara u Grckoj 776. godine pre nase ere, ucesnici su se takmicili u voznji dvokolica. Oko 648. godine pre nase ere pocelo je i nadmetanje konjanika.
Ostalo je zabelezeno da je rimski car Neron (37-68) dva puta ucestvovao na olimpijadi. Da bi osigurao pobedu, on je, umesto dva, u dvokolicu upregao deset konja. Lagane kocije nisu izdrzale toliku brzinu, pa se mocni vladar nasao u prasini. Drugi put je pobedio i dobio maslinov venac iako nije ni ucestvovao. Posto je po tadasnjim pravilima pobednik bio vlasnik konja, a ne kocijas, car je proglasen za prvaka.
V.S.
link
Konj
Istoriju ljudskog roda obelezio je rad, ali i rat, a u slobodno vreme covek se odmarao i putovao. Bilo da je isao u borbu ili ostajao kod kuce, vekovima se nije odvajao od svog vernog pratioca. Rec konj nije slucajno sastavni deo mnogih licnih, porodicnih i geografskih imena. Ova zivotinja odavno je postala mit
Konj ratnik
Vojnici u borbenim kolima u koja su upregnuti konji verovatno su ljudima donosili uzas koji moze da se uporedi samo sa onim koji bi danas izazvala atomska bomba. U to vreme znalo se za magarce i volove, ali u drugom milenijumu pre nase ere konj je za mnoge narode i dalje bio gotovo nepoznata zivotinja.
Kola na cetiri tocka, kazu istoricari, pojavila su se verovatno na Bliskom istoku tri hiljade godina pre nase ere. Ali, u pocetku kabasta i teska, jos se nisu upotrebljavala u ratnim pohodima. Tek negde u drugom milenijumu pre nase ere nacinjene su lake dvokolice. Veruje se da su ih prvi, u ratnim pohodima, upotrebili Hetiti i Hiksi, osvajaci koji su ovim, za to vreme savremenim, nacinom ratovanja uspeli da osvoje delove Mesopotamije i Egipta. Ali, istorijski gledano, njihova premoc nije dugo trajala. Za manje od sto godina Egipcani su isterali Hetite i Hikse iz svoje zemlje koristeci njihovo oruzje.
Homer, pesnik najstarijih sacuvanih dela grcke knjizevnosti, junackih epova „Ilijade” i „Odiseje” (oko 800. pre n. e), u svom delu jos ne spominje konjanike. Agamemnon, Ahil i ostali junaci Trojanskog rata krecu se u bojnim kolima s konjima.
Istoricari i paleontolozi ne mogu da se sloze oko toga kada su se tacno pojavili ratnici konjanici. Jer, kada se zavrsilo kameno i pocelo bronzano doba, ljudi su vec uveliko gajili ovce, stoku, koze, polako su ucili da pripitome i konje, ali su ih i dalje najvise koristili za ishranu. Tada su ove zivotinje jos bile niskog rasta, otprilike kao danasnji poni. Kada su se, odabiranjem i ukrstanjem razlicitih vrsta, pojavili veci i snazniji primerci, nas daleki predak upregao je konja u kola. Ali, da bi na ledjima ove zivotinje mogao duze da se zadrzi i da, s kopljem u ruci, uleti s njim na bojno polje, trebalo je da napravi sedlo, potom uzengije, mamuze... Prosli su vekovi dok to nije postigao.
Veruje se da se za uzengije nije znalo do drugog veka pre nase ere. Tada se prvi put pominju u Indiji. Ipak, to su bili obicni kozni kaisevi u koje je covek mogao da uvuce samo palac, sto nije bilo od velike pomoci u zemljama u kojima konjanik nije mogao da jase bosonog. Kad su budisticki kaludjeri poceli da putuju po svetu, stigli su i do Kine. U ovu zemlju doneli su i pricu o uzengijama. Veruje se da su 220. godine, u poslednjem razdoblju vladavine dinastije Han, pocele da se prave uzengije slicne onima kakve se danas koriste. Proslo je jos nekoliko vekova dok se za uzengije nije saznalo i u ostalim krajevima sveta. U Evropi pocinju da ih izradjuju pocetkom osmog veka. Ratnici u sedlu sada su imali cvrst oslonac koji im je omogucavao da, ne silazeci s konja, sigurnije bace koplje na protivnika.
Sedlo je nacinjeno znatno pre uzengija, veruje se jos u rimsko doba. Do tada su konjanici na ledja konja stavljali debelu tkaninu. A kad su zeleli da konja nateraju u kas, morali su da zamahnu bicem jer mamuze nisu postojale sve do petog veka.
U feudalnom drustvu, osim krunisanih glava, konje su mogli da imaju samo najbogatiji. Trebalo je i novca i vremena da se covek stara o konjima i da ih obuci za borbu. Na istorijsku pozornicu stupila je nova klasa - vitezovi u sjajnim oklopima i slemovima spremni da se, na poziv kralja, bore pod njegovom zastavom.
A kada su, vekovima kasnije, u septembru 1939. godine nemacki tenkovi usli u Poljsku, docekala ih je konjica. To samo govori koliko se dugo u glavama ljudi odrzalo verovanje da je covek u sedlu simbol najuzvisenijeg otpora.
Konj radnik
Arheoloski i paleontoloski izvori navode da je covek pripitomio konja tek pre pet hiljada godina, znatno kasnije nego mnoge druge zivotinje. U to vreme pas je ljudima vec devet hiljada godina bio veran pratilac, a za ovce, koze i krupniju stoku ljudi su znali vise od pet milenijuma. Iako je u zivot coveka usao prilicno kasno, konj je doneo velike promene. Istina, trebalo je vremena da pocnemo da ga koristimo u obavljanju svakodnevnih poslova. Tokom helenistickog, rimskog i srednjovekovnog razdoblja u obradjivanju zemlje ratarima su pomagali volovi i magarci. Konji, koji su tu i tamo mogli da se nadju u oblasti Sredozemlja i Srednjeg istoka, nisu bili jos dovoljno veliki i snazni da vuku plug. Nisu bili ni dovoljno rasprostranjeni, a i njihovo odrzavanje bilo je skupo. I jos nesto.
Sve do 9. veka nije nadjeno pravo resenje kako da konji vuku plug jer jaram koji se stavljao volovima nije mogao da se stavlja i njima. Tacnije, nije bio od velike koristi. Tako je bilo sve dok nije napravljen ajam.
Oko 9. veka covek je konje poceo i da potkiva. Arheolozi pruzaju dokaze da su Rimljani jos u prvom veku znali da na kopito moze da se stavi metalna potkovica, ali to jos nije bila rasirena navika.
Konja je bilo sve vise, a u medjuvremenu su postali krupniji i snazniji. Pokazalo se i da su za obradu zemlje znatno bolji od volova. Od devetog veka masovno su poceli da ih prezu ratari na podrucju danasnje Norveske, do 1100. godine to su uradili i u Ukrajini, do 13. veka u Normandiji, nesto kasnije u Engleskoj... Konji su postali covekov najdragoceniji pomagac u polju.
Danasnji konji vode poreklo od Eohippusa, zivotinje koja se pojavila u eocenu (tercijar se deli na 5 razdoblja: paleocen, eocen, oligocen, miocen i pliocen), pre pedeset miliona godina. U eocenu je poceo nagli razvoj sisara, posebno kopitara. Eohippus je, prema nekim izvorima, bio velicine macke, prema drugima poput lisice, imao je cetiri razvijena prsta i zakrzljali peti. U ranom pleistocenu razvio se u vrstu Equus caballus, konja kakvog danas poznajemo.
Konj u mitologiіi
Vekovno druzenje konja i ljudi odrazilo se i u mitologoji mnogih naroda. Masta coveka stvorila je tako i kentaure - u grckim predanjima surova kosmata bica koja su pola ljudi, a pola konji. Homer ih spominje kao divlje pleme u Tesaliji i zapadnoj Arkadiji. Ova demonska bica verovatno su nastala kad su se pojavili divlji jahaci koji su Grcima izgledali kao da su srasli s konjima. Jer, Homerovim sunarodnicima konj sluzi samo za vucu, konjanike jos nisu videli.
Pegaz je bozanski krilati konj koji je udarcem kopita otvorio sveti izvor Hipokrene (sto na grckom znaci - konjsko vrelo). Oko tog izvora okupljaju se muze, a pesnici i ostali umetnici crpu iz njega nadahnuce. Od svih smrtnika samo je Belerofontu poslo za rukom da zauzda Pegaza, ali kada je pozeleo da uz njegovu pomoc stigne do neba, krilati konj zbacio ga je s ledja i vratio se Zevsu na Olimp.
Posejdon, bog mora, navodno je udarcem trozupca o stenu stvorio Skifija, prvog konja, i naucio ljude kako da ga ukrote. Ovaj grcki bog, od najstarijih vremena krotitelj je i gospodar konja koje su mu, uz bikove, cesto prinosili kao zrtve bacajuci ih u more, a ponekad se prikazuje s konjskom glavom.
U nasem narodnom predanju konj se cesto pojavljuje u vezi s demonima donjeg sveta. U konje se pretvaraju gresne duse, zatim vestice i vukodlaci.
Pored svetog Djordja, na konju se javljaju sveti Arhandjel, sveti Sava i sveti Nikola.
Vazno je zvati se konj...
U nekim krajevima sveta do danas je ostao obicaj da se konjska lobanja stavlja na stabla ili na krov kuce kao zastita od zlih sila, nevremena i poplava, a konjska potkovica smatra se srecnim znakom. Konj je neraskidivi deo covekovog zivota i zato ne cudi sto je ta rec sastavni deo mnogih imena - licnih, porodicnih i geografskih: grckih (hippos-konj) - Hipokrat, Hipolit, italijanskih - Kavali, Kavalini; nasih - Konjovic, Paripovic, Pastuhovic, K(O)bilic ili nekih geografskih naziva na ovim prostorima - Konjuh, Konjic.
U nasem jeziku se naziva jos i pastuv, kobila (srodno latinskoj reci caballus), mladunce je zdrebe, parip (od grcke reci), at (turcizam), angir ili hangir (germanski koren - hanga), bedevija (arapski - bedevi).
U nasim narodnim pesmama, pricama i poslovicama („Za dobrim konjem prasina se dize”) opisan je veliki broj konja: Sarac je verni konj Kraljevica Marka, Damjan Jugovic ima Zelenka, a Banovic Strahinja svog Djoga. Konju se daju razlicita imena: Vranac, Belac, Mrkalj, Ridjan, Lisac, Kulas, Sivac, Dorat.
Konj sportista
Kada nisu isli u ratne pohode, konji su ucestvovali u sportskim nadmetanjima. Od osnivanja olimpijskih igara u Grckoj 776. godine pre nase ere, ucesnici su se takmicili u voznji dvokolica. Oko 648. godine pre nase ere pocelo je i nadmetanje konjanika.
Ostalo je zabelezeno da je rimski car Neron (37-68) dva puta ucestvovao na olimpijadi. Da bi osigurao pobedu, on je, umesto dva, u dvokolicu upregao deset konja. Lagane kocije nisu izdrzale toliku brzinu, pa se mocni vladar nasao u prasini. Drugi put je pobedio i dobio maslinov venac iako nije ni ucestvovao. Posto je po tadasnjim pravilima pobednik bio vlasnik konja, a ne kocijas, car je proglasen za prvaka.
V.S.
link