Post by amoureux24 on Apr 11, 2008 17:23:36 GMT -5
Sklavinija
Bosna je, kako je to u novijoj historijskoj literaturi nedvojbeno dokazano, najstarija južnoslovenska ranofeudalna država. Zaèetak stvaranja državne jezgre iz koje æe izrasti moæna bosanska država otpoèeo je tokom 6. stoljeæa u vrijeme prvih nadiranja Slavena i Avara i njihovim dodirom sa starosjedilaèkim stanovništvom Ilirima, koji su se veæ prije na podruèju Bosne izmiješali sa Gotima i Keltima.
Kroz èitav period od 6. do 10. stoljeæa, podruèje Bosne je bilo izloženo doseljavanjima starih Slavena što je imalo i srazmjeran uticaj na dugotrajan proces formiranja Bošnjaka kao naroda i Bosne kao države. U mnogim raspoloživim historijskim izvorima u periodu izmeðu 6. i 10 stoljeæa podruèje Bosne se vrlo èesto naziva "Slavensko kraljevstvo" ili "Sklavinija" ("slavenska zemlja").Ti se uopæeni nazivi za Bosnu pojavljuju i mnogo kasnije usporedo sa nazivom Bosna. Sklavinijama se uopæeno nazivaju i druge južnoslavenske zemlje, i to je dakle, tek jedan uopæeni naziv, ali ono što je bitno jeste da se upravo na podruèju Bosne formira prva Sklavinija, prva "Slavenska zemlja". Franjo Barišiæ, razmatrajuæi hronologiju prvih avarsko-slavenskih naseljavanja, pozivajuæi se na Prokopijeve podatke naseljavanja Balkana, je zakljuèio da su se prva plemena starih Slavena doselila na podruèje današnje Bosne još sredinom 6. stoljeæa, što potvrðuju i neki arheološki nalazi, kao npr. nalazi u Mušiæima kod Višegrada, kao i nalazi na lokaciji Dvorovi kod Bijeljine. Prema Prokopijevim podacima se da zakljuèiti da su se tada Stari Slaveni naselili na širem prostoru današnje Bosne, ukljuèujuæi i jezgru iz koje je izrasla bosanska država, odnosno sarajevsko-visoèku dolinu.
U isto to vrijeme, polovinom 6.stoljeæa, taènije 567., 597 i 605-615. godine dolazi i do prodora Avara na podruèje Bosne, i iako su arheološke potvrde avarske prisutnosti na podruèju Bosne dosta oskudne, toponomastièke su mnogo obilnije. Prema nekim historièarima podruèje Bosne je od tada, te u 7. i 8. stoljeæu u sastavu Avarskog Kaganata. Historijski je nepobitno utvrðeno da ratnièka plemena Avari nisu bili brojni, ali su bili vještiji ratnici od Slavena i starosjedilaèkog stanovništva i jedino što ih je zanimalo je bilo nametnuti svoju vlast, odnosno ubirati porez, što je vrlo bitno pri razmatranju èinjenica koje se tièu opstanka starosjedilaèkog stanovništva Ilira, koji nisu bili odstranjeni sa podruèja Bosne, nego su se vremenom stopili sa došljacima, o èemu prvenstveno svjedoèi èinjenica da su podlogu prvim teritorijalnim organizovanjima, iz kojih æe izrasti bosanska država, davale "župe", koje su obuhvatale jednu ili više porodica i ujedno èinile i vojnu jedinicu. I, iako sami naziv Župa potjeèe od avarske titule "župan", njihov nastanak je nedvojbeno imao svoj korijen upravo u teritorijalnoj organizaciji bosanskog starosjedilaèkog stanovništva Ilira. Mnogi ilirski gradovi i tvrðave širom Bosne nastavljaju postojati i funkcionisati i poslije prvog avarsko-slavenskog prodora na podruèje današnje Bosne. Arheološki dokazi tome sasvim jasno svjedoèe. Kontinuitet kulta i izgradnje grobalja i dalje postoji. Došljaci preuzimaju od bosanskih starosjedilaca Ilira i tehniku obrade metala, èemu su dokazi i više nego jasni: brojne metalne alatke i kuæni predmeti izraðeni na isti naèin kao i kod Ilira. Takoðer i pri izradi kuæa koje su pravili došljaci mogu se zapaziti jaki uticaji starosjedilaškog stanovništva, smatra se da je i samo ime Bosna ilirskog porijekla. Brojna su i bosanska srednjovjekovna imena ilirskog i keltskog porijekla što su se oèuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma, npr.ime jedne od najvažnijih bosanskih vladarskih porodica Kotromaniæ, kao i brojni toponimi širom Bosne. Svi ovi starosjedilaèki politièki, kulturološki i tehnološki uticaji nepobitno ukazuju na blizak i prijateljski kontakt koji je uspostavljen izmeðu starosjedilaèkog i doseljenièkog stanovništva širom Bosne.
Župe su se postepeno jaèe povezivale i stvarale politièku jedinicu (zemlju) koja se u historijskim izvorima vrlo èesto uopæeno nazivala "Sklavinija". U samom poèetku se na prostoru Bosne formira ne jedna nego više "Sklavinija" i to na podruèju sarajevsko-visoèke doline (prvobitna Bosna), te na podruèju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji. Najranije se formirala "Sklavinija" koja se djelimièno podudara sa podruèjem ilirskog plemena Desidijata (prvobitna Bosna), kojoj se kasnije pridružuju i "Sklavinije" (zemlje) nastale na podruèju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.
Anto Babiæ o uspostavljanju bosanske države kaže da je tok uspostave srednjovjekovne bosanske države zapoèeo sa raspadanjem rodovske organizacije i društvenom diferencijacijom veæ u prvim stoljeæima poslije doseljenja Slavena. (Anto Babiæ, O pitanju, 57-79). Jedan od najcjenjenijih historièara po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Nada Klaiæ, o tom istom pitanju kaže sljedeæe: "Nema razloga miješati bilo hrvatsku bilo srpsku jezgru u proces nastajanja bosanske države samo zato što je povremeno dolazilo do osvajanja Bosne s jedne ili druge strane... Babiæ je uvjerljivo pokazao da Bosna u spomenuto doba ima ustaljeni i organizirani teritorij, što znaæi da ima atribute državne organizacije." (N. Klaiæ, Iz problematike, 17-79).
Poèetkom 9. pa do sredine 10. stoljeæa podruèjem Bosne vrlo organizovano vladaju domaæi vladari, dok su u istom periodu zabilježene još dva velika doseljavanja Slavena: jedna selidbena struja dolazila je sa krajnjeg ruskog sjevera i dogodila se tokom treæeg desetljeæa 9. stoljeæa, a druga je uslijedila na samom poèetku 10.stoljeæa iz Velike Moravske. U "Ljetopisu popa Dukljanina", koji je u stvari kompilacija razlièitih starih hronika u poglavljima 4. do 10., latinske i hrvatske redakcije, koji su nastali na bazi hronike koja je po mišljenju nekih historièara nastala puno ranije, negdje na prostoru Bosne, detaljno su opisane prilike na podruèju Bosne tokom 9. i 10 stoljeæa. Prostor Bosne se u ovoj hronici naziva uopæeno "Slavenskim kraljevstvom" "Sklavinija", što nije ništa neuobièajeno jer se taj naziv zadržava za Bosnu dugo vremena, èak i u vremenu kada je ime za zemlju Bosna, doživjelo svoju punu afirmaciju. Od 4. do 10. poglavlja tog ljetopisa navode se opširni podaci o politièkim i vjerskim prilikama na podruèju Bosne tokom 9. i 10. stoljeca. Po tome ljetopisu, podruèjem Bosne je poèetkom 9. stoljeæa vladao vladar po imenu Silimir i nije bio kršæanin, bio je paganin. Prilike u kojima je vladao su bile dosta teške, posebno za kršæane koji su u to doba bili progonjeni. Meðutim, Silimir je bio dosta tolerantan prema njima. Silimirova vladavina je svakako važna etapa u zaèecima bosanske države. Zato su u pravu neki stari pisci, kao npr. Ivan Frano Jukiæ, koji Silimira naziva prvim bosanskim vladarom. (Ivan Frano Jukiæ, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851).
Poèetkom treæeg desetljeæa 9. stoljeæa, Silimira je naslijedio njegov sin Bladin za koga se kaže u Ljetopisu da je vladao na slièan naèin kao i njegov otac, doslovno "gospodovao redom i putom otca svoga Silimira". Za vrijeme Bladinove vladavine, koja je trajala od poèetka do približno krajem treæeg desetljeæa 9. stoljeæa, Ljetopis navodi podatke o velikom doseljenju Slavena na podruèje Bosne koji su se ubrzo pokorili Bladinovoj vlasti. Zanimljivo je da se pri opisu Bladinove vladavine spominje i njegov sin Knez Ratimir kao neka vrsta suvlastodršca.
Ratimir vlada krajem treæeg desetljeæa 9. stoljeæa do 838. godine. Ljetopis ga prikazuje kao nemilosrdnog zatiraèa kršæanstva, što je bio veliki zaokret u odnosu na politiku mira i tolerancije koju su provodili njegovi prethodnici Silimir i Bladin. Ratimir se kao vladar "Kraljevstva južno od Save" spominje 838. godine u franaèkim spisima, kao i u drugim izvorima. Neki historièari su ga proglasavali "hrvatskim vladarom" bez ikakvog uporišta. Svi raspoloživi historijski izvori govore da je Ratimir bio vladar nezavisnog "Slavenskog Kraljevstva" koje je zauzimalo prostor Bosne, a ne Hrvatske. O tome èuveni historièar Marko Vego kaže: "Èini mi se da je Hadžijahiæ na èvršæim temeljima kada je poredio franaèke analiste iz 838. godine koji su spomenuli nekog Ratimira èija je regija smještena izmeðu Franaèke i Bugarske, južno od rijeke Save. To je upravo Bosna. Ovo ga je navelo da zakljuèi da je vjerovatno Dukljaninov Ratimir istovjetno lice sa ovim Ratimirom u Bosni... Mislim da æe nauka ovu posljednju tvrdnju usvojiti i prihvatiti kao èinjenicu." (Osloboðenje od 29. 8. 1972., Muhamed Hadzijahiæ, "Povijest Bosne u IX i X stoljeæu", Sarajevo, 2004). Ratimir nije ostavio sina, a u vlasti ga je naslijedio neki njegov srodnik ""jedan od njegova kolina".
Ljetopis ne navodi imena èetiri sljedeæa vladara, koji su slijedili Ratimira i vladali na podruèju Bosne od 838. do 860. godine nego ih naziva skupno Èetiri Nepravedna Kralja, opisujuæi ih kao izrazito neprijateljskim prema kršæanima. Da su kršæani u ovom periodu na prostoru Bosne zaista napuštali kršæanstvo i vraæali se paganstvu govore i drugi historijski izvori. O tome govori i Teofanov Nastavljaæ koji govori o odbacivanju kršæanstva i vraæanju paganstvu mnogih u južnoslavenskim zemljama upravo u to doba, u periodu od 820. do 867. godine. (Theophanes Continuatus, 288-289). Jedna od primjera vladavine ova "Èetiri Nepravedna Kralja" sastoji se u tome da se za njihovog vremena na podruèju Bosne prekida kontinuitet vladavine prijenosom vlasti sa oca na sina.
Poslije "Èetiri Nepravedna Kralja" na vlast 860. godine dolazi Satimir koji je vladao do 877. godine, koji se spominje i pod imenom "Svetimir". Spominje ga i dubrovaèki hronièar Resti "re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). U mnogim srednjovjekovnim dubrovaèkim spisima, koji su nastali kasnije, a odnose se na podruèje Bosne u periodu 9. i 10. stoljeæa, podruèje Bosne se izrièito naziva bosanskim imenom. Period Satimirove vladavine karakterišu njegovi izrazito prijateljski odnosi sa Dubrovnikom i tolerancija prema kršæanima. Satimir sklapa trgovaèki ugovor izmeðu Bosne i Dubrovnika koji dubrovaèki hronièar Resti stavlja u 831. godinu. Datiranje tog ugovora, koje navodi Resti, je utvrðeno kao kasniji i netaèan podatak. Satimir se obavezao davati Dubrovniku 500 ovnova, 50 volova i 200 tovara žita i osigurati Dubrovèanima potpunu slobodu trgovine u Bosni. Dubrovèani su mu zauzvrat poklonili 14 lakata skrleta i jedan plašt "alla bosnese" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). O ovom ugovoru govore i druge, starije hronike, tj. Anonimova i Ragninina, ali ne spominju ime bosanskog vladara.
Satimira je naslijedio njegov sin Budimir koji je vladao od decembra 877. do marta 917. godine. Postoje odreðene indicije da je Budimir vladao vrlo velikim prostorom, i to prostorom uže Bosne, Podgorja, Neretve i Duklje. Postoji više lokaliteta u Bosni koja nose njegovo ime. Tako npr. u sarajevskom polju postoji naselje "Butmir", poznatom po predhistorijskom nalazištu ("butmirska kultura"). Zahvaljujuæi turskim defterima iz 15. stoljeæa znamo da je se to naselje tada zvalo "Budimir". Godine 1455. to naselje je zabilježeno kao "Budmir", a 1485. kao "Budimire" (V. Klaiæ, Narodni sabor, 8, O selu Butmir vidi: H. Sabanoviæ, Bosansko krajište, 1448-1463). Nema, dakle, ništa sluèajnog u èinjenici da se Budimirovo ime javlja upravo na podruèju gdje se nalazila jezgra najstarije bosanske države. (A. Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike). Budimirova vladavina je bila dosta duga, trajala je punih èetrdeset godina i tri mjeseca i karakteriše je tolerantnost prema kršæanima. Za njegove vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze sa paganstva na kršæanstvo, što je predstavljalo veliki zaokret u vjerskim prilikama na prostoru Bosne. Takoðer, to podvlaèi i èinjenicu da se kršæanstvo na prostoru Bosne najkasnije proširilo na široke slojeve naroda, te su zbog toga u Bosni najmanje zastupljena kršæanska imena naselja od svih južnoslavenskih zemalja. Tome je naravno kasnije znaèajno pridonijelo i širenje bogumilstva, kao i islama.
Poslije Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932. ili 934. godine. Ragnina se, pripovjedajuæi o Svetoliku-Stjepanu, oslanja na starije, anonimne anale i spominje samo ime Svetolik, dok Anonim govori samo o "bosanskom kralju Stjepanu". Obje hronike govore o tome kako je bosanski kralj Stjepan pozvao i sveèano primio u Bosni dubrovaèkog župnika "Dum Srdja" ("Don Sergio") i bogato nagradio velikom svotom zlata i srebra i naložio da se u Dubrovniku podigne crkva sv. Stjepana, koja je zaista podignuta dvije godine kasnije. Ragnina dopušta moguænost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio, a ne sagradio. Obje hronike opširno pišu i o kraljevoj ženi Margariti, koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara. Potom se pripovijeda o tome kako je kralj sa kraljicom i svojim velikašima posjetio Dubrovnik, gdje je najsveèanije doèekan. Tom prilikom obdario je milostinjom sveæenike i sirotinju sa više od 2.000 dukata (po Ragnini - perpera). Po selima je izgradio crkvice u èast sv. Stjepana. Kada je oko 934. godine umro kralj Stjepan, Dubrovèani su ga uz najveæe poèasti ožalili, kao da je bio gospodar Dubrovnika. Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo, a po njegovoj smrti njegova žena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku, gdje se zaredila. Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posveæenu sv. Margareti. Umrla je u Dubrovniku. U njenu èast su Dubrovèanini 1571. godine postavili natpis u kojem se kaže: "Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu." Neki historièari su formirali i mišljenje da su Dubrovèani podigli taj natpis više na osnovu legende, a ne na osnovu stvarnih èinjenica, zbog odreðenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u historijskim izvorima, tako da to pitanje još uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno.
Dubrovaèki izvori izrièito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika, što je najvjerovatnije izazvalo politièku krizu u zemlji, i upravo u to vrijeme, polovinom 10.stoljeæa, Bosna je prvi put u historiji došla pod vlast jedne strane zemlje - Hrvatske. U Ljetopisu popa Dukljanina se opisuje kako je hrvatski vladar Krešimir opustošio Uskoplje, Luku i Plevu i da je se bosanski ban tom prilikom sklonio u zaštitu kod ugarskog kralja. Tu se, najvjerovatnije, misli na hrvatskog kralja Krešimira II koji je vladao od 949. do 969.godine. Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997), koji se poistovjeæuje sa Stjepanom Držislavom, za koga se kaže da je vladao Hrvatskom i Bosnom, dok su njegovi nasljednici, prema istom izvoru, vladali Hrvatskom, ali ne i Bosnom. Smræu bosanskog vladara Svetolika-Stjepana, oko 934. godine, dolazi dakle do izvjesne krize domaæe vlasti u Bosni, koja æe potrajati praktièno do 1180. godine i bana Kulina, koji napokon uspijeva ponovo uspostaviti nezavisnost Bosne.
04/09/2007
Bosna je, kako je to u novijoj historijskoj literaturi nedvojbeno dokazano, najstarija južnoslovenska ranofeudalna država. Zaèetak stvaranja državne jezgre iz koje æe izrasti moæna bosanska država otpoèeo je tokom 6. stoljeæa u vrijeme prvih nadiranja Slavena i Avara i njihovim dodirom sa starosjedilaèkim stanovništvom Ilirima, koji su se veæ prije na podruèju Bosne izmiješali sa Gotima i Keltima.
Kroz èitav period od 6. do 10. stoljeæa, podruèje Bosne je bilo izloženo doseljavanjima starih Slavena što je imalo i srazmjeran uticaj na dugotrajan proces formiranja Bošnjaka kao naroda i Bosne kao države. U mnogim raspoloživim historijskim izvorima u periodu izmeðu 6. i 10 stoljeæa podruèje Bosne se vrlo èesto naziva "Slavensko kraljevstvo" ili "Sklavinija" ("slavenska zemlja").Ti se uopæeni nazivi za Bosnu pojavljuju i mnogo kasnije usporedo sa nazivom Bosna. Sklavinijama se uopæeno nazivaju i druge južnoslavenske zemlje, i to je dakle, tek jedan uopæeni naziv, ali ono što je bitno jeste da se upravo na podruèju Bosne formira prva Sklavinija, prva "Slavenska zemlja". Franjo Barišiæ, razmatrajuæi hronologiju prvih avarsko-slavenskih naseljavanja, pozivajuæi se na Prokopijeve podatke naseljavanja Balkana, je zakljuèio da su se prva plemena starih Slavena doselila na podruèje današnje Bosne još sredinom 6. stoljeæa, što potvrðuju i neki arheološki nalazi, kao npr. nalazi u Mušiæima kod Višegrada, kao i nalazi na lokaciji Dvorovi kod Bijeljine. Prema Prokopijevim podacima se da zakljuèiti da su se tada Stari Slaveni naselili na širem prostoru današnje Bosne, ukljuèujuæi i jezgru iz koje je izrasla bosanska država, odnosno sarajevsko-visoèku dolinu.
U isto to vrijeme, polovinom 6.stoljeæa, taènije 567., 597 i 605-615. godine dolazi i do prodora Avara na podruèje Bosne, i iako su arheološke potvrde avarske prisutnosti na podruèju Bosne dosta oskudne, toponomastièke su mnogo obilnije. Prema nekim historièarima podruèje Bosne je od tada, te u 7. i 8. stoljeæu u sastavu Avarskog Kaganata. Historijski je nepobitno utvrðeno da ratnièka plemena Avari nisu bili brojni, ali su bili vještiji ratnici od Slavena i starosjedilaèkog stanovništva i jedino što ih je zanimalo je bilo nametnuti svoju vlast, odnosno ubirati porez, što je vrlo bitno pri razmatranju èinjenica koje se tièu opstanka starosjedilaèkog stanovništva Ilira, koji nisu bili odstranjeni sa podruèja Bosne, nego su se vremenom stopili sa došljacima, o èemu prvenstveno svjedoèi èinjenica da su podlogu prvim teritorijalnim organizovanjima, iz kojih æe izrasti bosanska država, davale "župe", koje su obuhvatale jednu ili više porodica i ujedno èinile i vojnu jedinicu. I, iako sami naziv Župa potjeèe od avarske titule "župan", njihov nastanak je nedvojbeno imao svoj korijen upravo u teritorijalnoj organizaciji bosanskog starosjedilaèkog stanovništva Ilira. Mnogi ilirski gradovi i tvrðave širom Bosne nastavljaju postojati i funkcionisati i poslije prvog avarsko-slavenskog prodora na podruèje današnje Bosne. Arheološki dokazi tome sasvim jasno svjedoèe. Kontinuitet kulta i izgradnje grobalja i dalje postoji. Došljaci preuzimaju od bosanskih starosjedilaca Ilira i tehniku obrade metala, èemu su dokazi i više nego jasni: brojne metalne alatke i kuæni predmeti izraðeni na isti naèin kao i kod Ilira. Takoðer i pri izradi kuæa koje su pravili došljaci mogu se zapaziti jaki uticaji starosjedilaškog stanovništva, smatra se da je i samo ime Bosna ilirskog porijekla. Brojna su i bosanska srednjovjekovna imena ilirskog i keltskog porijekla što su se oèuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma, npr.ime jedne od najvažnijih bosanskih vladarskih porodica Kotromaniæ, kao i brojni toponimi širom Bosne. Svi ovi starosjedilaèki politièki, kulturološki i tehnološki uticaji nepobitno ukazuju na blizak i prijateljski kontakt koji je uspostavljen izmeðu starosjedilaèkog i doseljenièkog stanovništva širom Bosne.
Župe su se postepeno jaèe povezivale i stvarale politièku jedinicu (zemlju) koja se u historijskim izvorima vrlo èesto uopæeno nazivala "Sklavinija". U samom poèetku se na prostoru Bosne formira ne jedna nego više "Sklavinija" i to na podruèju sarajevsko-visoèke doline (prvobitna Bosna), te na podruèju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji. Najranije se formirala "Sklavinija" koja se djelimièno podudara sa podruèjem ilirskog plemena Desidijata (prvobitna Bosna), kojoj se kasnije pridružuju i "Sklavinije" (zemlje) nastale na podruèju koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.
Anto Babiæ o uspostavljanju bosanske države kaže da je tok uspostave srednjovjekovne bosanske države zapoèeo sa raspadanjem rodovske organizacije i društvenom diferencijacijom veæ u prvim stoljeæima poslije doseljenja Slavena. (Anto Babiæ, O pitanju, 57-79). Jedan od najcjenjenijih historièara po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Nada Klaiæ, o tom istom pitanju kaže sljedeæe: "Nema razloga miješati bilo hrvatsku bilo srpsku jezgru u proces nastajanja bosanske države samo zato što je povremeno dolazilo do osvajanja Bosne s jedne ili druge strane... Babiæ je uvjerljivo pokazao da Bosna u spomenuto doba ima ustaljeni i organizirani teritorij, što znaæi da ima atribute državne organizacije." (N. Klaiæ, Iz problematike, 17-79).
Poèetkom 9. pa do sredine 10. stoljeæa podruèjem Bosne vrlo organizovano vladaju domaæi vladari, dok su u istom periodu zabilježene još dva velika doseljavanja Slavena: jedna selidbena struja dolazila je sa krajnjeg ruskog sjevera i dogodila se tokom treæeg desetljeæa 9. stoljeæa, a druga je uslijedila na samom poèetku 10.stoljeæa iz Velike Moravske. U "Ljetopisu popa Dukljanina", koji je u stvari kompilacija razlièitih starih hronika u poglavljima 4. do 10., latinske i hrvatske redakcije, koji su nastali na bazi hronike koja je po mišljenju nekih historièara nastala puno ranije, negdje na prostoru Bosne, detaljno su opisane prilike na podruèju Bosne tokom 9. i 10 stoljeæa. Prostor Bosne se u ovoj hronici naziva uopæeno "Slavenskim kraljevstvom" "Sklavinija", što nije ništa neuobièajeno jer se taj naziv zadržava za Bosnu dugo vremena, èak i u vremenu kada je ime za zemlju Bosna, doživjelo svoju punu afirmaciju. Od 4. do 10. poglavlja tog ljetopisa navode se opširni podaci o politièkim i vjerskim prilikama na podruèju Bosne tokom 9. i 10. stoljeca. Po tome ljetopisu, podruèjem Bosne je poèetkom 9. stoljeæa vladao vladar po imenu Silimir i nije bio kršæanin, bio je paganin. Prilike u kojima je vladao su bile dosta teške, posebno za kršæane koji su u to doba bili progonjeni. Meðutim, Silimir je bio dosta tolerantan prema njima. Silimirova vladavina je svakako važna etapa u zaèecima bosanske države. Zato su u pravu neki stari pisci, kao npr. Ivan Frano Jukiæ, koji Silimira naziva prvim bosanskim vladarom. (Ivan Frano Jukiæ, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851).
Poèetkom treæeg desetljeæa 9. stoljeæa, Silimira je naslijedio njegov sin Bladin za koga se kaže u Ljetopisu da je vladao na slièan naèin kao i njegov otac, doslovno "gospodovao redom i putom otca svoga Silimira". Za vrijeme Bladinove vladavine, koja je trajala od poèetka do približno krajem treæeg desetljeæa 9. stoljeæa, Ljetopis navodi podatke o velikom doseljenju Slavena na podruèje Bosne koji su se ubrzo pokorili Bladinovoj vlasti. Zanimljivo je da se pri opisu Bladinove vladavine spominje i njegov sin Knez Ratimir kao neka vrsta suvlastodršca.
Ratimir vlada krajem treæeg desetljeæa 9. stoljeæa do 838. godine. Ljetopis ga prikazuje kao nemilosrdnog zatiraèa kršæanstva, što je bio veliki zaokret u odnosu na politiku mira i tolerancije koju su provodili njegovi prethodnici Silimir i Bladin. Ratimir se kao vladar "Kraljevstva južno od Save" spominje 838. godine u franaèkim spisima, kao i u drugim izvorima. Neki historièari su ga proglasavali "hrvatskim vladarom" bez ikakvog uporišta. Svi raspoloživi historijski izvori govore da je Ratimir bio vladar nezavisnog "Slavenskog Kraljevstva" koje je zauzimalo prostor Bosne, a ne Hrvatske. O tome èuveni historièar Marko Vego kaže: "Èini mi se da je Hadžijahiæ na èvršæim temeljima kada je poredio franaèke analiste iz 838. godine koji su spomenuli nekog Ratimira èija je regija smještena izmeðu Franaèke i Bugarske, južno od rijeke Save. To je upravo Bosna. Ovo ga je navelo da zakljuèi da je vjerovatno Dukljaninov Ratimir istovjetno lice sa ovim Ratimirom u Bosni... Mislim da æe nauka ovu posljednju tvrdnju usvojiti i prihvatiti kao èinjenicu." (Osloboðenje od 29. 8. 1972., Muhamed Hadzijahiæ, "Povijest Bosne u IX i X stoljeæu", Sarajevo, 2004). Ratimir nije ostavio sina, a u vlasti ga je naslijedio neki njegov srodnik ""jedan od njegova kolina".
Ljetopis ne navodi imena èetiri sljedeæa vladara, koji su slijedili Ratimira i vladali na podruèju Bosne od 838. do 860. godine nego ih naziva skupno Èetiri Nepravedna Kralja, opisujuæi ih kao izrazito neprijateljskim prema kršæanima. Da su kršæani u ovom periodu na prostoru Bosne zaista napuštali kršæanstvo i vraæali se paganstvu govore i drugi historijski izvori. O tome govori i Teofanov Nastavljaæ koji govori o odbacivanju kršæanstva i vraæanju paganstvu mnogih u južnoslavenskim zemljama upravo u to doba, u periodu od 820. do 867. godine. (Theophanes Continuatus, 288-289). Jedna od primjera vladavine ova "Èetiri Nepravedna Kralja" sastoji se u tome da se za njihovog vremena na podruèju Bosne prekida kontinuitet vladavine prijenosom vlasti sa oca na sina.
Poslije "Èetiri Nepravedna Kralja" na vlast 860. godine dolazi Satimir koji je vladao do 877. godine, koji se spominje i pod imenom "Svetimir". Spominje ga i dubrovaèki hronièar Resti "re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). U mnogim srednjovjekovnim dubrovaèkim spisima, koji su nastali kasnije, a odnose se na podruèje Bosne u periodu 9. i 10. stoljeæa, podruèje Bosne se izrièito naziva bosanskim imenom. Period Satimirove vladavine karakterišu njegovi izrazito prijateljski odnosi sa Dubrovnikom i tolerancija prema kršæanima. Satimir sklapa trgovaèki ugovor izmeðu Bosne i Dubrovnika koji dubrovaèki hronièar Resti stavlja u 831. godinu. Datiranje tog ugovora, koje navodi Resti, je utvrðeno kao kasniji i netaèan podatak. Satimir se obavezao davati Dubrovniku 500 ovnova, 50 volova i 200 tovara žita i osigurati Dubrovèanima potpunu slobodu trgovine u Bosni. Dubrovèani su mu zauzvrat poklonili 14 lakata skrleta i jedan plašt "alla bosnese" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). O ovom ugovoru govore i druge, starije hronike, tj. Anonimova i Ragninina, ali ne spominju ime bosanskog vladara.
Satimira je naslijedio njegov sin Budimir koji je vladao od decembra 877. do marta 917. godine. Postoje odreðene indicije da je Budimir vladao vrlo velikim prostorom, i to prostorom uže Bosne, Podgorja, Neretve i Duklje. Postoji više lokaliteta u Bosni koja nose njegovo ime. Tako npr. u sarajevskom polju postoji naselje "Butmir", poznatom po predhistorijskom nalazištu ("butmirska kultura"). Zahvaljujuæi turskim defterima iz 15. stoljeæa znamo da je se to naselje tada zvalo "Budimir". Godine 1455. to naselje je zabilježeno kao "Budmir", a 1485. kao "Budimire" (V. Klaiæ, Narodni sabor, 8, O selu Butmir vidi: H. Sabanoviæ, Bosansko krajište, 1448-1463). Nema, dakle, ništa sluèajnog u èinjenici da se Budimirovo ime javlja upravo na podruèju gdje se nalazila jezgra najstarije bosanske države. (A. Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike). Budimirova vladavina je bila dosta duga, trajala je punih èetrdeset godina i tri mjeseca i karakteriše je tolerantnost prema kršæanima. Za njegove vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze sa paganstva na kršæanstvo, što je predstavljalo veliki zaokret u vjerskim prilikama na prostoru Bosne. Takoðer, to podvlaèi i èinjenicu da se kršæanstvo na prostoru Bosne najkasnije proširilo na široke slojeve naroda, te su zbog toga u Bosni najmanje zastupljena kršæanska imena naselja od svih južnoslavenskih zemalja. Tome je naravno kasnije znaèajno pridonijelo i širenje bogumilstva, kao i islama.
Poslije Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932. ili 934. godine. Ragnina se, pripovjedajuæi o Svetoliku-Stjepanu, oslanja na starije, anonimne anale i spominje samo ime Svetolik, dok Anonim govori samo o "bosanskom kralju Stjepanu". Obje hronike govore o tome kako je bosanski kralj Stjepan pozvao i sveèano primio u Bosni dubrovaèkog župnika "Dum Srdja" ("Don Sergio") i bogato nagradio velikom svotom zlata i srebra i naložio da se u Dubrovniku podigne crkva sv. Stjepana, koja je zaista podignuta dvije godine kasnije. Ragnina dopušta moguænost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio, a ne sagradio. Obje hronike opširno pišu i o kraljevoj ženi Margariti, koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara. Potom se pripovijeda o tome kako je kralj sa kraljicom i svojim velikašima posjetio Dubrovnik, gdje je najsveèanije doèekan. Tom prilikom obdario je milostinjom sveæenike i sirotinju sa više od 2.000 dukata (po Ragnini - perpera). Po selima je izgradio crkvice u èast sv. Stjepana. Kada je oko 934. godine umro kralj Stjepan, Dubrovèani su ga uz najveæe poèasti ožalili, kao da je bio gospodar Dubrovnika. Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo, a po njegovoj smrti njegova žena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku, gdje se zaredila. Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posveæenu sv. Margareti. Umrla je u Dubrovniku. U njenu èast su Dubrovèanini 1571. godine postavili natpis u kojem se kaže: "Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu." Neki historièari su formirali i mišljenje da su Dubrovèani podigli taj natpis više na osnovu legende, a ne na osnovu stvarnih èinjenica, zbog odreðenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u historijskim izvorima, tako da to pitanje još uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno.
Dubrovaèki izvori izrièito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika, što je najvjerovatnije izazvalo politièku krizu u zemlji, i upravo u to vrijeme, polovinom 10.stoljeæa, Bosna je prvi put u historiji došla pod vlast jedne strane zemlje - Hrvatske. U Ljetopisu popa Dukljanina se opisuje kako je hrvatski vladar Krešimir opustošio Uskoplje, Luku i Plevu i da je se bosanski ban tom prilikom sklonio u zaštitu kod ugarskog kralja. Tu se, najvjerovatnije, misli na hrvatskog kralja Krešimira II koji je vladao od 949. do 969.godine. Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997), koji se poistovjeæuje sa Stjepanom Držislavom, za koga se kaže da je vladao Hrvatskom i Bosnom, dok su njegovi nasljednici, prema istom izvoru, vladali Hrvatskom, ali ne i Bosnom. Smræu bosanskog vladara Svetolika-Stjepana, oko 934. godine, dolazi dakle do izvjesne krize domaæe vlasti u Bosni, koja æe potrajati praktièno do 1180. godine i bana Kulina, koji napokon uspijeva ponovo uspostaviti nezavisnost Bosne.
04/09/2007