Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 1:58:48 GMT -5
Nasi srednjovekovni gradovi Sokograd
Utvrda ni na nebu ni na zemlji
Povest o starom kamenom gradu po kome je i poznata banja dobila ime satkana je od malo pouzdanih istorijskih podataka i mnostva predanja, ljupkih poput njegovog izuzetnog polozaja...
Ilustrovala Silva Vujovic
Ne zna se pouzdano da li su se graciozni visokoletaci prvo ugnezdili u narodnoj pesmi ili im je bilo prece da svoje ime pre toga podare nepristupacnim vrletima u kojima je covek srednjeg veka verovao da je najsigurniji gradeci kamenu utvrdu na sredokraci izmedju neba i zemlje. Pouzdano je jedino da nije pouzdano kad je nastao grad-tvrdjava smesten na uspravnoj steni iznad reke Moravice. Zna se, medjutim, da prvi pouzdan trag o njemu potice iz 1413. godine, iz vremena kad je posle kosovskog stradanja despot Stefan Lazarevic pokusavao da - oruzjem, potkupljivanjem i svakojakim pregovarackim vestinama s nimalo naivnim Turcima - Srbiji produzi zivot. Zna se i da je izgradjen na temeljima nepoznatog utvrdjenja cije trajanje arheolozi smestaju izmedju 4. i 7. veka.
Istorijskih beleski o zivotu Sokograda nema mnogo. Grad od kamena, dva kilometra uzvodno Moravicom od danas svima znane Sokobanje. Turski je konacno postao 1459. godine, kad je i Srbija prestala da postoji kao drzava. Onda su u njemu svoje oruzje ostrili i koristili Austrijanci, i to prilicno dugo: od 1690. do 1737. godine.
Njegove utvrde upoznao je, 1808. godine, i svojeglavi i razbaruseni ustanik Hajduk Veljko. Cini se da su se gospodari Sokograda redjali poput godisnjih doba sto je, povest nam je (ne)potkupljiv svedok, gotovo svakodnevica ovog podneblja.
Izvesno je da je Sokograd, kao srednjovekovna utvrda, podignut na ostacima nekih prethodnih temelja, uostalom kao i mnogosta ovde. Zna se da je u veku koji medjimo starim i novim to bio grad neobicno jakih zidova, velikih razmera i nepravilne osnove na koju je uticao sam oblik stenovitog uzvisenja. Cinila su ga dva dela: donji, kome se lakse prilazilo i koji je sluzio da okolnom stanovnistvu pruzi zastitu pred neprijateljem i gornji, koji je bio utociste velmoza, najsigurniji zaklon pred nastupajucom opasnoscu.
Danasnji Sokograd dostupan je samo najupornijim postovaocima proslosti
Tragovi danasnje utvrde u rusevinama, bar tako su odgonetnuli arheolozi, upucuju da se u Gornji grad ulazilo kroz veliki donzon ili kulu motrilju. Na drugom kraju, onom prema brdu, bio je izgradjen visoki zastitni zid s otvorima za topove. Ispod njega, u donjem delu utvrde, i u tim smutnim vremenima bujao je zivot o cemu svedoce i ostaci preko potrebne cisterne, zasvedene kamenom i uklesane u stenu. Sredinom stoleca za nama priljezni istrazivac nase starije proslosti Aleksandar Deroko zabelezio je i da je video keramicke cevi za dovod kisnice... Valjalo je spreman docekati naoruzanu napast.
Sokograd je narod zvao i Sokolac, Sokolnik, ali i Sokolica. I sacuvao nekoliko lepih legendi. Cini se da je najpotresnija ona o Lepteriji, kako se danas zove mozda najlepsi deo obliznje Sokobanje.
Srednjovekovna vojnicka kaciga
Po njoj, neimenovani zapovednik Sokograda imao je lepu kci po imenu Lepterija u koju se zagledao Zupan, sin gospodara obliznjeg Vrmackog grada. Bila je to, dakako, velika ljubav, ali nista manju nisu gajili ni njihovi roditelji, samo sto je ova bila prilicno ovozemaljska i ticala se nekih spornih poseda. Od braka, tako, nije moglo nista da bude. Onda se dvoje mladih dogovore da Zupan s druzinom dojase do zidina Sokograda, a da se Lepterija u medjuvremenu iskrade kroz tajni prolaz. S pocetka je ceo poduhvat nalikovao bajci, ali je devojcin otac ubrzo otkrio da je nema i poslao poteru za beguncima. Njegova srdzba bila je toliko velika da je vojnicima naredio da je pogube cim je stignu. Tako je i bilo. Lepterija je stradala od maca ocevih vojnika, a ozalosceni Zupan je, u ocaju, skocio u najdublji vir Moravice i utopio se. Mesto, proplanak, gde je stradala devojka i danas se naziva Lepterija a vir - Zupan.
Druga legenda prica o padu Sokograda i kaze da Turci ni posle duge opsade nisu uspeli da ga osvoje. Stamena i tesko pristupacna utvrda je uspesno odolevala posto su na vreme dopremili dovoljno hrane i cak uspeli da dovedu vodu. Narodni pripovedac dalje veli da su napadaci onda potrazili pomoc od jedne jurodive babe koja je svasta znala. Ona im, za pristojnu nadoknadu, otkrije da im valja da nadju konja ajdira i da mu devet dana ne daju vode, pa da ga tek tada prosetaju oko grada. Gde konj pocne kopitom da kopa, tu da oni nastave jer su tu vodovodne cevi koje je onda lako preseci.
Istovremeno, mada pripovedac ne objasnjava ovu cudnu igru glavne junakinje svoje price, baba je zapovedniku grada poslala poruku sta mu se sprema i da je najbolje da konje naopacke potkuju i kroz tajni prolaz napuste utvrdjenje. Tako je i bilo. Sledeceg jutra Turci se grdno uplasise kad su videli tragove kopita pomislivsi da je opsadjenima krisom stiglo pojacanje. Kad su posle dugog vecanja odlucili da ipak krenu u grad iza cijih zidina vise nije dopirao zagor branilaca, iznenadila ih je pustos...
Sve sto je ostalo od ubojitog srednjovekovnog oruzja – vrhovi strela.
Treca legenda vezana je za nastanak Sokobanje i danas je ovde mnogi rado prepricavaju. Prenosimo je zato sto je i ona blisko vezana za, pouzdanim podacima sirotinjsku, povest Sokograda. I glasi ovako:
Nekad, u vremena davna, silan velmoza, gospodar tvrdog Sokograda, jahase kotlinom. Odjednom, smraci se nebo nad Ozrenom, sevnu munja sa Ostre cuke, grunu grom i zadrhta zemlja sve do Siljka na surom Rtnju. Skoci uplasen at. Jahac pade s njega i izgubi svest. Kada se gospodar Sokograda osvesti, ucini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao da se osovi na noge. Lezao je bespomocno i cekao smrt. Onda je iznenada cuo grgoljenje vode. Lagano se, stiskajuci zube od bolova, pridigao nameran da na onaj svet ne ode zedan.
Tesko oruzje za odbranu zidina – koplje i sekira u jednom.
Kad je, kaze pripovest, popio prvi gutljaj s vrela koje mu je dotad bilo nepoznato, u glavi mu se namah razbistrilo. A kad je i ruku stavio u vodu, odmah joj se vratila snaga i on se, onako u gospodskom odelu, sruci u kladenac, za tili cas ozdravi, pa se oran vrati u svoju utvrdu. Cim je stigao, naredio je da se iznad izvora smesta podigne nastresica. Glas o lekovitoj vodi u kotlini izmedju Ozrena i Rtnja vise niko nije mogao da zaustavi, a onda mu se, mnogo desetleca docnije, pridruzio i dvostih Branislava Nusica i danas omiljena uzrecica mestana ali i njihovih mnogobrojnih gostiju: „Sokobanja, Sokograd/ dodjes mator, odes mlad!”
Nasi srednjovekovni gradovi-utvrde, danas tek nemi kameni svedoci nama jos zagonetne proslosti, nisu se, kako tvrdi vec pominjani Aleksandar Deroko, ugasili zbog toga sto ih vlastela, kao sto je to bilo na Zapadu, nije vise mogla drzati, vec zbog toga sto su ih osvojili Turci. Oni su neke stare gradove zadrzali samo kao utvrdjene postaje radi obezbedjenja saobracaja i lakseg upravljanja osvojenim podrucjima, dok su druge, ako ih vec nisu porusili prilikom osvajanja, jednostavno napustali. A onda su mestani poverovali da su nasli pravi besplatan majdan za dobijanje kamena...
Po svoj prilici, i Sokograd je podelio sudbinu starih gradova koji u novom vremenu vise nikom nisu bili potrebni osim, naravno, okolnom stanovnistvu kao prikladan i prirucan materijal za kuce i vodenice...
Ipak, postoji nada da ce u skorije vreme Sokogradu iznad Sokobanje umnogome biti vracen nekadasnji izgled. O tome svedoci i nacrt sokobanjskog arhitekte Vukasina Miletica koji je pre nekoliko godina proglasen za najbolji s nadom da ce ubrzo biti i opredmecen.
U medjuvremenu sokolovi su postali prava retkost i oko Sokograda i iznad Sokobanje, jedino se jos gnezde u mesnim prospektima, legendama, pesmama i toponimima starih naseobina. Mozda im nedostaje ruka s odgovarajucom rukavicom za nekad omiljen lov srednjovekovne vlastele ili su danasnji golubovi druzeljubiviji s obzirom da prilicno slobodno slecu na ramena i mestana i gostiju.
Petar Milatovic
link
Utvrda ni na nebu ni na zemlji
Povest o starom kamenom gradu po kome je i poznata banja dobila ime satkana je od malo pouzdanih istorijskih podataka i mnostva predanja, ljupkih poput njegovog izuzetnog polozaja...
Ilustrovala Silva Vujovic
Ne zna se pouzdano da li su se graciozni visokoletaci prvo ugnezdili u narodnoj pesmi ili im je bilo prece da svoje ime pre toga podare nepristupacnim vrletima u kojima je covek srednjeg veka verovao da je najsigurniji gradeci kamenu utvrdu na sredokraci izmedju neba i zemlje. Pouzdano je jedino da nije pouzdano kad je nastao grad-tvrdjava smesten na uspravnoj steni iznad reke Moravice. Zna se, medjutim, da prvi pouzdan trag o njemu potice iz 1413. godine, iz vremena kad je posle kosovskog stradanja despot Stefan Lazarevic pokusavao da - oruzjem, potkupljivanjem i svakojakim pregovarackim vestinama s nimalo naivnim Turcima - Srbiji produzi zivot. Zna se i da je izgradjen na temeljima nepoznatog utvrdjenja cije trajanje arheolozi smestaju izmedju 4. i 7. veka.
Istorijskih beleski o zivotu Sokograda nema mnogo. Grad od kamena, dva kilometra uzvodno Moravicom od danas svima znane Sokobanje. Turski je konacno postao 1459. godine, kad je i Srbija prestala da postoji kao drzava. Onda su u njemu svoje oruzje ostrili i koristili Austrijanci, i to prilicno dugo: od 1690. do 1737. godine.
Njegove utvrde upoznao je, 1808. godine, i svojeglavi i razbaruseni ustanik Hajduk Veljko. Cini se da su se gospodari Sokograda redjali poput godisnjih doba sto je, povest nam je (ne)potkupljiv svedok, gotovo svakodnevica ovog podneblja.
Izvesno je da je Sokograd, kao srednjovekovna utvrda, podignut na ostacima nekih prethodnih temelja, uostalom kao i mnogosta ovde. Zna se da je u veku koji medjimo starim i novim to bio grad neobicno jakih zidova, velikih razmera i nepravilne osnove na koju je uticao sam oblik stenovitog uzvisenja. Cinila su ga dva dela: donji, kome se lakse prilazilo i koji je sluzio da okolnom stanovnistvu pruzi zastitu pred neprijateljem i gornji, koji je bio utociste velmoza, najsigurniji zaklon pred nastupajucom opasnoscu.
Danasnji Sokograd dostupan je samo najupornijim postovaocima proslosti
Tragovi danasnje utvrde u rusevinama, bar tako su odgonetnuli arheolozi, upucuju da se u Gornji grad ulazilo kroz veliki donzon ili kulu motrilju. Na drugom kraju, onom prema brdu, bio je izgradjen visoki zastitni zid s otvorima za topove. Ispod njega, u donjem delu utvrde, i u tim smutnim vremenima bujao je zivot o cemu svedoce i ostaci preko potrebne cisterne, zasvedene kamenom i uklesane u stenu. Sredinom stoleca za nama priljezni istrazivac nase starije proslosti Aleksandar Deroko zabelezio je i da je video keramicke cevi za dovod kisnice... Valjalo je spreman docekati naoruzanu napast.
Sokograd je narod zvao i Sokolac, Sokolnik, ali i Sokolica. I sacuvao nekoliko lepih legendi. Cini se da je najpotresnija ona o Lepteriji, kako se danas zove mozda najlepsi deo obliznje Sokobanje.
Srednjovekovna vojnicka kaciga
Po njoj, neimenovani zapovednik Sokograda imao je lepu kci po imenu Lepterija u koju se zagledao Zupan, sin gospodara obliznjeg Vrmackog grada. Bila je to, dakako, velika ljubav, ali nista manju nisu gajili ni njihovi roditelji, samo sto je ova bila prilicno ovozemaljska i ticala se nekih spornih poseda. Od braka, tako, nije moglo nista da bude. Onda se dvoje mladih dogovore da Zupan s druzinom dojase do zidina Sokograda, a da se Lepterija u medjuvremenu iskrade kroz tajni prolaz. S pocetka je ceo poduhvat nalikovao bajci, ali je devojcin otac ubrzo otkrio da je nema i poslao poteru za beguncima. Njegova srdzba bila je toliko velika da je vojnicima naredio da je pogube cim je stignu. Tako je i bilo. Lepterija je stradala od maca ocevih vojnika, a ozalosceni Zupan je, u ocaju, skocio u najdublji vir Moravice i utopio se. Mesto, proplanak, gde je stradala devojka i danas se naziva Lepterija a vir - Zupan.
Druga legenda prica o padu Sokograda i kaze da Turci ni posle duge opsade nisu uspeli da ga osvoje. Stamena i tesko pristupacna utvrda je uspesno odolevala posto su na vreme dopremili dovoljno hrane i cak uspeli da dovedu vodu. Narodni pripovedac dalje veli da su napadaci onda potrazili pomoc od jedne jurodive babe koja je svasta znala. Ona im, za pristojnu nadoknadu, otkrije da im valja da nadju konja ajdira i da mu devet dana ne daju vode, pa da ga tek tada prosetaju oko grada. Gde konj pocne kopitom da kopa, tu da oni nastave jer su tu vodovodne cevi koje je onda lako preseci.
Istovremeno, mada pripovedac ne objasnjava ovu cudnu igru glavne junakinje svoje price, baba je zapovedniku grada poslala poruku sta mu se sprema i da je najbolje da konje naopacke potkuju i kroz tajni prolaz napuste utvrdjenje. Tako je i bilo. Sledeceg jutra Turci se grdno uplasise kad su videli tragove kopita pomislivsi da je opsadjenima krisom stiglo pojacanje. Kad su posle dugog vecanja odlucili da ipak krenu u grad iza cijih zidina vise nije dopirao zagor branilaca, iznenadila ih je pustos...
Sve sto je ostalo od ubojitog srednjovekovnog oruzja – vrhovi strela.
Treca legenda vezana je za nastanak Sokobanje i danas je ovde mnogi rado prepricavaju. Prenosimo je zato sto je i ona blisko vezana za, pouzdanim podacima sirotinjsku, povest Sokograda. I glasi ovako:
Nekad, u vremena davna, silan velmoza, gospodar tvrdog Sokograda, jahase kotlinom. Odjednom, smraci se nebo nad Ozrenom, sevnu munja sa Ostre cuke, grunu grom i zadrhta zemlja sve do Siljka na surom Rtnju. Skoci uplasen at. Jahac pade s njega i izgubi svest. Kada se gospodar Sokograda osvesti, ucini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao da se osovi na noge. Lezao je bespomocno i cekao smrt. Onda je iznenada cuo grgoljenje vode. Lagano se, stiskajuci zube od bolova, pridigao nameran da na onaj svet ne ode zedan.
Tesko oruzje za odbranu zidina – koplje i sekira u jednom.
Kad je, kaze pripovest, popio prvi gutljaj s vrela koje mu je dotad bilo nepoznato, u glavi mu se namah razbistrilo. A kad je i ruku stavio u vodu, odmah joj se vratila snaga i on se, onako u gospodskom odelu, sruci u kladenac, za tili cas ozdravi, pa se oran vrati u svoju utvrdu. Cim je stigao, naredio je da se iznad izvora smesta podigne nastresica. Glas o lekovitoj vodi u kotlini izmedju Ozrena i Rtnja vise niko nije mogao da zaustavi, a onda mu se, mnogo desetleca docnije, pridruzio i dvostih Branislava Nusica i danas omiljena uzrecica mestana ali i njihovih mnogobrojnih gostiju: „Sokobanja, Sokograd/ dodjes mator, odes mlad!”
Nasi srednjovekovni gradovi-utvrde, danas tek nemi kameni svedoci nama jos zagonetne proslosti, nisu se, kako tvrdi vec pominjani Aleksandar Deroko, ugasili zbog toga sto ih vlastela, kao sto je to bilo na Zapadu, nije vise mogla drzati, vec zbog toga sto su ih osvojili Turci. Oni su neke stare gradove zadrzali samo kao utvrdjene postaje radi obezbedjenja saobracaja i lakseg upravljanja osvojenim podrucjima, dok su druge, ako ih vec nisu porusili prilikom osvajanja, jednostavno napustali. A onda su mestani poverovali da su nasli pravi besplatan majdan za dobijanje kamena...
Po svoj prilici, i Sokograd je podelio sudbinu starih gradova koji u novom vremenu vise nikom nisu bili potrebni osim, naravno, okolnom stanovnistvu kao prikladan i prirucan materijal za kuce i vodenice...
Ipak, postoji nada da ce u skorije vreme Sokogradu iznad Sokobanje umnogome biti vracen nekadasnji izgled. O tome svedoci i nacrt sokobanjskog arhitekte Vukasina Miletica koji je pre nekoliko godina proglasen za najbolji s nadom da ce ubrzo biti i opredmecen.
U medjuvremenu sokolovi su postali prava retkost i oko Sokograda i iznad Sokobanje, jedino se jos gnezde u mesnim prospektima, legendama, pesmama i toponimima starih naseobina. Mozda im nedostaje ruka s odgovarajucom rukavicom za nekad omiljen lov srednjovekovne vlastele ili su danasnji golubovi druzeljubiviji s obzirom da prilicno slobodno slecu na ramena i mestana i gostiju.
Petar Milatovic
link