Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 20:59:25 GMT -5
Vizantijsko umece ubedjivanja
10 prstiju u ustima
„U pocetku bese rec, i rec bese u Boga, i Bog bese rec” - novozavetna je poruka (Jevandjelje po Jovanu, 1, 1). "Reci, reci, reci!", pateticno uzvikuje Hamlet u istoimenoj tragediji Vilijema Sekspira. Francuski knjizevnik Andre Morua upozorava na moc i razornu snagu koje reci mogu da imaju: - Kada bi ljudi bolje shvatali kakva se opasnost krije u upotrebi nekih reci, recnici bi u izlozima knjizara imali crvenu traku s natpisom: "Eksploziv! Oprezno rukujte!" I, zaista, premda najnepostojanije, na kraju i posle svega samo reci ostaju
Poznato je, s druge strane, da je umesnost u upotrebi reci upravo srazmerna stupnju civilizacije odredjenog drustva. U razdoblju srednjeg veka Vizantija je bila dobar primer koji je na najbolji nacin potvrdjivao receno pravilo. I sami varvari bili su svesni spretnosti vizantijske diplomatije, odnosno, sposobnosti da recima i njihovom majstorskom upotrebom postignu ono sto bi inace morali silom oruzja.
Ali, ovde se ne radi samo o dubokom utisku koji je romejska recitost ostavljala na jednostavne i primitivne varvare, nego i o vizantijskoj prevrtljivosti i katkad pritvornosti koje su na poseban nacin bile povezane s vestinom baratanja recima u zamrsenim politickim i diplomatskim nadmudrivanjima. Da bi se to razumelo, neophodno je podsetiti se na romejsko ubedjenje u vlastitu posebnost i uverenost Vizantinaca u neprikosnoveno pravo Vizantijskog carstva na vlast nad citavom hriscanskom vaseljenom.
Iz ovakvog poimanja proizlazilo je i vizantijsko shvatanje prema kome su svi ostali narodi manje vredni od Romeja i kao takvi dostojni prezira. Izreceno je neophodno imati u vidu da bi se na pravi nacin razumeo stav Vizantinaca prema ostalim narodima, ali i povratni stav drugih prema Romejima.
Da bismo to pokazali, navescemo cetiri slucaja: dva iz ranovizantijske istorije, vezana za 6. vek i turska plemena, jedan iz zavrsnih decenija 10. stoleca, u kom su, uz Vizantince, glavni ucesnici Rusi, i, najzad, jedan vremenski smesten u poslednje godine 13. veka i okrenut istoriji vizantijsko-srpskih odnosa.
Carevi i pastiri
Prvi primer tice se kana hunskog plemena Utigura i njegove poruke caru Justinijanu Prvom Velikom (527-565) koju na stranicama svoje povesti donosi Prokopije iz Cezareje, a u kojoj varvarski vodja negoduje protiv careve podmukle politike prema njegovom narodu. O cemu se, zapravo, radi?
Car Justinijan, rukovodeci se najboljim obicajima vizantijske spoljne politike, okrenuo je dva hunska plemena - Kutrigure i Utigure - jedne protiv drugih. Plemena su zivela u stepama, jedno na zapadnoj, drugo na istocnoj strani Dona. U zelji da nagradi dosljake iz Azije, vizantijski car je dozvolio da se dve hiljade Kutrigura nasele u Trakiji.
Na taj nacin, podrzavajuci jednu skupinu hunskih plemena a zapostavljajuci drugu, povredio je Utigure. Njihov kan, cijoj paznji nije promakao Justinijanov prepredeni politicki potez, u nastupu ozlojedjenosti poslao je u Carigrad svog izaslanika.
Hunski emisar trebalo je da ulozi prigovor svoga gospodara zbog careve naklonjenosti suparnickim Kutrigurima. Buduci da su Huni bili nepismeni, kanovu usmenu prituzbu zabelezio je vizantijski pisac Prokopije. Dopusteno je pretpostaviti da je istoricar Justinijanove epohe izveo i njenu ucenu stilizaciju. Kako bilo, kanove reci, u kojima se u prvom planu nalazi jednostavna i sjajna parabola, odaju varvarsku bistrinu i pronicljivost:
"Znam jednu poslovicu koju sam cuo u detinjstvu, nisam je zaboravio. Poslovica ide otprilike ovako: divlja zver, vuk, mozda, kazu, i moze u izvesnoj meri da promeni boju svoje dlake, ali cud ne menja, posto mu to priroda ne dozvoljava... Jos nesto znam, iskustvo me tome naucilo, a rec je o jednoj od onih stvari koje neotesani varvarin i treba da nauci: pastiri uzmu psa dok jos sisa i brizljivo ga podizu tako da je zver zahvalna onom koji ga hrani i uzvraca mu neprestanom ljubaznoscu. Sva je prilika da to pastiri rade iz sledeceg razloga: kad vukovi napadnu stado, psi ce ih zaustaviti, stace ispred ovaca kao cuvari i spasitelji. Mislim da se ovo dogadja svuda... cak i u tvom Carstvu, gde gotovo svega ima u izobilju, verovatno i nemogucih stvari, nema nimalo odstupanja od ovog pravila... Ali ako su te stvari po prirodi svojoj svuda stalne, onda mislim da nije posteno da ti gostoljubivo docekujes narod Kutrigura, sebi pozivas lose susede, i domace pravis od naroda koji donedavno nisi mogao da podneses ni izvan svojih granica... Dok mi jedva zivotarimo na pustoj i sasvim neplodnoj zemlji, Kutriguri imaju zita na pretek, pijance u vinskim podrumima i lako uspevaju sebi da priuste sve slasti ovoga sveta. Sigurno mogu i u kupatila i nose zlato i jamacno im ne nedostaje lepa odeca izvezena i prekrivena zlatom."
Nije poznato kakav su utisak ove reci izazvale kod Justinijana Prvog, poznatog po bezobzirnosti i neizmernoj sujeti, ali one nisu bitnije uticale na spoljnu politiku carigradske vlade koja je cesto s nemilosrdnom dvolicnoscu nastupala prema diplomatski unekoliko naivnim varvarskim plemenima.
10 jezika lazi
Teodor Metohit (manastir Hora, u Carigradu, koji je on obnovio u razdoblju od 1316. do 1321. godine)
Sledeci primer samo je nesto mladji i tice se vladavine Justina Drugog (565-578), Justinijanovog sestrica i prvog naslednika. I ovde se na slican nacin sudaraju ugladjena podmuklost civilizovanih Vizantinaca i nepatvorena cestitost primitivnih varvara. Ponovo je rec o dosljacima iz Azije, samo ovoga puta ne o Hunima, nego o Turcima i Avarima. Zbog nevolja koje su zbog Persijanaca imali na cuvenom Putu svile koji se protezao od daleke Kine do istocnih obala Sredozemnog mora, Vizantinci su sklopili savez sa srednjoazijskim Turcima. Ugovor nije obuhvatao samo promet svile i izmestanje glasovitog puta, vec je predvidjao i vojno saveznistvo protiv zajednickog neprijatelja - Persije. Ceste razmene poslanstava - sedam vizantijskih delegacija putovalo je na turski dvor u toku osam godina - svedocile su o prisnim vezama.
Medjutim, okolnosti su se dramaticno promenile 576. godine zbog toga sto je Carstvo sklopilo savez sa Avarima protiv podunavskih Slovena. To je bio dovoljan razlog da Turci, koji su se osetili izneverenim, naglo promene svoj stav prema Vizantiji. Kada su se romejski emisari obreli kod novog turskog vladara Turksata, na njih je pokuljala lavina kanovog gneva. Bujica reci, koju je u svom istorijskom spisu zabelezio vizantijski pisac Menandar Protektor, bila je pracena i jednim neobicnim gestom: buduci da je u usnoj duplji imao samo jedan jezik, ozlojedjeni vladar Turaka pokusao je da svih deset svojih prstiju nekako ugura u usta kako bi simbolicno propratio recenice od kojih se vizantijskim izaslanicima zaledila krv u zilama: "Niste li vi oni Romeji (Vizantinci) koji imaju deset jezika i lazu svim tim jezicima? ...kao sto je mojih deset prstiju u ustima, tako i vi mnoge jezike koristite: jednim varate mene, a drugim Avare, moje robove. Jednostavno, ulagujete se svim narodima i obmanjujete ih umesnoscu svojih reci i svojim izdajnickim zamislima ne obaziruci se na one koji naglavce srljaju u nevolju od koje samo vi imate koristi."
Posle kratkotrajne pauze nastavio je svoju tiradu recima: "Strano je Turcima da lazu", a onda u pretecem tonu saopstio zalbe: "Vas ce mi car odgovarati za svoje ponasanje, on, koji mi govori o prijateljstvu, a u isto vreme sklapa sporazum sa Avarima, robovima koji su pobegli od svojih gospodara... Zasto, o, Romeji, moje izaslanike uvek upucujete preko Kavkaza kada putuju u Vizantiju i tvrdite da nema drugog puta kojim bi mogli da prodju? To cinite u nadi da cu se zbog nepristupacnog prostora uzdrzati od udara na romejske posede. Ali, ja tacno znam kuda teku Dnjepar, Dunav i Marica. Nije mi nepoznato kolika je vasa sila jer ja sam gospodar cele zemlje, od prvog Suncevog zraka na istoku do najzapadnijeg ruba."
Ovim zastrasujucim prijemom, koji je umalo stajao zivota vizantijske izaslanike, naglo je prekinut osmogodisnji tursko-vizantijski savez. Iste 576. godine turska vojska ugrozila je vizantijske posede na Krimu. Govor turskog kana, dodajmo, ispunjen dostojanstvenim samopouzdanjem, zivopisan je primer nepoverenja i prezira koje je vizantijska preterano prepredena i bezobzirna diplomatija sigurno cesto izazivala kod svojih zrtava na podrucju evroazijske stepe.
Vestinu ubedjivanja iskazali su Vizantinci i prilikom hristijanizacije Rusa. U ruskom izvoru "Povest vremenih let" veoma zanimljivo i katkad na granici anegdotskog prikazano je na koji je nacin kijevski knez Vladimir - koji je zeleo da svoje sunarodnike iz mnogobozacke paganske prevede u jednu od monoteistickih vera - doneo znacajnu odluku. Ta nesvakidasnja pripovest zapravo je spoj cinjenica i fikcije, mesavina koja neodlucno stoji izmedju price, opsirnog teoloskog traktata i ironicne lakrdije. Naravno, u nju su umetnute i kasnije dopune.
Ni na nebu ni na zemlji
Pokrstavanje Rusa. Minijatura slovenskog rukopisa Konstantina Manasija (Rim, Vatikanska biblioteka)
Pripovest kaze da su 986. godine kneza Vladimira u Kijevu posetili misionari iz raznih delova srednjovekovnog sveta. Najpre je dosla delegacija Bugara sa srednje Volge koji su preporucivali islam, zatim papini izaslanici nastojeci da mnogoljudni ruski narod, koji je naseljavao ogroman prostor, verski potcine papskoj kuriji, zatim hazarski misionari koji su preporucivali judaizam i, najposle, jedan blagoglagoljivi mudrac, izaslanik vizantijskog cara. S nadmenim nipodastavanjem i razmetljivom oholoscu obrusio se ovaj grcki "filozof" na ostale takmace. On je najpre na grub i neodmeren nacin govorio o Muhamedu, a potom samouvereno pobijao dogmatska ucenja kako Rima tako i Jevreja. Kao odgovor na Vladimirova teoloska pitanja, ovaj gordi vizantijski sveznadar odrzao je govor od gotovo pet hiljada reci. Ipak, kolebljivi ruski knez, i posle ovog ucenog i besednicki briljantnog izlaganja, ostao je donekle obazriv.
Buduci da se radilo o veoma vaznom drzavnom pitanju, knez Vladimir odaslao je emisare na sva pomenuta verska odredista.
Naposletku, prevagu je odneo vizantijski "predlog". Ovoga puta blistava retorika romejskog pregovaraca na najbolji je nacin bila podrzana nenadmasnom vizantijskom vestinom da u Carigradu, toj "carici gradova" kako su je vizantijski pisci od miloste nazivali, u najvaznijem prestonickom hramu, u velelepnoj Svetoj Sofiji, zbunjenim posetiocima sa severa uprilice bozansku liturgiju. Pitanje je da li su sumnje izrecene u ruskom izvorniku zaista i postojale ili je posredi bila potreba da cinjenice budu podredjene uzbudljivom zapletu koji je nekako morao da odrzi napetost i neizvesnost kazivanja do teske i za Ruse istorijske odluke.
Reci ruskog letopisa govore upecatljivo: "I mi smo dosli u grcku zemlju, i oni su nas odveli na mesto gde se mole svom Bogu, i nismo znali da li smo na nebu ili na zemlji; jer na zemlji nema takvog prizora i takve lepote i ne znamo kako da ga opisemo. Znamo da je tamo Bog medju ljudima i da je njihova sluzba lepsa nego u svim drugim zemljama."
I, naposletku, svedocanstvo o varvarskoj opcinjenosti vizantijskim umecem ubedjivanja donosi i Teodor Metohit. Rec je o cuvenim vizantijsko-srpskim pregovorima iz 1299. godine, vaznim za zbivanja i odnose snaga na Balkanskom poluostrvu na prelazu iz 13. u 14. vek. Povoljna je okolnost sto raspolazemo takozvanim "Poslanickim slovom", poverljivim izvestajem koji je vizantijski pregovarac Teodor Metohit uputio u Carigrad sa poslednjeg od svojih pet putovanja u Srbiju tokom 1298/1299. godine. Osnovano se pretpostavlja da je ovaj zanimljiv spis sastavljen u prvoj polovini aprila 1299. godine kada su okoncani dugi i teski pregovori vizantijskog cara Andronika Drugog Paleologa (1282-1328) i srpskog kralja Milutina (1282-1321).
Neophodno je naglasiti da se radi o jedinstvenom izvoru, tekstu koji je, po svoj prilici, bio upucen Niciforu Humnu, tadasnjem mesazonu, sto ce reci "prvom ministru" Vizantijskog carstva, u tom trenutku Metohitu nadredjenom funkcioneru. Otuda i tekst ovog poverljivog spisa nadrasta uobicajene sluzbene izvestaje koje odlikuju rutina u sastavljanju, suvoparna i uhodana leksika, ali i izlisnost bilo kakve mastovitosti. Pred sobom, dakle, imamo uceno slovo kojim jedan mladi intelektualac - Teodor Metohit imao je tada tek trideset godina i nalazio se na pocetku sjajne naucnicke i drzavnicke karijere - pokusava da zadivi starijeg, uvazenog i vec proslavljenog kolegu. Stoga na ovaj "razgovor" dvojice umnih ljudi treba gledati kao na svojevrsni sudar dva intelekta, sukob dveju naucnickih tastina i duhovno nadmetanje u kom se mladji istrajno upinje da zaseni starijeg. Ostavljajuci po strani kako zivopisna i uzbudljiva zbivanja sa putovanja u Srbiju, a u vreme jedne od najhladnijih zima u razdoblju srednjeg veka, tako i veliko diplomatsko "rvanje" srpskih i vizantijskih pregovaraca, donosimo samo jednu ocenu koju Teodor Metohit iznosi na samom kraju svog "Poslanickog slova".
On belezi: "Jer, pitanje je da li bi neko mogao u svemu da pobedjuje samo recima i nece li biti savladan od zla, i nece li jadi snaci onoga koji se jedino recima sluzi, kasneci a samo se u njih uzdajuci. U svakoj stvari, naime, svaka rec je zacelo samo senka pravoga dela. A to je narocito tako sa ovim varvarima i ogranicenim ljudima koji se recima lako ne prepustaju, posebno uz takve spletke, intrige i pakosti, utoliko vise sto oni misle da se mi najvestije koristimo recima, vestije i od njih i od ostalih, i da njima vladamo, ubedjujemo, preokrecemo i preobracamo sve kako bismo zeleli."
U vezi sa iznesenim ne treba da cudi sto je o Vizantincima u srednjem veku bilo uvrezeno misljenje da su prevrtljiv narod. Istini za volju, i sami Vizantinci su upravo prevrtljivost pripisivali nekim drugim onovremenim narodima. Pri tom, naravno, ne treba gubiti iz vida dobro poznatu cinjenicu da su predstave jednih naroda o drugima - i tada i danas! - cesto opterecene ne samo citavim nizom predrasuda nego i raznolikim oblicima pojednostavljivanja. Kako bilo, nije bez znacaja pomenuti i cuveno vizantijsko nacelo "ikonomije" (oikonomia) koja podrazumeva dozvoljeno odstupanje od stroge privrzenosti crkvenim pravilima pod neredovnim prilikama a zbog casnih ciljeva. Drugim recima, radi se o posebnoj vizantijskoj spremnosti da se pravo tumaci arbitrarno, u skladu sa politickim ili licnim namerama. Istovremeno, neophodno je podsetiti da je "ikonomija" bila izdignuta do jednog od bitnih nacela politicke misli u Vizantijskom carstvu.
Radivoj Radic
link
10 prstiju u ustima
„U pocetku bese rec, i rec bese u Boga, i Bog bese rec” - novozavetna je poruka (Jevandjelje po Jovanu, 1, 1). "Reci, reci, reci!", pateticno uzvikuje Hamlet u istoimenoj tragediji Vilijema Sekspira. Francuski knjizevnik Andre Morua upozorava na moc i razornu snagu koje reci mogu da imaju: - Kada bi ljudi bolje shvatali kakva se opasnost krije u upotrebi nekih reci, recnici bi u izlozima knjizara imali crvenu traku s natpisom: "Eksploziv! Oprezno rukujte!" I, zaista, premda najnepostojanije, na kraju i posle svega samo reci ostaju
Poznato je, s druge strane, da je umesnost u upotrebi reci upravo srazmerna stupnju civilizacije odredjenog drustva. U razdoblju srednjeg veka Vizantija je bila dobar primer koji je na najbolji nacin potvrdjivao receno pravilo. I sami varvari bili su svesni spretnosti vizantijske diplomatije, odnosno, sposobnosti da recima i njihovom majstorskom upotrebom postignu ono sto bi inace morali silom oruzja.
Ali, ovde se ne radi samo o dubokom utisku koji je romejska recitost ostavljala na jednostavne i primitivne varvare, nego i o vizantijskoj prevrtljivosti i katkad pritvornosti koje su na poseban nacin bile povezane s vestinom baratanja recima u zamrsenim politickim i diplomatskim nadmudrivanjima. Da bi se to razumelo, neophodno je podsetiti se na romejsko ubedjenje u vlastitu posebnost i uverenost Vizantinaca u neprikosnoveno pravo Vizantijskog carstva na vlast nad citavom hriscanskom vaseljenom.
Iz ovakvog poimanja proizlazilo je i vizantijsko shvatanje prema kome su svi ostali narodi manje vredni od Romeja i kao takvi dostojni prezira. Izreceno je neophodno imati u vidu da bi se na pravi nacin razumeo stav Vizantinaca prema ostalim narodima, ali i povratni stav drugih prema Romejima.
Da bismo to pokazali, navescemo cetiri slucaja: dva iz ranovizantijske istorije, vezana za 6. vek i turska plemena, jedan iz zavrsnih decenija 10. stoleca, u kom su, uz Vizantince, glavni ucesnici Rusi, i, najzad, jedan vremenski smesten u poslednje godine 13. veka i okrenut istoriji vizantijsko-srpskih odnosa.
Carevi i pastiri
Prvi primer tice se kana hunskog plemena Utigura i njegove poruke caru Justinijanu Prvom Velikom (527-565) koju na stranicama svoje povesti donosi Prokopije iz Cezareje, a u kojoj varvarski vodja negoduje protiv careve podmukle politike prema njegovom narodu. O cemu se, zapravo, radi?
Car Justinijan, rukovodeci se najboljim obicajima vizantijske spoljne politike, okrenuo je dva hunska plemena - Kutrigure i Utigure - jedne protiv drugih. Plemena su zivela u stepama, jedno na zapadnoj, drugo na istocnoj strani Dona. U zelji da nagradi dosljake iz Azije, vizantijski car je dozvolio da se dve hiljade Kutrigura nasele u Trakiji.
Na taj nacin, podrzavajuci jednu skupinu hunskih plemena a zapostavljajuci drugu, povredio je Utigure. Njihov kan, cijoj paznji nije promakao Justinijanov prepredeni politicki potez, u nastupu ozlojedjenosti poslao je u Carigrad svog izaslanika.
Hunski emisar trebalo je da ulozi prigovor svoga gospodara zbog careve naklonjenosti suparnickim Kutrigurima. Buduci da su Huni bili nepismeni, kanovu usmenu prituzbu zabelezio je vizantijski pisac Prokopije. Dopusteno je pretpostaviti da je istoricar Justinijanove epohe izveo i njenu ucenu stilizaciju. Kako bilo, kanove reci, u kojima se u prvom planu nalazi jednostavna i sjajna parabola, odaju varvarsku bistrinu i pronicljivost:
"Znam jednu poslovicu koju sam cuo u detinjstvu, nisam je zaboravio. Poslovica ide otprilike ovako: divlja zver, vuk, mozda, kazu, i moze u izvesnoj meri da promeni boju svoje dlake, ali cud ne menja, posto mu to priroda ne dozvoljava... Jos nesto znam, iskustvo me tome naucilo, a rec je o jednoj od onih stvari koje neotesani varvarin i treba da nauci: pastiri uzmu psa dok jos sisa i brizljivo ga podizu tako da je zver zahvalna onom koji ga hrani i uzvraca mu neprestanom ljubaznoscu. Sva je prilika da to pastiri rade iz sledeceg razloga: kad vukovi napadnu stado, psi ce ih zaustaviti, stace ispred ovaca kao cuvari i spasitelji. Mislim da se ovo dogadja svuda... cak i u tvom Carstvu, gde gotovo svega ima u izobilju, verovatno i nemogucih stvari, nema nimalo odstupanja od ovog pravila... Ali ako su te stvari po prirodi svojoj svuda stalne, onda mislim da nije posteno da ti gostoljubivo docekujes narod Kutrigura, sebi pozivas lose susede, i domace pravis od naroda koji donedavno nisi mogao da podneses ni izvan svojih granica... Dok mi jedva zivotarimo na pustoj i sasvim neplodnoj zemlji, Kutriguri imaju zita na pretek, pijance u vinskim podrumima i lako uspevaju sebi da priuste sve slasti ovoga sveta. Sigurno mogu i u kupatila i nose zlato i jamacno im ne nedostaje lepa odeca izvezena i prekrivena zlatom."
Nije poznato kakav su utisak ove reci izazvale kod Justinijana Prvog, poznatog po bezobzirnosti i neizmernoj sujeti, ali one nisu bitnije uticale na spoljnu politiku carigradske vlade koja je cesto s nemilosrdnom dvolicnoscu nastupala prema diplomatski unekoliko naivnim varvarskim plemenima.
10 jezika lazi
Teodor Metohit (manastir Hora, u Carigradu, koji je on obnovio u razdoblju od 1316. do 1321. godine)
Sledeci primer samo je nesto mladji i tice se vladavine Justina Drugog (565-578), Justinijanovog sestrica i prvog naslednika. I ovde se na slican nacin sudaraju ugladjena podmuklost civilizovanih Vizantinaca i nepatvorena cestitost primitivnih varvara. Ponovo je rec o dosljacima iz Azije, samo ovoga puta ne o Hunima, nego o Turcima i Avarima. Zbog nevolja koje su zbog Persijanaca imali na cuvenom Putu svile koji se protezao od daleke Kine do istocnih obala Sredozemnog mora, Vizantinci su sklopili savez sa srednjoazijskim Turcima. Ugovor nije obuhvatao samo promet svile i izmestanje glasovitog puta, vec je predvidjao i vojno saveznistvo protiv zajednickog neprijatelja - Persije. Ceste razmene poslanstava - sedam vizantijskih delegacija putovalo je na turski dvor u toku osam godina - svedocile su o prisnim vezama.
Medjutim, okolnosti su se dramaticno promenile 576. godine zbog toga sto je Carstvo sklopilo savez sa Avarima protiv podunavskih Slovena. To je bio dovoljan razlog da Turci, koji su se osetili izneverenim, naglo promene svoj stav prema Vizantiji. Kada su se romejski emisari obreli kod novog turskog vladara Turksata, na njih je pokuljala lavina kanovog gneva. Bujica reci, koju je u svom istorijskom spisu zabelezio vizantijski pisac Menandar Protektor, bila je pracena i jednim neobicnim gestom: buduci da je u usnoj duplji imao samo jedan jezik, ozlojedjeni vladar Turaka pokusao je da svih deset svojih prstiju nekako ugura u usta kako bi simbolicno propratio recenice od kojih se vizantijskim izaslanicima zaledila krv u zilama: "Niste li vi oni Romeji (Vizantinci) koji imaju deset jezika i lazu svim tim jezicima? ...kao sto je mojih deset prstiju u ustima, tako i vi mnoge jezike koristite: jednim varate mene, a drugim Avare, moje robove. Jednostavno, ulagujete se svim narodima i obmanjujete ih umesnoscu svojih reci i svojim izdajnickim zamislima ne obaziruci se na one koji naglavce srljaju u nevolju od koje samo vi imate koristi."
Posle kratkotrajne pauze nastavio je svoju tiradu recima: "Strano je Turcima da lazu", a onda u pretecem tonu saopstio zalbe: "Vas ce mi car odgovarati za svoje ponasanje, on, koji mi govori o prijateljstvu, a u isto vreme sklapa sporazum sa Avarima, robovima koji su pobegli od svojih gospodara... Zasto, o, Romeji, moje izaslanike uvek upucujete preko Kavkaza kada putuju u Vizantiju i tvrdite da nema drugog puta kojim bi mogli da prodju? To cinite u nadi da cu se zbog nepristupacnog prostora uzdrzati od udara na romejske posede. Ali, ja tacno znam kuda teku Dnjepar, Dunav i Marica. Nije mi nepoznato kolika je vasa sila jer ja sam gospodar cele zemlje, od prvog Suncevog zraka na istoku do najzapadnijeg ruba."
Ovim zastrasujucim prijemom, koji je umalo stajao zivota vizantijske izaslanike, naglo je prekinut osmogodisnji tursko-vizantijski savez. Iste 576. godine turska vojska ugrozila je vizantijske posede na Krimu. Govor turskog kana, dodajmo, ispunjen dostojanstvenim samopouzdanjem, zivopisan je primer nepoverenja i prezira koje je vizantijska preterano prepredena i bezobzirna diplomatija sigurno cesto izazivala kod svojih zrtava na podrucju evroazijske stepe.
Vestinu ubedjivanja iskazali su Vizantinci i prilikom hristijanizacije Rusa. U ruskom izvoru "Povest vremenih let" veoma zanimljivo i katkad na granici anegdotskog prikazano je na koji je nacin kijevski knez Vladimir - koji je zeleo da svoje sunarodnike iz mnogobozacke paganske prevede u jednu od monoteistickih vera - doneo znacajnu odluku. Ta nesvakidasnja pripovest zapravo je spoj cinjenica i fikcije, mesavina koja neodlucno stoji izmedju price, opsirnog teoloskog traktata i ironicne lakrdije. Naravno, u nju su umetnute i kasnije dopune.
Ni na nebu ni na zemlji
Pokrstavanje Rusa. Minijatura slovenskog rukopisa Konstantina Manasija (Rim, Vatikanska biblioteka)
Pripovest kaze da su 986. godine kneza Vladimira u Kijevu posetili misionari iz raznih delova srednjovekovnog sveta. Najpre je dosla delegacija Bugara sa srednje Volge koji su preporucivali islam, zatim papini izaslanici nastojeci da mnogoljudni ruski narod, koji je naseljavao ogroman prostor, verski potcine papskoj kuriji, zatim hazarski misionari koji su preporucivali judaizam i, najposle, jedan blagoglagoljivi mudrac, izaslanik vizantijskog cara. S nadmenim nipodastavanjem i razmetljivom oholoscu obrusio se ovaj grcki "filozof" na ostale takmace. On je najpre na grub i neodmeren nacin govorio o Muhamedu, a potom samouvereno pobijao dogmatska ucenja kako Rima tako i Jevreja. Kao odgovor na Vladimirova teoloska pitanja, ovaj gordi vizantijski sveznadar odrzao je govor od gotovo pet hiljada reci. Ipak, kolebljivi ruski knez, i posle ovog ucenog i besednicki briljantnog izlaganja, ostao je donekle obazriv.
Buduci da se radilo o veoma vaznom drzavnom pitanju, knez Vladimir odaslao je emisare na sva pomenuta verska odredista.
Naposletku, prevagu je odneo vizantijski "predlog". Ovoga puta blistava retorika romejskog pregovaraca na najbolji je nacin bila podrzana nenadmasnom vizantijskom vestinom da u Carigradu, toj "carici gradova" kako su je vizantijski pisci od miloste nazivali, u najvaznijem prestonickom hramu, u velelepnoj Svetoj Sofiji, zbunjenim posetiocima sa severa uprilice bozansku liturgiju. Pitanje je da li su sumnje izrecene u ruskom izvorniku zaista i postojale ili je posredi bila potreba da cinjenice budu podredjene uzbudljivom zapletu koji je nekako morao da odrzi napetost i neizvesnost kazivanja do teske i za Ruse istorijske odluke.
Reci ruskog letopisa govore upecatljivo: "I mi smo dosli u grcku zemlju, i oni su nas odveli na mesto gde se mole svom Bogu, i nismo znali da li smo na nebu ili na zemlji; jer na zemlji nema takvog prizora i takve lepote i ne znamo kako da ga opisemo. Znamo da je tamo Bog medju ljudima i da je njihova sluzba lepsa nego u svim drugim zemljama."
I, naposletku, svedocanstvo o varvarskoj opcinjenosti vizantijskim umecem ubedjivanja donosi i Teodor Metohit. Rec je o cuvenim vizantijsko-srpskim pregovorima iz 1299. godine, vaznim za zbivanja i odnose snaga na Balkanskom poluostrvu na prelazu iz 13. u 14. vek. Povoljna je okolnost sto raspolazemo takozvanim "Poslanickim slovom", poverljivim izvestajem koji je vizantijski pregovarac Teodor Metohit uputio u Carigrad sa poslednjeg od svojih pet putovanja u Srbiju tokom 1298/1299. godine. Osnovano se pretpostavlja da je ovaj zanimljiv spis sastavljen u prvoj polovini aprila 1299. godine kada su okoncani dugi i teski pregovori vizantijskog cara Andronika Drugog Paleologa (1282-1328) i srpskog kralja Milutina (1282-1321).
Neophodno je naglasiti da se radi o jedinstvenom izvoru, tekstu koji je, po svoj prilici, bio upucen Niciforu Humnu, tadasnjem mesazonu, sto ce reci "prvom ministru" Vizantijskog carstva, u tom trenutku Metohitu nadredjenom funkcioneru. Otuda i tekst ovog poverljivog spisa nadrasta uobicajene sluzbene izvestaje koje odlikuju rutina u sastavljanju, suvoparna i uhodana leksika, ali i izlisnost bilo kakve mastovitosti. Pred sobom, dakle, imamo uceno slovo kojim jedan mladi intelektualac - Teodor Metohit imao je tada tek trideset godina i nalazio se na pocetku sjajne naucnicke i drzavnicke karijere - pokusava da zadivi starijeg, uvazenog i vec proslavljenog kolegu. Stoga na ovaj "razgovor" dvojice umnih ljudi treba gledati kao na svojevrsni sudar dva intelekta, sukob dveju naucnickih tastina i duhovno nadmetanje u kom se mladji istrajno upinje da zaseni starijeg. Ostavljajuci po strani kako zivopisna i uzbudljiva zbivanja sa putovanja u Srbiju, a u vreme jedne od najhladnijih zima u razdoblju srednjeg veka, tako i veliko diplomatsko "rvanje" srpskih i vizantijskih pregovaraca, donosimo samo jednu ocenu koju Teodor Metohit iznosi na samom kraju svog "Poslanickog slova".
On belezi: "Jer, pitanje je da li bi neko mogao u svemu da pobedjuje samo recima i nece li biti savladan od zla, i nece li jadi snaci onoga koji se jedino recima sluzi, kasneci a samo se u njih uzdajuci. U svakoj stvari, naime, svaka rec je zacelo samo senka pravoga dela. A to je narocito tako sa ovim varvarima i ogranicenim ljudima koji se recima lako ne prepustaju, posebno uz takve spletke, intrige i pakosti, utoliko vise sto oni misle da se mi najvestije koristimo recima, vestije i od njih i od ostalih, i da njima vladamo, ubedjujemo, preokrecemo i preobracamo sve kako bismo zeleli."
U vezi sa iznesenim ne treba da cudi sto je o Vizantincima u srednjem veku bilo uvrezeno misljenje da su prevrtljiv narod. Istini za volju, i sami Vizantinci su upravo prevrtljivost pripisivali nekim drugim onovremenim narodima. Pri tom, naravno, ne treba gubiti iz vida dobro poznatu cinjenicu da su predstave jednih naroda o drugima - i tada i danas! - cesto opterecene ne samo citavim nizom predrasuda nego i raznolikim oblicima pojednostavljivanja. Kako bilo, nije bez znacaja pomenuti i cuveno vizantijsko nacelo "ikonomije" (oikonomia) koja podrazumeva dozvoljeno odstupanje od stroge privrzenosti crkvenim pravilima pod neredovnim prilikama a zbog casnih ciljeva. Drugim recima, radi se o posebnoj vizantijskoj spremnosti da se pravo tumaci arbitrarno, u skladu sa politickim ili licnim namerama. Istovremeno, neophodno je podsetiti da je "ikonomija" bila izdignuta do jednog od bitnih nacela politicke misli u Vizantijskom carstvu.
Radivoj Radic
link