Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 21:24:07 GMT -5
Srpski junak i njegov ratni trofej
Sablja Kulin-kapetana
Vojvoda pocerski, Milos Stoicevic u jednoj borbi zarobio je izuzetno vredno oruzje poginulog turskog komandanta koje su njegovi ljudi, bezeci iz Macve u Bosnu, hteli da spasu
Slavna Misarska bitka, jedna od najznacajnijih i najkrvavijih u Prvom srpskom ustanku, zavrsila se katastrofalnim porazom velike turske vojske. „Misarsko polje, doskora veselo i zeleno” - pise jedan hronicar ovog ratnog dogadjaja iz 1806. godine - „izgledalo je tada tamno i tuzno, prerovano djuladima iz turskih i srpskih topova i zasuto crnim lesevima neobuzdanih delija i napojeno njihovom krvlju”.
Na Misaru su pali najslavniji turski komandanti: Kulin-kapetan, Sinan-pasa iz Gorazda, Mehmed-kapetan iz Zvornika sa oba sina i mnogi drugi vidjeni begovi, cuveni junaci. U toj bici, sa srpske strane, posebno se istakao Milos Stoicevic, vojvoda pocerski.
Turci su posle bitke bezali na sve strane. Prvo ka Sapcu. Ali, bili su toliko prestravljeni da im ni sabacka tvrdjava nije izgledala dovoljno sigurno da ih zastiti od naleta ustanickih ceta. Zato su bezali dalje, sto dalje od Misarskog poprista.
Karadjordje je srpskim borcima naredio da gone Turke. Medju goniocima bio je i pocerski vojvoda Milos Stoicevic sa svojim odredom koji je napadao neprijatelja po Macvi gde god je stigao.
Nudili su zlata koliko je sablja teska
U jednoj borbi Milos je zarobio sablju poginulog Kulin-kapetana, koju su njegovi ljudi, bezeci u Bosnu, hteli da spasu. Bila je to dragocena sablja ne samo po tome sto je pripadala slavnom turskom junaku i bila jedan od najlepsih ratnih trofeja tog vremena, nego i zato sto je na sebi imala vazne porodicne zapise...
Na sablji Kulin-kapetana bili su ispisani berati (diplome) Kulin-kapetana. Ti carski berati sadrzavali su njegove zasluge zbog kojih je za uzvrat dobio sela i posede. Stoga je pocerski vojvoda ubrzo primio poruku Kulinove porodice. Nudili su mu za sablju onoliko zlata koliko je teska, a tezila je citavo bogatstvo.
Milos Stoicevic odbio je ponudu a time i bogatstvo koje bi mozda bilo jedno od najvecih u tadasnjoj Srbiji. Odgovorio je porodici poginulog turskog feudalca da ce joj vratiti dragocenu sablju ako Turci vrate sve srpsko roblje koje su u toku te godine odveli iz Macve. Zeleo je tako da oslobodi i svoju majku koju su Turci takodje zarobili.
Zahtev pocerskog vojvode bio je neostvarljiv. I da su hteli, Turci nisu mogli da ga ispune jer je roblje bilo rasprodato po celoj carevini. Tako je sablja ostala kod Milosa, koji je ipak imao srecu da svoju majku uskoro vidi slobodnu. Ona je, naime, i bez otkupa oslobodjena kada su Srbi zauzeli Sabac jer Turci nisu stigli da je odatle odvedu.
Prilike posle Svistovskog mira
U bitkama s Turcima, Milos Stoicevic zadobio je i druge dragocenosti i postao bogat. Medjutim, on se nije obogatio grabeci turske posede, namecuci velike poreze i trgujuci, kao vecina drugih knezeva i vojvoda poteklih iz novostvorenih seosko-trgovackih slojeva.
Ovi prvi srbijanski bogatasi nastali su posle Svistovskog mira, zakljucenog 1791. godine izmedju Austrije i Turske, posle trogodisnjeg rata izmedju te dve sile. Prilike u Srbiji tada su se nesto popravile zato sto su interesi i Turske i Austrije trazili mir na granici i uspostavljanje uobicajenog trgovackog prometa. Samo zato unete su i u ovaj ugovor o miru odredbe koje su Srbiju dovele u povoljniji polozaj, jer su turskim carskim fermanima date neke olaksice Srbiji.
Odredjen je godisnji danak u iznosu od 400.000 grosa, s tim da ga razrezuju knezevi, a posle prikupljanja predaju beogradskom pasi. Utvrdjeno je da narod sam bira knezeve koji su dobili i pravo da resavaju manje sudske i upravne sporove i da drze naoruzane ljude. Turcima je zabranjeno da naseljavaju sela, a donete su i odredbe koje zabranjuju delatnost janicara, glavnih izazivaca nereda.
Novim stanjem u zemlji stvoreni su uslovi za donekle miran zivot i poslovanje koje je odmah pocelo i sve vise se razvijalo. Pod tim uslovima, koji su postojali jedno duze vreme, ojacali su seosko-trgovacki bogatasi. A sa povecanjem bogatstva rastao je i uticaj ovog sloja ljudi. Ubrzo je postalo pravilo da se iz tog reda biraju knezevi i oborknezevi, a to se odrzalo i u vreme kad je buknuo Prvi srpski ustanak.
U toku ustanka vojvode i knezevi povecali su jos vise svoje bogatstvo i nastojali da ucvrste vlast, samostalnost i gospodstvo, pokazujuci teznju da svako u svom kraju postane ono sto je ranije bio turski spahija. Karadjordje se, kao vrhovni vodja, borio protiv ove teznje i to je dovelo do unutrasnjih sukoba koji su imali kobne posledice po krajnji ishod ustanka.
Nedace unutrasnjeg uredjenja oslobodjenih krajeva povecavale su se, a rasle suprotnosti izmedju vojvoda i knezeva, s jedne i Karadjordja, s druge strane. Dok su prvi tezili da novim uredjenjem ocuvaju svoju samostalnost, Karadjordje nije hteo da se stvore nove spahije i spahiluci. A to nije hteo ni narod.
Unutrasnja borba nanosila je stete opstem narodnom pokretu, a i redu u zemlji jer su poceli da se pojavljuju odmetnici, hajduci. Hajduke su podrzavali vojvode i knezevi, i oni su kvarili poredak da bi doveli u pitanje novu vlast. Karadjordje je izdao stroge naredbe protiv odmetnika po kojima je svaki vojvoda morao ne samo da ih goni nego i da nadoknadi stetu koju oni nacine.
U Pocerini se, kako svedoci Vuk Kardzic, odmetnuo „nekakav hajduk Prelo”. Milos Stoicevic nije hteo da u svom kraju trpi odmetnika. Saznao je gde se nalazi i ka toj sumi krenuo je sa nekoliko ljudi. Hteo je da ga uhvati ili ubije. Vojvoda je isao na konju, pred svima.
- Predaj se! - rekao je kad je bio nadomak odmetnika.
Ali, ovaj se zaklonio iza jednog drveta, uperio pusku i odgovorio:
- Natrag, vojvodo, poginuces!
Milos Stoicevic nije hteo natrag. Puska je planula i jedan od najslavnijih junaka Prvog srpskog ustanka je poginuo. Bilo mu je tek trideset pet godina. Ubrzo je odmetnik uhvacen i ubijen, ali to je bila slaba uteha za sve koji su znali i postovali legendarnog Milosa Pocerca n
J. Radovanovic
link
Sablja Kulin-kapetana
Vojvoda pocerski, Milos Stoicevic u jednoj borbi zarobio je izuzetno vredno oruzje poginulog turskog komandanta koje su njegovi ljudi, bezeci iz Macve u Bosnu, hteli da spasu
Slavna Misarska bitka, jedna od najznacajnijih i najkrvavijih u Prvom srpskom ustanku, zavrsila se katastrofalnim porazom velike turske vojske. „Misarsko polje, doskora veselo i zeleno” - pise jedan hronicar ovog ratnog dogadjaja iz 1806. godine - „izgledalo je tada tamno i tuzno, prerovano djuladima iz turskih i srpskih topova i zasuto crnim lesevima neobuzdanih delija i napojeno njihovom krvlju”.
Na Misaru su pali najslavniji turski komandanti: Kulin-kapetan, Sinan-pasa iz Gorazda, Mehmed-kapetan iz Zvornika sa oba sina i mnogi drugi vidjeni begovi, cuveni junaci. U toj bici, sa srpske strane, posebno se istakao Milos Stoicevic, vojvoda pocerski.
Turci su posle bitke bezali na sve strane. Prvo ka Sapcu. Ali, bili su toliko prestravljeni da im ni sabacka tvrdjava nije izgledala dovoljno sigurno da ih zastiti od naleta ustanickih ceta. Zato su bezali dalje, sto dalje od Misarskog poprista.
Karadjordje je srpskim borcima naredio da gone Turke. Medju goniocima bio je i pocerski vojvoda Milos Stoicevic sa svojim odredom koji je napadao neprijatelja po Macvi gde god je stigao.
Nudili su zlata koliko je sablja teska
U jednoj borbi Milos je zarobio sablju poginulog Kulin-kapetana, koju su njegovi ljudi, bezeci u Bosnu, hteli da spasu. Bila je to dragocena sablja ne samo po tome sto je pripadala slavnom turskom junaku i bila jedan od najlepsih ratnih trofeja tog vremena, nego i zato sto je na sebi imala vazne porodicne zapise...
Na sablji Kulin-kapetana bili su ispisani berati (diplome) Kulin-kapetana. Ti carski berati sadrzavali su njegove zasluge zbog kojih je za uzvrat dobio sela i posede. Stoga je pocerski vojvoda ubrzo primio poruku Kulinove porodice. Nudili su mu za sablju onoliko zlata koliko je teska, a tezila je citavo bogatstvo.
Milos Stoicevic odbio je ponudu a time i bogatstvo koje bi mozda bilo jedno od najvecih u tadasnjoj Srbiji. Odgovorio je porodici poginulog turskog feudalca da ce joj vratiti dragocenu sablju ako Turci vrate sve srpsko roblje koje su u toku te godine odveli iz Macve. Zeleo je tako da oslobodi i svoju majku koju su Turci takodje zarobili.
„Junak neiskazani”
U knjizi „Zivoti srpskih vojvoda”, Vuk Karadzic ovako pise o pocerskom vojvodi:
„Ime je ovoga slavnoga junaka poznato iz narodnih pesama nasih i izvan naroda srpskoga. Ja ovde ne mislim njegovu slavu umloziti, nego cu samo, koliko znam, da naznacim iz njegova zitija ono sto svaki, slusajuci ime njegovo, moze zazeleti da zna.
Milos Stoicevic rodio se u Pocerini, u selu Vranjskoj. U detinjstvu svome nauci po manastirima malo citati i pisati. Prve godine srpske bune bio je prost vojnik, a potom postane pisar kod grusickoga kneza Ilije Markovica, koji je tada bio kao buljubasa u Pocerini. Kad Turci 1806. godine predju u Macvu i nahiju sabacku popale i poharaju, knez Ilija se preda Turcima i oni ga ucine oborknezom pocerskim. Milos se ne htede predati (premda su mu Turci bili mater zarobili) nego pobegne u sumu i stane sam kupiti cetu. U tom Crni Djordjije stigne odozdo, te Turke uzbije i njega postavi vojvodom pocerskim i nazove ga svojim posinkom...
Milos je bio malog rasta, posirokih usta i duguljastih obraza, smedje kose i tankih, podugackih brkova, vrlo veseo i saljiv; a junak neiskazani. Mlogo je njegovom junastvu pomoglo sto je sve pomisljao na Milosa Obilica, koji je, kao sto se peva i pripoveda, takodjer bio iz Pocerine, a kazu da ga je i Crni Djordjije toga opomenuo kad ga je zavojvodio...”
Zahtev pocerskog vojvode bio je neostvarljiv. I da su hteli, Turci nisu mogli da ga ispune jer je roblje bilo rasprodato po celoj carevini. Tako je sablja ostala kod Milosa, koji je ipak imao srecu da svoju majku uskoro vidi slobodnu. Ona je, naime, i bez otkupa oslobodjena kada su Srbi zauzeli Sabac jer Turci nisu stigli da je odatle odvedu.
Prilike posle Svistovskog mira
U bitkama s Turcima, Milos Stoicevic zadobio je i druge dragocenosti i postao bogat. Medjutim, on se nije obogatio grabeci turske posede, namecuci velike poreze i trgujuci, kao vecina drugih knezeva i vojvoda poteklih iz novostvorenih seosko-trgovackih slojeva.
Ovi prvi srbijanski bogatasi nastali su posle Svistovskog mira, zakljucenog 1791. godine izmedju Austrije i Turske, posle trogodisnjeg rata izmedju te dve sile. Prilike u Srbiji tada su se nesto popravile zato sto su interesi i Turske i Austrije trazili mir na granici i uspostavljanje uobicajenog trgovackog prometa. Samo zato unete su i u ovaj ugovor o miru odredbe koje su Srbiju dovele u povoljniji polozaj, jer su turskim carskim fermanima date neke olaksice Srbiji.
Odredjen je godisnji danak u iznosu od 400.000 grosa, s tim da ga razrezuju knezevi, a posle prikupljanja predaju beogradskom pasi. Utvrdjeno je da narod sam bira knezeve koji su dobili i pravo da resavaju manje sudske i upravne sporove i da drze naoruzane ljude. Turcima je zabranjeno da naseljavaju sela, a donete su i odredbe koje zabranjuju delatnost janicara, glavnih izazivaca nereda.
Novim stanjem u zemlji stvoreni su uslovi za donekle miran zivot i poslovanje koje je odmah pocelo i sve vise se razvijalo. Pod tim uslovima, koji su postojali jedno duze vreme, ojacali su seosko-trgovacki bogatasi. A sa povecanjem bogatstva rastao je i uticaj ovog sloja ljudi. Ubrzo je postalo pravilo da se iz tog reda biraju knezevi i oborknezevi, a to se odrzalo i u vreme kad je buknuo Prvi srpski ustanak.
U toku ustanka vojvode i knezevi povecali su jos vise svoje bogatstvo i nastojali da ucvrste vlast, samostalnost i gospodstvo, pokazujuci teznju da svako u svom kraju postane ono sto je ranije bio turski spahija. Karadjordje se, kao vrhovni vodja, borio protiv ove teznje i to je dovelo do unutrasnjih sukoba koji su imali kobne posledice po krajnji ishod ustanka.
Trofej bez otkupa vracen
Posle Miloseve smrti, vojvoda pocerski postao je njegov brat Janko. On, medjutim, nije bio dostojan naslednik svog brata jer se 1813. godine u Lesnici predao Turcima. Tako je sablja Kulin-kapetana vracena Turcima bez otkupa, a Janko Stoicevic je, kao rob, odveden u Carigrad, gde je i umro.
Nedace unutrasnjeg uredjenja oslobodjenih krajeva povecavale su se, a rasle suprotnosti izmedju vojvoda i knezeva, s jedne i Karadjordja, s druge strane. Dok su prvi tezili da novim uredjenjem ocuvaju svoju samostalnost, Karadjordje nije hteo da se stvore nove spahije i spahiluci. A to nije hteo ni narod.
Unutrasnja borba nanosila je stete opstem narodnom pokretu, a i redu u zemlji jer su poceli da se pojavljuju odmetnici, hajduci. Hajduke su podrzavali vojvode i knezevi, i oni su kvarili poredak da bi doveli u pitanje novu vlast. Karadjordje je izdao stroge naredbe protiv odmetnika po kojima je svaki vojvoda morao ne samo da ih goni nego i da nadoknadi stetu koju oni nacine.
U Pocerini se, kako svedoci Vuk Kardzic, odmetnuo „nekakav hajduk Prelo”. Milos Stoicevic nije hteo da u svom kraju trpi odmetnika. Saznao je gde se nalazi i ka toj sumi krenuo je sa nekoliko ljudi. Hteo je da ga uhvati ili ubije. Vojvoda je isao na konju, pred svima.
- Predaj se! - rekao je kad je bio nadomak odmetnika.
Ali, ovaj se zaklonio iza jednog drveta, uperio pusku i odgovorio:
- Natrag, vojvodo, poginuces!
Milos Stoicevic nije hteo natrag. Puska je planula i jedan od najslavnijih junaka Prvog srpskog ustanka je poginuo. Bilo mu je tek trideset pet godina. Ubrzo je odmetnik uhvacen i ubijen, ali to je bila slaba uteha za sve koji su znali i postovali legendarnog Milosa Pocerca n
J. Radovanovic
link