Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 0:43:07 GMT -5
Vazna dama iz nase proslosti
Kofer slikarke Babet
Zivela je citav vek, volela je da slika i ostavila je za sobom mnogo toga vaznog sto u nasem umetnickom zivotu do tada nije postojalo
Beta Vukanovic na fotografiji koju je snimio Milan Jovanovic.
Rodila se u Nemackoj, njeno pravo ime je Babet Bahmajer, ucila je slikarstvo u Minhenu i Parizu kod vidjenih umetnika, a onda se udala za kolegu sa akademije Ristu Vukanovica i postala - Beta Vukanovic, jedna od nasih najbitnijih slikarki. Razlog za atribut „najbitnija” u slucaju Bete Vukanovic nisu samo njeni radovi: ona je u nasu umetnost uvela mnoge likovne vrste i pojave koje pre nje ovde nisu postojale ili su bile neprimetne.
Beta Vukanovic zivela je ceo jedan vek, do 1972. godine. Navescemo samo neke detalje iz njenog zivota, narocito novitete kojima je obogatila nasu likovnu umetnost.
Prva izlozba
Na kraju leta 1898. godine, mesec dana nakon udaje, umesto na medeni mesec krenula je put Srbije i nasla se u Beogradu da tu i ostane. I pre toga bilo joj je jasno da Beograd nije ono sto su gradovi u kojima je zivela pre udaje. Mladi Srbi koji su se skolovali u Minhenu pricali su joj da je Beograd mali, da je bio turski grad koji postaje evropska varos, da je pre nekoliko godina uvedena elektricna struja, ali da se jos nalazi na rubu Evrope. Kad je stigla, saznala je da su slikarske izlozbe veoma retke, i da nisu omiljene kao sto su u Evropi.
„U kafani”, pastel radjen oko 1900. godine
Medjutim, Beogradjani su bili izuzetno zainteresovani za izlozbu na kojoj im se Beta Vukanovic prvi put predstavila 20. septembra 1898. godine u sali Narodne skupstine. Razumljivo, zato sto takvu izlozbu pre toga gotovo da nisu imali prilike da vide: radovi cak troje nasih mladih umetnika i to tek pristiglih sa skolovanja u Minhenu, Bete Vukanovic, Riste Vukanovica i vajara Simeona Roksandica. Do tada su slikari najcesce izlagali samo po jedno delo i to u izlozima radnji, retko kad u Gradjanskoj kasini i u Narodnoj skupstini, jedinim izlozbenim prostorima u gradu, moguce i zato sto nisu imali dovoljno radova da napune taj prostor. Izgleda da je evropski duh koji su doneli ovo troje mladih umetnika prijao Beogradjanima, pa je na izlozbi svakog dana bilo puno posetilaca.
Izlozbi je prethodilo svecano otvaranje, sto je bila prava retkost, na kom je govorio Mihailo Valtrovic, akademik i upravnik Narodnog muzeja. O Betinim slikama govorio je duze nego o radovima drugih izlagaca, ocigledno ne samo zato sto su Betini radovi bili najbrojniji. Njene portrete i studije ljudskih likova ocenio je kao odlicne, izdvojio je studije i predele, naveo da su radjeni uljanim bojama, pastelom i u akvarelu, da je slikarka izlozila i crteze u olovci i kredi, grafike, radove na kozi i drvetu i nacrte za njih, da bi zakljucio: „Medju radovima gospodje Vukanovicke, portretima njenim prilici prvo mesto, jer su umetnicki shvaceni i odlicno izvedeni. Nisu prost, cudnovatom tacnoscu prepisani lik lica iz onog vremena i trenutka kad ih je slikarka portretisala, no su svez i ziv snimak onog sto sacinjava narocitu osobinu licnosti, njen karakter, a sto se inace na licnosti samo povremeno opaza u pokretima tela, u izrazu lica i oka.
Svezina i zivost upravo su one osobine valjanog portreta koje osvajaju posmatraca i pred likom nepoznatog mu lica.”
Na izlozbu je dosao i kralj Milan Obrenovic. Ocigledno mu se dopala, cim je pozvao ovo troje umetnika da izlazu u dvoru. Oni su taj poziv iskoristili 1900. godine. Od novca kojim je kralj Milan otkupio zivotno delo Riste Vukanovica „Dahije”, Vukanovici su kupili zemljiste za kucu u Kapetan-Misinoj ulici broj 13.
Portret Riste Vukanovica, iz 1914. godine, detalj s ulja na platnu.
Vernost
Beta Vukanovic je impresionista, a taj pravac prihvatila je u Minhenu tokom studija i ostala mu verna do kraja zivota. Smatra se da je ona uticala na nase tadasnje umetnike, izvela ih iz ateljea i ukazala im da treba da slikaju u prirodi. Zato se uz njeno ime vezuje odrednica „plain air” koja se tice umetnika koji slikaju, u bukvalnom prevodu, pod vedrim nebom.
Kad je impresionizam poceo da jenjava, da oblik nadvladava boje, Beta Vukanovic uspela je da pomiri svoju naklonost ka pravcu u kome je pocela slikarski zivot i nove pojave u slikarstvu: ucvrstila je oblik, istakla crtez, ali i - zadrzala svoje boje. Takvo spajanje starog i novog podrzali su i drugi.
Nije slikala iz glave, uvek po modelu. Slikala je seljanke i seljake u raznobojnoj narodnoj nosnji, Cigancice u zivopisnoj odeci, volela je pokret, izrazajno lice. Uzivala je u slikanju, sto se i vidi na njenim radovima. Tragajuci za novim temama, putovala je. Kud god bi otisla, nesto je naslikala. Prizren je za nju bio veliki izvor i tamo su nastala njena najprivlacnija platna. Poznato je veliko platno „Prizrenka”, figura lepe zene u narodnoj nosnji zivih boja kako bi se sto vise istakla njena raskos. Volela je da slika mrtvu prirodu, najcesce cvece. Jedan od najpoznatijih radova je „Mrtva priroda s grozdjem”, naslikana gustim namazima boje.
„Krsna slava”, 1900. godina, oleografija
Izgubljena slika
Jedna od prvih slika koje je naslikala u Srbiji bila je „Krsna slava”, njoj mozda najdraza. Izlozila ju je u Parizu, na Svetskoj izlozbi 1900. godine. Izabrala je temu svojstvenu srpskom narodu zato sto su umetnici koji su izlagali u Parizu zeleli da iskoriste tu priliku da svoju zemlju prikazu svetu. U „Krsnoj slavi” Beta Vukanovic spojila je svoje minhensko obrazovanje i osecanja prema Srbiji. U intervjuu nedeljniku „NIN” 1958. godine, Beta Vukanovic se poverila: „Ima puno slika koje volim vise od ostalih. Naslikala sam mnogo, pa koliko samo ima godina otkako slikam. Evo, od nje imam traga samo ovde, u ovom albumu. To je moja prva velika kompozicija. Slika je imala mnogo uspeha, bila je nagradjena. Obisla je desetak evropskih gradova. Kako sam dosla na ideju da to slikam? Vrlo prosto: tek sam dosla u Srbiju i upoznala taj obicaj. To je lep obicaj, za tako nesto nisam ranije ni cula. I resila sam da to prenesem na platno.
Kompozicija je bila velika, sada se vise ne secam tacnog formata, ali oko dva metra je bila u sirinu. Zive boje... Ima boljih slika, ima slika koje su se drugima vise dopadale, ali ja sam se uvek rado secala Slave.” Betina „Slava” nestala je najverovatnije tokom Drugog svetskog rata. Sacuvane su samo dve reprodukcije, kao litografija i oleografija. Iako je sve govorilo da je original izgubljen, Beta nije prestajala da se nada. Kad god bi neko, videvsi reprodukciju, pomislio da je otkrio original i o tome je obavestio, Beta bi se bar nacas ponadala da je „Slava” spasena.
„Letnji dan”, 1918–1919, ulje na platnu, naslovna strana monografije u izdanju „Toru” iz Beograda.
Plave perunike
Pre nego sto su otisli u Pariz na Svetsku izlozbu, bracni par Vukanovic dobio je dozvolu Ministarstva prosvete da nasledi Prvu srpsku slikarsko-crtacku skolu od njenog osnivaca Kirila Kutlika. Posto su promenili dve adrese, Vukanovici su skolu uselili u svoju kucu u Kapetan-Misinoj 13 (kuca jos postoji). Kucu je projektovao Milan Kapetanovic, projektant jugoslovenskog paviljona na Svetskoj izlozbi u Parizu. U njoj su bila cetiri velika ateljea, imala je veliku terasu, bila je lepa i odgovarala je nameni, ali ipak od svega najlepsa je bila fasada kuce. Beta Vukanovic je oslikala: iznad glavnog ulaza u kucu bila je kompozicija „Tri muze” - muzika, slikarstvo i igra - prikazane kao tri lepe zene, a oko njih su na stubicima bili cvetovi plavih perunika i sareno paunovo perje. Bila je to prva umetnikovom rukom oslikana fasada, a moguce da je i do danas ostala jedina. Ovaj rad Bete Vukanovic unistile su bombe Drugog svetskog rata. Ostala je samo razglednica u izdanju „Gece Kona”.
„Poluakt s djerdanom”, oko 1925. godine, ulje na platnu
Odustajanje
U koferu iz Nemacke Beta Vukanovic donela je i grafike, i pokazala ih na prvoj izlozbi. Kasnije je izradila i nove. U tom poslu bila je jedina, pa je Beograd, nenaviknut na grafiku, vise voleo njene slikarske radove. Ni uspeh na izlozbi „Bianco e nero” u Rimu 1902. godine nije promenio takav stav javnosti, pa ni vest da je „Nj. V. talijanski kralj kupio dve od izlozenih slika gdje Vukanovic, a advokat Skoti, pravni savetnik naseg poslanstva u Rimu, takodje jednu” kako je objavio „Srpski knjizevni glasnik”. Umetnica je bila razocarana takvom nezainteresovanoscu, pa je nekoliko godina nakon dolaska u Beograd poklonila alat za bakrorez svom talentovanom uceniku Ljubomiru Ivanovicu. Mozda je upravo zahvaljujuci tom poklonu on kasnije postao vrsni graficar.
Pedesetih godina slikarka je Muzeju grada Beograda poklonila svoj legat. Medju 247 umetnickih radova nije bilo nijedne grafike.
Posebna privlacnost cetvrte izlozbe Drustva srpskih umetnika „Lada”, odrzane u Beogradu 1910. godine, bile su karikature Bete Vukanovic. Bilo je to prvi put da su kod nas izlozene karikature, odnosno, da su dobile znacaj umetnickog rada. Beta Vukanovic tada je izlozila sezdeset karikatura, sto znaci da se tom vrstom umetnosti vec odavno bavila.
General Zecevic, karikatura
Dobro oko
„Prvu karikaturu nacrtala sam u osnovnoj skoli. Razume se - uciteljicu. Kaznili su me i tako sam rano saznala da karikature mogu imati neprijatnosti, ali me to nije opametilo. Nastavila sam bez losih namera da crtam smesne portrete i uvek sam se cudila sto se zbog toga ljute”, otkrila je Beta Vukanovic u intervjuu „Politici” 1968. godine.
Tokom studija objavljivala je karikature u satiricnim casopisima, ali je tek u Srbiji pocela da se bavi karikaturom. Kad je na dvorskom balu 1904. godine ugledala jednog malog trbusastog francuskog generala kako igra s necakom pisca Sime Matavulja, inace izuzetno visokom zenom, osetila je veliku zelju da ih nacrta.
„Povucem se iza jedne zavese i odatle pocnem na brzinu da crtam. Uspela sam te veceri da napravim, opet krisom, jos nekoliko karikatura drugih licnosti - ministara i oficira... Tako je, vremenom, nastala jedna vrlo zavidna galerija karikatura najistaknutijih politickih, kulturnih i vojnih licnosti Beograda iz prve decenije naseg veka. Gde se one danas nalaze, narocito karikature koje su pripadale dvorskoj galeriji, ne znam.”
Kriticari su veoma povoljno ocenili karikature Bete Vukanovic.
„Ta vrsta umetnosti dosad nam je nedostajala”, napisao je kriticar Bogdan Popovic. „Moze se reci da je cak i malo cudnovato sto umetnicke karikature dosad nismo imali. Kakva je karakteristika gdje Vukanovic kao karikaturistkinje? Karakteristika njena opsta je karakteristika dobrih karikatura. Ona ume da vidi - da vidi ono sto je individualno i karakteristicno, ono sto odstupa od normalnog, da to oseti i u masti dobije ono pojacanje, onu preteranost koja je bitna osobina svake karikature.” Tema njenih karikatura nije bio dnevni dogadjaj, sto je zanimalo novinsku karikaturu, vec licnost.
Poslednja karikatura bila je „Autoportret”, iz 1954. godine. U fondu Narodnog muzeja cuva se sezdeset karikatura ove cuvene slikarke, a najveci kolekcionari njenih karikatura su porodica Veljkovic, njeni prijatelji, i kralj Petar I, sto do sada nije potvrdjeno.
„Predeo iz Studenice”, ulje na platnu
Letovanje
Gotovo svako leto Beta Vukanovic boravila je u inostranstvu. Provodila je dane u muzejima zagledana u sliku nekog velikog majstora i - kopirala je. Bila je to navika sa studija. Naime, u Minhenu i Parizu, gde je ucila slikarstvo, izrada kopija po delima slavnih majstora bila je obavezna za ucenike visih razreda ili klasa jer se smatralo da ce im to koristiti.
Prve kopije dela velikih slikara koje je Beograd video, uradila je Beta Vukanovic. Vec na prvoj izlozbi 1898. godine bile su kopije „Hrist i pokajnica” po Rubensu, „Vojnici pri kockanju” po Brouveru, portreti po Van Dajku, Kornel de Vosu, J. B. Grezu i Rembrantu. Dobila je pohvale i kritike i publike, kao i mnogo godina kasnije na izlozbi kopija svetskog slikarstva 1964. godine. U katalogu objavljenom tom prilikom, opisan je i posao kopiranja: „Kopije radova starih majstora uprkos reproduktivnim dostignucima kolor fotografije predstavljaju i danas dragocene komade koji skoro znace dozivljaj originala. Najcesci povod i glavni sadrzaj kopiranja starih majstora sadrzan je u analitickom kontaktu sa slikom, paletom, fakturom, sa fazama nastajanja uzora, od prvih poteza cetke do poslednjih lazura i tusa. Nije mali broj slikara koji su casovima u akademijama pretpostavljali proucavanje i kopiranje dela starih majstora. Pred platnima slikara izabranim prema licnim afinitetima razjasnjavali su se problemi i otkrivale tajne, sa pijetetom umetnika i zaljubljenickim zarom istrazivaca otkrivane su etape njihovog nastajanja, formirao se i proveravao sopstveni likovni recnik.”
Levo: Orden za negu ranjenika i bolesnika, 1912.
Desno: Medalja za usluge Srpskom crvenom krstu, 1913.
Ratovi
Beta Vukanovic prezivela je cetiri rata. Balkanske ratove provela je u operacionoj sali, pored ranjenih vojnika. Zbog znanja stranih jezika, asistirala je stranim lekarima. Nije slikala.
Kad je poceo Prvi svetski rat, njen suprug tesko se razboleo. Beta je pored supruga negovala u bolnici i ranjenike. S nasom vojskom supruznici Vukanovic otisli su na jug, do Soluna, pa zatim s grupom ranjenika u Francusku, u Marselj. Zna se da je Beta tada slikala, ali su sacuvana samo dva akvarela: na onom iz 1915. godine su francuski vojnici iz africkih jedinica, a na akvarelu iz 1916. godine je predeo iz Marselja. Oba su u Vojnom muzeju u Beogradu.
Rista Vukanovic umro je u sanatorijumu 1918. godine i sahranjen je na vojnickom groblju u Tijeu.
Beta Vukanovic se vratila u zemlju s poslednjim transportom izbeglica, 1919. godine. Stanovala je u Domu ucenica u Beogradu, gde je radila kao nastavnik crtanja. Prijatelji, porodica Veljkovic, dali su joj atelje.
Tokom Drugog svetskog rata predstavnici nemackog rajha, znajuci za njeno poreklo, ponudili su joj saradnju i clanstvo u organizaciji „Kulturbund”. Odbila ih je. Beta Vukanovic smatrala se Srpkinjom.
Beta Vukanovic u ateljeu 1972. godine
U jednom intervjuu je zabelezeno da su joj boje i cetkica pomogle da prebrodi bombardovanje i strahote Drugog svetskog rata.
„To je bilo ogorcenje, zelja da se ne zaborave strahote koje smo preziveli. Slikala sam sve osim religijskih slika. Najradije figuralne motive, cvece i decu koja su vrlo zahvalni modeli ako umete da ih zabavite pricom.”
Otkrice
Slikala je i crtala do poslednjih dana. Gotovo svaki dan odlazila je u svoj atelje u zgradi Kolarcevog narodnog univerziteta, isto kao sto je to cinila svih prethodnih cetrdeset godina koliko je taj prostor bio njen drugi dom. Tu je primala i posete od 12 do 14 casova - kako je pisalo na vratima njenog ateljea. Cesto je sedela u obliznjem parku i crtezom ili akvarelom belezila prizore koji su u njoj pobudili osecanje, trenutni sjaj koji je smatrala vrednim cuvanja.
Otisla je tiho i ostavila mnogo toga sto se jos otkriva. Nedavna izlozba njenih karikatura iz fonda Narodnog muzeja i iz zbirke porodice Veljkovic, priredjena u okviru Dana evropske bastine, bilo je jedno od takvih otkrica o Beti Vukanovic.
Sonja Ciric
link
Kofer slikarke Babet
Zivela je citav vek, volela je da slika i ostavila je za sobom mnogo toga vaznog sto u nasem umetnickom zivotu do tada nije postojalo
Beta Vukanovic na fotografiji koju je snimio Milan Jovanovic.
Rodila se u Nemackoj, njeno pravo ime je Babet Bahmajer, ucila je slikarstvo u Minhenu i Parizu kod vidjenih umetnika, a onda se udala za kolegu sa akademije Ristu Vukanovica i postala - Beta Vukanovic, jedna od nasih najbitnijih slikarki. Razlog za atribut „najbitnija” u slucaju Bete Vukanovic nisu samo njeni radovi: ona je u nasu umetnost uvela mnoge likovne vrste i pojave koje pre nje ovde nisu postojale ili su bile neprimetne.
Beta Vukanovic zivela je ceo jedan vek, do 1972. godine. Navescemo samo neke detalje iz njenog zivota, narocito novitete kojima je obogatila nasu likovnu umetnost.
Prva izlozba
Na kraju leta 1898. godine, mesec dana nakon udaje, umesto na medeni mesec krenula je put Srbije i nasla se u Beogradu da tu i ostane. I pre toga bilo joj je jasno da Beograd nije ono sto su gradovi u kojima je zivela pre udaje. Mladi Srbi koji su se skolovali u Minhenu pricali su joj da je Beograd mali, da je bio turski grad koji postaje evropska varos, da je pre nekoliko godina uvedena elektricna struja, ali da se jos nalazi na rubu Evrope. Kad je stigla, saznala je da su slikarske izlozbe veoma retke, i da nisu omiljene kao sto su u Evropi.
„U kafani”, pastel radjen oko 1900. godine
Medjutim, Beogradjani su bili izuzetno zainteresovani za izlozbu na kojoj im se Beta Vukanovic prvi put predstavila 20. septembra 1898. godine u sali Narodne skupstine. Razumljivo, zato sto takvu izlozbu pre toga gotovo da nisu imali prilike da vide: radovi cak troje nasih mladih umetnika i to tek pristiglih sa skolovanja u Minhenu, Bete Vukanovic, Riste Vukanovica i vajara Simeona Roksandica. Do tada su slikari najcesce izlagali samo po jedno delo i to u izlozima radnji, retko kad u Gradjanskoj kasini i u Narodnoj skupstini, jedinim izlozbenim prostorima u gradu, moguce i zato sto nisu imali dovoljno radova da napune taj prostor. Izgleda da je evropski duh koji su doneli ovo troje mladih umetnika prijao Beogradjanima, pa je na izlozbi svakog dana bilo puno posetilaca.
Izlozbi je prethodilo svecano otvaranje, sto je bila prava retkost, na kom je govorio Mihailo Valtrovic, akademik i upravnik Narodnog muzeja. O Betinim slikama govorio je duze nego o radovima drugih izlagaca, ocigledno ne samo zato sto su Betini radovi bili najbrojniji. Njene portrete i studije ljudskih likova ocenio je kao odlicne, izdvojio je studije i predele, naveo da su radjeni uljanim bojama, pastelom i u akvarelu, da je slikarka izlozila i crteze u olovci i kredi, grafike, radove na kozi i drvetu i nacrte za njih, da bi zakljucio: „Medju radovima gospodje Vukanovicke, portretima njenim prilici prvo mesto, jer su umetnicki shvaceni i odlicno izvedeni. Nisu prost, cudnovatom tacnoscu prepisani lik lica iz onog vremena i trenutka kad ih je slikarka portretisala, no su svez i ziv snimak onog sto sacinjava narocitu osobinu licnosti, njen karakter, a sto se inace na licnosti samo povremeno opaza u pokretima tela, u izrazu lica i oka.
Svezina i zivost upravo su one osobine valjanog portreta koje osvajaju posmatraca i pred likom nepoznatog mu lica.”
Na izlozbu je dosao i kralj Milan Obrenovic. Ocigledno mu se dopala, cim je pozvao ovo troje umetnika da izlazu u dvoru. Oni su taj poziv iskoristili 1900. godine. Od novca kojim je kralj Milan otkupio zivotno delo Riste Vukanovica „Dahije”, Vukanovici su kupili zemljiste za kucu u Kapetan-Misinoj ulici broj 13.
Portret Riste Vukanovica, iz 1914. godine, detalj s ulja na platnu.
Vernost
Beta Vukanovic je impresionista, a taj pravac prihvatila je u Minhenu tokom studija i ostala mu verna do kraja zivota. Smatra se da je ona uticala na nase tadasnje umetnike, izvela ih iz ateljea i ukazala im da treba da slikaju u prirodi. Zato se uz njeno ime vezuje odrednica „plain air” koja se tice umetnika koji slikaju, u bukvalnom prevodu, pod vedrim nebom.
Kad je impresionizam poceo da jenjava, da oblik nadvladava boje, Beta Vukanovic uspela je da pomiri svoju naklonost ka pravcu u kome je pocela slikarski zivot i nove pojave u slikarstvu: ucvrstila je oblik, istakla crtez, ali i - zadrzala svoje boje. Takvo spajanje starog i novog podrzali su i drugi.
Nije slikala iz glave, uvek po modelu. Slikala je seljanke i seljake u raznobojnoj narodnoj nosnji, Cigancice u zivopisnoj odeci, volela je pokret, izrazajno lice. Uzivala je u slikanju, sto se i vidi na njenim radovima. Tragajuci za novim temama, putovala je. Kud god bi otisla, nesto je naslikala. Prizren je za nju bio veliki izvor i tamo su nastala njena najprivlacnija platna. Poznato je veliko platno „Prizrenka”, figura lepe zene u narodnoj nosnji zivih boja kako bi se sto vise istakla njena raskos. Volela je da slika mrtvu prirodu, najcesce cvece. Jedan od najpoznatijih radova je „Mrtva priroda s grozdjem”, naslikana gustim namazima boje.
„Krsna slava”, 1900. godina, oleografija
Izgubljena slika
Jedna od prvih slika koje je naslikala u Srbiji bila je „Krsna slava”, njoj mozda najdraza. Izlozila ju je u Parizu, na Svetskoj izlozbi 1900. godine. Izabrala je temu svojstvenu srpskom narodu zato sto su umetnici koji su izlagali u Parizu zeleli da iskoriste tu priliku da svoju zemlju prikazu svetu. U „Krsnoj slavi” Beta Vukanovic spojila je svoje minhensko obrazovanje i osecanja prema Srbiji. U intervjuu nedeljniku „NIN” 1958. godine, Beta Vukanovic se poverila: „Ima puno slika koje volim vise od ostalih. Naslikala sam mnogo, pa koliko samo ima godina otkako slikam. Evo, od nje imam traga samo ovde, u ovom albumu. To je moja prva velika kompozicija. Slika je imala mnogo uspeha, bila je nagradjena. Obisla je desetak evropskih gradova. Kako sam dosla na ideju da to slikam? Vrlo prosto: tek sam dosla u Srbiju i upoznala taj obicaj. To je lep obicaj, za tako nesto nisam ranije ni cula. I resila sam da to prenesem na platno.
Kompozicija je bila velika, sada se vise ne secam tacnog formata, ali oko dva metra je bila u sirinu. Zive boje... Ima boljih slika, ima slika koje su se drugima vise dopadale, ali ja sam se uvek rado secala Slave.” Betina „Slava” nestala je najverovatnije tokom Drugog svetskog rata. Sacuvane su samo dve reprodukcije, kao litografija i oleografija. Iako je sve govorilo da je original izgubljen, Beta nije prestajala da se nada. Kad god bi neko, videvsi reprodukciju, pomislio da je otkrio original i o tome je obavestio, Beta bi se bar nacas ponadala da je „Slava” spasena.
„Letnji dan”, 1918–1919, ulje na platnu, naslovna strana monografije u izdanju „Toru” iz Beograda.
Plave perunike
Pre nego sto su otisli u Pariz na Svetsku izlozbu, bracni par Vukanovic dobio je dozvolu Ministarstva prosvete da nasledi Prvu srpsku slikarsko-crtacku skolu od njenog osnivaca Kirila Kutlika. Posto su promenili dve adrese, Vukanovici su skolu uselili u svoju kucu u Kapetan-Misinoj 13 (kuca jos postoji). Kucu je projektovao Milan Kapetanovic, projektant jugoslovenskog paviljona na Svetskoj izlozbi u Parizu. U njoj su bila cetiri velika ateljea, imala je veliku terasu, bila je lepa i odgovarala je nameni, ali ipak od svega najlepsa je bila fasada kuce. Beta Vukanovic je oslikala: iznad glavnog ulaza u kucu bila je kompozicija „Tri muze” - muzika, slikarstvo i igra - prikazane kao tri lepe zene, a oko njih su na stubicima bili cvetovi plavih perunika i sareno paunovo perje. Bila je to prva umetnikovom rukom oslikana fasada, a moguce da je i do danas ostala jedina. Ovaj rad Bete Vukanovic unistile su bombe Drugog svetskog rata. Ostala je samo razglednica u izdanju „Gece Kona”.
„Poluakt s djerdanom”, oko 1925. godine, ulje na platnu
Odustajanje
U koferu iz Nemacke Beta Vukanovic donela je i grafike, i pokazala ih na prvoj izlozbi. Kasnije je izradila i nove. U tom poslu bila je jedina, pa je Beograd, nenaviknut na grafiku, vise voleo njene slikarske radove. Ni uspeh na izlozbi „Bianco e nero” u Rimu 1902. godine nije promenio takav stav javnosti, pa ni vest da je „Nj. V. talijanski kralj kupio dve od izlozenih slika gdje Vukanovic, a advokat Skoti, pravni savetnik naseg poslanstva u Rimu, takodje jednu” kako je objavio „Srpski knjizevni glasnik”. Umetnica je bila razocarana takvom nezainteresovanoscu, pa je nekoliko godina nakon dolaska u Beograd poklonila alat za bakrorez svom talentovanom uceniku Ljubomiru Ivanovicu. Mozda je upravo zahvaljujuci tom poklonu on kasnije postao vrsni graficar.
Pedesetih godina slikarka je Muzeju grada Beograda poklonila svoj legat. Medju 247 umetnickih radova nije bilo nijedne grafike.
Posebna privlacnost cetvrte izlozbe Drustva srpskih umetnika „Lada”, odrzane u Beogradu 1910. godine, bile su karikature Bete Vukanovic. Bilo je to prvi put da su kod nas izlozene karikature, odnosno, da su dobile znacaj umetnickog rada. Beta Vukanovic tada je izlozila sezdeset karikatura, sto znaci da se tom vrstom umetnosti vec odavno bavila.
General Zecevic, karikatura
Dobro oko
„Prvu karikaturu nacrtala sam u osnovnoj skoli. Razume se - uciteljicu. Kaznili su me i tako sam rano saznala da karikature mogu imati neprijatnosti, ali me to nije opametilo. Nastavila sam bez losih namera da crtam smesne portrete i uvek sam se cudila sto se zbog toga ljute”, otkrila je Beta Vukanovic u intervjuu „Politici” 1968. godine.
Tokom studija objavljivala je karikature u satiricnim casopisima, ali je tek u Srbiji pocela da se bavi karikaturom. Kad je na dvorskom balu 1904. godine ugledala jednog malog trbusastog francuskog generala kako igra s necakom pisca Sime Matavulja, inace izuzetno visokom zenom, osetila je veliku zelju da ih nacrta.
„Povucem se iza jedne zavese i odatle pocnem na brzinu da crtam. Uspela sam te veceri da napravim, opet krisom, jos nekoliko karikatura drugih licnosti - ministara i oficira... Tako je, vremenom, nastala jedna vrlo zavidna galerija karikatura najistaknutijih politickih, kulturnih i vojnih licnosti Beograda iz prve decenije naseg veka. Gde se one danas nalaze, narocito karikature koje su pripadale dvorskoj galeriji, ne znam.”
Kriticari su veoma povoljno ocenili karikature Bete Vukanovic.
„Ta vrsta umetnosti dosad nam je nedostajala”, napisao je kriticar Bogdan Popovic. „Moze se reci da je cak i malo cudnovato sto umetnicke karikature dosad nismo imali. Kakva je karakteristika gdje Vukanovic kao karikaturistkinje? Karakteristika njena opsta je karakteristika dobrih karikatura. Ona ume da vidi - da vidi ono sto je individualno i karakteristicno, ono sto odstupa od normalnog, da to oseti i u masti dobije ono pojacanje, onu preteranost koja je bitna osobina svake karikature.” Tema njenih karikatura nije bio dnevni dogadjaj, sto je zanimalo novinsku karikaturu, vec licnost.
Poslednja karikatura bila je „Autoportret”, iz 1954. godine. U fondu Narodnog muzeja cuva se sezdeset karikatura ove cuvene slikarke, a najveci kolekcionari njenih karikatura su porodica Veljkovic, njeni prijatelji, i kralj Petar I, sto do sada nije potvrdjeno.
„Predeo iz Studenice”, ulje na platnu
Letovanje
Gotovo svako leto Beta Vukanovic boravila je u inostranstvu. Provodila je dane u muzejima zagledana u sliku nekog velikog majstora i - kopirala je. Bila je to navika sa studija. Naime, u Minhenu i Parizu, gde je ucila slikarstvo, izrada kopija po delima slavnih majstora bila je obavezna za ucenike visih razreda ili klasa jer se smatralo da ce im to koristiti.
Prve kopije dela velikih slikara koje je Beograd video, uradila je Beta Vukanovic. Vec na prvoj izlozbi 1898. godine bile su kopije „Hrist i pokajnica” po Rubensu, „Vojnici pri kockanju” po Brouveru, portreti po Van Dajku, Kornel de Vosu, J. B. Grezu i Rembrantu. Dobila je pohvale i kritike i publike, kao i mnogo godina kasnije na izlozbi kopija svetskog slikarstva 1964. godine. U katalogu objavljenom tom prilikom, opisan je i posao kopiranja: „Kopije radova starih majstora uprkos reproduktivnim dostignucima kolor fotografije predstavljaju i danas dragocene komade koji skoro znace dozivljaj originala. Najcesci povod i glavni sadrzaj kopiranja starih majstora sadrzan je u analitickom kontaktu sa slikom, paletom, fakturom, sa fazama nastajanja uzora, od prvih poteza cetke do poslednjih lazura i tusa. Nije mali broj slikara koji su casovima u akademijama pretpostavljali proucavanje i kopiranje dela starih majstora. Pred platnima slikara izabranim prema licnim afinitetima razjasnjavali su se problemi i otkrivale tajne, sa pijetetom umetnika i zaljubljenickim zarom istrazivaca otkrivane su etape njihovog nastajanja, formirao se i proveravao sopstveni likovni recnik.”
Levo: Orden za negu ranjenika i bolesnika, 1912.
Desno: Medalja za usluge Srpskom crvenom krstu, 1913.
Ratovi
Beta Vukanovic prezivela je cetiri rata. Balkanske ratove provela je u operacionoj sali, pored ranjenih vojnika. Zbog znanja stranih jezika, asistirala je stranim lekarima. Nije slikala.
Kad je poceo Prvi svetski rat, njen suprug tesko se razboleo. Beta je pored supruga negovala u bolnici i ranjenike. S nasom vojskom supruznici Vukanovic otisli su na jug, do Soluna, pa zatim s grupom ranjenika u Francusku, u Marselj. Zna se da je Beta tada slikala, ali su sacuvana samo dva akvarela: na onom iz 1915. godine su francuski vojnici iz africkih jedinica, a na akvarelu iz 1916. godine je predeo iz Marselja. Oba su u Vojnom muzeju u Beogradu.
Rista Vukanovic umro je u sanatorijumu 1918. godine i sahranjen je na vojnickom groblju u Tijeu.
Beta Vukanovic se vratila u zemlju s poslednjim transportom izbeglica, 1919. godine. Stanovala je u Domu ucenica u Beogradu, gde je radila kao nastavnik crtanja. Prijatelji, porodica Veljkovic, dali su joj atelje.
Tokom Drugog svetskog rata predstavnici nemackog rajha, znajuci za njeno poreklo, ponudili su joj saradnju i clanstvo u organizaciji „Kulturbund”. Odbila ih je. Beta Vukanovic smatrala se Srpkinjom.
Beta Vukanovic u ateljeu 1972. godine
U jednom intervjuu je zabelezeno da su joj boje i cetkica pomogle da prebrodi bombardovanje i strahote Drugog svetskog rata.
„To je bilo ogorcenje, zelja da se ne zaborave strahote koje smo preziveli. Slikala sam sve osim religijskih slika. Najradije figuralne motive, cvece i decu koja su vrlo zahvalni modeli ako umete da ih zabavite pricom.”
Otkrice
Slikala je i crtala do poslednjih dana. Gotovo svaki dan odlazila je u svoj atelje u zgradi Kolarcevog narodnog univerziteta, isto kao sto je to cinila svih prethodnih cetrdeset godina koliko je taj prostor bio njen drugi dom. Tu je primala i posete od 12 do 14 casova - kako je pisalo na vratima njenog ateljea. Cesto je sedela u obliznjem parku i crtezom ili akvarelom belezila prizore koji su u njoj pobudili osecanje, trenutni sjaj koji je smatrala vrednim cuvanja.
Otisla je tiho i ostavila mnogo toga sto se jos otkriva. Nedavna izlozba njenih karikatura iz fonda Narodnog muzeja i iz zbirke porodice Veljkovic, priredjena u okviru Dana evropske bastine, bilo je jedno od takvih otkrica o Beti Vukanovic.
Sonja Ciric
link