Post by Sh1 Shonić on Dec 8, 2007 4:00:01 GMT -5
Florans Artman, bivši portparol Haškog tužilaštva
Amerikanci štite Karadžiæa
Autor: Tanja Nikoliæ-Ðakoviæ | 08.12.2007 - 09:11
Ne verujem da æe se Mladiæ i Karadžiæ ikada naæi u Tribunalu. Da su hteli da ih uhapse, bilo lokalne vlasti bilo NATO, oni bi bili uhapšeni. Pretpostavljam da bi Srbija, postavljena u dilemu da li da bira Evropu ili Mladiæa, izabrala Evropu, ali do sada nije bila tim izborom realno uslovljena. Poenta je da Zapad nije preduzeo sve da ih uhapse, bilo da je reè o konkretnim akcijama hapšenja, tamo gde meðunarodne snage imaju kompetencije, bilo zato što nikada do kraja nije izvršen pritisak, kao što je to bilo u sluèaju Gotovine. Zapad je tretirao Karadžiæa i Mladiæa kao dva sluèaja, odvojena od svih ostalih - kaže za „Blic“ Florans Artman, bivši portparol Haškog tužilaštva.
Florans Artman
Uprkos tome što je u svojoj knjizi „Mir i kazna“ izrekla niz ozbiljnih optužbi na raèun Zapada kada je reè o hvatanju Mladiæa i Karadžiæa, iz Vašingtona ili Brisela još nisu stigli argumentovani odgovori. Florans Artman naglašava da, kada govori o hapšenju dvojice najtraženijih haških optuženika, ne želi da daje alibi Srbiji.
- Svi zajedno krše ne samo nalog Tribunala veæ i Konvenciju o genocidu. Za uspešno okonèanje misije lociranja i hapšenja begunaca prepreka su bile pre svih, lokalne vlasti, ali takoðe i nekoliko zemalja, posebno SAD, Velika Britanija i Francuska. One su èinile paralelnu barijeru, podržavajuæi Srbiju da ne izvrši svoje obaveze.
Koje dokaze imate?
- Tribunal je januara 2004. imao podatak da je Karadžiæ u Beogradu, na operaciji. Obavestili smo vlasti u Srbiji, predajuæi im adresu. Neki èlanovi Vlade, koji su kontrolisali policiju, bili su spremni da ga uhapse i kontaktirali su s Francuskom da ga prebace u Hag. Ali su Amerikanci intervenisali i stopirali akciju. Nekoliko dana kasnije, Karadžiæ je lociran u Zaovinama, nekoliko kilometara od granice Bosne sa Srbijom, gde je bio na oporavku. Informacija je odmah prosleðena komandi Sfora u Sarajevu. Nekoliko sati kasnije, helikopter je nadletao tu oblast, upozoravajuæi Karadžiæa. Bila su tri pokušaja hapšenja Karadžiæa za 12 godina. Ali, bile su to samo predstave.
U knjizi pišete i da je tadašnji francuski predsednik Širak uèestvovao u tome?
- Imali smo na pretek informacija gde su begunci, ali uvek bi se ispostavilo da neka od te tri zemlje, SAD, Britanija ili Francuska, blokira hapšenje. Uvek je jedna u suprotnosti sa drugima. Ako je u pitanju Francuska, ona se poziva na SAD i Britaniju, da su ih ometale, dale signal Karadžiæu, ili obrnuto, zavisno do situacije u èijoj nadležnosti je bila akcija. Bilo je to zapravo pokriæe da ništa ne uèine. Tokom 2001. francuski komandosi locirali su ga GPS ureðajem podmetnutim u kola njegovog roðaka. Predsednik Širak nije dao odobrenje za akciju jer bi to znaèilo da francuski komandosi moraju da uðu u amerièki sektor.
Da li ta podrška i dalje važi?
- Da li se njihova politika promenila u poslednjih šest meseci ili nešto više, to ne znam. Ali, znam da se i prošle godine Francuska èvrsto zalagala da se ne parafira sporazum sa Srbijom. Ipak, promenili su stav. Kosovo ne bi smelo da bude izgovor da se trguje Kosovom i beguncima, ali nije iskljuèeno da se upravo to èini. Iz dosadašnjih postupaka EU èini se da je to ipak èista politika. Oni i jesu kreirali Tribunal, misleæi da æe ga koristiti kao diplomatsko oružje, ali Tribunal nije dozvolio da ostane samo na papiru. Sada je to ono što im smeta i žele da ga uklone.
Da li je taèno da je Pedi Ešdaun, visoki predstavnik za BiH, smenio šefa Službe bezbednosti Federacije BiH upravo zbog tajnog dogovora koji je sklopio o hapšenju Karadžiæa sa Del Ponteovom?
- Istina je. Ešdaun ga je optužio da je saradnik francuske obaveštajne službe, a da odbija da saraðuje sa britanskom službom MI6.
Da li je bilo pregovora o predaji Mladiæa i Karadžiæa?
- Ne znam koliko puta je pregovarano sa Mladiæem o predaji. Naknadno smo saznali da su pregovori voðeni leta 2005. Ministarstvo odbrane je preuzelo to na sebe, ali o detaljima Tribunal nikada nije informisan. Mislim da je to takoðe bilo još jedno zamajavanje. Postojali su i pregovori oko predaje Karadžiæa, pre 1999. godine. Luiz Arbur je zapoèela taj proces ali je on prekinut. Leta 1999, Arburova je poslala saradnika, Amerikanca Pola Nila, da naðe i ohrabri Karadžiæa da se preda, jer niko i ne pokušava da ga uhapsi. Sreli su se više puta, bez rezultata. Karadžiæ je tražio da sve bude u formi hapšenja, da bude faktièki u kuænom pritvoru tokom suðenja, u nadgledanoj rezidenciji uz tri stotine hiljada nemaèkih maraka za osiguranje liène i porodiène bezbednosti. Susretali su se izmeðu Trebinja i Bileæe, zatim u manastiru kod Stoca, ili u hotelu kod Kula Banje u regionu Foèa-Višegrad, kao i u Crnoj Gori, na Žabljaku. Istražitelju, kojeg su vodili pratioci Karadžiæa, bile su vezane oèi i prebacivali su ga iz automobila u automobil. Na poslednjem sastanku, Karadžiæ se pozvao na sporazum sa Holbrukom iz novembra 1995. godine. Arburova je razgovarala i sa komandantom NATO u Bosni, generalom Mejgsom o modalitetima eventualnog transfera Karadžiæa u Hag, ali general je rekao da je za pokretanje bilo kakve akcija vezane za Karadžiæa potrebno zeleno svetlo „lièno od Klintona“.
Beg u Ukrajinu Jeljcinovim avionom
Artmanova tvrdi da su pred izbore u BiH, septembra 1997, Amerikanci pokušali da nagovore Karadžiæa da napusti Bosnu. „Poslednji sastanak održan je 14. oktobra 1997. Karadžiæ je zatim odleteo u Belorusiju, avionom koji je poslao Boris Jeljcin. Vratio se u Bosnu poèetkom 1998. Francuzi su otkrili Luiz Arbur da Amerikanci insistiraju na tome da Karadžiæ ne bude uhvaæen. Amerikanci su uzvratili udarac preko „Vašington posta“, koji objavljuje 23. aprila 1998. godine: „Tajni sastanak omoguæio Karadžiæu da izbegne hapšenje, jedan Francuz omeo misiju“. „Sve to omoguæilo je Karadžiæu da se nesmetano kreæe, baš kao što je dolazio i u Srbiju. Pre 2004. godine i leèenja u Beogradu, u srpskoj prestonici poèetkom avgusta 2002. godine prisustvovao je i roðenju drugog unuka“, tvrdi Florens Artman.
Susret sa Ešdaunom
Artmanova tvrdi za „Blic“ da je Joška Fišer, poèetkom 2006. godine rekao glavnoj tužiteljki Haškog tribunala Karli del Ponte da je, prema izveštaju nemaèke tajne službe, informisan da se tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Pedi Ešdaun sreo sa Karadžiæem krajem 2004. godine.
„Del Ponteova je tražila izveštaj kako bi s tim suoèila Veliku Britaniju, u nadi da æe promeniti politiku, ali je Nemaèka odbila zahtev“, navodi Artmanova.
blic.co.yu/politika.php?id=22586
Amerikanci štite Karadžiæa
Autor: Tanja Nikoliæ-Ðakoviæ | 08.12.2007 - 09:11
Ne verujem da æe se Mladiæ i Karadžiæ ikada naæi u Tribunalu. Da su hteli da ih uhapse, bilo lokalne vlasti bilo NATO, oni bi bili uhapšeni. Pretpostavljam da bi Srbija, postavljena u dilemu da li da bira Evropu ili Mladiæa, izabrala Evropu, ali do sada nije bila tim izborom realno uslovljena. Poenta je da Zapad nije preduzeo sve da ih uhapse, bilo da je reè o konkretnim akcijama hapšenja, tamo gde meðunarodne snage imaju kompetencije, bilo zato što nikada do kraja nije izvršen pritisak, kao što je to bilo u sluèaju Gotovine. Zapad je tretirao Karadžiæa i Mladiæa kao dva sluèaja, odvojena od svih ostalih - kaže za „Blic“ Florans Artman, bivši portparol Haškog tužilaštva.
Florans Artman
Uprkos tome što je u svojoj knjizi „Mir i kazna“ izrekla niz ozbiljnih optužbi na raèun Zapada kada je reè o hvatanju Mladiæa i Karadžiæa, iz Vašingtona ili Brisela još nisu stigli argumentovani odgovori. Florans Artman naglašava da, kada govori o hapšenju dvojice najtraženijih haških optuženika, ne želi da daje alibi Srbiji.
- Svi zajedno krše ne samo nalog Tribunala veæ i Konvenciju o genocidu. Za uspešno okonèanje misije lociranja i hapšenja begunaca prepreka su bile pre svih, lokalne vlasti, ali takoðe i nekoliko zemalja, posebno SAD, Velika Britanija i Francuska. One su èinile paralelnu barijeru, podržavajuæi Srbiju da ne izvrši svoje obaveze.
Koje dokaze imate?
- Tribunal je januara 2004. imao podatak da je Karadžiæ u Beogradu, na operaciji. Obavestili smo vlasti u Srbiji, predajuæi im adresu. Neki èlanovi Vlade, koji su kontrolisali policiju, bili su spremni da ga uhapse i kontaktirali su s Francuskom da ga prebace u Hag. Ali su Amerikanci intervenisali i stopirali akciju. Nekoliko dana kasnije, Karadžiæ je lociran u Zaovinama, nekoliko kilometara od granice Bosne sa Srbijom, gde je bio na oporavku. Informacija je odmah prosleðena komandi Sfora u Sarajevu. Nekoliko sati kasnije, helikopter je nadletao tu oblast, upozoravajuæi Karadžiæa. Bila su tri pokušaja hapšenja Karadžiæa za 12 godina. Ali, bile su to samo predstave.
U knjizi pišete i da je tadašnji francuski predsednik Širak uèestvovao u tome?
- Imali smo na pretek informacija gde su begunci, ali uvek bi se ispostavilo da neka od te tri zemlje, SAD, Britanija ili Francuska, blokira hapšenje. Uvek je jedna u suprotnosti sa drugima. Ako je u pitanju Francuska, ona se poziva na SAD i Britaniju, da su ih ometale, dale signal Karadžiæu, ili obrnuto, zavisno do situacije u èijoj nadležnosti je bila akcija. Bilo je to zapravo pokriæe da ništa ne uèine. Tokom 2001. francuski komandosi locirali su ga GPS ureðajem podmetnutim u kola njegovog roðaka. Predsednik Širak nije dao odobrenje za akciju jer bi to znaèilo da francuski komandosi moraju da uðu u amerièki sektor.
Da li ta podrška i dalje važi?
- Da li se njihova politika promenila u poslednjih šest meseci ili nešto više, to ne znam. Ali, znam da se i prošle godine Francuska èvrsto zalagala da se ne parafira sporazum sa Srbijom. Ipak, promenili su stav. Kosovo ne bi smelo da bude izgovor da se trguje Kosovom i beguncima, ali nije iskljuèeno da se upravo to èini. Iz dosadašnjih postupaka EU èini se da je to ipak èista politika. Oni i jesu kreirali Tribunal, misleæi da æe ga koristiti kao diplomatsko oružje, ali Tribunal nije dozvolio da ostane samo na papiru. Sada je to ono što im smeta i žele da ga uklone.
Da li je taèno da je Pedi Ešdaun, visoki predstavnik za BiH, smenio šefa Službe bezbednosti Federacije BiH upravo zbog tajnog dogovora koji je sklopio o hapšenju Karadžiæa sa Del Ponteovom?
- Istina je. Ešdaun ga je optužio da je saradnik francuske obaveštajne službe, a da odbija da saraðuje sa britanskom službom MI6.
Da li je bilo pregovora o predaji Mladiæa i Karadžiæa?
- Ne znam koliko puta je pregovarano sa Mladiæem o predaji. Naknadno smo saznali da su pregovori voðeni leta 2005. Ministarstvo odbrane je preuzelo to na sebe, ali o detaljima Tribunal nikada nije informisan. Mislim da je to takoðe bilo još jedno zamajavanje. Postojali su i pregovori oko predaje Karadžiæa, pre 1999. godine. Luiz Arbur je zapoèela taj proces ali je on prekinut. Leta 1999, Arburova je poslala saradnika, Amerikanca Pola Nila, da naðe i ohrabri Karadžiæa da se preda, jer niko i ne pokušava da ga uhapsi. Sreli su se više puta, bez rezultata. Karadžiæ je tražio da sve bude u formi hapšenja, da bude faktièki u kuænom pritvoru tokom suðenja, u nadgledanoj rezidenciji uz tri stotine hiljada nemaèkih maraka za osiguranje liène i porodiène bezbednosti. Susretali su se izmeðu Trebinja i Bileæe, zatim u manastiru kod Stoca, ili u hotelu kod Kula Banje u regionu Foèa-Višegrad, kao i u Crnoj Gori, na Žabljaku. Istražitelju, kojeg su vodili pratioci Karadžiæa, bile su vezane oèi i prebacivali su ga iz automobila u automobil. Na poslednjem sastanku, Karadžiæ se pozvao na sporazum sa Holbrukom iz novembra 1995. godine. Arburova je razgovarala i sa komandantom NATO u Bosni, generalom Mejgsom o modalitetima eventualnog transfera Karadžiæa u Hag, ali general je rekao da je za pokretanje bilo kakve akcija vezane za Karadžiæa potrebno zeleno svetlo „lièno od Klintona“.
Beg u Ukrajinu Jeljcinovim avionom
Artmanova tvrdi da su pred izbore u BiH, septembra 1997, Amerikanci pokušali da nagovore Karadžiæa da napusti Bosnu. „Poslednji sastanak održan je 14. oktobra 1997. Karadžiæ je zatim odleteo u Belorusiju, avionom koji je poslao Boris Jeljcin. Vratio se u Bosnu poèetkom 1998. Francuzi su otkrili Luiz Arbur da Amerikanci insistiraju na tome da Karadžiæ ne bude uhvaæen. Amerikanci su uzvratili udarac preko „Vašington posta“, koji objavljuje 23. aprila 1998. godine: „Tajni sastanak omoguæio Karadžiæu da izbegne hapšenje, jedan Francuz omeo misiju“. „Sve to omoguæilo je Karadžiæu da se nesmetano kreæe, baš kao što je dolazio i u Srbiju. Pre 2004. godine i leèenja u Beogradu, u srpskoj prestonici poèetkom avgusta 2002. godine prisustvovao je i roðenju drugog unuka“, tvrdi Florens Artman.
Susret sa Ešdaunom
Artmanova tvrdi za „Blic“ da je Joška Fišer, poèetkom 2006. godine rekao glavnoj tužiteljki Haškog tribunala Karli del Ponte da je, prema izveštaju nemaèke tajne službe, informisan da se tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Pedi Ešdaun sreo sa Karadžiæem krajem 2004. godine.
„Del Ponteova je tražila izveštaj kako bi s tim suoèila Veliku Britaniju, u nadi da æe promeniti politiku, ali je Nemaèka odbila zahtev“, navodi Artmanova.
blic.co.yu/politika.php?id=22586