Post by tito on Jan 19, 2009 10:32:16 GMT -5
Analiza: Perspektive bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini
Bojan Bajic
www.bhdani.com
U istom ovom èasopisu sam prije godinu dana objavio tekst: Nova srpska politika u BiH - tri opcije srpskobosanske politike, gdje sam samim nazivom pledirao za jedinu "dobitnièku" od tri ponuðene: 1. Nezavisnost RS-a, 2. Status Quo i 3. Nova srpska politika - BiH je i srpska država. Kada je rijeè o opcijama bošnjaèke politike naslov se ne može opredijeliti jednoj, jer Bošnjaci pred sobom imaju više "dobitnièkih" kombinacija od Srba i Hrvata, pa æe stoga naslov ovog teksta ostati neutralan.
Prije predstavljanja i razrade bošnjaèkih opcija želim reæi da u aktuelnom trenutku polazim od èinjenice da su bh. državljani dominantno i definitivno zaokruženi u Srbe, Hrvate i Bošnjake, te da u politièkom smislu predstavljaju apsolutnu polaznu osnovu u svim relevantnim promišljanjima o buduænosti Bosne i Hercegovine. Uvažavajuæi i preferirajuæi prava svih ostalih diskriminisanih grupa i pojedinaca u ovoj zemlji, koji ne pripadaju nijednoj od tri konstitutivne etnije, smatram da æe definicija i meðusobna harmonizacija tri konstitutivna interesa otvoriti prostor da se što prije svi graðani izjednaèe pred ustavom i zakonom.
XX vijek, uvod za konaèni rasplet u BiH Za Bošnjake se može reæi da su se u XX vijeku provukli kroz "iglene uši", dok je isti period odreðen srpsko-hrvatskim odnosima i voljom Beograda i Zagreba. Uzmemo li u obzir samo jaèanje srpske države u prvoj dekadi XX vijeka, sve do Prvog balkanskog rata i oslobaðanja Srbije od Osmanskog carstva, te snaženja srpske pozicije nakon Drugog balkanskog rata i apsolutnog trijumfa nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu i stvaranja Kraljevine SHS pod krunom Karaðorðeviæa, lako prepoznajemo vrlo nezavidnu poziciju muslimana na Balkanu i u BiH. U to vrijeme i ranije, još od Berlinskog kongresa iz 1878. godine, muslimani su bili "nebitan'' politièki i društveni faktor, na margini politièkih i državnih procesa, pa još sa teretom poraženog Osmanskog carstva na sopstvenim pleæima. Bez obzira na poseban identitet bosanskih muslimana u odnosu na Osmanlije, bosanski muslimani su od Hrvata i Srba bili viðeni kao recidiv mrskog neprijatelja i zavojevaèa i spram toga su trebali "platiti" sve raèune za vjekovne nedaæe koje je "azijski okupator" proizveo. Dolazi i Drugi svjetski rat u svjetlu srpsko-hrvatskih, odnosno, hrvatsko-srpskih odnosa i naravno zadnji rat i raspad SFRJ, gdje opet srpsko-hrvatski odnosi opredjeljuju ostala dešavanja. U takvom dvadesetom vijeku, bosanski muslimani se provlaèe kroz "iglene uši", a uspijevaju da paralelno, korak po korak grade svoju poziciju.
Od Mehmeda Spahe koji je bio pouzdan partner Nikole Pašiæa za tvorenje veæine u Skupštini kraljevine SHS i dugogodišnji ministar kraljevine, te lider Jugoslovenske muslimanske organizacije koja je imala za cilj oèuvanje muslimana i Bosne (npr. izdejstvovan je èuveni "turski paragraf" u prvom ustavu kraljevine), preko 1943. i ZAVNOBiH-a, pa onda ustavne reforme iz 1974. kada se malo m pretvara u veliko, do referenduma o nezavisnosti BiH èiji su nosioci upravo bosanski muslimani. Bošnjaci su naposljetku uspjeli da kako-tako u zadnjem ratu oèuvaju kontinuitet BiH, što je potvrðeno Daytonom.
"Turski paragraf" je narodski naziv za dio ustava SHS (èlan. 135) koji je definisao da izmeðu 26 regija koje su saèinjavale SHS u ustavu BiH bude jedina u nepovrijeðenim granicama definisana kao regija. "Turski paragraf" je rezultat zalaganja i politike Mehmeda Spahe, uglavnom zbog konstruktivnog djelovanja i glasova JMO-a koji su zatrebali za donošenje Vidovdanskog ustava 1921. godine. Sve u svemu, "turski paragraf" je primjer voðenja mudre politike u datim okolnostima.
Poèetak XXI vijeka, odnos snaga u BiH Za razliku od prošlog vijeka, XXI vijek stavlja Bošnjake u potpuno drugaèiju poziciju. Bošnjaci su sada u meðunarodno priznatoj državi BiH kljuèni faktor za opstanak BiH, za èiji opstanak su zaslužni, jer su Srbi i Hrvati išli na "cijepanje" koje nije uspjelo. Danas Bošnjaci èine izmeðu 53 i 55% stanovništva BiH (po zadnjim demografskim procjenama) i nastanjeni su na (za opstanak BiH) kljuènim geopolitièkim podruèjima u BiH. To znaèi da nasuprot bošnjaèkoj "povoljnoj" geopolitici, s druge strane stoji vrlo "nepovoljna" i nemoguæa (u smislu održivosti i samostalnosti) srpska geopolitika, koja je i jedini razlog zašto se otcjepljenje RS-a ne može sprovesti u djelo. Zapravo, bošnjaèka podruèja su jedina prirodna veza izmeðu zapadne i istoène Republike Srpske, što znaèi da bi RS bez Bosne uvijek bila u pat poziciji. Da budem krajnje precizan, Republika Srpska može postojati jedino u BiH, jer bez BiH njeno postojanje nije moguæe. Treba se sjetiti da su prije Daytona bile lansirane razne ideje o razmjeni teritorija, koje su tada izgledale kao glasine i nebuloze, ali se sada vidi da je neko ipak razmišljao o geopolitici i geografiji kao kljuènim pretpostavkama za neku buduæu podjelu BiH. Naime, tada je kružila prièa da æe Republici Srpskoj pripasti Tuzla, a Federaciji Banja Luka, tj. da æe doæi do razmjene ljudi i teritorija. Ako zanemarimo èinjenicu da su ovakve i sliène ideje o "humanim" preseljenjima i razmještanjima stanovništva u SFRJ bile apsolutno neprihvatljive i fašistièke, mora se odati priznanje tadašnjim planerima da su jako dobro znali šta govore. To jest, da kojim sluèajem Tuzla pripada RS-u, a Banja Luka Federaciji (misli se na širu regiju, ne samo na gradove), BiH bi se raspala treæi dan nakon kosovske nezavisnosti, jer bi se vrlo jednostavno istoèna polovina države odvojila od zapadne najobiènijom odlukom Narodne skupštine RS-a. Ne postoji mirovni sporazum i ništa na svijetu što bi sprijeèilo takvu RS da se otcijepi. Dakle, BiH opstaje i opstaæe samo iz razloga nemoguæe geopolitike i geografije RS-a, a ne neke specijalne želje i neizmjerne ljubavi svijeta spram BiH.
Strateška prednost Bošnjaka Tako da na poèetku XXI vijeka dobijamo potpuno drugaèiju "podjelu karata" u BiH koja ide u korist Bošnjaka, za razliku od prošlog vijeka. Dvije su sile koje æe kao konstanta uticati na sliku BiH u buduænosti, a druge dvije sile æe imati potencijalnu moguænost da utièu na sadržaj te buduænosti. Prva konstantna sila je volja bošnjaèkog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopolitièku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je "bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga" koja BiH neupitno drži na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bošnjaka da BiH opstane; b) bosanskohercegovaèka geografija omeðena moænim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene društveno-politièke zajednice na bh. tlu; c) "manevarski geopolitièki æorsokak" srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemoguæava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja "Herceg Bosne". Dakle, "Herceg Bosna" bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspije Republici Srpskoj, a RS-u to onemoguæava volja Bošnjaka. Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i uèinio volju Bošnjaka presudnijom za buduæu BiH od volje Srba i Hrvata. Šahovskim rjeènikom iskazano - imati nekog u stalnom šahu.
Zbog svega reèenog, zakljuèujem da postoje dvije moguæe slike buduænosti BiH:
1. BiH kao multietnièka i multikulturalna država i zajednica;
2. BiH kao klasièna nacionalna država Bošnjaka.
To znaèi da Bošnjacima u BiH "odgovara" bilo kakvo voðenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo odreðene vrste bošnjaèke politike (ne sve).
Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bošnjaka i "bosanska centrifuga"), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadržaj buduænosti BiH, a to su srpske i hrvatske politièke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao multietnièke zemlje ili klasiène nacionalne države Bošnjaka. Sa pozicija sadašnjih hrvatskih, a naroèito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji loš, gori, najgori, dok se sa bošnjaèke strane svaki srpsko-hrvatski izbor može sagledati u gradaciji: dobar, bolji, najbolji. Proizlazi da u interesu stvaranja BiH kao multietnièke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku, s jedne strane deklarativno se zalažu za multietnièku BiH, a s druge faktièki pretvaraju BiH u nacionalnu državu Bošnjaka muslimana.
Stvaranje nacionalne države Bošnjaka Kao što je Hrvatska nacionalna država Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna država Srba i ostalih, tako u ishodištu ove opcije stoji da BiH postane država Bošnjaka i ostalih. Ova opcija je postala dominantni trend od Daytona do danas s velikom vjerovatnoæom da se nastavi i u buduænosti. Ovakvoj buduænosti doprinosi kontradiktorno savezništvo tri nacionalistièke politike u BiH, iako zvuèi nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna politika pomažu bošnjaèke nacionalistièke ciljeve u ovom smjeru. Ne svjesno, naravno.
Ako se osvrnemo na moderna graðanska društva, koja su uglavnom nastajala nakon ere konstituisanja nacionalnih država ili na principu "kreæemo ispoèetka s livade" kao što su nastale SAD kao graðanska država, vidjeæemo da je u tom kontekstu nemoguæe govoriti o BiH kao graðanskoj državi dok se prethodno ne konstituiše harmonièna tronacionalna, ili dvonacionalna, ili jednonacionalna država. Prosto govoreæi, u BiH nije moguæe preslikati amerièki model, a pokušaji stvaranja nadnacije u BiH su veæ potrošeni modeli u prošlosti. Kada se nije stvorila pod Austro-Ugarskom i u SFRJ, sada apsolutno nema nikakve šanse.
Koncept nacionalnih država je u svojoj suštini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritiène taèke to predstavlja veliku prijetnju po buduænost te zemlje. Ne može me niko uvjeriti u tezu da bi Njemaèka idalje bila Njemaèka, kada bi etnièki Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnièki Turci sa sadašnjih oko 5% porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka graðanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi "noseæi narod" u Njemaèkoj. Ili kad bi Maðari u Slovaèkoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga æe demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje æe se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje æe taèno pokazati da li se radi o tro-, dvo-, ili jednonacionalnoj državi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovništva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i praktièno èinili multietnièkom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina, zakljuèno sa 1991., nikad niko u BiH nije imao natpoloviènu veæinu.
Još u 19. vijeku niko u BiH nije imao natpoloviènu veæinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od èega: pravoslavci - 571.250 ili 42,76%, muslimani - 492.710 ili 36,88%, rimokatolici - 265.788 ili 19,89%, Židovi - 5.805 ili 0,43%, ostali - 538 ili 0,04%. Slièan odnos u okviru etnièke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji iz 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Veæinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu izmeðu dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnièka struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna veæina (39,6% muslimani, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis iz 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani - 43,47%, Srbi - 31,21%, Hrvati - 17,38%.
Bez obzira na primjedbe Bošnjaka da je u Kraljevini i prvoj polovini postojanja SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova, jer nije postojala rubrika za sopstveno izjašnjavanje, veæ se uglavnom koristila rubrika ostali, tj. neopredjeljeni, Jugosloveni, itd., može se pouzdano zakljuèiti da niko nije imao natpoloviènu veæinu.
Meðutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se natpolovièna veæina jednog naroda. Ova èinjenica je isto tako jak istorijski dogaðaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica bh. buduænosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64,2% ili 2.213.074, RS 33,8% ili 1.165.138, Brèko 2% ili 68.943. Ako su taène biskupske procjene da je optimistièna prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12-13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.150.000 ili 32-33%, preostaje da Bošnjaka ima oko 1.850.000 ili 53-54%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan još alarmantniji podatak, a to je prosjeèna starost stanovništva u RS-u koja je za 3,8 godina veæa nego u Federaciji BiH. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, što govori da se u RS-u poveæava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bošnjaka u buduænosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces æe se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude poveæavala.
Ako se ova èinjenica pridruži gore veæ pomenutoj strateškoj geopolitièkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemoguæava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska podruèja takoðe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih podruèja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teèe stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoæa, nego da æe za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotreæinsku veæinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2028. godine, što i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je "proletilo" 13 godina od Daytona do danas.
Bošnjaèka politika danas Dominantna politika kod Bošnjaka (ona koja pobjeðuje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa iskljuèivo interese Bošnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Daytona, vrlo uspješno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promoviše multietnièku BiH, pa èak i graðansku, dok s druge strane povlaèi mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotreæinsko-veæinske bošnjaèko-muslimanske države.
Takvoj bošnjaèkoj politici, mora se priznati "nabacuje loptu na volej" srpska politika konstantno, a hrvatska s vremena na vrijeme. Koje to promijenjene okolnosti ubrzano stvaraju demografski debalans u BiH u korist jednog naroda, nasuprot vjekovne demografske ravnoteže?
1. Etnièko razgranièenje etnosa u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrišu na periferne dijelove BiH, uglavnom ruralna podruèja, za razliku od Bošnjaka koji se koncentrišu u centralnim dijelovima BiH sa više povezanih urbanih cjelina, a poznato je da u miru gradovi nose rast i razvoj.
2. Sistematska proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske politièke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, što obiènom èovjeku šalje jasan signal gdje treba svoju "sreæu" da traži.
3. Posebno stavljanje akcenta na odbojnost prema Sarajevu od hrvatske, a naroèito od srpske politièke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruža najviše moguænosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije.
4. Za Srbe je Sarajevo od strateške važnosti, jer istoèni dio RS-a ili se veže za Sarajevo ili za Srbiju. Treæeg izbora nema. Tako da tridesetak opština u ruralnom podruèju istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgraða grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, neizostavno moraju naèisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska moguænost da se istoèna RS poène razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva moguænost razvoja, bez obzira na htijenja i napore. Èak je najveæa zabluda hidropotencijal istoka, jer æe efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moæi (u ovom sluèaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok æe s druge strane dodatno podstaæi raseljavanje stanovništva s istoka. Dokaz tome je HE Višegrad, gdje je paralelno s tim Višegrad i njegova okolina, totalna ekonomska propast, a stanovništvo bježi u Srbiju (izuzev slabašnog povratka Bošnjaka). S druge strane, banjaluèka regija može da se razvija, ali ne zato što je tome preduslov "podržavljena" Republika Srpska, nego zato što je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska, sada reducirano, administrira poslove banjaluèke ekonomske regije (kantona), što regiji stvara odreðene koristi, dok, s druge strane, na istoku, tvrda entitetska linija u praksi ugrožava srpske nacionalne interese jer onemoguæava ekonomski razvoj, a to u konaènici stvara "puno brda i dolina bez ovaca i èobana", a poslovica kaže: "èije ovce, toga i planina".
Ringišpil propadanja u koji je upala srpska politièka elita je pretpostavka da se RS može ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguæ bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se ne daju ni po cijenu života. Zbog toga se onda narodu obeæavaju dijametralno suprotstavljeni ciljevi, s jedne strane oèuvanje nadležnosti RS-a, a s druge ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda je aktuelna vlada odluèila da èuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjeðenje da RS doživljava ekonomski procvat, te da ljude ubijedi kako dobro žive. To je tako dobar trik vlade da bi se možda mogao prodati Davidu Copperfieldu, pa da na taj naèin RS inkasira još "više" investicija.
Slièna je situacija i sa Hrvatima, bez orijentacije na Sarajevo ne postoji moguænost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrži mlade, pametne i talentovane. Uzeæe ih Zagreb sebi.
Sarajevo je svjetski brand poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brand je u stanju da privuèe uspješne Bošnjake širom svijeta da se vrate i žive u BiH, što se sve više i više dešava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al' neæe).
Hrvatska, a naroèito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju buduænost vide u Sarajevu (i drugim mjestima BiH) etiketira kao izdajnike, a one koji "bježe" za Srbiju, odnosno, Hrvatsku, ili se spremaju da to uèine, promoviše u patriote, što bi trebalo biti suprotno. Nasuprot tome, primjeæuje se mnogo veæe zalaganje bošnjaèke politike povratka u RS, promoviše se, recimo, "podrinjski patriotizam kod Bošnjaka" za razliku od srpske politike koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jaèa srpska pozicija u Sarajevu i drugim "vjekovnim srpskim ognjištima" - fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz devedesetih.
Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što je dodatna podrška stvaranju dvotreæinske bošnjaèke veæine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veæi od broja roðenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj roðenih je za 18.000 veæi od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretežno hrvatska podruèja takoðe negativna, to još poveæava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Ako bismo samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bismo da je, npr. u zadnjih pet godina samo zahvaljujuæi natalitetu poveæana razlika izmeðu Bošnjaka i Srba za 33.000 u korist Bošnjaka, što u procentima poveæava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveæi broj opština na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplo veæu cifru onih koji su se odselili iz BiH, ili, s druge strane, doselili iz Sandžaka (iako nema relevantnih istraživanja, veæ se radi o slobodnoj procjeni, kojoj u prilog ide podatak o desetinama hiljada Srba koji imaju liène karte u RS-u, a stalno i trajno žive u Srbiji - 5, 10 i više godina.), lako možemo zakljuèiti da se radi o veoma ozbiljnim procentima.
Kada bih ovo sve sumirao u jednu reèenicu, onda bih rekao: "Logièno je ovo što se dešava, jer iz zemlje u kojoj je loš ekonomski standard, Srbi i Hrvati više odlaze od Bošnjaka, jer svakako zemlju ne vole, a imaju rezervnu državu u koju lako mogu otiæi, pa tako gube izdržljivost i upornost za ostankom, za razliku od Bošnjaka koji takoðe muku muèe sa standardom, al' nemaju rezervnu državu, pa još vole ovu, što im poveæava snagu za trpljenje lošeg stanja."
Kako se ponaša bošnjaèka aktuelna politika u novoj situaciji gdje je dejtonski rasplet i nezrela nacionalna politika Srba i Hrvata u BiH kao na tacni servirala projekt stvaranja BiH, kao nacionalne države Bošnjaka?
Bošnjaèka politika je svjesna da je BiH preživjela zadnji rat (a tokom rata je bila na ivici raspada) i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a naroèito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo rijeèi. Svjesna je da unutrašnja dejtonska struktura države može biti opasnost samo u varijanti moguæeg otcjepljenja RS-a, a pošto otcjepljenje nije moguæe, bošnjaèka politika ima komoditet i vrijeme pred sobom da polako stvara dvotreæinsku veæinu u BiH. Takoðe je svjesna da je jedini pravi garant oèuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravnu zaokruženost promašena strategija u bh. sluèaju. Dokaz ove teze je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od 90 godina imali ustavno-pravnu nadležnost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u suštinskom.
Iz ove perspektive gledano, fokusiranost Srba i Hrvata na oèuvanje nadležnosti RS-a i formiranje treæeg entiteta je apsolutno gubljenje vremena i promašaj, što æe se Srbima i Hrvatima vratiti kao bumerang kada se 2028. utvrdi stanje o dvotreæinskom udjelu Bošnjaka u bh. društvu. Tada æe naroèito nemoguæe biti podijeliti BiH, jer ako Karadžiæ nije uspio '93.,'94., ili '95. u onom ludilu, pa Krajišnik i Poplašen u ludim poratnim godinama, pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti, vjerovatnoæa da se to uradi za 20 godina u zemlji u kojoj æe Bošnjaci imati 67% stanovništva apsolutno ne postoji.
Ništa Srbima ne znaèi postojanje Republike Srpske kada budu èinili zanemarljiv udio u procentu stanovništva, kao što Bošnjacima na referendumu o nezavisnosti BiH iz 1992. godine ništa ne bi znaèio "turski paragraf" iz vremena Mehmeda Spahe da ih je tada bilo dvadesetak posto, a Srba, npr. 57%. Znaèi da je referendum uspio zbog politike nataliteta, a ne neke meðunarodne urote. Da su Srbi od popisa iz 1910. kada su imali 43,5% do 1991. godine porasli za samo 10% (dakle za 81 godinu), onda se '92. ne bi održavao Referendum o nezavisnosti BiH, veæ bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Ove brojke su kroz istoriju uvijek bile argumenti i uvijek æe biti. Brojke su važnije bile Bošnjacima od "turskog paragrafa", koji je svakako kasnije izbrisan, kao što se ustavi i nadležnosti uvijek mijenjaju, ali ako narod ostane u snazi, onda taj narod ima šanse.
Bošnjaèka politika zna da je srpska zabluda o vjeènoj zaštiti nadležnosti RS-a promašaj, jer srpski narod curi u Srbiju. Rezonujuæi na ovaj naèin, Bošnjaci æe imati višestruke i dugoroène koristi od postojanja Republike Srpske, jer im nedovršeni Karadžiæev projekt (a dovršen je jedino otcijepljen) pomaže da ostvare dvotreæinsku veæinu. A kad je ostvare, onda se napravi šestomjeseèna kampanja meðu Bošnjacima da 500.000 Bošnjaka izvadi liènu kartu u RS-u i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupštinsku veæinu i donesu odluke koje se tièu postojanja RS-a. ;D Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda veoma, veoma dalekovidi. Bez obzira što je ovaj primjer teoretska simulacija, on šalje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke. Takoðe, srpska je zabluda mišljenje da je važno što su se etnosi razdvojili i što RS ima preko 90% Srba. Zapravo, to bi igralo igru jedino u varijanti otcjepljenja, ali pošto je otcjepljenje nemoguæe bez katastrofalnih šteta po same Srbe, onda je potpuno nevažno ko gdje ima kuæu i ko se gdje homogenizovao. S tim u vezi su jasni deklarativni i "folerski" napadi pojedinih bošnjaèkih nacionalistièkih politièara na Republiku Srpsku, sa jedinim ciljem - utvrðivanje uvjerenja, tj. zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi od oèuvanja nadležnosti. Srbi su živi dokaz da su stoljeæima pod Turcima opstali kao narod bez ikakvih nadležnosti, a da zadnjih 20 godina u borbi za nadležnosti nestaju sa vjekovnih nastambi: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH.
Aktuelna bošnjaèka politika je veæ nakon nekoliko prvih poslijeratnih godina shvatila ovaj istorijski proces i prigrlila ga kao ideju vodilju. Iz perspektive ratnog doba kada su Bošnjaci spašavali makar i mrvice Bosne i Hercegovine, sada se najednom nudi nevjerovatna perspektiva stvaranja BiH kao nacionalne države Bošnjaka muslimanske vjeroispovijesti. To najednom postaje svjetlo za nacionalistièke krugove, koji definišu bošnjaèki projekt XXI vijeka. Shvatajuæi da je Sarajevo ugaoni kamen multietnièke BiH i da ideja multietniènosti BiH uspijeva ili pada u Sarajevu, svojski se prihvataju posla da ideju multietniènosti "ubiju" na samom izvoru, na izvoru Bosne, u Sarajevu. Koristeæi potpuno nenormalnu politiku Srba i Hrvata koji se odrièu Sarajeva, u prvoj deceniji XXI vijeka na scenu je stupila postupna radikalizacija i islamizacija Sarajeva, kroz obrazovanje, arhitekturu, medije, (ne)zastupljenost konstitutivnih naroda u strukturama vlasti... Za posljedicu imamo sve više sluèajeva da se nebošnjaci koji su cijeli rat živjeli u Sarajevu, sada, 13 godina nakon rata, žele odseliti i sele se u mjesta sa srpskom ili hrvatskom veæinom. Sarajevo, koje je po izjavama viðenijih žitelja Sarajeva, tokom rata bilo mnogo više ono kosmopolitsko Sarajevo nego danas.
Šta se postiže ovom politikom? Prvo, želi se uništiti i demoralisati snažna graðanska tradicija Sarajeva, koja još uvijek ima snažno uporište meðu graðanima Sarajeva, a drugo, želi se dati "argument u ruke" ionako pogrešnoj S-H politici spram Sarajeva, ne bi li se ista dodatno radikalizovala i udaljila od spoznaje da Srbima i Hrvatima nema opstanka u BiH bez Sarajeva. Iz ugla ove bošnjaèke nacionalistièke politike nije važno što æe BiH kaskati na putu modernizacije, jer upravo suprotno, što je stanje u BiH teže, to æe se projekt dvotreæinske veæine ubrzati, jer æe S&H koristiti prednosti Srbije i Hrvatske koje itekako izmièu BiH po moguænosti zaposlenja i standarda života. Iz njihove perspektive sagledavanja sadašnjosti sa istorijskih horizonata, narednih dvadesetak, trideset godina nije važno u hiljadugodišnjoj istoriji BiH, nije važno "malo" ekonomsko zaostajanje žitelja, ako to vodi realizaciji projekta nad projektima, stvaranju nacionalne države Bošnjaka. Paralelno sa ovom egzekucijom multietnièkog Sarajeva i multietnièke BiH, egzekutorima su puna usta i Sarajeva i multietniènosti i graðanske države, te konstitutivnih naroda, popisa iz 1991...
U tom kontekstu razmatram rušenje aprilskog paketa u aprilu 2006. Ubih se razmišljajuæi zašto "stopostotman" koji non-stop prièa o jakoj državi BiH, sruši paket koji je znaèio evidentno jaèanje države, nauštrb entiteta. To je isto kao kad bi UN ponudio Srbiji da na Kosovo vrati vojsku na granicu sa Albanijom i da Ministarstvo vanjskih poslova Srbije predstavlja i Kosovo u svijetu, a onda recimo doðe predsjednik Srbije i to sve odbije, jer je ponuðeno tako "malo" i pobjedonosno uzvikne: "100% Srbija, uh greška, pardon, Kosovo je Srbija".
Bio sam u dilemi da li je "stopostotman" neiskusan, naivan, lud, sujetan ili šta sve ne, dok nisam shvatio da se zapravo radi o velikoj mudrosti sa dugoroènim efektima.
Aprilskim paketom su Srbi bili spremni da naprave odluèujuæi korak ka prihvatanju BiH kao svoje države, što bi vremenom rezultiralo strateškim okretanjem srpskog naroda ka BiH, njegovom borbom za BiH i ostajanjem, a samim tim i snaženjem srpske pozicije u stvarima koje su gore podrobno opisane. Ovo bi djelovalo stimulativno i na bosanske Hrvate, što bi definitivno bila prekretnica politike u BiH, tri zajednice bi gradile BiH i borile se za svoju poziciju, što bi rezultiralo stvaranjem moderne multietnièke države ravnopravnih naroda i graðana, pa još u EU. Meðutim, to bi pomutilo planove "stopostotmana" da realizuje bošnjaèki nacionalistièki super projekt XXI vijeka. Tako da je rušenjem "aprilskog paketa" uspio u namjeri da radikalizuje "srpskog lidera" koji je bio spreman da vodi umjerenu srpsku struju, uspio da kod stotina hiljada Srba uništi i zadnje mrvice prihvatanja BiH kao svoje države, drastièno uspori napredak BiH na evropskom putu, a to neminovno znaèi i ekonomsko zaostajanje, koje je jedini garant realizacije dvotreæinske veæine iz super-projekta.
Žalosno je da "stopostotman" ovakvim nacionalistièkim djelovanjem, zamotanim i zamaskiranim u ideje graðanske države troši svaku moguænost stvaranja i multinacionalne zemlje, a kamoli graðanskog društva. Takoðe je žalosno da nasankani "srpski lider" misli da je pobjednik u ovoj igri, a ne vidi da je postao pijun preciznog plana da od umjerenog srpskog lidera postane ultraradikalni i tako nanese veoma težak udarac poziciji srpskog naroda u BiH i bude glavni realizator stvaranja dvotreæinske veæine bošnjaèkog naroda u BiH. Bilo bi dobro kada bi se "srpski lider" izborio sa silinom, velikom moæi i snagom koja ga nosa po oblacima, koja mu ne da da realno sagleda istorijski proces koji se odvija, koja ga èini nedoraslim i nezrelim za istorijski trenutak, da se vrati na umjereni kurs, da postane motor integracija BiH u EU, da vrati Srbe svojoj BiH, da vrati Srbe svom Sarajevu, kako bi pomogao i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i svim graðanima ove napaæene zemlje. "Stopostotman" je veæ kažnjen na proteklim izborima od nenacionalistièkog jezgra bošnjaèkog naroda, a "srpski lider", ako to shvati na pravi naèin, ima šansu da uðe u istoriju kao èovjek koji je jednu "tešku" zemlju integrisao u Evropu, gdje bih mu želio, i podržao ga, da gradi evropsku karijeru, kao Slovenac Rupel, kao Finac Oli Rehn, kao Slovak Miroslav Lajèak (naravno pod uslovom da za njim u Evropu ne krenu kriviène prijave za kriminal i korupciju), ili u suprotnom, ako to ne shvati, nek' onda slobodnim padom sa visine sopstvene osionosti tresne u balkanski mulj i ostane zapamæen kao još jedan u nizu destruktivnih balkanskih lidera (naroèito srpskih), ali, nažalost, sa katastrofalnim posljedicama po sopstveni narod...
Bojan Bajic
www.bhdani.com
U istom ovom èasopisu sam prije godinu dana objavio tekst: Nova srpska politika u BiH - tri opcije srpskobosanske politike, gdje sam samim nazivom pledirao za jedinu "dobitnièku" od tri ponuðene: 1. Nezavisnost RS-a, 2. Status Quo i 3. Nova srpska politika - BiH je i srpska država. Kada je rijeè o opcijama bošnjaèke politike naslov se ne može opredijeliti jednoj, jer Bošnjaci pred sobom imaju više "dobitnièkih" kombinacija od Srba i Hrvata, pa æe stoga naslov ovog teksta ostati neutralan.
Prije predstavljanja i razrade bošnjaèkih opcija želim reæi da u aktuelnom trenutku polazim od èinjenice da su bh. državljani dominantno i definitivno zaokruženi u Srbe, Hrvate i Bošnjake, te da u politièkom smislu predstavljaju apsolutnu polaznu osnovu u svim relevantnim promišljanjima o buduænosti Bosne i Hercegovine. Uvažavajuæi i preferirajuæi prava svih ostalih diskriminisanih grupa i pojedinaca u ovoj zemlji, koji ne pripadaju nijednoj od tri konstitutivne etnije, smatram da æe definicija i meðusobna harmonizacija tri konstitutivna interesa otvoriti prostor da se što prije svi graðani izjednaèe pred ustavom i zakonom.
XX vijek, uvod za konaèni rasplet u BiH Za Bošnjake se može reæi da su se u XX vijeku provukli kroz "iglene uši", dok je isti period odreðen srpsko-hrvatskim odnosima i voljom Beograda i Zagreba. Uzmemo li u obzir samo jaèanje srpske države u prvoj dekadi XX vijeka, sve do Prvog balkanskog rata i oslobaðanja Srbije od Osmanskog carstva, te snaženja srpske pozicije nakon Drugog balkanskog rata i apsolutnog trijumfa nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu i stvaranja Kraljevine SHS pod krunom Karaðorðeviæa, lako prepoznajemo vrlo nezavidnu poziciju muslimana na Balkanu i u BiH. U to vrijeme i ranije, još od Berlinskog kongresa iz 1878. godine, muslimani su bili "nebitan'' politièki i društveni faktor, na margini politièkih i državnih procesa, pa još sa teretom poraženog Osmanskog carstva na sopstvenim pleæima. Bez obzira na poseban identitet bosanskih muslimana u odnosu na Osmanlije, bosanski muslimani su od Hrvata i Srba bili viðeni kao recidiv mrskog neprijatelja i zavojevaèa i spram toga su trebali "platiti" sve raèune za vjekovne nedaæe koje je "azijski okupator" proizveo. Dolazi i Drugi svjetski rat u svjetlu srpsko-hrvatskih, odnosno, hrvatsko-srpskih odnosa i naravno zadnji rat i raspad SFRJ, gdje opet srpsko-hrvatski odnosi opredjeljuju ostala dešavanja. U takvom dvadesetom vijeku, bosanski muslimani se provlaèe kroz "iglene uši", a uspijevaju da paralelno, korak po korak grade svoju poziciju.
Od Mehmeda Spahe koji je bio pouzdan partner Nikole Pašiæa za tvorenje veæine u Skupštini kraljevine SHS i dugogodišnji ministar kraljevine, te lider Jugoslovenske muslimanske organizacije koja je imala za cilj oèuvanje muslimana i Bosne (npr. izdejstvovan je èuveni "turski paragraf" u prvom ustavu kraljevine), preko 1943. i ZAVNOBiH-a, pa onda ustavne reforme iz 1974. kada se malo m pretvara u veliko, do referenduma o nezavisnosti BiH èiji su nosioci upravo bosanski muslimani. Bošnjaci su naposljetku uspjeli da kako-tako u zadnjem ratu oèuvaju kontinuitet BiH, što je potvrðeno Daytonom.
"Turski paragraf" je narodski naziv za dio ustava SHS (èlan. 135) koji je definisao da izmeðu 26 regija koje su saèinjavale SHS u ustavu BiH bude jedina u nepovrijeðenim granicama definisana kao regija. "Turski paragraf" je rezultat zalaganja i politike Mehmeda Spahe, uglavnom zbog konstruktivnog djelovanja i glasova JMO-a koji su zatrebali za donošenje Vidovdanskog ustava 1921. godine. Sve u svemu, "turski paragraf" je primjer voðenja mudre politike u datim okolnostima.
Poèetak XXI vijeka, odnos snaga u BiH Za razliku od prošlog vijeka, XXI vijek stavlja Bošnjake u potpuno drugaèiju poziciju. Bošnjaci su sada u meðunarodno priznatoj državi BiH kljuèni faktor za opstanak BiH, za èiji opstanak su zaslužni, jer su Srbi i Hrvati išli na "cijepanje" koje nije uspjelo. Danas Bošnjaci èine izmeðu 53 i 55% stanovništva BiH (po zadnjim demografskim procjenama) i nastanjeni su na (za opstanak BiH) kljuènim geopolitièkim podruèjima u BiH. To znaèi da nasuprot bošnjaèkoj "povoljnoj" geopolitici, s druge strane stoji vrlo "nepovoljna" i nemoguæa (u smislu održivosti i samostalnosti) srpska geopolitika, koja je i jedini razlog zašto se otcjepljenje RS-a ne može sprovesti u djelo. Zapravo, bošnjaèka podruèja su jedina prirodna veza izmeðu zapadne i istoène Republike Srpske, što znaèi da bi RS bez Bosne uvijek bila u pat poziciji. Da budem krajnje precizan, Republika Srpska može postojati jedino u BiH, jer bez BiH njeno postojanje nije moguæe. Treba se sjetiti da su prije Daytona bile lansirane razne ideje o razmjeni teritorija, koje su tada izgledale kao glasine i nebuloze, ali se sada vidi da je neko ipak razmišljao o geopolitici i geografiji kao kljuènim pretpostavkama za neku buduæu podjelu BiH. Naime, tada je kružila prièa da æe Republici Srpskoj pripasti Tuzla, a Federaciji Banja Luka, tj. da æe doæi do razmjene ljudi i teritorija. Ako zanemarimo èinjenicu da su ovakve i sliène ideje o "humanim" preseljenjima i razmještanjima stanovništva u SFRJ bile apsolutno neprihvatljive i fašistièke, mora se odati priznanje tadašnjim planerima da su jako dobro znali šta govore. To jest, da kojim sluèajem Tuzla pripada RS-u, a Banja Luka Federaciji (misli se na širu regiju, ne samo na gradove), BiH bi se raspala treæi dan nakon kosovske nezavisnosti, jer bi se vrlo jednostavno istoèna polovina države odvojila od zapadne najobiènijom odlukom Narodne skupštine RS-a. Ne postoji mirovni sporazum i ništa na svijetu što bi sprijeèilo takvu RS da se otcijepi. Dakle, BiH opstaje i opstaæe samo iz razloga nemoguæe geopolitike i geografije RS-a, a ne neke specijalne želje i neizmjerne ljubavi svijeta spram BiH.
Strateška prednost Bošnjaka Tako da na poèetku XXI vijeka dobijamo potpuno drugaèiju "podjelu karata" u BiH koja ide u korist Bošnjaka, za razliku od prošlog vijeka. Dvije su sile koje æe kao konstanta uticati na sliku BiH u buduænosti, a druge dvije sile æe imati potencijalnu moguænost da utièu na sadržaj te buduænosti. Prva konstantna sila je volja bošnjaèkog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopolitièku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je "bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga" koja BiH neupitno drži na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bošnjaka da BiH opstane; b) bosanskohercegovaèka geografija omeðena moænim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene društveno-politièke zajednice na bh. tlu; c) "manevarski geopolitièki æorsokak" srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemoguæava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja "Herceg Bosne". Dakle, "Herceg Bosna" bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspije Republici Srpskoj, a RS-u to onemoguæava volja Bošnjaka. Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i uèinio volju Bošnjaka presudnijom za buduæu BiH od volje Srba i Hrvata. Šahovskim rjeènikom iskazano - imati nekog u stalnom šahu.
Zbog svega reèenog, zakljuèujem da postoje dvije moguæe slike buduænosti BiH:
1. BiH kao multietnièka i multikulturalna država i zajednica;
2. BiH kao klasièna nacionalna država Bošnjaka.
To znaèi da Bošnjacima u BiH "odgovara" bilo kakvo voðenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo odreðene vrste bošnjaèke politike (ne sve).
Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bošnjaka i "bosanska centrifuga"), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadržaj buduænosti BiH, a to su srpske i hrvatske politièke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao multietnièke zemlje ili klasiène nacionalne države Bošnjaka. Sa pozicija sadašnjih hrvatskih, a naroèito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji loš, gori, najgori, dok se sa bošnjaèke strane svaki srpsko-hrvatski izbor može sagledati u gradaciji: dobar, bolji, najbolji. Proizlazi da u interesu stvaranja BiH kao multietnièke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku, s jedne strane deklarativno se zalažu za multietnièku BiH, a s druge faktièki pretvaraju BiH u nacionalnu državu Bošnjaka muslimana.
Stvaranje nacionalne države Bošnjaka Kao što je Hrvatska nacionalna država Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna država Srba i ostalih, tako u ishodištu ove opcije stoji da BiH postane država Bošnjaka i ostalih. Ova opcija je postala dominantni trend od Daytona do danas s velikom vjerovatnoæom da se nastavi i u buduænosti. Ovakvoj buduænosti doprinosi kontradiktorno savezništvo tri nacionalistièke politike u BiH, iako zvuèi nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna politika pomažu bošnjaèke nacionalistièke ciljeve u ovom smjeru. Ne svjesno, naravno.
Ako se osvrnemo na moderna graðanska društva, koja su uglavnom nastajala nakon ere konstituisanja nacionalnih država ili na principu "kreæemo ispoèetka s livade" kao što su nastale SAD kao graðanska država, vidjeæemo da je u tom kontekstu nemoguæe govoriti o BiH kao graðanskoj državi dok se prethodno ne konstituiše harmonièna tronacionalna, ili dvonacionalna, ili jednonacionalna država. Prosto govoreæi, u BiH nije moguæe preslikati amerièki model, a pokušaji stvaranja nadnacije u BiH su veæ potrošeni modeli u prošlosti. Kada se nije stvorila pod Austro-Ugarskom i u SFRJ, sada apsolutno nema nikakve šanse.
Koncept nacionalnih država je u svojoj suštini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritiène taèke to predstavlja veliku prijetnju po buduænost te zemlje. Ne može me niko uvjeriti u tezu da bi Njemaèka idalje bila Njemaèka, kada bi etnièki Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnièki Turci sa sadašnjih oko 5% porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka graðanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi "noseæi narod" u Njemaèkoj. Ili kad bi Maðari u Slovaèkoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga æe demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje æe se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje æe taèno pokazati da li se radi o tro-, dvo-, ili jednonacionalnoj državi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovništva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i praktièno èinili multietnièkom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina, zakljuèno sa 1991., nikad niko u BiH nije imao natpoloviènu veæinu.
Još u 19. vijeku niko u BiH nije imao natpoloviènu veæinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od èega: pravoslavci - 571.250 ili 42,76%, muslimani - 492.710 ili 36,88%, rimokatolici - 265.788 ili 19,89%, Židovi - 5.805 ili 0,43%, ostali - 538 ili 0,04%. Slièan odnos u okviru etnièke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji iz 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Veæinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu izmeðu dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnièka struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna veæina (39,6% muslimani, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis iz 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani - 43,47%, Srbi - 31,21%, Hrvati - 17,38%.
Bez obzira na primjedbe Bošnjaka da je u Kraljevini i prvoj polovini postojanja SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova, jer nije postojala rubrika za sopstveno izjašnjavanje, veæ se uglavnom koristila rubrika ostali, tj. neopredjeljeni, Jugosloveni, itd., može se pouzdano zakljuèiti da niko nije imao natpoloviènu veæinu.
Meðutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se natpolovièna veæina jednog naroda. Ova èinjenica je isto tako jak istorijski dogaðaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica bh. buduænosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64,2% ili 2.213.074, RS 33,8% ili 1.165.138, Brèko 2% ili 68.943. Ako su taène biskupske procjene da je optimistièna prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12-13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.150.000 ili 32-33%, preostaje da Bošnjaka ima oko 1.850.000 ili 53-54%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan još alarmantniji podatak, a to je prosjeèna starost stanovništva u RS-u koja je za 3,8 godina veæa nego u Federaciji BiH. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, što govori da se u RS-u poveæava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bošnjaka u buduænosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces æe se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude poveæavala.
Ako se ova èinjenica pridruži gore veæ pomenutoj strateškoj geopolitièkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemoguæava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska podruèja takoðe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih podruèja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teèe stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoæa, nego da æe za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotreæinsku veæinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2028. godine, što i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je "proletilo" 13 godina od Daytona do danas.
Bošnjaèka politika danas Dominantna politika kod Bošnjaka (ona koja pobjeðuje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa iskljuèivo interese Bošnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Daytona, vrlo uspješno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promoviše multietnièku BiH, pa èak i graðansku, dok s druge strane povlaèi mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotreæinsko-veæinske bošnjaèko-muslimanske države.
Takvoj bošnjaèkoj politici, mora se priznati "nabacuje loptu na volej" srpska politika konstantno, a hrvatska s vremena na vrijeme. Koje to promijenjene okolnosti ubrzano stvaraju demografski debalans u BiH u korist jednog naroda, nasuprot vjekovne demografske ravnoteže?
1. Etnièko razgranièenje etnosa u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrišu na periferne dijelove BiH, uglavnom ruralna podruèja, za razliku od Bošnjaka koji se koncentrišu u centralnim dijelovima BiH sa više povezanih urbanih cjelina, a poznato je da u miru gradovi nose rast i razvoj.
2. Sistematska proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske politièke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, što obiènom èovjeku šalje jasan signal gdje treba svoju "sreæu" da traži.
3. Posebno stavljanje akcenta na odbojnost prema Sarajevu od hrvatske, a naroèito od srpske politièke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruža najviše moguænosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije.
4. Za Srbe je Sarajevo od strateške važnosti, jer istoèni dio RS-a ili se veže za Sarajevo ili za Srbiju. Treæeg izbora nema. Tako da tridesetak opština u ruralnom podruèju istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgraða grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, neizostavno moraju naèisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska moguænost da se istoèna RS poène razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva moguænost razvoja, bez obzira na htijenja i napore. Èak je najveæa zabluda hidropotencijal istoka, jer æe efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moæi (u ovom sluèaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok æe s druge strane dodatno podstaæi raseljavanje stanovništva s istoka. Dokaz tome je HE Višegrad, gdje je paralelno s tim Višegrad i njegova okolina, totalna ekonomska propast, a stanovništvo bježi u Srbiju (izuzev slabašnog povratka Bošnjaka). S druge strane, banjaluèka regija može da se razvija, ali ne zato što je tome preduslov "podržavljena" Republika Srpska, nego zato što je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska, sada reducirano, administrira poslove banjaluèke ekonomske regije (kantona), što regiji stvara odreðene koristi, dok, s druge strane, na istoku, tvrda entitetska linija u praksi ugrožava srpske nacionalne interese jer onemoguæava ekonomski razvoj, a to u konaènici stvara "puno brda i dolina bez ovaca i èobana", a poslovica kaže: "èije ovce, toga i planina".
Ringišpil propadanja u koji je upala srpska politièka elita je pretpostavka da se RS može ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguæ bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se ne daju ni po cijenu života. Zbog toga se onda narodu obeæavaju dijametralno suprotstavljeni ciljevi, s jedne strane oèuvanje nadležnosti RS-a, a s druge ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda je aktuelna vlada odluèila da èuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjeðenje da RS doživljava ekonomski procvat, te da ljude ubijedi kako dobro žive. To je tako dobar trik vlade da bi se možda mogao prodati Davidu Copperfieldu, pa da na taj naèin RS inkasira još "više" investicija.
Slièna je situacija i sa Hrvatima, bez orijentacije na Sarajevo ne postoji moguænost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrži mlade, pametne i talentovane. Uzeæe ih Zagreb sebi.
Sarajevo je svjetski brand poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brand je u stanju da privuèe uspješne Bošnjake širom svijeta da se vrate i žive u BiH, što se sve više i više dešava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al' neæe).
Hrvatska, a naroèito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju buduænost vide u Sarajevu (i drugim mjestima BiH) etiketira kao izdajnike, a one koji "bježe" za Srbiju, odnosno, Hrvatsku, ili se spremaju da to uèine, promoviše u patriote, što bi trebalo biti suprotno. Nasuprot tome, primjeæuje se mnogo veæe zalaganje bošnjaèke politike povratka u RS, promoviše se, recimo, "podrinjski patriotizam kod Bošnjaka" za razliku od srpske politike koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jaèa srpska pozicija u Sarajevu i drugim "vjekovnim srpskim ognjištima" - fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz devedesetih.
Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što je dodatna podrška stvaranju dvotreæinske bošnjaèke veæine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veæi od broja roðenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj roðenih je za 18.000 veæi od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretežno hrvatska podruèja takoðe negativna, to još poveæava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Ako bismo samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bismo da je, npr. u zadnjih pet godina samo zahvaljujuæi natalitetu poveæana razlika izmeðu Bošnjaka i Srba za 33.000 u korist Bošnjaka, što u procentima poveæava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveæi broj opština na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplo veæu cifru onih koji su se odselili iz BiH, ili, s druge strane, doselili iz Sandžaka (iako nema relevantnih istraživanja, veæ se radi o slobodnoj procjeni, kojoj u prilog ide podatak o desetinama hiljada Srba koji imaju liène karte u RS-u, a stalno i trajno žive u Srbiji - 5, 10 i više godina.), lako možemo zakljuèiti da se radi o veoma ozbiljnim procentima.
Kada bih ovo sve sumirao u jednu reèenicu, onda bih rekao: "Logièno je ovo što se dešava, jer iz zemlje u kojoj je loš ekonomski standard, Srbi i Hrvati više odlaze od Bošnjaka, jer svakako zemlju ne vole, a imaju rezervnu državu u koju lako mogu otiæi, pa tako gube izdržljivost i upornost za ostankom, za razliku od Bošnjaka koji takoðe muku muèe sa standardom, al' nemaju rezervnu državu, pa još vole ovu, što im poveæava snagu za trpljenje lošeg stanja."
Kako se ponaša bošnjaèka aktuelna politika u novoj situaciji gdje je dejtonski rasplet i nezrela nacionalna politika Srba i Hrvata u BiH kao na tacni servirala projekt stvaranja BiH, kao nacionalne države Bošnjaka?
Bošnjaèka politika je svjesna da je BiH preživjela zadnji rat (a tokom rata je bila na ivici raspada) i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a naroèito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo rijeèi. Svjesna je da unutrašnja dejtonska struktura države može biti opasnost samo u varijanti moguæeg otcjepljenja RS-a, a pošto otcjepljenje nije moguæe, bošnjaèka politika ima komoditet i vrijeme pred sobom da polako stvara dvotreæinsku veæinu u BiH. Takoðe je svjesna da je jedini pravi garant oèuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravnu zaokruženost promašena strategija u bh. sluèaju. Dokaz ove teze je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od 90 godina imali ustavno-pravnu nadležnost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u suštinskom.
Iz ove perspektive gledano, fokusiranost Srba i Hrvata na oèuvanje nadležnosti RS-a i formiranje treæeg entiteta je apsolutno gubljenje vremena i promašaj, što æe se Srbima i Hrvatima vratiti kao bumerang kada se 2028. utvrdi stanje o dvotreæinskom udjelu Bošnjaka u bh. društvu. Tada æe naroèito nemoguæe biti podijeliti BiH, jer ako Karadžiæ nije uspio '93.,'94., ili '95. u onom ludilu, pa Krajišnik i Poplašen u ludim poratnim godinama, pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti, vjerovatnoæa da se to uradi za 20 godina u zemlji u kojoj æe Bošnjaci imati 67% stanovništva apsolutno ne postoji.
Ništa Srbima ne znaèi postojanje Republike Srpske kada budu èinili zanemarljiv udio u procentu stanovništva, kao što Bošnjacima na referendumu o nezavisnosti BiH iz 1992. godine ništa ne bi znaèio "turski paragraf" iz vremena Mehmeda Spahe da ih je tada bilo dvadesetak posto, a Srba, npr. 57%. Znaèi da je referendum uspio zbog politike nataliteta, a ne neke meðunarodne urote. Da su Srbi od popisa iz 1910. kada su imali 43,5% do 1991. godine porasli za samo 10% (dakle za 81 godinu), onda se '92. ne bi održavao Referendum o nezavisnosti BiH, veæ bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Ove brojke su kroz istoriju uvijek bile argumenti i uvijek æe biti. Brojke su važnije bile Bošnjacima od "turskog paragrafa", koji je svakako kasnije izbrisan, kao što se ustavi i nadležnosti uvijek mijenjaju, ali ako narod ostane u snazi, onda taj narod ima šanse.
Bošnjaèka politika zna da je srpska zabluda o vjeènoj zaštiti nadležnosti RS-a promašaj, jer srpski narod curi u Srbiju. Rezonujuæi na ovaj naèin, Bošnjaci æe imati višestruke i dugoroène koristi od postojanja Republike Srpske, jer im nedovršeni Karadžiæev projekt (a dovršen je jedino otcijepljen) pomaže da ostvare dvotreæinsku veæinu. A kad je ostvare, onda se napravi šestomjeseèna kampanja meðu Bošnjacima da 500.000 Bošnjaka izvadi liènu kartu u RS-u i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupštinsku veæinu i donesu odluke koje se tièu postojanja RS-a. ;D Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda veoma, veoma dalekovidi. Bez obzira što je ovaj primjer teoretska simulacija, on šalje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke. Takoðe, srpska je zabluda mišljenje da je važno što su se etnosi razdvojili i što RS ima preko 90% Srba. Zapravo, to bi igralo igru jedino u varijanti otcjepljenja, ali pošto je otcjepljenje nemoguæe bez katastrofalnih šteta po same Srbe, onda je potpuno nevažno ko gdje ima kuæu i ko se gdje homogenizovao. S tim u vezi su jasni deklarativni i "folerski" napadi pojedinih bošnjaèkih nacionalistièkih politièara na Republiku Srpsku, sa jedinim ciljem - utvrðivanje uvjerenja, tj. zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi od oèuvanja nadležnosti. Srbi su živi dokaz da su stoljeæima pod Turcima opstali kao narod bez ikakvih nadležnosti, a da zadnjih 20 godina u borbi za nadležnosti nestaju sa vjekovnih nastambi: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH.
Aktuelna bošnjaèka politika je veæ nakon nekoliko prvih poslijeratnih godina shvatila ovaj istorijski proces i prigrlila ga kao ideju vodilju. Iz perspektive ratnog doba kada su Bošnjaci spašavali makar i mrvice Bosne i Hercegovine, sada se najednom nudi nevjerovatna perspektiva stvaranja BiH kao nacionalne države Bošnjaka muslimanske vjeroispovijesti. To najednom postaje svjetlo za nacionalistièke krugove, koji definišu bošnjaèki projekt XXI vijeka. Shvatajuæi da je Sarajevo ugaoni kamen multietnièke BiH i da ideja multietniènosti BiH uspijeva ili pada u Sarajevu, svojski se prihvataju posla da ideju multietniènosti "ubiju" na samom izvoru, na izvoru Bosne, u Sarajevu. Koristeæi potpuno nenormalnu politiku Srba i Hrvata koji se odrièu Sarajeva, u prvoj deceniji XXI vijeka na scenu je stupila postupna radikalizacija i islamizacija Sarajeva, kroz obrazovanje, arhitekturu, medije, (ne)zastupljenost konstitutivnih naroda u strukturama vlasti... Za posljedicu imamo sve više sluèajeva da se nebošnjaci koji su cijeli rat živjeli u Sarajevu, sada, 13 godina nakon rata, žele odseliti i sele se u mjesta sa srpskom ili hrvatskom veæinom. Sarajevo, koje je po izjavama viðenijih žitelja Sarajeva, tokom rata bilo mnogo više ono kosmopolitsko Sarajevo nego danas.
Šta se postiže ovom politikom? Prvo, želi se uništiti i demoralisati snažna graðanska tradicija Sarajeva, koja još uvijek ima snažno uporište meðu graðanima Sarajeva, a drugo, želi se dati "argument u ruke" ionako pogrešnoj S-H politici spram Sarajeva, ne bi li se ista dodatno radikalizovala i udaljila od spoznaje da Srbima i Hrvatima nema opstanka u BiH bez Sarajeva. Iz ugla ove bošnjaèke nacionalistièke politike nije važno što æe BiH kaskati na putu modernizacije, jer upravo suprotno, što je stanje u BiH teže, to æe se projekt dvotreæinske veæine ubrzati, jer æe S&H koristiti prednosti Srbije i Hrvatske koje itekako izmièu BiH po moguænosti zaposlenja i standarda života. Iz njihove perspektive sagledavanja sadašnjosti sa istorijskih horizonata, narednih dvadesetak, trideset godina nije važno u hiljadugodišnjoj istoriji BiH, nije važno "malo" ekonomsko zaostajanje žitelja, ako to vodi realizaciji projekta nad projektima, stvaranju nacionalne države Bošnjaka. Paralelno sa ovom egzekucijom multietnièkog Sarajeva i multietnièke BiH, egzekutorima su puna usta i Sarajeva i multietniènosti i graðanske države, te konstitutivnih naroda, popisa iz 1991...
U tom kontekstu razmatram rušenje aprilskog paketa u aprilu 2006. Ubih se razmišljajuæi zašto "stopostotman" koji non-stop prièa o jakoj državi BiH, sruši paket koji je znaèio evidentno jaèanje države, nauštrb entiteta. To je isto kao kad bi UN ponudio Srbiji da na Kosovo vrati vojsku na granicu sa Albanijom i da Ministarstvo vanjskih poslova Srbije predstavlja i Kosovo u svijetu, a onda recimo doðe predsjednik Srbije i to sve odbije, jer je ponuðeno tako "malo" i pobjedonosno uzvikne: "100% Srbija, uh greška, pardon, Kosovo je Srbija".
Bio sam u dilemi da li je "stopostotman" neiskusan, naivan, lud, sujetan ili šta sve ne, dok nisam shvatio da se zapravo radi o velikoj mudrosti sa dugoroènim efektima.
Aprilskim paketom su Srbi bili spremni da naprave odluèujuæi korak ka prihvatanju BiH kao svoje države, što bi vremenom rezultiralo strateškim okretanjem srpskog naroda ka BiH, njegovom borbom za BiH i ostajanjem, a samim tim i snaženjem srpske pozicije u stvarima koje su gore podrobno opisane. Ovo bi djelovalo stimulativno i na bosanske Hrvate, što bi definitivno bila prekretnica politike u BiH, tri zajednice bi gradile BiH i borile se za svoju poziciju, što bi rezultiralo stvaranjem moderne multietnièke države ravnopravnih naroda i graðana, pa još u EU. Meðutim, to bi pomutilo planove "stopostotmana" da realizuje bošnjaèki nacionalistièki super projekt XXI vijeka. Tako da je rušenjem "aprilskog paketa" uspio u namjeri da radikalizuje "srpskog lidera" koji je bio spreman da vodi umjerenu srpsku struju, uspio da kod stotina hiljada Srba uništi i zadnje mrvice prihvatanja BiH kao svoje države, drastièno uspori napredak BiH na evropskom putu, a to neminovno znaèi i ekonomsko zaostajanje, koje je jedini garant realizacije dvotreæinske veæine iz super-projekta.
Žalosno je da "stopostotman" ovakvim nacionalistièkim djelovanjem, zamotanim i zamaskiranim u ideje graðanske države troši svaku moguænost stvaranja i multinacionalne zemlje, a kamoli graðanskog društva. Takoðe je žalosno da nasankani "srpski lider" misli da je pobjednik u ovoj igri, a ne vidi da je postao pijun preciznog plana da od umjerenog srpskog lidera postane ultraradikalni i tako nanese veoma težak udarac poziciji srpskog naroda u BiH i bude glavni realizator stvaranja dvotreæinske veæine bošnjaèkog naroda u BiH. Bilo bi dobro kada bi se "srpski lider" izborio sa silinom, velikom moæi i snagom koja ga nosa po oblacima, koja mu ne da da realno sagleda istorijski proces koji se odvija, koja ga èini nedoraslim i nezrelim za istorijski trenutak, da se vrati na umjereni kurs, da postane motor integracija BiH u EU, da vrati Srbe svojoj BiH, da vrati Srbe svom Sarajevu, kako bi pomogao i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i svim graðanima ove napaæene zemlje. "Stopostotman" je veæ kažnjen na proteklim izborima od nenacionalistièkog jezgra bošnjaèkog naroda, a "srpski lider", ako to shvati na pravi naèin, ima šansu da uðe u istoriju kao èovjek koji je jednu "tešku" zemlju integrisao u Evropu, gdje bih mu želio, i podržao ga, da gradi evropsku karijeru, kao Slovenac Rupel, kao Finac Oli Rehn, kao Slovak Miroslav Lajèak (naravno pod uslovom da za njim u Evropu ne krenu kriviène prijave za kriminal i korupciju), ili u suprotnom, ako to ne shvati, nek' onda slobodnim padom sa visine sopstvene osionosti tresne u balkanski mulj i ostane zapamæen kao još jedan u nizu destruktivnih balkanskih lidera (naroèito srpskih), ali, nažalost, sa katastrofalnim posljedicama po sopstveni narod...