Post by amoureux24 on Dec 23, 2007 18:33:56 GMT -5
Katarina Kosaèa-Kotromaniæ roðena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosaèe, koji je 20. sijeènja 1448. godine u povelji njemaèko-rimskog cara Fridrika III. nazvan "Herzog"-om, što na njemaèkom jeziku znaèi "vojvoda". Stjepan Kosaèa je pak veæ i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se meðutim svidio njemaèki naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaæenu obliku "herceg". Odatle i potjeèe novi naziv Humske zemlje Hercegovina.
Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromaniæem
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajaèkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromaniæa. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kæerke, Katarine Kosaèa i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromaniæa. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile èvrsto ujedinjene. Stjepan Tomaš Kotromaniæ je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao troje djece: Šimuna, Katarinu i treæe dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeðuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomaševiæ. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Tursko osvajanje i bijeg
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila maè svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromaniæa, Stjepana Tomaša Kotromaniæa. Taj maè je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za osloboðenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošæu i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio oèuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otiæi iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobaðanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".
Oporuka
Njen sin, Šimun, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je veoma utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljeviæ. Katarina je umrla putem a utemeljitelj Sarajeva, Isa-beg Ishakoviæ, podigao joj je turbe u Skopju (jedna od rijetkih žena u èiju je èast sagraðena ovakva vrsta mauzoleja).
Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate katolièkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katolièku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. Bez obzira na to, Osmanlije su Bosnom vladale narednih 400 godina.
Smrt
Kraljica Katarina Kosaèa-Kotromaniæ umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na poèasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglasena blaženom.
Katarina kao narodna junakinja [uredi]
Katarina, kao i ostatak kraljevske porodice, je bila omiljena meðu katolièkim narodom Bosne. Hrvati danas osobito štuju kraljicu Katarinu koja je zapamæena kroz brojne obièaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci nauèila vesti takve rupce.
OSMANLIJSKO RAZDOBLJE Bosne i Hercegovine traje od 1463. godine i uspostavljanja Bosanskog sandžaka do 1878. i poèetka austro-ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji dogaðaj u historiji Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezièke, kulturne, politièke, i vojne posljedice za naše podruèje. Za vrijeme osmanlijske vladavine islam i judaizam se po prvi put znaèajno pojavljuju u Bosni dok se pravoslavlje širi na èitav prostor današnje države. Politièari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput Sarajeva i Mostara, a sa njima i izgraðeni impresivni arhitektski objekti poput Starog Mosta i Ferhadije džamije. Savremene granice Bosne i Hercegovine takoðer potièu iz ovog doba.
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo ne pokazuje veliki respekt prema stanovništvu i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život stanovništva, nego se èak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristiène za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Veæ na samom poèetku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na èije èelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromaniæ, Matija Kotromaniæ, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Meðutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrðava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemiæ Herceg Stjepan Vukèiæ Kosaèa èak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlaèi se u svoju tvrðavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.
Èovjek, pod èijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovoða Osmanlijskog carstva u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu "Fatih", što znaèi "Osvajaè". Potpuno je uništio mletaèku armiju u Grèkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Maðarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine.
Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaæanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provoðen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tièe, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti, a takoðer se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi znaèajno promjenilo konfesionalnu i etnièku sliku stanovništva. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni veæ 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovništva prelazi na Islam, da bi veæ, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i èak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noæi. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav.Bošnjaèka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeðivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako æemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio sluèaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, veæ pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno meðu Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Meðutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stoèari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjaèki. Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveæa društveno politièka jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stièe status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a ukljuèivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uoèiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaæuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašæu Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je voðen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Odreðeni broj kadiluka je èinio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su èinili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije èega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Maðarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzroèilo veliku migraciju Bošnjaka iz Maðarske u Bosnu. Takoðer, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, dogaða jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Maðarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire èak do Sarajeva i njegove branitelje zatièe potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilièno veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlaèi, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovaèkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Maðarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grèka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva doèekalo" prvu priliku da ponovo zapoène rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja odreðenih odredaba "Karlovaèkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije èega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se dogaðaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeæa veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se dogaðaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu reèenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!
Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podruèje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na poèetku rata obeæavaju da æe poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a takoðer su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika veæina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajuæi njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku èinjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konaèno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanièni status "zaštitnika kršæana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome poèetku ovog perioda dogaðaju se vrlo znaèajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, ukljuèujuæi i Dubrovaèku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su takoðer prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažuæi suzbijanje jedne manje pobune u jugoistoènoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviæu, koji je bio pod opsadom u tvrðavi u Hutovu, blizu Neuma. Sve ove pobune dovele su do znaèajnih društvenih i politièkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava kapetanija u Bosni.
Kapetan je bio vojni administrator u pograniènim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veæa od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a takoðer su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice poèele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovaèkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajuæi praktièno cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tièe lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaæati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo znaèajan pomak ka nezavisnosti Bosne i èinilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.
1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da zapoène proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, saèinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a takoðer 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na èelu sa Husein-kapetanom Gradašèeviæem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradašèeviæem na èelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajuæi ga da skine novu "reformsku" odjeæu i obuèe tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanièno proglašava autonomiju Bosne, što je praktièno znaèilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poruèeno sultanu da æe se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu meðu Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegoviæa i Smail-agu èengiæa, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradašèeviæ se povlaèi u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaæa diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeæa velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašæu kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovaèka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i veæ poèetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije èega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po èlanku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti iskljuèivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u meðunarodnim krugovima shvaæeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na èuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odluèeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.
Spisak Krajišnika Bosne1392–1463: [uredi]
* Paša Jigit-beg 1392–1414
* Ishak-beg 1414–1439
* Himmeti-Zade Nesuh-beg 1439–1454
* Isa-beg Ishakoviæ 1454–1463
Spisak Sandžakbegova Bosne1463–1580: [uredi]
* Minnetoglu Mehmed-beg 1463–1464
* Isa-beg Ishakoviæ 1464–1470
* Ajas-beg 1470–1474
* Sinan-beg 1474
* Arnaut Davud-beg 1474–1475
* Bali-beg Malkoèeviæ 1475–1477
* Skender-beg Mihaloglu 1477–1479
* Arnaut Davud-paša 1479–1480
* Skender-beg Mihaloglu 1480–1482
* Jahja-beg 1482–1483
* Ajas-paša 1483–1484
* Mehmed-beg Ishakoviæ 1484–1485
* Sinan-beg 1485–1490
* Hadum Jakub-paša 1490–1493
* Jahja-paša 1493–1496
* Feriz-beg 1496–1498
* Skender-paša Mihaloglu 1498–1505
* Feriz-beg 1505–1512
* Hadum Sinan-beg Boroviniæ 1512–1513
* Junus-beg 1513–14.10.1515
* Mustafa-paša Skenderpašiæ 14.10.1515–17.04.1516
* Gazi Hasan-beg 17.04.1516–1517
* Gazi Mehmed-beg Mihalzade 1517–1519
* Gazi Bali-beg Jahjapašiæ 1519–15.09.1521
* Gazi Husrev-beg 15.09.1521–Juni.1525
* Gazi Hasan-beg Juni.1525–Januar.1526
* Gazi Husrev-beg Januar.1526–Mart.1534
* Ulama-paša Mart.1534–Maj.1536
* Gazi Husrev-beg Maj.1536–18.06.1541
* Ulama-paša 18.06.1541–1547
* Sofi Ali-beg 1547–1549
* Muhamed-han Zulkadrioglu 1549–1550
* Hadim Ali-beg 1550–1551
* Sofi Mehmed-paša 1551-1553
* Hadim Gazi Ali-paša 1553
* Dugali Malkoè-beg 1553–1554
* Kara Osman-han 1554–1555
* Kara Mustafa-beg Sokoloviæ 1555–1557
* Hamza-beg Biharoviæ 1557–1561
* Hasan-beg Sokoloviæ 1561–1562
* Sinan-beg Boljaniæ 1562–1564
* Mustafa-beg Sokoloviæ 1564–August.1566
* Mehmed-beg Sokoloviæ August.1566–April.1568
* Ferhad-beg Desisaliæ April.1568–25.06.1568
* Mehmed-beg Sokoloviæ 25.06.1568–1574
* Ferhad-beg Sokoloviæ 1574–1580
general_d7d_a
Postovi: 7
Pridružen/a: 23 dec 2007, 19:39