Post by Bozur on Nov 18, 2007 0:22:18 GMT -5
SVETI PETAR CETINjSKI
"ZMIJU U NjEDRA NE PUSTAJTE!"
o masoneriji i francuskoj revoluciji, iz casopisa Mitropolije Crnogorsko-primorske "Svetigora"
__________________________________________________
Kad je u ono davno vrijeme silna ruska carevina 1813. godine potukla gordog i oholog Napoleona kod Moskve i kada je nekada mocna francuska vojska u panici pocela da bjezi od sile ruske, sv. Petar Cetinjski, veliki neprijatelj Napoleonove politike, je odmah napisao jednu interesantnu, poucnu a i danas posebno aktuelnu proklamaciju narodu crnogorskom i brdskom. U njoj je pored poziva na oruzje za oslobodjenje Boke, Vladika crnogorski iznio i svoje jasne stavove o jednom velikom i nadolazecem zlu - zlu masonerije. Tako je sv. Petar jos davne 1813. godine upozorio Crnu Goru na ovo kukavicije jaje u zlatno uvijenoj ambalazi koje se narocito danas Crnoj Gori i citavom covjecanstvu perfidno podmece ali i krvavo namece kao nesto pozitivno i u cijelom svijetu opsteprihvaceno. Zato poslusajmo ovog svetog lovcenskog proroka koji u ono davno vrijeme napisa sledece rijeci:
"Petar, Bozijom miloscu pravoslavni mitropolit Crnogorski, Skenderije i Primorja i ruskoga carskoga ordena svetoga Aleksandra Nevskog kavaljer.
Blagorodnijema i postenijema serdarima, vojvodama, barjaktarima i drugijema glavarima i starjesinama i svemu hrabrom narodu crnogorskome i brdskome, u Gospoda zdravstvovati i radovati se.
Poznato je vasijem blagorodstvima, i tebi, ljubezni narode, kako je vec nastupila sedma godina od kada su Francuzi pogoreli Bokesku provinciju i kako su oni s pocetka nama strasno prijetili da se otecestvo nase unaprijed nece nazivati Crna nego Crvena, to ce reci krvlju nasom oblivena Gora.
Oni bi to i ucinili po svojstvu njihove zloce, buduci su najprije okaljali svoje ruke u krvi zakonitoga kralja i kraljevske familije i osnovali na temelju bezbozja svoje jakobinsko-framasonsko praviteljstvo, ali blagodareci Bogu nijesu to mogli uciniti:
Prvo, po tome, sto nijesu medju nama nasli izdajnikah jakobinskoga duha, koji bi im puteve otvorili i celovodje bili kao sto su nalazili na mnogo mjesta za nesrecu svojih naroda medju kojima su oni izdajnici bili.
Drugo, sto smo mi stanoviti dogovor ucinili ia Mircu u crkvi hrama svetoga velikomucenika Georgija, kada smo generalu Marmonu na sastanak bili, da umremo pri nasoj vjeri i slobodi s oruzjem u rukama slavno, i da se nikad pod njihovu vlast zivi ne predamo.
Trece, sto su oni vidjeli prebivalista nasa utvrdjena kamenitijem gorama, i ne samo jednu Crnu Goru, nego mnoge gore koje se ne boje bombe ni lubarde, i sto su nase kraisnike pri svakom dvizenju njihove vojske nahodili spravne i gotove k boju na svojima granicama, a navlasito kad su njihova tri generala sa tri tisuce i vise vojske udarili na komun Brajice, tada su oni poznali koliko bi ih skupo kostalo dok bi Crnu Goru osvojili.
A cetvrto, sto slavni narod od Spanje Bozijim promislom i blagovoljenjem, pobudjen ljubavlju k otecestvu i k svojemu zakonitome kralju, odveden vjerolomnim Napoleonom u Franciju, svrgnuvsi jaram francuski podize neustrasivim duhom muzestva svoje oruzje protiv onoga sveopsteg rodu covjecanskome neprijatelja i vozmutitelja Evrope.
Po ovijem dakle uzrocima, ne moguci oni necestivci uspjeti u svojim preduzecima, nijesu se postidjeli pretstavljati nama tolike milosti i nagrade od njihovog cara, ako mi njegovo pokroviteljstvo zaistemo i ako njegova konzula medju nama prihvatimo misleci da mi kao gorski iarod necemo razumjeti: jer to ce reci da sami sebe svojima rukama sindzir na grlo stavimo i da zmiju u nasa njedra pustimo. No buduci su i na sva pretstavljenja dobili kako usmeno tako i pismeno protivni odgovor, nije im ostalo drugo nego crez posredstvo mira prekratiti smutnju koja se bjese medju nase krajisnike i njihove soldate okolo Kotora zapocela, bojeci se da ne bismo i Bokeski narod protiv njih uzbunili. I tako smo s djeneralom Bertranom na kondicije mir ucinili i s djeneralom Gotijeom potvrdili do zapovijedi koju bismo imali od nasega cara. No sto iskase djeneral Bertnar da mu predajemo njihove ljude u nasa mjesta dobjezale, to nijesmo primili; i zato je njihov car toliko rasrdjen bio, da je govorio ne samo da ce nas ognju i macu predati, nego da ce i gore i planine nase sazeci. Ali se nije nadao da ce iz Rusije glavom bez obzira bjezati, ostavivsi prostrana moskovska, smolenska i litvanska polja posijana kostima svojih vojnika, i da ce svoje visokoumno nadmeno namjerenje o osvajanju Rusije i cijeloga svijeta naci zakopano pod pepelom moskovskim. Iz ovoga svega, ljubazna braco, jasno vidjeti mozete sto su oni tirani mislili od nas uciniti i sto bi ucinili da su sile imali; a svaki dan gledate sto cine od brace nase primoraca, i po tome rasuditi mozete koliko bi vas narod u svijetu nesrecan bio, da nije sveblagi Bog blagoslovio oruzje velikoga Aleksandra, milostivago pokrovitelja. Toga radi prinesimo svi i prinosite neprestano sveblagome Bogu blagodarenje i slavu, koji je darovao svojemu pomazaniku Aleksandru krepost i silu na istrebljenje tmacislene vojske krvolocnoga Napoleona, ljutoga i neprimirimoga neprijatelja covjecanstva.
A pri tome spomenimo i druge duznosti nase, koje nas pozivaju u sadasnje od samoga Boga poslano vrijeme na viteska vojnicka djela, da ne ostanemo izmedju ostalih naroda najzadnji, nego da tjeramo opste neprijatelje iz nasega kraja, kada ih po moru i po suvu tjera i bije sila ruska, ingleska, cesarova i spanjolska.
Prigotovite se dakle, junaci, s prirodnim duhom hrabrosti na viteski ovaj podvig da, prizvavsi Boga na pomoc, sto skorije stupimo u Bokesku provinciju pod slavodobitnim barjakom velikoga Aleksandra, milostiva pokrovitelja nasega.
Dano u rezidenciji iasoj na Cetinju, avgusta 27. 1813. godine.
Petar Petrovic
Ove rijeci, rijeci zlatne i blagodne, su prve rijeci jednog svetog covjeka u nasem narodu u kojima se jasno osudjuje zlo masonerije. Njima je njihov pisac, sv. Petar i prvijenac i preteca u borbi protiv ovog zla u narodu srpskome. Preko njih se baca i sasvim novo svjetlo na jednu od velikih prekretnica u istoriji svijeta - Francusku burzoasku revoluciju, koja je za sv. Petra i svakog zdravomisleceg covjeka bila i ostala jedno veliko jakobinsko-framasonsko bezbozno zlo koje je, pokrivajuci se medno-slatkim parolama (kao uostalom i svaka bezbozna revolucija) slobode, pravde i jednakosti progutalo stotine hiljada ljudi zajedno sa kraljem, kraljicom i skoro citavim plemstvom Francuske, i ostavilo "otrov svoje adske duse" da do danas hara svijetom, uvijek pod vidom "novih poredaka", od kojih neka nas sacuva Gospod molitvama sv. Petra Cetinjskog.
monah Petar
__________________
Prvo sto se od vas trazi, to je da ljubavi za stradalnicki srpski narod imate, da zemlju svoju i narod svoj volite pre svega i iznad svega. Ta ljubav treba da bude izvor i utoka svih vasih nada i zelja, misli i osecanja; jednom recju, sav vas zivot i ceo rad mora biti iskljucivo za dobro srpskog naroda, nikako mimo njega, najmanje protiv njega. Tom ljubavlju morate ispuniti srce svoje do te mere da u njemu ne ostane nijedan kutak u kome bi se mogla mrznja zavreziti, jer mrznja, ma prema kome, zaliva oci krvlju, te covek onda istinu ne moze sagledati. Takva ljubav bice uvek nepresusni izvor novih snaga sa kojima cete i najteze napore lako podneti.
srpski.narod.ru/svpetcet.htm
"ZMIJU U NjEDRA NE PUSTAJTE!"
o masoneriji i francuskoj revoluciji, iz casopisa Mitropolije Crnogorsko-primorske "Svetigora"
__________________________________________________
Kad je u ono davno vrijeme silna ruska carevina 1813. godine potukla gordog i oholog Napoleona kod Moskve i kada je nekada mocna francuska vojska u panici pocela da bjezi od sile ruske, sv. Petar Cetinjski, veliki neprijatelj Napoleonove politike, je odmah napisao jednu interesantnu, poucnu a i danas posebno aktuelnu proklamaciju narodu crnogorskom i brdskom. U njoj je pored poziva na oruzje za oslobodjenje Boke, Vladika crnogorski iznio i svoje jasne stavove o jednom velikom i nadolazecem zlu - zlu masonerije. Tako je sv. Petar jos davne 1813. godine upozorio Crnu Goru na ovo kukavicije jaje u zlatno uvijenoj ambalazi koje se narocito danas Crnoj Gori i citavom covjecanstvu perfidno podmece ali i krvavo namece kao nesto pozitivno i u cijelom svijetu opsteprihvaceno. Zato poslusajmo ovog svetog lovcenskog proroka koji u ono davno vrijeme napisa sledece rijeci:
"Petar, Bozijom miloscu pravoslavni mitropolit Crnogorski, Skenderije i Primorja i ruskoga carskoga ordena svetoga Aleksandra Nevskog kavaljer.
Blagorodnijema i postenijema serdarima, vojvodama, barjaktarima i drugijema glavarima i starjesinama i svemu hrabrom narodu crnogorskome i brdskome, u Gospoda zdravstvovati i radovati se.
Poznato je vasijem blagorodstvima, i tebi, ljubezni narode, kako je vec nastupila sedma godina od kada su Francuzi pogoreli Bokesku provinciju i kako su oni s pocetka nama strasno prijetili da se otecestvo nase unaprijed nece nazivati Crna nego Crvena, to ce reci krvlju nasom oblivena Gora.
Oni bi to i ucinili po svojstvu njihove zloce, buduci su najprije okaljali svoje ruke u krvi zakonitoga kralja i kraljevske familije i osnovali na temelju bezbozja svoje jakobinsko-framasonsko praviteljstvo, ali blagodareci Bogu nijesu to mogli uciniti:
Prvo, po tome, sto nijesu medju nama nasli izdajnikah jakobinskoga duha, koji bi im puteve otvorili i celovodje bili kao sto su nalazili na mnogo mjesta za nesrecu svojih naroda medju kojima su oni izdajnici bili.
Drugo, sto smo mi stanoviti dogovor ucinili ia Mircu u crkvi hrama svetoga velikomucenika Georgija, kada smo generalu Marmonu na sastanak bili, da umremo pri nasoj vjeri i slobodi s oruzjem u rukama slavno, i da se nikad pod njihovu vlast zivi ne predamo.
Trece, sto su oni vidjeli prebivalista nasa utvrdjena kamenitijem gorama, i ne samo jednu Crnu Goru, nego mnoge gore koje se ne boje bombe ni lubarde, i sto su nase kraisnike pri svakom dvizenju njihove vojske nahodili spravne i gotove k boju na svojima granicama, a navlasito kad su njihova tri generala sa tri tisuce i vise vojske udarili na komun Brajice, tada su oni poznali koliko bi ih skupo kostalo dok bi Crnu Goru osvojili.
A cetvrto, sto slavni narod od Spanje Bozijim promislom i blagovoljenjem, pobudjen ljubavlju k otecestvu i k svojemu zakonitome kralju, odveden vjerolomnim Napoleonom u Franciju, svrgnuvsi jaram francuski podize neustrasivim duhom muzestva svoje oruzje protiv onoga sveopsteg rodu covjecanskome neprijatelja i vozmutitelja Evrope.
Po ovijem dakle uzrocima, ne moguci oni necestivci uspjeti u svojim preduzecima, nijesu se postidjeli pretstavljati nama tolike milosti i nagrade od njihovog cara, ako mi njegovo pokroviteljstvo zaistemo i ako njegova konzula medju nama prihvatimo misleci da mi kao gorski iarod necemo razumjeti: jer to ce reci da sami sebe svojima rukama sindzir na grlo stavimo i da zmiju u nasa njedra pustimo. No buduci su i na sva pretstavljenja dobili kako usmeno tako i pismeno protivni odgovor, nije im ostalo drugo nego crez posredstvo mira prekratiti smutnju koja se bjese medju nase krajisnike i njihove soldate okolo Kotora zapocela, bojeci se da ne bismo i Bokeski narod protiv njih uzbunili. I tako smo s djeneralom Bertranom na kondicije mir ucinili i s djeneralom Gotijeom potvrdili do zapovijedi koju bismo imali od nasega cara. No sto iskase djeneral Bertnar da mu predajemo njihove ljude u nasa mjesta dobjezale, to nijesmo primili; i zato je njihov car toliko rasrdjen bio, da je govorio ne samo da ce nas ognju i macu predati, nego da ce i gore i planine nase sazeci. Ali se nije nadao da ce iz Rusije glavom bez obzira bjezati, ostavivsi prostrana moskovska, smolenska i litvanska polja posijana kostima svojih vojnika, i da ce svoje visokoumno nadmeno namjerenje o osvajanju Rusije i cijeloga svijeta naci zakopano pod pepelom moskovskim. Iz ovoga svega, ljubazna braco, jasno vidjeti mozete sto su oni tirani mislili od nas uciniti i sto bi ucinili da su sile imali; a svaki dan gledate sto cine od brace nase primoraca, i po tome rasuditi mozete koliko bi vas narod u svijetu nesrecan bio, da nije sveblagi Bog blagoslovio oruzje velikoga Aleksandra, milostivago pokrovitelja. Toga radi prinesimo svi i prinosite neprestano sveblagome Bogu blagodarenje i slavu, koji je darovao svojemu pomazaniku Aleksandru krepost i silu na istrebljenje tmacislene vojske krvolocnoga Napoleona, ljutoga i neprimirimoga neprijatelja covjecanstva.
A pri tome spomenimo i druge duznosti nase, koje nas pozivaju u sadasnje od samoga Boga poslano vrijeme na viteska vojnicka djela, da ne ostanemo izmedju ostalih naroda najzadnji, nego da tjeramo opste neprijatelje iz nasega kraja, kada ih po moru i po suvu tjera i bije sila ruska, ingleska, cesarova i spanjolska.
Prigotovite se dakle, junaci, s prirodnim duhom hrabrosti na viteski ovaj podvig da, prizvavsi Boga na pomoc, sto skorije stupimo u Bokesku provinciju pod slavodobitnim barjakom velikoga Aleksandra, milostiva pokrovitelja nasega.
Dano u rezidenciji iasoj na Cetinju, avgusta 27. 1813. godine.
Petar Petrovic
Ove rijeci, rijeci zlatne i blagodne, su prve rijeci jednog svetog covjeka u nasem narodu u kojima se jasno osudjuje zlo masonerije. Njima je njihov pisac, sv. Petar i prvijenac i preteca u borbi protiv ovog zla u narodu srpskome. Preko njih se baca i sasvim novo svjetlo na jednu od velikih prekretnica u istoriji svijeta - Francusku burzoasku revoluciju, koja je za sv. Petra i svakog zdravomisleceg covjeka bila i ostala jedno veliko jakobinsko-framasonsko bezbozno zlo koje je, pokrivajuci se medno-slatkim parolama (kao uostalom i svaka bezbozna revolucija) slobode, pravde i jednakosti progutalo stotine hiljada ljudi zajedno sa kraljem, kraljicom i skoro citavim plemstvom Francuske, i ostavilo "otrov svoje adske duse" da do danas hara svijetom, uvijek pod vidom "novih poredaka", od kojih neka nas sacuva Gospod molitvama sv. Petra Cetinjskog.
monah Petar
__________________
Prvo sto se od vas trazi, to je da ljubavi za stradalnicki srpski narod imate, da zemlju svoju i narod svoj volite pre svega i iznad svega. Ta ljubav treba da bude izvor i utoka svih vasih nada i zelja, misli i osecanja; jednom recju, sav vas zivot i ceo rad mora biti iskljucivo za dobro srpskog naroda, nikako mimo njega, najmanje protiv njega. Tom ljubavlju morate ispuniti srce svoje do te mere da u njemu ne ostane nijedan kutak u kome bi se mogla mrznja zavreziti, jer mrznja, ma prema kome, zaliva oci krvlju, te covek onda istinu ne moze sagledati. Takva ljubav bice uvek nepresusni izvor novih snaga sa kojima cete i najteze napore lako podneti.
srpski.narod.ru/svpetcet.htm