Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 17:05:04 GMT -5
Kako je osvojen Beograd 1941. godine
Preko reke i u grad
Diplomac fakulteta iz Vilmingtona, master filozofije i doktor istorijskih nauka Kolin Hiton januara 1998. godine u casopisu „Drugi svetski rat”, pod nazivom „SS kapetan Fric Klingenberg i zauzece Beograda”, objavio je romansiranu verziju okupacije nase prestonice.
Nekoliko meseci kasnije, i kod nas se pojavio nekriticki prevod Hitonovog dela pod redakcijskim naslovom „Kako je Beograd osvojilo sedam pijanih Svaba”. Hiton je, u sustini, nekoliko sati istrgnutih iz tragicne istorije grada pretvorio u uzbudljivi holivudski scenario pun pucnjave, pica, zgodnih devojaka, junastva i kukavicluka...
Glavni junak price Fric Klingenberg zapoceo je karijeru s ambicijama da na univerzitetu u Rostoku studira drustvene nauke, te diplomira istoriju. U dvadeset drugoj godini prebacio se u SS junkersku skolu u Bad Telcu, zavrsio je i zapoceo karijeru SS oficira u „zastitnoj” („V”) diviziji, koja je 1941. godine prestrojena u Drugu SS diviziju „Rajh”.
Klingenberg je gotovo citav rat proveo u sastavu SS divizije „Rajh”. Tokom sluzbovanja, zadobio je ugled delotvornog, sposobnog i snalazljivog zapovednika koji brine o ljudima.
Ubrzo po dolasku u Jugoslaviju, Klingenberg je unapredjen u cin kapetana i data mu je komanda nad motociklistickom izvidjackom jedinicom odgovornom za prikupljanje obavestajnih podataka i odrzavanje veze s pozadinskim jedinicama.
Tokom 11. aprila 1941. godine glavni putevi prema Beogradu bili su neprohodni, te tenkovske jedinice nisu mogle da nastave bez inzinjerijske podrske. Posle nekoliko sati osmatranja ranjenog grada s druge obale Dunava, Klingenberg je verovao da je Beograd, zbog meteza prouzrokovanog bombardovanjem, zreo da mu padne u sake. U tom trenutku, jedan od njegovih ljudi nasao je napusteni motorni camac. Uzimajuci sa sobom samo jednog porucnika i nekoliko vojnika, SS hauptsturmfirer zapoceo je prelaz reke. Put je bio krajnje opasan jer se od istopljenog snega i obilnih kisa nabujala vodena masa nezadrzivo valjala, preteci da potopi pretovareni camac. Nakon iskrcavanja na desnoj obali Dunava, Klingenberg je camac s dvojicom vojnika uputio natrag, sa zadatkom da pre zalaska sunca dovedu jos vojnika. Pri povratku, medjutim, camac je naisao na potopljenu prepreku i potonuo. Tako je kapetan sa sestoricom ljudi ostao na beogradskoj obali sa ogranicenim rezervama hrane i municije, potpuno izdvojen od sopstvenih snaga.
Napredujuci duz puta, ova grupa iznenada je naisla na dva kamiona i jedan autobus sa dvadesetak jugoslovenskih vojnika. Medju njima se nalazio i pijani nemacki turista s odredjenim znanjem srpskog jezika. Zatecenog bombardovanjem, jugoslovenski vojnici su ga uhapsili kao spijuna i trebalo je da bude streljan.
Nemacki izvidjaci pred Beogradom
Esesovci su ih sve zarobili i produzili, koristeci zarobljenike i njihove uniforme kako bi prosli jugoslovenske kontrolne punktove.
Posle ulaska u predgradje Beograda, Nemci su uleteli u dvocasovno puskaranje. Na kraju su odvezli u grad svoja zaplenjena vozila, na kojima je bilo mnogo ranjenih zarobljenika, ukljucujuci i bespomocnog turistu. Pravim cudom niko od esesovaca nije bio ranjen tokom borbe.
Jedini „gubitak” bio je u tome sto je jedan vojnik pao i uganuo zglob.
Nemci su bili zapanjeni sto ih niko nije napao u gradu. Civili su isli svojim poslom kao da se nista nije desilo. Nesto posle 17 casova tog 12. aprila, Klingenberg je naredio porucniku Hansu Hosfelderu da podigne nemacku zastavu. Po kapetanovim naredjenjima, esesovci su poceli nadmeno da se krecu po gradu u patrolama dajuci stanovnistvu do znanja ko je sada vlast.
Prica za malu decu
Gradonacelnik Beograda, obucen u odgovarajuce svecano odelo i okruzen gradskim zvanicnicima, dosao je kod Nemaca. Posle pitanja o tome sta se desava, raspitivao se o uslovima predaje. Klingenberg je rekao gradonacelniku da je on isturena jedinica ispred nekoliko tenkovskih SS divizija, i ako radio-putem ne dostavi odgovarajuce informacije, „Luftvafe” ce nastaviti da bombarduje grad.
Gradonacelnik je naseo na trik i posle jednocasovnog razgovora s Klingenbergom otpoceo je s neophodnim merama u cilju predaje grada. Tada je, kao po narudzbini, eskadrila nemackih aviona izvidjajuci nadletala grad, sto je Klingenberg lukavo iskoristio.
Vojnici i gradska policija prihvatili su da poloze oruzje u zamenu za obustavu daljih nemackih napada. Jugoslovenska vojska sakupila je svoje oruzje na gradskom trgu, a Klingenberg je, zajedno s gradonacelnikom, popisivao ljudstvo. Zatim je naredio svim zarobljenicima da se smeste u cetiri najveca hotela i postavio nemacku strazu ispred svake zgrade. Sacica Nemaca tako je zarobila vise od 1300 vojnika i zauzela grad od 200.000 stanovnika, tako reci bez ispaljenog metka.
Klingenbergovi ljudi smestili su se u najboljem gradskom hotelu. Nagomilali su boce vina i oruzje, a dvojica vojnika izgubila su se s domacim devojkama.
Fotografija iz „Politikinog” arhiva pokazuje srusen zeleznicki most na Savi.
Iste veceri, prethodnica divizije „Rajh” konacno je usla u grad ocekujuci zestoku bitku. Nisu se obazirali na radio-poruke koje su primili da se grad predao, verujuci da je to neprijateljska obmana, odnosno pokusaj da se nemacke jedinice uvuku u klopku. Pretpostavljalo se da je Klingenberg sa svojim ljudima dopao zarobljenistva, mucen i prinudjen da preda sifru potrebnu za propisno uspostavljanje radio-veze. Komandant 45. korpusa toliko je bio ljut sto nije dobio obavestajne podatke da je zapretio Klingenbergu ratnim sudom ako ga nadje zivog a zarobljenog.
Ostali delovi divizije „Rajh” i pridodate pesadijske jedinice „Pancergrenadira” usle su u Beograd u punoj snazi, sledeceg dana. Umesto snaznog otpora, gradjani su ih docekali vinom i sirom. Jugoslovenski zarobljenici bili su regrutovani da bi ojacali nemacku odbranu u slucaju kakvog gerilskog napada. Tuzno, ali kad je gradonacelnik saznao da je bio nadigran, izvrsio je samoubistvo.
U pocetku, nemacka Vrhovna komanda nije verovala da je grad zauzet. Bilo je, cak, reci da Klingenberga treba streljati sto pokusava da izigrava junaka. Bilo je potrebno dvodnevno saslusavanje, i licno uveravanje generala Paula Hauzera kako bi se Berlin ubedio da je sve u redu.
Kolin Hiton, na kraju, pristrasno i zadivljeno zakljucuje da je „Klingenbergovo delo nadahnjivalo novim duhom nemacke vojnike koji su uzdigli hrabrost iznad svega drugog. Prica koja se sirila o Klingenbergovom podvigu pomogla je da se stvori mit o nemackoj nepobedivosti, narocito kad su u pitanju SS jedinice”.
Sta je, u stvari, prava istina o sacici Nemaca koji su zauzeli Beograd?
Prica za istoriju
Istoga dana kad je u Beogradu oborena vlada koja je potpisala Trojni pakt sa Silama osovine, Adolf Hitler je sazvao Generalstab i izdao „Direktivu 25” - naredjenje o unistenju „neposlusne drzave”. Do veceri 27. marta vec je razradjen plan napada - protiv 31 jugoslovenske odredjene su 52 nemacko-italijansko-madjarske divizije, te 2236 aviona. Iz vise razloga, glavna meta napada trebalo je da bude Beograd.
Prvi proglas okupacionih vlasti Beogradjanima.
Osnovna zamisao bila je da se prestonica prvo unisti vazdusnim udarima a potom, prodorom brzih motorizovanih snaga 2. i 12. armije, sto pre i fizicki posedne. Predvidjeno je da Oklopna grupa br. 1 feldmarsala Evalda fon Klajsta, te 14. oklopni korpus, s 11. tenkovskom divizijom generala Ludviga Krivela kao udarnom pesnicom, Beograd napadnu pravcem Sofija - Nis - Velika Plana - Grocka - Avala. Druga SS motorizovana divizija „Rajh” obergrupenfirera Paula Hauzera i pesadijski puk „Velika Nemacka” pukovnika Vilhelma-Hunerta fon Stokhauzena, inace u sastavu 41. oklopnog korpusa 12. armije, jurnuli bi ka prestonici iz severoistocnog Banata, pravcem Temisvar - Vrsac - Alibunar - Pancevo.
Konacno, 8. tenkovska divizija generala Valtera Nojmana-Silkova, iz sastava 46. oklopnog korpusa 2. armije, prodrla bi od Velike Kanjize do Beograda pravcem preko Osijeka, Sremskih Karlovaca i Zemuna. Kako bi trupe usaglasile vreme upada u Beograd, 46. korpus zapoceo je prodor preko granice 6. aprila ujutro. Oklopna grupa 1 i 14. korpus pokrenuti su 8. aprila u 5.20 casova, dok je 41. korpus, kao najblizi cilju, preko banatske ravnice krenuo tek 9. aprila.
Iako je jugoslovenska vlada 3. aprila 1941. Beograd proglasila otvorenim, nebranjenim gradom, samo tri dana kasnije, u nedelju u 6.45, „Luftvafe” je zapoceo krvavi pir nad prestonicom. Na grad je 6. aprila u cetiri navrata sruceno hiljade bombi svih tipova. Koristeci plamene jezike kao repere, usledilo je nocno bombardovanje izmedju 6. i 7. aprila, te jos jedno dnevno, 7. aprila. Grad je ostao bez struje i vode, s pozarima koji su gutali citave kvartove, sa stotinama porusenih zgrada i hiljadama poginulih neduznih civila. Posle pocetne panike i masovne evakuacije u okolna mesta, medju gradjanima je zavladala apatija. U mraku, bez vode i dovoljno hrane, bez krova nad glavom, s nesahranjenim zrtvama rasutim po ulicama, utuceno su cekali dalju sudbinu. Trupa u gradu nije bilo a sve komande i ustanove odmah su evakuisane.
Ne nailazeci na veci otpor jugoslovenskih snaga, 8. tenkovska divizija vec 12. aprila, u 2.30 ujutro, osvojila je Sremsku Mitrovicu, rano po podne bila je u Rumi, a neposredno nakon 17.00 casova celo divizijske kolone protutnjalo je ulicama Zemuna, osmotrilo rusevine zeleznickog i drumskog mosta, te zapocelo zaposedanje grada.
Feldmarsal Klajst usao je 9. aprila sa svojim trupama u Nis i, presavsi za tri dana, i to pod borbom, 700 kilometara, poseo Avalu.
Za 41. korpus najveca prepreka bilo je lepljivo panonsko blato, poplavljena polja, te neprohodni i zakrceni putevi. Ozbiljniji otpor, na Alibunarskoj gredi, SS oklopnicima pruzili su samo neustrasivi borci 4. vrsackog konjickog puka „Velikog kneza Konstantina Konstantinovica”. Savladavsi konjanike, nemacke trupe nastavile su napredovanje i, 12. aprila u 9.30 casova, grenadirski puk „Velika Nemacka”, kao prethodnica SS divizije, usao je u Pancevo.
Pet redova i dva oficira
Sudbina Beograda prakticno je bila zapecacena. Jugoslovenska komanda naredila je 10. aprila da se sve operativne snage iz Banata povuku na desnu obalu Dunava. U noci izmedju 11. i 12. aprila dignuti su u vazduh savski zeleznicki most iz 1884, drumski lancani most „Viteskog kralja Aleksandra” iz 1934, kao i pancevacki most „Kralja Petra II” iz 1935. godine. S Nemcima u Zemunu, Pancevu i na Avali, Vrhovna komanda zakljucila je da je svaki otpor samo produzetak agonije prestonice.
Doneta je odluka da se u gradu i oko njega ne pruza nikakav oruzani otpor pa su trupe odbrane Beograda i Sremska divizija 12. aprila povucene na levu obalu Topciderske reke. Tako je istog popodneva, ranjeni, popaljeni, poluiseljeni grad, bez ijednog vojnika koji bi se odupro osvajacu, bio savrsena pozornica za predstojecu predstavu.
BMV R-75, glavni prevoz Klingenbergove izvidjacke cete.
SS divizija „Rajh” bila je jedna od najelitnijih jedinica nemackih oruzanih snaga. Uglavnom je bila sastavljena od prekaljenih veterana iz Poljske i Francuske, kao i folksdojcera iz okupiranih zemalja, a upucivana je na sve kriticne tacke gde je trebalo „vaditi kestenje iz vatre”.
U sastavu divizije nalazila se 2. ceta izvidjackog bataljona s hauptsturmfirerom (kapetanom) Fricom Klingenbergom na celu. Ceta je bila opremljena snaznim BMV R-75 motociklima s prikolicom, tako da je brzo i lako mogla da se krece i van puteva, po svakom terenu i vremenu.
Jedno izvidjacko odeljenje 2. cete 12. aprila pre podne izbilo je na levu obalu Dunava. Klingenberg je utvrdio da je pancevacki most samo nekoliko sati ranije srusen. Posmatrajuci dogledom desnu obalu, mogao je da zapazi mrtvilo, dim popaljenih zgrada i pusto podrucje Visnjice i Karaburme. Iskusni kapetan zakljucio je da u gradu verovatno nema nikakvih vojnih snaga i da je to savrsena prilika da stekne slavu osvajaca „tvrdjave Beograd”. Gacajuci po sevarima i vrbacima, Nemci su oko 16 casova nasli skriveni motorni camac jugoslovenske vojske. Kapetan Klingenberg, porucnik Hans Hosfelder, dvojica podoficira, te petorica redova prebacili su iz prikolica BMV-a licno naoruzanje i rezerve municije i hrane, upalili vanbrodski motor i uputili se u „forsiranje” mutnog, nabujalog Dunava. Po svemu sudeci, prelazak ogromne ustalasale reke u pretrpanom camcu, bio je najopasniji deo citave operacije „osvajanja Beograda”. Mokri i promrzli, Nemci su oko 17.00 casova srecno pristali uz desnu obalu Dunava. Klingenberg je dvojicu vojnika camcem odmah uputio natrag, da dovezu pojacanje. Jedno deblo je, medjutim, prevrnulo camac i teska oprema odvukla je vojnike na dno reke.
Tako ostaloj sedmorici nije preostalo nista drugo nego da se pustim visnjickim drumom upute ka Karaburmi i dalje, centru grada, odnosno prema nemackom poslanstvu.
Koracajuci oprezno, s oruzjem na gotovs, esesovci su sve dublje zalazili u grad i utvrdili da nema zive duse koja bi im pruzila oruzani otpor, a da retki civili, oguglali na strahote prethodnih dana, na njih ne obracaju posebnu paznju. Iznenada, u susret im je naisla kolona koju su cinila dva „Fordova” vojna kamiona i jedan izandjali autobus s pedesetak uplasenih, neobrijanih i umornih rezervista 49. dopunskog puka Sremske divizije jugoslovenske vojske.
Medju drugopozivcima u sivomaslinastim uniformama klatio se i polupijani nemacki turista sa statusom „ratnog zarobljenika”. Vojnici su se s olaksanjem predali sedmorici esesovaca. Grupa, naime, nije primila naredjenje o povlacenju na levu obalu Topciderske reke pa je besciljno lutala, i to u potpuno pogresnom smeru, strepeci da neprijatelj ne pripuca na njih. Tako je Klingenberg neocekivano dobio prevoz, vodice i prevodioca - turistu koji je natucao srpski. Motorizovana, grupa se znatno brze kretala pustim ulicama i za nekoliko minuta stigla do Bulevara kralja Aleksandra i nemackog poslanstva, gde ih je odusevljeno docekala narocito pripremljena trojka.
Pripreme za zaposedanje Beograda, naime, temeljito su vrsili nemacki obavestajci, prvenstveno oni u nadleznosti SS. Ministar inostranih poslova Rajha Joakim fon Ribentrop jos 2. aprila naredio je da se nemacka ambasada u Beogradu (bivse cehoslovacko poslanstvo) odmah evakuise, s tim da u zgradi ostanu samo savetnik Gerd Fajne, vojni izaslanik i sef diverzantsko-obavestajnih grupa pukovnik Rudolf Tusen, i opunomocenik Glavnog ureda bezbednosti Rajha (RSHA) SS sturmbanfirer Karl Lot Kraus. U podrumu zgrade, pod gomilama uglja, sakrivena je radio-stanica koja ce sluziti za odrzavanje veze s nemackim trupama, a na tavanu pripremljena velika zastava sa „svastikom” koju je trebalo razviti odmah po ulasku prvih nemackih trupa. Ovo bi, s jedne strane, simbolicno oznacilo pad grada u ruke osvajaca, a, sto je daleko vaznije, sopstvenoj artiljeriji i avijaciji stavilo bi do znanja da dalja dejstva treba obustaviti.
Grupa iz podruma
Nakon odusevljenog pozdrava s Klingenbergovom grupom, Nemci su odmah, od krova do prizemlja poslanstva, razvili crvenu nacisticku zastavu, i radio-stanicom visoj komandi javili da je Beograd „pao”. Prema Ratnom dnevniku 2. nemacke armije, tokom noci 12/13. aprila, delovi 8. divizije sa zemunske strane poseli su severne krajeve grada, a 13. aprila u 6.30 i Evald fon Klajst, na celu 11. oklopne divizije, svecano je usao u Beograd. Istoga dana, sa severa je pristigao i pesadijski puk „Grosdojcland” koji se oslanjao na Klingenbergove obavestajne podatke ali nije imao dovoljno tehnickih sredstava da forsira Dunav i stigne pre 8. ili 11. divizije.
Inace, osnovni zadatak troclane grupe koja se skrivala u podrumu nemackog poslanstva od 4. do 12. aprila bio je da pripremi teren za prihvat vojne, obavestajne i politicke delove okupacionih trupa.
Neposredno nakon pocetka vojnih poduhvata, naime, od 60 operativaca Sluzbe bezbednosti (SD), Policije bezbednosti (SIPO), Tajne drzavne policije (GESTAPO), Kriminalisticke policije (KRIPO), te Sluzbe operativnog izvidjanja br 4, standartenfirer dr Vilhelm Fuhs okupio je zloglasnu „Delatnu grupu Srbija” („Ajnzacgrupe Serbien”). Ona je pratila 46. korpus Druge armije tokom napredovanja kroz severozapadni deo Jugoslavije. Kad je procenio koje jedinice imaju najvece mogucnosti da prve udju u prestonicu, Fuhs je 25 obavestajaca, predvodjenih sturmbanfirerom Gustavom Jonakom, prebacio u SS diviziju „Rajh”. Tako se dogodilo da je Kraus vec 13. aprila imao na raspolaganju delotvornu, surovu i iskusnu grupu obavestajaca i policajaca zaduzenih za progon i unistenje protivnika svih vrsta, kao i uspostavljanje novog politickog poretka u okupiranom gradu. Sutradan, 14. aprila, u Beograd je usla i „Obavestajna grupa Prvog odeljenja vojno-obavestajne sluzbe - Abvera”. Tako su se u gradu, za samo 48 sati, ne racunajuci prikrivene „krtice” koje su „isplivale” na povrsinu, sjatili svi moguci politicki, policijski i vojni obavestajci, prema kojima su „obicni” izvidjaci 2. cete motorizovanog bataljona SS divizije „Rajh”, sa sve svojim uniformama i „neustrasivim” SS hauptsturmfirerom Fricom Klingenbergom na celu - izgledali kao mala deca. Ovi profesionalci odavno su raspolagali spiskovima svih lojalnih drzavnih cinovnika; tako su brzo stvorili vlast, naredivsi da domaca policija i zandarmerija odmah nastave svoje redovne duznosti.
Time bi prava prica bila gotova.
Branko Bogdanovic
link
Preko reke i u grad
Diplomac fakulteta iz Vilmingtona, master filozofije i doktor istorijskih nauka Kolin Hiton januara 1998. godine u casopisu „Drugi svetski rat”, pod nazivom „SS kapetan Fric Klingenberg i zauzece Beograda”, objavio je romansiranu verziju okupacije nase prestonice.
Nekoliko meseci kasnije, i kod nas se pojavio nekriticki prevod Hitonovog dela pod redakcijskim naslovom „Kako je Beograd osvojilo sedam pijanih Svaba”. Hiton je, u sustini, nekoliko sati istrgnutih iz tragicne istorije grada pretvorio u uzbudljivi holivudski scenario pun pucnjave, pica, zgodnih devojaka, junastva i kukavicluka...
Glavni junak price Fric Klingenberg zapoceo je karijeru s ambicijama da na univerzitetu u Rostoku studira drustvene nauke, te diplomira istoriju. U dvadeset drugoj godini prebacio se u SS junkersku skolu u Bad Telcu, zavrsio je i zapoceo karijeru SS oficira u „zastitnoj” („V”) diviziji, koja je 1941. godine prestrojena u Drugu SS diviziju „Rajh”.
Klingenberg je gotovo citav rat proveo u sastavu SS divizije „Rajh”. Tokom sluzbovanja, zadobio je ugled delotvornog, sposobnog i snalazljivog zapovednika koji brine o ljudima.
Ubrzo po dolasku u Jugoslaviju, Klingenberg je unapredjen u cin kapetana i data mu je komanda nad motociklistickom izvidjackom jedinicom odgovornom za prikupljanje obavestajnih podataka i odrzavanje veze s pozadinskim jedinicama.
Tokom 11. aprila 1941. godine glavni putevi prema Beogradu bili su neprohodni, te tenkovske jedinice nisu mogle da nastave bez inzinjerijske podrske. Posle nekoliko sati osmatranja ranjenog grada s druge obale Dunava, Klingenberg je verovao da je Beograd, zbog meteza prouzrokovanog bombardovanjem, zreo da mu padne u sake. U tom trenutku, jedan od njegovih ljudi nasao je napusteni motorni camac. Uzimajuci sa sobom samo jednog porucnika i nekoliko vojnika, SS hauptsturmfirer zapoceo je prelaz reke. Put je bio krajnje opasan jer se od istopljenog snega i obilnih kisa nabujala vodena masa nezadrzivo valjala, preteci da potopi pretovareni camac. Nakon iskrcavanja na desnoj obali Dunava, Klingenberg je camac s dvojicom vojnika uputio natrag, sa zadatkom da pre zalaska sunca dovedu jos vojnika. Pri povratku, medjutim, camac je naisao na potopljenu prepreku i potonuo. Tako je kapetan sa sestoricom ljudi ostao na beogradskoj obali sa ogranicenim rezervama hrane i municije, potpuno izdvojen od sopstvenih snaga.
Napredujuci duz puta, ova grupa iznenada je naisla na dva kamiona i jedan autobus sa dvadesetak jugoslovenskih vojnika. Medju njima se nalazio i pijani nemacki turista s odredjenim znanjem srpskog jezika. Zatecenog bombardovanjem, jugoslovenski vojnici su ga uhapsili kao spijuna i trebalo je da bude streljan.
Nemacki izvidjaci pred Beogradom
Esesovci su ih sve zarobili i produzili, koristeci zarobljenike i njihove uniforme kako bi prosli jugoslovenske kontrolne punktove.
Posle ulaska u predgradje Beograda, Nemci su uleteli u dvocasovno puskaranje. Na kraju su odvezli u grad svoja zaplenjena vozila, na kojima je bilo mnogo ranjenih zarobljenika, ukljucujuci i bespomocnog turistu. Pravim cudom niko od esesovaca nije bio ranjen tokom borbe.
Jedini „gubitak” bio je u tome sto je jedan vojnik pao i uganuo zglob.
Nemci su bili zapanjeni sto ih niko nije napao u gradu. Civili su isli svojim poslom kao da se nista nije desilo. Nesto posle 17 casova tog 12. aprila, Klingenberg je naredio porucniku Hansu Hosfelderu da podigne nemacku zastavu. Po kapetanovim naredjenjima, esesovci su poceli nadmeno da se krecu po gradu u patrolama dajuci stanovnistvu do znanja ko je sada vlast.
Prica za malu decu
Gradonacelnik Beograda, obucen u odgovarajuce svecano odelo i okruzen gradskim zvanicnicima, dosao je kod Nemaca. Posle pitanja o tome sta se desava, raspitivao se o uslovima predaje. Klingenberg je rekao gradonacelniku da je on isturena jedinica ispred nekoliko tenkovskih SS divizija, i ako radio-putem ne dostavi odgovarajuce informacije, „Luftvafe” ce nastaviti da bombarduje grad.
Gradonacelnik je naseo na trik i posle jednocasovnog razgovora s Klingenbergom otpoceo je s neophodnim merama u cilju predaje grada. Tada je, kao po narudzbini, eskadrila nemackih aviona izvidjajuci nadletala grad, sto je Klingenberg lukavo iskoristio.
Vojnici i gradska policija prihvatili su da poloze oruzje u zamenu za obustavu daljih nemackih napada. Jugoslovenska vojska sakupila je svoje oruzje na gradskom trgu, a Klingenberg je, zajedno s gradonacelnikom, popisivao ljudstvo. Zatim je naredio svim zarobljenicima da se smeste u cetiri najveca hotela i postavio nemacku strazu ispred svake zgrade. Sacica Nemaca tako je zarobila vise od 1300 vojnika i zauzela grad od 200.000 stanovnika, tako reci bez ispaljenog metka.
Klingenbergovi ljudi smestili su se u najboljem gradskom hotelu. Nagomilali su boce vina i oruzje, a dvojica vojnika izgubila su se s domacim devojkama.
Fotografija iz „Politikinog” arhiva pokazuje srusen zeleznicki most na Savi.
Iste veceri, prethodnica divizije „Rajh” konacno je usla u grad ocekujuci zestoku bitku. Nisu se obazirali na radio-poruke koje su primili da se grad predao, verujuci da je to neprijateljska obmana, odnosno pokusaj da se nemacke jedinice uvuku u klopku. Pretpostavljalo se da je Klingenberg sa svojim ljudima dopao zarobljenistva, mucen i prinudjen da preda sifru potrebnu za propisno uspostavljanje radio-veze. Komandant 45. korpusa toliko je bio ljut sto nije dobio obavestajne podatke da je zapretio Klingenbergu ratnim sudom ako ga nadje zivog a zarobljenog.
Ostali delovi divizije „Rajh” i pridodate pesadijske jedinice „Pancergrenadira” usle su u Beograd u punoj snazi, sledeceg dana. Umesto snaznog otpora, gradjani su ih docekali vinom i sirom. Jugoslovenski zarobljenici bili su regrutovani da bi ojacali nemacku odbranu u slucaju kakvog gerilskog napada. Tuzno, ali kad je gradonacelnik saznao da je bio nadigran, izvrsio je samoubistvo.
U pocetku, nemacka Vrhovna komanda nije verovala da je grad zauzet. Bilo je, cak, reci da Klingenberga treba streljati sto pokusava da izigrava junaka. Bilo je potrebno dvodnevno saslusavanje, i licno uveravanje generala Paula Hauzera kako bi se Berlin ubedio da je sve u redu.
Kolin Hiton, na kraju, pristrasno i zadivljeno zakljucuje da je „Klingenbergovo delo nadahnjivalo novim duhom nemacke vojnike koji su uzdigli hrabrost iznad svega drugog. Prica koja se sirila o Klingenbergovom podvigu pomogla je da se stvori mit o nemackoj nepobedivosti, narocito kad su u pitanju SS jedinice”.
Sta je, u stvari, prava istina o sacici Nemaca koji su zauzeli Beograd?
Prica za istoriju
Istoga dana kad je u Beogradu oborena vlada koja je potpisala Trojni pakt sa Silama osovine, Adolf Hitler je sazvao Generalstab i izdao „Direktivu 25” - naredjenje o unistenju „neposlusne drzave”. Do veceri 27. marta vec je razradjen plan napada - protiv 31 jugoslovenske odredjene su 52 nemacko-italijansko-madjarske divizije, te 2236 aviona. Iz vise razloga, glavna meta napada trebalo je da bude Beograd.
Prvi proglas okupacionih vlasti Beogradjanima.
Osnovna zamisao bila je da se prestonica prvo unisti vazdusnim udarima a potom, prodorom brzih motorizovanih snaga 2. i 12. armije, sto pre i fizicki posedne. Predvidjeno je da Oklopna grupa br. 1 feldmarsala Evalda fon Klajsta, te 14. oklopni korpus, s 11. tenkovskom divizijom generala Ludviga Krivela kao udarnom pesnicom, Beograd napadnu pravcem Sofija - Nis - Velika Plana - Grocka - Avala. Druga SS motorizovana divizija „Rajh” obergrupenfirera Paula Hauzera i pesadijski puk „Velika Nemacka” pukovnika Vilhelma-Hunerta fon Stokhauzena, inace u sastavu 41. oklopnog korpusa 12. armije, jurnuli bi ka prestonici iz severoistocnog Banata, pravcem Temisvar - Vrsac - Alibunar - Pancevo.
Konacno, 8. tenkovska divizija generala Valtera Nojmana-Silkova, iz sastava 46. oklopnog korpusa 2. armije, prodrla bi od Velike Kanjize do Beograda pravcem preko Osijeka, Sremskih Karlovaca i Zemuna. Kako bi trupe usaglasile vreme upada u Beograd, 46. korpus zapoceo je prodor preko granice 6. aprila ujutro. Oklopna grupa 1 i 14. korpus pokrenuti su 8. aprila u 5.20 casova, dok je 41. korpus, kao najblizi cilju, preko banatske ravnice krenuo tek 9. aprila.
Iako je jugoslovenska vlada 3. aprila 1941. Beograd proglasila otvorenim, nebranjenim gradom, samo tri dana kasnije, u nedelju u 6.45, „Luftvafe” je zapoceo krvavi pir nad prestonicom. Na grad je 6. aprila u cetiri navrata sruceno hiljade bombi svih tipova. Koristeci plamene jezike kao repere, usledilo je nocno bombardovanje izmedju 6. i 7. aprila, te jos jedno dnevno, 7. aprila. Grad je ostao bez struje i vode, s pozarima koji su gutali citave kvartove, sa stotinama porusenih zgrada i hiljadama poginulih neduznih civila. Posle pocetne panike i masovne evakuacije u okolna mesta, medju gradjanima je zavladala apatija. U mraku, bez vode i dovoljno hrane, bez krova nad glavom, s nesahranjenim zrtvama rasutim po ulicama, utuceno su cekali dalju sudbinu. Trupa u gradu nije bilo a sve komande i ustanove odmah su evakuisane.
Ne nailazeci na veci otpor jugoslovenskih snaga, 8. tenkovska divizija vec 12. aprila, u 2.30 ujutro, osvojila je Sremsku Mitrovicu, rano po podne bila je u Rumi, a neposredno nakon 17.00 casova celo divizijske kolone protutnjalo je ulicama Zemuna, osmotrilo rusevine zeleznickog i drumskog mosta, te zapocelo zaposedanje grada.
Feldmarsal Klajst usao je 9. aprila sa svojim trupama u Nis i, presavsi za tri dana, i to pod borbom, 700 kilometara, poseo Avalu.
Za 41. korpus najveca prepreka bilo je lepljivo panonsko blato, poplavljena polja, te neprohodni i zakrceni putevi. Ozbiljniji otpor, na Alibunarskoj gredi, SS oklopnicima pruzili su samo neustrasivi borci 4. vrsackog konjickog puka „Velikog kneza Konstantina Konstantinovica”. Savladavsi konjanike, nemacke trupe nastavile su napredovanje i, 12. aprila u 9.30 casova, grenadirski puk „Velika Nemacka”, kao prethodnica SS divizije, usao je u Pancevo.
Pet redova i dva oficira
Sudbina Beograda prakticno je bila zapecacena. Jugoslovenska komanda naredila je 10. aprila da se sve operativne snage iz Banata povuku na desnu obalu Dunava. U noci izmedju 11. i 12. aprila dignuti su u vazduh savski zeleznicki most iz 1884, drumski lancani most „Viteskog kralja Aleksandra” iz 1934, kao i pancevacki most „Kralja Petra II” iz 1935. godine. S Nemcima u Zemunu, Pancevu i na Avali, Vrhovna komanda zakljucila je da je svaki otpor samo produzetak agonije prestonice.
Doneta je odluka da se u gradu i oko njega ne pruza nikakav oruzani otpor pa su trupe odbrane Beograda i Sremska divizija 12. aprila povucene na levu obalu Topciderske reke. Tako je istog popodneva, ranjeni, popaljeni, poluiseljeni grad, bez ijednog vojnika koji bi se odupro osvajacu, bio savrsena pozornica za predstojecu predstavu.
BMV R-75, glavni prevoz Klingenbergove izvidjacke cete.
SS divizija „Rajh” bila je jedna od najelitnijih jedinica nemackih oruzanih snaga. Uglavnom je bila sastavljena od prekaljenih veterana iz Poljske i Francuske, kao i folksdojcera iz okupiranih zemalja, a upucivana je na sve kriticne tacke gde je trebalo „vaditi kestenje iz vatre”.
U sastavu divizije nalazila se 2. ceta izvidjackog bataljona s hauptsturmfirerom (kapetanom) Fricom Klingenbergom na celu. Ceta je bila opremljena snaznim BMV R-75 motociklima s prikolicom, tako da je brzo i lako mogla da se krece i van puteva, po svakom terenu i vremenu.
Jedno izvidjacko odeljenje 2. cete 12. aprila pre podne izbilo je na levu obalu Dunava. Klingenberg je utvrdio da je pancevacki most samo nekoliko sati ranije srusen. Posmatrajuci dogledom desnu obalu, mogao je da zapazi mrtvilo, dim popaljenih zgrada i pusto podrucje Visnjice i Karaburme. Iskusni kapetan zakljucio je da u gradu verovatno nema nikakvih vojnih snaga i da je to savrsena prilika da stekne slavu osvajaca „tvrdjave Beograd”. Gacajuci po sevarima i vrbacima, Nemci su oko 16 casova nasli skriveni motorni camac jugoslovenske vojske. Kapetan Klingenberg, porucnik Hans Hosfelder, dvojica podoficira, te petorica redova prebacili su iz prikolica BMV-a licno naoruzanje i rezerve municije i hrane, upalili vanbrodski motor i uputili se u „forsiranje” mutnog, nabujalog Dunava. Po svemu sudeci, prelazak ogromne ustalasale reke u pretrpanom camcu, bio je najopasniji deo citave operacije „osvajanja Beograda”. Mokri i promrzli, Nemci su oko 17.00 casova srecno pristali uz desnu obalu Dunava. Klingenberg je dvojicu vojnika camcem odmah uputio natrag, da dovezu pojacanje. Jedno deblo je, medjutim, prevrnulo camac i teska oprema odvukla je vojnike na dno reke.
Tako ostaloj sedmorici nije preostalo nista drugo nego da se pustim visnjickim drumom upute ka Karaburmi i dalje, centru grada, odnosno prema nemackom poslanstvu.
„Osvajac Beograda”
Fric Klingenberg rodjen je 17. decembra 1912. godine u porodici notara nemackog gradica Refershagena. U gimnaziji je pokazao zanimanje za drustvene nauke, pa je na univerzitetu u Rostoku upisao studije opste istorije. Kao i vecina pripadnika srednje klase, medjutim, Fric je podlegao propagandi Nacionalsocijalisticke partije (NSDAP). Prema nekim izvorima, vec 1931. godine postao je pripadnik „smedjih”, paravojnih SA („sturm abtajlung”) jurisnih odreda, a novembra 1932. prebacio se u elitnije i perspektivnije, „crne”, SS-VT („sturm-stafel fervigungstrupe”) SS pomocne borbene trupe. Propali student istorije je, navodno 1934, upisao prvu klasu SS kadetske skole u Bad Telcu, te 20. aprila 1935. stekao cin SS untersturmbanfirera (potporucnika). Ovi podaci u suprotnosti su s istorijskom cinjenicom da je skola u Bad Telcu zvanicno otvorena tek 1937! U svakom slucaju, Klingenberg je januara 1936. rasporedjen u SS standarte „Germanija” (2. SS puk). Dobio je duznost adjutanta i clana komisije koja je, pod komandom SS brigade-firera (general-majora) Paula Hauzera, radila na reorganizaciji SS-VT u elitne borbene jedinice SS (Vafen-SS, vojne formacije SS). Tokom 1939, spajanjem SS standarte „Germanija”, „Firer” i „Dojcland”, stvorena je prva SS-VT divizija. Istovremeno, u okviru puka „Firer” stvorena je 15. motociklisticka izvidjacka ceta s Klingenbergom na celu. Posle okupacije Francuske, od SS standarte „Germanija”, standarte „Firer”, te standarte „Mrtvacka glava” (11. SS pesadijski puk), SS-VT divizija pregrupisana je u SS-VT diviziju „Nemacka”. Pocetkom 1940. godine divizija dobija konacni naziv - 2. SS motorizovana grenadirska divizija „Rajh”. General-major Hauzer postao je prvi komandant, dok je verni adjutant, Klingenberg, u cinu SS hauptsturmfirera (kapetana), preuzeo komandu nad motociklistickim izvidjackim bataljonom.
Invazija Francuske za Klingenberga je bila vatreno krstenje. Jednom prilikom, njegov vod bio je „prikovan” za zemlju mitraljeskom vatrom. U isto vreme, laki tenk PzKv Mark II, uz pratecu podrsku, naisao je na minu i buknuo. Posada, tucena neprijateljskom automatskom vatrom, nije mogla da se izvuce iz plamteceg vozila. Dok su SS grenadiri pokusavali da spasu tenkiste, Klingenberg je pretrcao 100 metara brisanog prostora i, potpuno neozledjen, troclanu francusku posadu mitraljeskog gnezda pobio rucnim bombama. Za ovo delo stekao je prvi, Gvozdeni krst II reda.
Drugi put, kako bi odbio Francuze koji su vec uskakali u nemacke rovove, bateriji 88 mm kao koordinate za vatru odredio je sopstveni polozaj. U narednoj borbi pozvao je bombardere „junkers Ju-87”, poznatije kao „stuka”, da dejstvuju neposredno ispred njegovih polozaja i tako sprece povlacenje neprijatelja. Tada je komandant bataljona potpukovnik Hans Ekhold predlozio Klingenberga za drugi, odnosno, Gvozdeni krst I reda.
Klingenbergove sluzbene ocene ukazivale su na upornost, hrabrost i kreativnost. Zato sto se iz smrtonosnih situacija uvek izvlacio nepovredjen, dobio je nadimak Carobnjak. Osim toga, uzivao je ugled coveka koji je spreman da uradi sve, cak i na samoj granici zakona, radi dobrobiti svojih ljudi. Prica se da je cak obucavao vojnike kako da se docepaju osnovnih sredstava za prezivljavanje. Jednom prilikom, vozni park Klingenbergove jedinice bio je podvrgnut divizijskoj inspekciji. Da bi dobio pozitivnu ocenu, hitno je morao da osposobi sest neispravnih motora. Po obicaju, razaslao je ljude da, kako znaju i umeju, nadju delove neophodne za opravke. Na kraju se ispostavilo da je jedina nevolja u tome sto je komisija naisla na visak od sest ispravnih masina BMV R-70, sveze obojenih kako bi se prikrilo njihovo poreklo, odnosno, prethodni vlasnik. Klingenbergov komandant „zazmurio” je na ovo ali ga je opomenuo da ne zeli „da visi” zbog slicnih delatnosti.
Posle „beogradske pustolovine”, Klingenberg je, zahvaljujuci vojnoj propagandi, postao medijska zvezda. Licno Hitler ga je odlikovao trecim, Viteskim krstom. Dugo je, pod nadimkom Stari, „cuvan” kao svojevrsna relikvija Vafen-SS (Oruzanih SS formacija). Uglavnom su mu priredjivane turneje na kojima je prikazivan kao cudo od hrabrosti.
Cinilo se da ce mir naci 15. marta 1944, kad je postavljen za komandanta kadetske skole Bad Telc. Krajem iste godine (21. decembra 1944), medjutim, unapredjen je u SS standartenfirera (pukovnika) a, 12. januara 1945, postavljen za komandanta 17. SS oklopne grenadirske divizije „Gec fon Berlihingen”. Poginuo je 22. marta iste godine, boreci se na celu divizije protiv 15. korpusa 7. americke armije, jugoistocno od Sarbrikena. Sahranjen je na nemackom vojnom groblju u Andiliju, Francuska.
Koracajuci oprezno, s oruzjem na gotovs, esesovci su sve dublje zalazili u grad i utvrdili da nema zive duse koja bi im pruzila oruzani otpor, a da retki civili, oguglali na strahote prethodnih dana, na njih ne obracaju posebnu paznju. Iznenada, u susret im je naisla kolona koju su cinila dva „Fordova” vojna kamiona i jedan izandjali autobus s pedesetak uplasenih, neobrijanih i umornih rezervista 49. dopunskog puka Sremske divizije jugoslovenske vojske.
Medju drugopozivcima u sivomaslinastim uniformama klatio se i polupijani nemacki turista sa statusom „ratnog zarobljenika”. Vojnici su se s olaksanjem predali sedmorici esesovaca. Grupa, naime, nije primila naredjenje o povlacenju na levu obalu Topciderske reke pa je besciljno lutala, i to u potpuno pogresnom smeru, strepeci da neprijatelj ne pripuca na njih. Tako je Klingenberg neocekivano dobio prevoz, vodice i prevodioca - turistu koji je natucao srpski. Motorizovana, grupa se znatno brze kretala pustim ulicama i za nekoliko minuta stigla do Bulevara kralja Aleksandra i nemackog poslanstva, gde ih je odusevljeno docekala narocito pripremljena trojka.
Pripreme za zaposedanje Beograda, naime, temeljito su vrsili nemacki obavestajci, prvenstveno oni u nadleznosti SS. Ministar inostranih poslova Rajha Joakim fon Ribentrop jos 2. aprila naredio je da se nemacka ambasada u Beogradu (bivse cehoslovacko poslanstvo) odmah evakuise, s tim da u zgradi ostanu samo savetnik Gerd Fajne, vojni izaslanik i sef diverzantsko-obavestajnih grupa pukovnik Rudolf Tusen, i opunomocenik Glavnog ureda bezbednosti Rajha (RSHA) SS sturmbanfirer Karl Lot Kraus. U podrumu zgrade, pod gomilama uglja, sakrivena je radio-stanica koja ce sluziti za odrzavanje veze s nemackim trupama, a na tavanu pripremljena velika zastava sa „svastikom” koju je trebalo razviti odmah po ulasku prvih nemackih trupa. Ovo bi, s jedne strane, simbolicno oznacilo pad grada u ruke osvajaca, a, sto je daleko vaznije, sopstvenoj artiljeriji i avijaciji stavilo bi do znanja da dalja dejstva treba obustaviti.
Grupa iz podruma
Nakon odusevljenog pozdrava s Klingenbergovom grupom, Nemci su odmah, od krova do prizemlja poslanstva, razvili crvenu nacisticku zastavu, i radio-stanicom visoj komandi javili da je Beograd „pao”. Prema Ratnom dnevniku 2. nemacke armije, tokom noci 12/13. aprila, delovi 8. divizije sa zemunske strane poseli su severne krajeve grada, a 13. aprila u 6.30 i Evald fon Klajst, na celu 11. oklopne divizije, svecano je usao u Beograd. Istoga dana, sa severa je pristigao i pesadijski puk „Grosdojcland” koji se oslanjao na Klingenbergove obavestajne podatke ali nije imao dovoljno tehnickih sredstava da forsira Dunav i stigne pre 8. ili 11. divizije.
Inace, osnovni zadatak troclane grupe koja se skrivala u podrumu nemackog poslanstva od 4. do 12. aprila bio je da pripremi teren za prihvat vojne, obavestajne i politicke delove okupacionih trupa.
Neposredno nakon pocetka vojnih poduhvata, naime, od 60 operativaca Sluzbe bezbednosti (SD), Policije bezbednosti (SIPO), Tajne drzavne policije (GESTAPO), Kriminalisticke policije (KRIPO), te Sluzbe operativnog izvidjanja br 4, standartenfirer dr Vilhelm Fuhs okupio je zloglasnu „Delatnu grupu Srbija” („Ajnzacgrupe Serbien”). Ona je pratila 46. korpus Druge armije tokom napredovanja kroz severozapadni deo Jugoslavije. Kad je procenio koje jedinice imaju najvece mogucnosti da prve udju u prestonicu, Fuhs je 25 obavestajaca, predvodjenih sturmbanfirerom Gustavom Jonakom, prebacio u SS diviziju „Rajh”. Tako se dogodilo da je Kraus vec 13. aprila imao na raspolaganju delotvornu, surovu i iskusnu grupu obavestajaca i policajaca zaduzenih za progon i unistenje protivnika svih vrsta, kao i uspostavljanje novog politickog poretka u okupiranom gradu. Sutradan, 14. aprila, u Beograd je usla i „Obavestajna grupa Prvog odeljenja vojno-obavestajne sluzbe - Abvera”. Tako su se u gradu, za samo 48 sati, ne racunajuci prikrivene „krtice” koje su „isplivale” na povrsinu, sjatili svi moguci politicki, policijski i vojni obavestajci, prema kojima su „obicni” izvidjaci 2. cete motorizovanog bataljona SS divizije „Rajh”, sa sve svojim uniformama i „neustrasivim” SS hauptsturmfirerom Fricom Klingenbergom na celu - izgledali kao mala deca. Ovi profesionalci odavno su raspolagali spiskovima svih lojalnih drzavnih cinovnika; tako su brzo stvorili vlast, naredivsi da domaca policija i zandarmerija odmah nastave svoje redovne duznosti.
Time bi prava prica bila gotova.
Branko Bogdanovic
link