Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 17:27:02 GMT -5
Zagonetni zivotopis Maksima Dimitrijevica Arera
Kometa na srpskom filozofskom nebu
Iako je bio jedan od najuticajnijih srpskih filozofa krajem 19. veka, malo ko od savremenika ga je pominjao u svojim radovima. Nije ga bilo ni u fusnotama. Njegove kolege ni do danas nisu skinule prasinu s njegovih knjiga i njegovog imena. Ko je bio covek koji se iznenada pojavio u Beogradu, odigrao jednu od najznacajnijih (filozofskih) uloga i potom nestao?
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Samo nekoliko detalja o zivotnom putu Maksima Arera dovoljno je da objasni zasto na kraju njegovih dela ne stoji njegova biografija, vec naslov „Zagonetne Arerove biografije”. Ovaj filozof nije rekao u kojoj je veroispovesti krsten, zasto je u 37. godini promenio prezime u Dimitrijevic, zasto svoju doktorsku disertaciju nije objavio na srpskom jeziku, te je piscu pogovora ostalo veoma malo (nepouzdanih) podataka.
Potrebno je mnogo pretraga po prasnjavim knjigama i arhivima da bi se slozile kockice koje cine zivot ovog zanimljivog coveka. I pored istrazivackog rada, Arerova (bio)bibliografija ostaje „tabula rasa” poslednjih 30 godina njegovog zivota. Gubi mu se svaki trag u Srbiji, prestaje sa sluzbom, nema nijednog potpisanog teksta ni u stranoj ni u domacoj stampi, a od 1916. godine niko nije mogao da potvrdi da je Maksim uopste ziv. Ipak, ako je verovati zvanicnim dokumentima, najuticajniji srpski filozof umro je krajem 1936. godine i sahranjen je u Beogradu.
Sto dvadeset godina kasnije...
„Filozof Maksim Arer iznenada se pojavio na beogradskoj filozofskoj sceni 1897, odigrao jednu od zapazenijih uloga naredne 1898. godine, da bi krajem iste godine poput komete iscezao iz naseg grada, zemlje i filozofije. Zbog pomenute zapazene uloge on je nezaobilazan kada se govori o beogradskoj filozofskoj sceni s kraja 19. veka, ali zbog oskudnih biografskih i bibliografskih podataka o ovom filozofu on je dugo spadao medju najtajanstvenije likove novije istorije srpske filozofije.” Ovim recima Ilija Maric, profesor na beogradskom Prirodno-matematickom fakultetu, zapocinje „Zagonetne Arerove biografije”, cudeci se sto ga kolege ne pominju ni u jednom svom delu. U traganju za bilo kakvim nagovestajem Arerove biografije, pretrazio je cak i fusnote tada najpoznatijih filozofa i pedagoga i ostao praznih ruku. Prvi rad koji je ozbiljnije posvecen Maksimu Areru objavljen je 1994. godine - vise od 120 godina nakon njegovog rodjenja.
No, za veo tajnovitosti dobrim delom zasluzan je i sam filozof. U svega nekoliko recenica o sebi, koje je naveo kao prilog svojoj doktorskoj tezi, nije napisao ni ime majke, ni u kojoj je veri krsten. Knjiga rodjenih svedoci da je MaSimilianusa Arrera na svet donela Katarina Arer, rodjena Bauman, a da mu je otac bio cinovnik Franc. Pored starijeg brata Dimitrija Djordja, Maksim je imao i mladju sestru Adelu koja je kasnije presla u pravoslavlje i postala Andjelija. Prema knjigama iz crkve Krista Kralja na Vracaru, Franc i Katarina bili su katolici, pa je i njihov srednji sin s nepune dve godine verovatno primio istu veru. Knjige dalje navode da je Maksim zavrsio osnovnu skolu i gimnaziju u Beogradu, ali sudbina je htela da mu 1888. godine umre otac. Od tog trenutka staranje o njemu preuzeo je Francov sef Djordje Vajfert, tadasnji guverner Kraljevske srpske narodne banke. Zahvaljujuci njemu, Arer je zavrsio prvu godinu studija na Filozofskom fakultetu Velike skole, a potom presao na Becki univerzitet. Tamo su ga odusevila predavanja Franca Brentana s dokazima o postojanju boga, pa je odlucio da u Lajpcigu studira filozofiju.
Posle osam semestara, Maksim je odbranio doktorsku disertaciju iz eksperimentalne psihologije „O znacaju konvergentnih i akomodacionih pokreta za opazanje dubine”. Mada za neupucenog naslov zvuci potpuno neverovatno (citati - neshvatljivo), ogled je u osnovi veoma jednostavan. Posmatrac sedi iza zaklona i kroz zatamnjenu cev posmatra udaljenu ravnu belu pozadinu. U vidnom polju su dve tanke crne niti koje su spustaju upravno na centimetarsku skalu. Ucesnik u ogledu najpre posmatra prvi prizor, a zatim se niti pomere i posmatrac ponovo treba da gleda kroz cev i odredi udaljenost. Zatim je potrebno da uporedi udaljenosti...
Cak i oni koji su ucestvovali u ovom ogledu i kasnije se bavili naukom, zabelezili su da je ovo „studija koju ce oni koji se budu zanimali za ovu stvar svakako morati da uzmu u obzir”. Koliko je u to vreme bila uvazena ova disertacija govori i podatak da je, iako obimna, u celini stampana u Vuntovom casopisu „Philosophische Studien”. Nakon doktorske teze Ljubomira Nedica ovo je drugi rad nekog srpskog filozofa koji je stampan u tako uglednom casopisu. Danas vazi za „najcitiraniji i najvise diskutovan rad” nekog naseg autora iz 19. veka.
Bez po muke - do nauke
Maksim se vratio u rodni grad 1897. godine kao doktor filozofije. Nekoliko dana nakon sto je raspakovao stvari, poceo je da trazi posao kao predavac i vec pocetkom sledece skolske godine radio je u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Kako se cuveni profesor Nedic u to vreme razboleo, doktor Maksim Arer dobio je mesto predavaca, docenta logike na Velikoj skoli. U poredjenju sa svojim kolegama, koje su se po nekoliko godina borile za to mesto, Arer je nekako s lakocom dosao do docentskog kabineta.
Linija zivota na dlanu Maksima Arera ocigledno je isla upravo onim putem koji je sanjao. Imao je lep posao koji je voleo, poceo je da saradjuje i s filozofima iz svoje zemlje i da objavljuje clanke u novinama na srpskom jeziku. Shvatio je da bi u tadasnjoj Srbiji trebalo raditi na unapredjenju filozofije, pa je s grupom istomisljenika osnovao prvo filozofsko drustvo kod Srba pod nazivom „Filosofsko-pedagosko drustvo”. Arer je bio izabran za predsednika iako nije bio Srbin. Vesti u novinama koje su objavljene tim povodom navode da je zadatak drustva da „na srpskom jeziku razvija filosofiju i pedagogiju i prati sve drustvene pojave koje bi bile u vezi s pedagogijom ili filosofijom”.
Prelazak u diplomatiju
Medjutim, nevolje su pocele 1898. godine kad je doneta uredba po kojoj u gimnaziji mogu da predaju samo profesori, ali ne i obicni predavaci. Kako Arer nije polozio profesorski ispit, a Prosvetni savet mu nije dozvolio da ga naknadno polaze, doktor filozofije morao je da napusti mesto gimnazijskog nastavnika. Da sve bude jos grdje, docenti u to vreme nisu imali platu, nego su bili zaposleni u gimnaziji i od toga su ziveli. Arer je otisao u Budimpestu za pisara druge klase Kraljevog generalnog konzulata. Bio je to udarac koji je oznacio razilazak prijatelja okupljenih u Filosofsko-pedagoskom drustvu.
Maksim nije hteo da se pomiri s tim da ce prelazak u diplomatiju prekinuti njegovo bavljenje filozofijom. Zato je dve godine kasnije pisao Ministarstvu prosvete s molbom da mu pomognu oko finansiranja prevoda i izdavanja „Fizioloske psihologije” poznatog rimskog profesora Serdjija. Ministarstvo je odobrilo posao, ali dokumenta u arhivima i bibliotekama cute o tome da li je prevod ikada zavrsen.
Arer je napredovao i u diplomatskoj sluzbi - presao je u Bec kao sekretar poslanstva, potom je radio kao konzul, da bi zavrsio kao nacelnik Ministarstva spoljnih poslova. Kratke odrednice u enciklopediji kazu samo jos da je 1908. godine promenio prezime u Dimitrijevic i da je bio ozenjen Adom. Jasno je da su Maksimove kolege iz tog vremena ljubomorno cutale o njemu jer, dok je on s lakocom dobio zaposlenje i gradio karijeru, oni su po nekoliko godina tapkali u mestu. Zasto je najuticajniji srpski filozof ostavio toliko malo podataka o svom zivotu ostaje tajna i kad se obrise prasina sa svih arhivskih spisa.
Milica Petrovic
link
Kometa na srpskom filozofskom nebu
Iako je bio jedan od najuticajnijih srpskih filozofa krajem 19. veka, malo ko od savremenika ga je pominjao u svojim radovima. Nije ga bilo ni u fusnotama. Njegove kolege ni do danas nisu skinule prasinu s njegovih knjiga i njegovog imena. Ko je bio covek koji se iznenada pojavio u Beogradu, odigrao jednu od najznacajnijih (filozofskih) uloga i potom nestao?
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Samo nekoliko detalja o zivotnom putu Maksima Arera dovoljno je da objasni zasto na kraju njegovih dela ne stoji njegova biografija, vec naslov „Zagonetne Arerove biografije”. Ovaj filozof nije rekao u kojoj je veroispovesti krsten, zasto je u 37. godini promenio prezime u Dimitrijevic, zasto svoju doktorsku disertaciju nije objavio na srpskom jeziku, te je piscu pogovora ostalo veoma malo (nepouzdanih) podataka.
Potrebno je mnogo pretraga po prasnjavim knjigama i arhivima da bi se slozile kockice koje cine zivot ovog zanimljivog coveka. I pored istrazivackog rada, Arerova (bio)bibliografija ostaje „tabula rasa” poslednjih 30 godina njegovog zivota. Gubi mu se svaki trag u Srbiji, prestaje sa sluzbom, nema nijednog potpisanog teksta ni u stranoj ni u domacoj stampi, a od 1916. godine niko nije mogao da potvrdi da je Maksim uopste ziv. Ipak, ako je verovati zvanicnim dokumentima, najuticajniji srpski filozof umro je krajem 1936. godine i sahranjen je u Beogradu.
Sto dvadeset godina kasnije...
„Filozof Maksim Arer iznenada se pojavio na beogradskoj filozofskoj sceni 1897, odigrao jednu od zapazenijih uloga naredne 1898. godine, da bi krajem iste godine poput komete iscezao iz naseg grada, zemlje i filozofije. Zbog pomenute zapazene uloge on je nezaobilazan kada se govori o beogradskoj filozofskoj sceni s kraja 19. veka, ali zbog oskudnih biografskih i bibliografskih podataka o ovom filozofu on je dugo spadao medju najtajanstvenije likove novije istorije srpske filozofije.” Ovim recima Ilija Maric, profesor na beogradskom Prirodno-matematickom fakultetu, zapocinje „Zagonetne Arerove biografije”, cudeci se sto ga kolege ne pominju ni u jednom svom delu. U traganju za bilo kakvim nagovestajem Arerove biografije, pretrazio je cak i fusnote tada najpoznatijih filozofa i pedagoga i ostao praznih ruku. Prvi rad koji je ozbiljnije posvecen Maksimu Areru objavljen je 1994. godine - vise od 120 godina nakon njegovog rodjenja.
No, za veo tajnovitosti dobrim delom zasluzan je i sam filozof. U svega nekoliko recenica o sebi, koje je naveo kao prilog svojoj doktorskoj tezi, nije napisao ni ime majke, ni u kojoj je veri krsten. Knjiga rodjenih svedoci da je MaSimilianusa Arrera na svet donela Katarina Arer, rodjena Bauman, a da mu je otac bio cinovnik Franc. Pored starijeg brata Dimitrija Djordja, Maksim je imao i mladju sestru Adelu koja je kasnije presla u pravoslavlje i postala Andjelija. Prema knjigama iz crkve Krista Kralja na Vracaru, Franc i Katarina bili su katolici, pa je i njihov srednji sin s nepune dve godine verovatno primio istu veru. Knjige dalje navode da je Maksim zavrsio osnovnu skolu i gimnaziju u Beogradu, ali sudbina je htela da mu 1888. godine umre otac. Od tog trenutka staranje o njemu preuzeo je Francov sef Djordje Vajfert, tadasnji guverner Kraljevske srpske narodne banke. Zahvaljujuci njemu, Arer je zavrsio prvu godinu studija na Filozofskom fakultetu Velike skole, a potom presao na Becki univerzitet. Tamo su ga odusevila predavanja Franca Brentana s dokazima o postojanju boga, pa je odlucio da u Lajpcigu studira filozofiju.
Posle osam semestara, Maksim je odbranio doktorsku disertaciju iz eksperimentalne psihologije „O znacaju konvergentnih i akomodacionih pokreta za opazanje dubine”. Mada za neupucenog naslov zvuci potpuno neverovatno (citati - neshvatljivo), ogled je u osnovi veoma jednostavan. Posmatrac sedi iza zaklona i kroz zatamnjenu cev posmatra udaljenu ravnu belu pozadinu. U vidnom polju su dve tanke crne niti koje su spustaju upravno na centimetarsku skalu. Ucesnik u ogledu najpre posmatra prvi prizor, a zatim se niti pomere i posmatrac ponovo treba da gleda kroz cev i odredi udaljenost. Zatim je potrebno da uporedi udaljenosti...
Cak i oni koji su ucestvovali u ovom ogledu i kasnije se bavili naukom, zabelezili su da je ovo „studija koju ce oni koji se budu zanimali za ovu stvar svakako morati da uzmu u obzir”. Koliko je u to vreme bila uvazena ova disertacija govori i podatak da je, iako obimna, u celini stampana u Vuntovom casopisu „Philosophische Studien”. Nakon doktorske teze Ljubomira Nedica ovo je drugi rad nekog srpskog filozofa koji je stampan u tako uglednom casopisu. Danas vazi za „najcitiraniji i najvise diskutovan rad” nekog naseg autora iz 19. veka.
Bez po muke - do nauke
Maksim se vratio u rodni grad 1897. godine kao doktor filozofije. Nekoliko dana nakon sto je raspakovao stvari, poceo je da trazi posao kao predavac i vec pocetkom sledece skolske godine radio je u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Kako se cuveni profesor Nedic u to vreme razboleo, doktor Maksim Arer dobio je mesto predavaca, docenta logike na Velikoj skoli. U poredjenju sa svojim kolegama, koje su se po nekoliko godina borile za to mesto, Arer je nekako s lakocom dosao do docentskog kabineta.
Linija zivota na dlanu Maksima Arera ocigledno je isla upravo onim putem koji je sanjao. Imao je lep posao koji je voleo, poceo je da saradjuje i s filozofima iz svoje zemlje i da objavljuje clanke u novinama na srpskom jeziku. Shvatio je da bi u tadasnjoj Srbiji trebalo raditi na unapredjenju filozofije, pa je s grupom istomisljenika osnovao prvo filozofsko drustvo kod Srba pod nazivom „Filosofsko-pedagosko drustvo”. Arer je bio izabran za predsednika iako nije bio Srbin. Vesti u novinama koje su objavljene tim povodom navode da je zadatak drustva da „na srpskom jeziku razvija filosofiju i pedagogiju i prati sve drustvene pojave koje bi bile u vezi s pedagogijom ili filosofijom”.
Prelazak u diplomatiju
Medjutim, nevolje su pocele 1898. godine kad je doneta uredba po kojoj u gimnaziji mogu da predaju samo profesori, ali ne i obicni predavaci. Kako Arer nije polozio profesorski ispit, a Prosvetni savet mu nije dozvolio da ga naknadno polaze, doktor filozofije morao je da napusti mesto gimnazijskog nastavnika. Da sve bude jos grdje, docenti u to vreme nisu imali platu, nego su bili zaposleni u gimnaziji i od toga su ziveli. Arer je otisao u Budimpestu za pisara druge klase Kraljevog generalnog konzulata. Bio je to udarac koji je oznacio razilazak prijatelja okupljenih u Filosofsko-pedagoskom drustvu.
Maksim nije hteo da se pomiri s tim da ce prelazak u diplomatiju prekinuti njegovo bavljenje filozofijom. Zato je dve godine kasnije pisao Ministarstvu prosvete s molbom da mu pomognu oko finansiranja prevoda i izdavanja „Fizioloske psihologije” poznatog rimskog profesora Serdjija. Ministarstvo je odobrilo posao, ali dokumenta u arhivima i bibliotekama cute o tome da li je prevod ikada zavrsen.
Arer je napredovao i u diplomatskoj sluzbi - presao je u Bec kao sekretar poslanstva, potom je radio kao konzul, da bi zavrsio kao nacelnik Ministarstva spoljnih poslova. Kratke odrednice u enciklopediji kazu samo jos da je 1908. godine promenio prezime u Dimitrijevic i da je bio ozenjen Adom. Jasno je da su Maksimove kolege iz tog vremena ljubomorno cutale o njemu jer, dok je on s lakocom dobio zaposlenje i gradio karijeru, oni su po nekoliko godina tapkali u mestu. Zasto je najuticajniji srpski filozof ostavio toliko malo podataka o svom zivotu ostaje tajna i kad se obrise prasina sa svih arhivskih spisa.
Milica Petrovic
link