Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 18:49:43 GMT -5
S one strane verovatnog
Nevesta sa istoka i muzika zapisana na vodi
-Da li je Marko Polo zaista bio ozenjen prekrasnom istocnjackom princezom, kcerkom Kublaj-kana?
-Sta je Tintoreto zeleo da postigne kad je na procelje svoje kuce stavio reljef koji prikazuje Herkula?
-Koju melodiju don Antonio Vivaldi nije mogao da zapise nigde osim na talasima?
Venecijanski Novi geto
Ako na kraju venecijanske ulice Skaleter (scaleter na venecijanskom znaci poslasticar) skrenete desno, naci cete se ispred Crkve svetog Jovana Zlatoustog. Ukoliko obidjete crkvu, doci cete na trg Del Milione. U medjuvremenu, imacete prilike da se divite prelepim stubovima i lukovima u vizantijsko-venecijanskom stilu iz 11. veka i da shvatite kako proslost nekada moze da potisne sadasnjost. Jos nekoliko koraka pravo ispod portala i videcete most Del teatro (Pozorisni most), ili - Marko Polo. U stvari, citav ovaj kraj Venecijanci nazivaju Del Milione, u znak secanja na istoimeno putopisno delo moreplovca Marka Pola (1254-1323) u kome je opisao svoja putovanja po Dalekom istoku izmedju 1271. i 1295. godine, kao i boravak na dvoru Kublaj-kana, mongolskog kagana i osnivaca mocnog kineskog carstva dinastije Jian koja je vladala Kinom od 1279. do 1368. godine.
Kao sto je nekima mozda poznato, price s putovanja Marko Polo diktirao je u pero Rustikelu iz Pize dok su bili zatoceni u djenovskoj tamnici posle bitke izmedju Djenovljana i Venecijanaca 1298. godine. U svakom slucaju, blizu pomenutog mosta, kod pozorista Malibran, jedna ploca podseca da je nekada na tom mestu bila kuca porodice Polo.
Kanaredjo: deo Venecije u kome je nekada davno ziveo slikar Jakopo Robusti zvani Tintoreto.
I, kada se nadjete u blizini pozorista Malibran, odnosno na mestu gde je, prema verovanju, bila kuca Polovih, Venecijanci ce vam mozda ispricati jednu legendu... Jasno je da ta prica nije zapisana u zvanicnim hronikama grada: zapocinje na Dalekom istoku i zavrsava se tuzno da tuznije ne moze biti, na venecijanskim ulicama. To je legenda o nesrecnoj princezi koja je izgubila svoje kraljevstvo.
Od dvadeset pet godina koliko je Marko Polo proveo na putovanjima, cak sedamnaest bio je u sluzbi Kublaj-kana. U stvari, Marko je bio kanov specijalni izaslanik: vise puta slao ga je na daleka putovanja po zemlji kojom je vladao. Ova prica kaze da se jos od prvih dana kad je stupio na dvor, Marko Polo zaljubio u Hao-Dong, jednu od najmladjih kanovih kcerki.
Navodno, jedne veceri, u kraljevskom vrtu, Marko Polo cuo je kako neka devojka peva. Taj glas ga je opcinio jednako kao i muzika, potpuno razlicita od one koju je navikao da slusa u Veneciji. I pre nego sto je video princezu, samo slusajuci njenu pesmu, Marko je znao da bi citav zivot mogao da provede s nepoznatom pevacicom. A kad je upoznao devojku, shvatio je da nije pogresio. Naposletku je skupio hrabrost da je zaprosi. Kublaj-kan je pristao da venecijanskom ambasadoru da svoju kcer za zenu.
Tintoretova kuca
Pesma o vecnoj ljubavi
Ponasanje ljupke princeze Hao-Dong bilo je takodje neobicno za Marka Pola. Naime, princeza je bila toliko povucena i strpljiva da je Marko prvih godina njihovog braka tesko uspevao da odvoji istocnjacku bracnu smernost od iskrene ljubavi iz srca. Bilo kako bilo, supruznici su uspeli da se razumeju i shvatili su da su zaista zaljubljeni: bilo je jasno da vise ne mogu da zamisle odvojeni zivot iako je Marko Polo cesto odsustvovao. A, kad je za Marka, njegovog oca i strica postalo opasno da i dalje ostanu u Kini, princeza je odlucila da se pridruzi muzu koji je krenuo natrag u Veneciju. Nije ni sanjala sta je ceka u Mletackoj republici. Ukratko receno, za Veneciju je mongolska princeza bila prava sramota. Prema njoj su se ponasali s prezirom i nipodastavanjem. Kao da je divljak. Cinilo se da princeza i to strpljivo podnosi.
Rodjaci Marka Pola nisu ni nameravali da se zblize sa Hao-Dong. Ukoliko bi izasla na ulicu, ljudi bi joj se smejali jer je, uprkos neospornoj lepoti, bila drugacija od njih. I tako je princeza ostala bez kraljevstva, ali i bez slobode, zatocena u kuci svog muza. Ni crkva nije bila blagonaklona prema ljubavi koja je ujedinila par s dve razlicite strane sveta. Crkveni zvanicnici savetovali su princezi da ne razmislja o prelasku u hriscanstvo. Sta joj je, dakle, preostajalo?
Nista nego da se posveti svojoj staroj ljubavi - pesmi. Venecijanci, poklonici dobre muzike, nisu bili ravnodusni: svake veceri okupljali bi se ispred kuce iscekujuci da cuju njenu pesmu. A princeza je zapravo pevala i plakala, secajuci se dana kad su je svi postovali, kad je bila ne samo cenjena i bogata, vec voljena u citavom carstvu. Tako su prolazili dani...
Pozoriste Malibran podignuto je na mestu gde je, prema legendi, bila kuca porodice Marka Pola.
A onda su, 1298. godine, Djenovljani zarobili Marka Pola. Vest da je Marko zatocen, princezi je saopstila njegova sestra Lucija. Medjutim, da bi joj se osvetila, odnosno da bi joj nanela bol za koji je znala da je nepodnosljiv, obavestila je da su Djenovljani ubili njenog muza. Hao-Dong nije rekla nista. Te iste noci gradjani su uzalud cekali da cuju pesmu mongolske princeze. To se nije dogodilo. Zapalivsi najpre svoje haljine, nesrecna princeza bacila se s prozora pravo u kanal.
U legendi se naposletku napominje da se od tog dana tokom letnjih veceri moze cuti tihi poj zenskog glasa. I, sto je najzanimljivije, niko ne moze da odoli toj pesmi sto dopire s mesta gde se nekada nalazila kuca porodice Polo. U stvari, to je glas Hao-Dong koja peva o svojoj vecnoj ljubavi prema Marku. Neki tvrde da su je videli u obliku plavicastog plamena kako leprsa iznad vode s rukama podignutim uvis, kao da pokusava da odleti nekud daleko da bi se pridruzila svojoj porodici na drugom kraju sveta.
U zvanicnim venecijanskim spisima princeza sa Istoka nigde se ne pominje. Zato je na vise mesta spomenuta Polova (druga?) supruga Donata, inace njegova sugradjanka, kojom se ozenio 1299, godinu dana posto su se Djenovljani i Venecijanci pomirili. S Donatom je Marko Polo imao tri kcerke.
Nedavno su gradjevinski radovi za vreme obnove pozorista Malibran izneli na svetlost dana neobicno otkrice: pored temelja nekadasnje kuce porodice Polo nadjen je skelet koji pripada zenskoj osobi, nesumnjivo sa Istoka, sahranjenoj s predmetima koji svakako ne poticu iz Venecije, vec verovatno iz Kine. Ono sto je najvise iznenadilo bila je dijadema koja je nadjena istom prilikom. Na njoj je bio kraljevski zig - grb Kublaj-kana.
Marka Pola, njegovog oca i strica prima Kublaj-kan.
Vestica koja je pobegla kroz zid
U delu Venecije koji se naziva Kanaredjo, u kuci koja danas nosi broj 3399, nekada davno ziveo je jedan od poslednjih velikana umetnosti renesanse - slavni slikar Jakopo Robusti zvani Tintoreto (1518-1594). Tintoreto, porodicni nadimak, nasledio je od oca koji se bavio bojenjem tkanina (tintore na italijanskom znaci bojar, bojadzija). Na procelju Tintoretove kuce istice se bareljef s likom Herkula s toljagom. Reljef je izradio sam Tintoreto. Evo sta kaze legenda o ovom reljefu, odnosno, o slikarevoj kcerki kojoj je pretila opasnost da postane vestica....
Naime, najstarija Tintoretova kcerka Marijeta trebalo je da ima prvo pricesce. U to vreme u Veneciji je bio obicaj da deca uoci pricesca deset dana svakodnevno odlaze u kapelu manastira Madonna dell’Orto i primaju osvecenu hostiju. I tako je Marijeta deset dana uoci pricesti krenula u obliznju kapelu koju je, inace, oslikao njen otac. U dvoristu manastira srela je staricu koja je upitala kuda ide. Kad joj je devojcica odgovorila, starica je upitala:
Marko Polo napusta Veneciju i odlazi na Daleki istok.
„Da li bi zelela da budes kao Bogorodica?”
„To je nemoguce!”, uzvratila je devojcica.
„Nije nemoguce”, odlucno je rekla starica. „Kad budes primila hostiju, nemoj je staviti u usta vec je krisom stavi u kosulju, a onda je sakrij u kuci na mestu gde je niko nece naci. Kad nakupis svih deset, ja cu doci i videces da ce sve biti u redu.”
Devojcica je poverovala i sledecih dana cinila je onako kako joj je starica kazala. Hostije je stavila u limenu kutijicu koju je zakopala u dvoristu, pokraj mesta gde je njen otac vezivao svoje magare. Sedmog dana, kad je htela da otkopa kutijicu, magare je stalo bas na to mesto... Devojcica je uporno pokusavala da ga pomeri, ali uzalud. Magare je tvrdoglavo stajalo gde ne treba. Tada je Marijeta odlucila da sve prizna ocu.
„Oce, ima jedna starica koja mi je obecala da cu biti kao Bogorodica ako joj dam svojih deset hostija, ali ja nisam u stanju da pomerim magare...” Tintoreto je znao za raznorazne rabote venecijanskih vestica i bilo mu je jasno ko je zapravo ta starica. Odlucio je da nikome nista ne kaze. Iskopao je hostije, stavio ih krisom na oltar kako bi svestenik pomislio da ih je zaboravio. Strpljivo je cekao deseti dan. A za taj deseti dan spremio je toljagu od lipovog drveta...
Jakopo Robusti zvani Tintoreto: „Postanak Mlecnog puta”
Desetog dana Tintoreto je rekao kcerki da krene u crkvu i da na povratku kaze starici kako ce joj predati svih deset hostija kad stignu kuci. Vestica je bila tacna: cekala je devojcicu. Marijeta se drzala ocevih uputstava i uvela je u kucu. Nisu ni krocile u salon kad je Tintoreto napao lukavu vesticu cvornovatom toljagom. Posle nekoliko snaznih udaraca, starica se pretvori u macku i poce da bezi. Videvsi da joj nema spasa od razbesnelog slikara, ona kriknu piskavim glasom i pretvori se u crni oblak koji prodje kroz pukotinu u zidu i izgubi se medju venecijanskim kanalima. Kako vise nikada ne bi mogla da na tom mestu udje kroz zid, Tintoreto je napravio reljef i stavio ga na procelje kuce. Zeleo je da pokaze vestici da je za nju on zapravo Herkul koji ce je opet izudarati toljagom ukoliko se pojavi. Legenda kaze da vestica od tog dana vise nijednom nije dosla u njihovu kucu. Posmrtni ostaci Tintoreta i clanova njegove porodice nalaze se danas u crkvi Madonna dell’Orto.
Kompozitor protiv djavola
Kad se u delu grada koji Venecijanci nazivaju Kastelo 4. marta 1678. godine rodio Antonio Vivaldi, odmah je krsten, jos pred babicom koja je porodila njegovu majku. Smatrali su da je decak u zivotnoj opasnosti i da mu nema leka. Dva meseca kasnije, buduci da se njegovo zdravstveno stanje nije popravilo, ocajni roditelji odneli su ga u crkvu: pozvan je egzorcista koji je posle obreda isterivanja zlih duhova dete namazao osvestanim uljima... Ostatak je zapisan zlatnim slovima u istoriji muzike. Antonio Vivaldi, slavni venecijanski violinista i kompozitor, napisao je vise od 450 koncerata - izmedju kojih i „Cetiri godisnja doba” i mnogobrojne opere, kamerna dela...
Muzicki instrumenti iz Vivaldijevog vremena: gironda i kitarone.
Kao dete nije mogao redovno da pohadja skolu jer je i dalje bio loseg zdravlja. Ipak, postao je svestenik i ucitelj muzike u sirotistu pri crkvi Pijeta. U istoj crkvi ovog leta odzvanjali su tonovi Vivaldijeve muzike. Priredjena je i izlozba instrumenata iz njegovog vremena, nastalih u poznatim radionicama Mletacke republike.
Venecijanska legenda govori o tome da je jos na rodjenju slavnog kompozitora odredjeno da on pripadne samom djavolu. U stvari, djavo mu je podario te neverovatne sposobnosti koje je kasnije ispoljio, ali ne sledeci put demona, vec andjela. Navodno, Vivaldijevi roditelji prekasno su shvatili sta se zapravo dogadja s njihovim detetom te da je trebalo da se obrate isterivacu zlih duhova. Naime, djavo je tokom prva dva meseca decakovog zivota vec skovao plan kako da njegove muzicke sposobnosti iskoristi za svoje zle namere. Ipak, prema istoj prici, sveta ulja i obred isterivanja djavola ucinili su nesto. Drugim recima, dve prirode borile su se u telu Crvenog svestenika, kako su nazivali Vivaldija zbog ridje kose. Zli duh ga je mozda naterao da se odrekne svestenickog poziva, sa obrazlozenjem da mu ponestaje dah dok cita misu, i upusti se u ljubavnu pustolovinu s pevacicom Anom Djiro s kojom je godinama nevencano ziveo. Ali, kad je pisao muziku, ona je bila zaista nebeska.
Zagrljeni drveni stubovi u venecijanskoj laguni
Ukratko, djavo nije mogao da podnese toliko opiranje i neposlusnost. Bio je uveren da ce imati Vivaldijevu dusu, a onda je shvatio da ce izgubiti bitku. Zato je zaigrao na poslednju kartu: ulozio je svu snagu i moc da zabrani Antoniju da napise svoju najlepsu kompoziciju, muzicko delo koje bi zadivilo svet i za kompozitorovog zivota, ali i kasnije, kao nijedno drugo pre ili posle. Drugim recima, djavo je zakljucao u Vivaldijevom srcu najlepsu muziku i on jednostavno nije mogao da je zapise sve dok dusu ne preda necastivom.
Kao sto se moze naslutiti, Vivaldi to nije ucinio. Umro je u Becu 28. jula 1741. godine zaboravljen i siromasan, tuzan sto nije mogao da podari svetu najlepsu od svih melodija. Legenda dalje kaze da je u poslednjim trenucima ipak uspeo da izvede jednu vrstu carolije... Na obali, pored Duzdevog dvorca, odnosno pored Crkve svetog Marka gde je Antonio cesto svirao bas kao i njegov otac, tokom blagih noci kad s mora duva povetarac milujuci vodenu povrsinu, kompozitorova dusa nalazi utehu ispisujuci po vodi note svoje najlepse muzike. Nazalost, note se odmah razlivaju i nemoguce ih je raspoznati i prepisati. To je muzika vec stolecima zakljucana u kompozitorovom srcu koju niko nikada nece moci da cuje.
I tako je, prema legendi, najlepsa kompozicija Antonija Vivaldija zauvek izgubljena. Medjutim, i nad legendom postoji legenda! Pojedini ljudi se kunu kako je ipak moguce (ukoliko su vetrovi povoljni i ukoliko se strpljivo ceka i pazljivo slusa) cuti poneki takt Vivaldijevog nebeskog koncerta kako s talasom udara o obalu drevnog grada.
Mirjana Ognjanovic
link
Nevesta sa istoka i muzika zapisana na vodi
-Da li je Marko Polo zaista bio ozenjen prekrasnom istocnjackom princezom, kcerkom Kublaj-kana?
-Sta je Tintoreto zeleo da postigne kad je na procelje svoje kuce stavio reljef koji prikazuje Herkula?
-Koju melodiju don Antonio Vivaldi nije mogao da zapise nigde osim na talasima?
Venecijanski Novi geto
Ako na kraju venecijanske ulice Skaleter (scaleter na venecijanskom znaci poslasticar) skrenete desno, naci cete se ispred Crkve svetog Jovana Zlatoustog. Ukoliko obidjete crkvu, doci cete na trg Del Milione. U medjuvremenu, imacete prilike da se divite prelepim stubovima i lukovima u vizantijsko-venecijanskom stilu iz 11. veka i da shvatite kako proslost nekada moze da potisne sadasnjost. Jos nekoliko koraka pravo ispod portala i videcete most Del teatro (Pozorisni most), ili - Marko Polo. U stvari, citav ovaj kraj Venecijanci nazivaju Del Milione, u znak secanja na istoimeno putopisno delo moreplovca Marka Pola (1254-1323) u kome je opisao svoja putovanja po Dalekom istoku izmedju 1271. i 1295. godine, kao i boravak na dvoru Kublaj-kana, mongolskog kagana i osnivaca mocnog kineskog carstva dinastije Jian koja je vladala Kinom od 1279. do 1368. godine.
Kao sto je nekima mozda poznato, price s putovanja Marko Polo diktirao je u pero Rustikelu iz Pize dok su bili zatoceni u djenovskoj tamnici posle bitke izmedju Djenovljana i Venecijanaca 1298. godine. U svakom slucaju, blizu pomenutog mosta, kod pozorista Malibran, jedna ploca podseca da je nekada na tom mestu bila kuca porodice Polo.
Kanaredjo: deo Venecije u kome je nekada davno ziveo slikar Jakopo Robusti zvani Tintoreto.
I, kada se nadjete u blizini pozorista Malibran, odnosno na mestu gde je, prema verovanju, bila kuca Polovih, Venecijanci ce vam mozda ispricati jednu legendu... Jasno je da ta prica nije zapisana u zvanicnim hronikama grada: zapocinje na Dalekom istoku i zavrsava se tuzno da tuznije ne moze biti, na venecijanskim ulicama. To je legenda o nesrecnoj princezi koja je izgubila svoje kraljevstvo.
Od dvadeset pet godina koliko je Marko Polo proveo na putovanjima, cak sedamnaest bio je u sluzbi Kublaj-kana. U stvari, Marko je bio kanov specijalni izaslanik: vise puta slao ga je na daleka putovanja po zemlji kojom je vladao. Ova prica kaze da se jos od prvih dana kad je stupio na dvor, Marko Polo zaljubio u Hao-Dong, jednu od najmladjih kanovih kcerki.
Navodno, jedne veceri, u kraljevskom vrtu, Marko Polo cuo je kako neka devojka peva. Taj glas ga je opcinio jednako kao i muzika, potpuno razlicita od one koju je navikao da slusa u Veneciji. I pre nego sto je video princezu, samo slusajuci njenu pesmu, Marko je znao da bi citav zivot mogao da provede s nepoznatom pevacicom. A kad je upoznao devojku, shvatio je da nije pogresio. Naposletku je skupio hrabrost da je zaprosi. Kublaj-kan je pristao da venecijanskom ambasadoru da svoju kcer za zenu.
Tintoretova kuca
Pesma o vecnoj ljubavi
Ponasanje ljupke princeze Hao-Dong bilo je takodje neobicno za Marka Pola. Naime, princeza je bila toliko povucena i strpljiva da je Marko prvih godina njihovog braka tesko uspevao da odvoji istocnjacku bracnu smernost od iskrene ljubavi iz srca. Bilo kako bilo, supruznici su uspeli da se razumeju i shvatili su da su zaista zaljubljeni: bilo je jasno da vise ne mogu da zamisle odvojeni zivot iako je Marko Polo cesto odsustvovao. A, kad je za Marka, njegovog oca i strica postalo opasno da i dalje ostanu u Kini, princeza je odlucila da se pridruzi muzu koji je krenuo natrag u Veneciju. Nije ni sanjala sta je ceka u Mletackoj republici. Ukratko receno, za Veneciju je mongolska princeza bila prava sramota. Prema njoj su se ponasali s prezirom i nipodastavanjem. Kao da je divljak. Cinilo se da princeza i to strpljivo podnosi.
Rodjaci Marka Pola nisu ni nameravali da se zblize sa Hao-Dong. Ukoliko bi izasla na ulicu, ljudi bi joj se smejali jer je, uprkos neospornoj lepoti, bila drugacija od njih. I tako je princeza ostala bez kraljevstva, ali i bez slobode, zatocena u kuci svog muza. Ni crkva nije bila blagonaklona prema ljubavi koja je ujedinila par s dve razlicite strane sveta. Crkveni zvanicnici savetovali su princezi da ne razmislja o prelasku u hriscanstvo. Sta joj je, dakle, preostajalo?
Nista nego da se posveti svojoj staroj ljubavi - pesmi. Venecijanci, poklonici dobre muzike, nisu bili ravnodusni: svake veceri okupljali bi se ispred kuce iscekujuci da cuju njenu pesmu. A princeza je zapravo pevala i plakala, secajuci se dana kad su je svi postovali, kad je bila ne samo cenjena i bogata, vec voljena u citavom carstvu. Tako su prolazili dani...
Pozoriste Malibran podignuto je na mestu gde je, prema legendi, bila kuca porodice Marka Pola.
A onda su, 1298. godine, Djenovljani zarobili Marka Pola. Vest da je Marko zatocen, princezi je saopstila njegova sestra Lucija. Medjutim, da bi joj se osvetila, odnosno da bi joj nanela bol za koji je znala da je nepodnosljiv, obavestila je da su Djenovljani ubili njenog muza. Hao-Dong nije rekla nista. Te iste noci gradjani su uzalud cekali da cuju pesmu mongolske princeze. To se nije dogodilo. Zapalivsi najpre svoje haljine, nesrecna princeza bacila se s prozora pravo u kanal.
U legendi se naposletku napominje da se od tog dana tokom letnjih veceri moze cuti tihi poj zenskog glasa. I, sto je najzanimljivije, niko ne moze da odoli toj pesmi sto dopire s mesta gde se nekada nalazila kuca porodice Polo. U stvari, to je glas Hao-Dong koja peva o svojoj vecnoj ljubavi prema Marku. Neki tvrde da su je videli u obliku plavicastog plamena kako leprsa iznad vode s rukama podignutim uvis, kao da pokusava da odleti nekud daleko da bi se pridruzila svojoj porodici na drugom kraju sveta.
U zvanicnim venecijanskim spisima princeza sa Istoka nigde se ne pominje. Zato je na vise mesta spomenuta Polova (druga?) supruga Donata, inace njegova sugradjanka, kojom se ozenio 1299, godinu dana posto su se Djenovljani i Venecijanci pomirili. S Donatom je Marko Polo imao tri kcerke.
Nedavno su gradjevinski radovi za vreme obnove pozorista Malibran izneli na svetlost dana neobicno otkrice: pored temelja nekadasnje kuce porodice Polo nadjen je skelet koji pripada zenskoj osobi, nesumnjivo sa Istoka, sahranjenoj s predmetima koji svakako ne poticu iz Venecije, vec verovatno iz Kine. Ono sto je najvise iznenadilo bila je dijadema koja je nadjena istom prilikom. Na njoj je bio kraljevski zig - grb Kublaj-kana.
Marka Pola, njegovog oca i strica prima Kublaj-kan.
Vestica koja je pobegla kroz zid
U delu Venecije koji se naziva Kanaredjo, u kuci koja danas nosi broj 3399, nekada davno ziveo je jedan od poslednjih velikana umetnosti renesanse - slavni slikar Jakopo Robusti zvani Tintoreto (1518-1594). Tintoreto, porodicni nadimak, nasledio je od oca koji se bavio bojenjem tkanina (tintore na italijanskom znaci bojar, bojadzija). Na procelju Tintoretove kuce istice se bareljef s likom Herkula s toljagom. Reljef je izradio sam Tintoreto. Evo sta kaze legenda o ovom reljefu, odnosno, o slikarevoj kcerki kojoj je pretila opasnost da postane vestica....
Naime, najstarija Tintoretova kcerka Marijeta trebalo je da ima prvo pricesce. U to vreme u Veneciji je bio obicaj da deca uoci pricesca deset dana svakodnevno odlaze u kapelu manastira Madonna dell’Orto i primaju osvecenu hostiju. I tako je Marijeta deset dana uoci pricesti krenula u obliznju kapelu koju je, inace, oslikao njen otac. U dvoristu manastira srela je staricu koja je upitala kuda ide. Kad joj je devojcica odgovorila, starica je upitala:
Marko Polo napusta Veneciju i odlazi na Daleki istok.
„Da li bi zelela da budes kao Bogorodica?”
„To je nemoguce!”, uzvratila je devojcica.
„Nije nemoguce”, odlucno je rekla starica. „Kad budes primila hostiju, nemoj je staviti u usta vec je krisom stavi u kosulju, a onda je sakrij u kuci na mestu gde je niko nece naci. Kad nakupis svih deset, ja cu doci i videces da ce sve biti u redu.”
Devojcica je poverovala i sledecih dana cinila je onako kako joj je starica kazala. Hostije je stavila u limenu kutijicu koju je zakopala u dvoristu, pokraj mesta gde je njen otac vezivao svoje magare. Sedmog dana, kad je htela da otkopa kutijicu, magare je stalo bas na to mesto... Devojcica je uporno pokusavala da ga pomeri, ali uzalud. Magare je tvrdoglavo stajalo gde ne treba. Tada je Marijeta odlucila da sve prizna ocu.
„Oce, ima jedna starica koja mi je obecala da cu biti kao Bogorodica ako joj dam svojih deset hostija, ali ja nisam u stanju da pomerim magare...” Tintoreto je znao za raznorazne rabote venecijanskih vestica i bilo mu je jasno ko je zapravo ta starica. Odlucio je da nikome nista ne kaze. Iskopao je hostije, stavio ih krisom na oltar kako bi svestenik pomislio da ih je zaboravio. Strpljivo je cekao deseti dan. A za taj deseti dan spremio je toljagu od lipovog drveta...
Jakopo Robusti zvani Tintoreto: „Postanak Mlecnog puta”
Desetog dana Tintoreto je rekao kcerki da krene u crkvu i da na povratku kaze starici kako ce joj predati svih deset hostija kad stignu kuci. Vestica je bila tacna: cekala je devojcicu. Marijeta se drzala ocevih uputstava i uvela je u kucu. Nisu ni krocile u salon kad je Tintoreto napao lukavu vesticu cvornovatom toljagom. Posle nekoliko snaznih udaraca, starica se pretvori u macku i poce da bezi. Videvsi da joj nema spasa od razbesnelog slikara, ona kriknu piskavim glasom i pretvori se u crni oblak koji prodje kroz pukotinu u zidu i izgubi se medju venecijanskim kanalima. Kako vise nikada ne bi mogla da na tom mestu udje kroz zid, Tintoreto je napravio reljef i stavio ga na procelje kuce. Zeleo je da pokaze vestici da je za nju on zapravo Herkul koji ce je opet izudarati toljagom ukoliko se pojavi. Legenda kaze da vestica od tog dana vise nijednom nije dosla u njihovu kucu. Posmrtni ostaci Tintoreta i clanova njegove porodice nalaze se danas u crkvi Madonna dell’Orto.
Kompozitor protiv djavola
Kad se u delu grada koji Venecijanci nazivaju Kastelo 4. marta 1678. godine rodio Antonio Vivaldi, odmah je krsten, jos pred babicom koja je porodila njegovu majku. Smatrali su da je decak u zivotnoj opasnosti i da mu nema leka. Dva meseca kasnije, buduci da se njegovo zdravstveno stanje nije popravilo, ocajni roditelji odneli su ga u crkvu: pozvan je egzorcista koji je posle obreda isterivanja zlih duhova dete namazao osvestanim uljima... Ostatak je zapisan zlatnim slovima u istoriji muzike. Antonio Vivaldi, slavni venecijanski violinista i kompozitor, napisao je vise od 450 koncerata - izmedju kojih i „Cetiri godisnja doba” i mnogobrojne opere, kamerna dela...
Muzicki instrumenti iz Vivaldijevog vremena: gironda i kitarone.
Kao dete nije mogao redovno da pohadja skolu jer je i dalje bio loseg zdravlja. Ipak, postao je svestenik i ucitelj muzike u sirotistu pri crkvi Pijeta. U istoj crkvi ovog leta odzvanjali su tonovi Vivaldijeve muzike. Priredjena je i izlozba instrumenata iz njegovog vremena, nastalih u poznatim radionicama Mletacke republike.
Venecijanska legenda govori o tome da je jos na rodjenju slavnog kompozitora odredjeno da on pripadne samom djavolu. U stvari, djavo mu je podario te neverovatne sposobnosti koje je kasnije ispoljio, ali ne sledeci put demona, vec andjela. Navodno, Vivaldijevi roditelji prekasno su shvatili sta se zapravo dogadja s njihovim detetom te da je trebalo da se obrate isterivacu zlih duhova. Naime, djavo je tokom prva dva meseca decakovog zivota vec skovao plan kako da njegove muzicke sposobnosti iskoristi za svoje zle namere. Ipak, prema istoj prici, sveta ulja i obred isterivanja djavola ucinili su nesto. Drugim recima, dve prirode borile su se u telu Crvenog svestenika, kako su nazivali Vivaldija zbog ridje kose. Zli duh ga je mozda naterao da se odrekne svestenickog poziva, sa obrazlozenjem da mu ponestaje dah dok cita misu, i upusti se u ljubavnu pustolovinu s pevacicom Anom Djiro s kojom je godinama nevencano ziveo. Ali, kad je pisao muziku, ona je bila zaista nebeska.
Zagrljeni drveni stubovi u venecijanskoj laguni
Ukratko, djavo nije mogao da podnese toliko opiranje i neposlusnost. Bio je uveren da ce imati Vivaldijevu dusu, a onda je shvatio da ce izgubiti bitku. Zato je zaigrao na poslednju kartu: ulozio je svu snagu i moc da zabrani Antoniju da napise svoju najlepsu kompoziciju, muzicko delo koje bi zadivilo svet i za kompozitorovog zivota, ali i kasnije, kao nijedno drugo pre ili posle. Drugim recima, djavo je zakljucao u Vivaldijevom srcu najlepsu muziku i on jednostavno nije mogao da je zapise sve dok dusu ne preda necastivom.
Kao sto se moze naslutiti, Vivaldi to nije ucinio. Umro je u Becu 28. jula 1741. godine zaboravljen i siromasan, tuzan sto nije mogao da podari svetu najlepsu od svih melodija. Legenda dalje kaze da je u poslednjim trenucima ipak uspeo da izvede jednu vrstu carolije... Na obali, pored Duzdevog dvorca, odnosno pored Crkve svetog Marka gde je Antonio cesto svirao bas kao i njegov otac, tokom blagih noci kad s mora duva povetarac milujuci vodenu povrsinu, kompozitorova dusa nalazi utehu ispisujuci po vodi note svoje najlepse muzike. Nazalost, note se odmah razlivaju i nemoguce ih je raspoznati i prepisati. To je muzika vec stolecima zakljucana u kompozitorovom srcu koju niko nikada nece moci da cuje.
I tako je, prema legendi, najlepsa kompozicija Antonija Vivaldija zauvek izgubljena. Medjutim, i nad legendom postoji legenda! Pojedini ljudi se kunu kako je ipak moguce (ukoliko su vetrovi povoljni i ukoliko se strpljivo ceka i pazljivo slusa) cuti poneki takt Vivaldijevog nebeskog koncerta kako s talasom udara o obalu drevnog grada.
Mirjana Ognjanovic
link