Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 19:31:02 GMT -5
Velike prevare u istoriji nauke Klaudije Ptolomej
Najveci astronom starog veka ili prevarant?
Pravi primer prevare koju je gotovo nemoguce otkriti i u potpunosti rasvetliti zbog proteklog vremena, razlicitih tumacenja, zatim kulturne razlike koja postoji izmedju vremena njenog nastanka i danasnjeg doba je „slucaj” Klaudija Ptolomeja, koji i dalje izaziva velike polemike medju istoricarima nauke, posebno astronomije
Prevare u nauci manje su poznate mada nisu manje zanimljive od poznatih prevara u umetnosti (poput falsifikovanja dela starih majstora) ili u sportu (poput Maradoninog gola rukom u Meksiku 1986. ili afera s dopingom mnogobrojnih sportista). Najpre valja istaci da su prevare samo jedan od oblika neetickog ponasanja na koje se u nauci, kao uostalom i u ma kojoj drugoj oblasti ljudske delatnosti, relativno cesto nailazi. Drugi primeri takvih pojava su, recimo, stavljanje nauke u sluzbu ideologije (na primer, lisenkoizam u sovjetskoj biologiji, nacisticka „arijevska nauka”, „naucni rasizam” iz 19. veka ili iz jugoslovenske proslosti poznati „naucni socijalizam”), cenzura ideja i teorija koje se iz nekog razloga cine nepozeljnim, zloupotrebe rukovodjenja u naucnim ustanovama ili ignorisanje mogucih rizika po ljude i zivotnu okolinu zarad „napretka”. Sve ove stvari svakodnevno su prisutne u ponekom delu sveta ili ponekoj od naucnih disciplina i protiv njih se valja boriti. Medjutim, one ni izdaleka nisu toliko zanimljive kao sto su svesne i namerne prevare.
Ipak, ima smisla napraviti pomalo tananu razliku izmedju onoga sto bi se moglo nazvati podvalama (engl. hoaxes) i prevarama u uzem smislu (engl. frauds). Podvale mogu biti neobicno zabavne, ali - naizgled paradoksalno - i korisne. Neki od primera podvala dobro su poznati - recimo, cuvena radio-drama Orsona Velsa po romanu „Rat svetova” drugog Velsa, Herberta Dzordza, koja je u jesen 1938. godine izazvala pravu paniku „realistickim” prikazom najezde Marsovaca. Ono sto je manje poznato jeste da je pitanje zivota u svemiru bilo i ranije plodno tlo za podvale. Tako je sredinom 19. veka ser Dzon Hersel (sin slavnog Vilijama Hersela, a takodje cuveni astronom i izumitelj astrofotografije) bio zrtva novinarske „podvale s Mesecom”. U jednim americkim novinama pojavio se, pod pseudonimom, feljton koji je detaljno opisivao sve detalje zivota i civilizacije na Mesecu koje je, toboze, Hersel posmatrao svojim novim velikim teleskopom iz Juzne Afrike. Tekstovi su bili u toj meri dobro i uverljivo napisani, da su prevarili ne samo hiljade citalaca, vec i nekoliko profesora s Jejla i drugih univerziteta (sam ser Dzon Hersel se, kazu, do suza smejao clancima i govorio da je prava steta sto nisu istiniti). U novije vreme, 1996, pojavila se cuvena „Sokalova podvala” (recimo ): njujorski fizicar Alen Sokal je, iznerviran niskim akademskim standardima u jednom delu drustvenih nauka, objavio u jednom uglednom „drustvenjackom” casopisu tekst sastavljen od neshvatljivih budalastina, ali napisan bombastim zargonom i zamaskiran gomilom autenticnih citata i literature. Kao sto sam istice, nije verovao da ce bulaznjenje koje bi i srednjoskolac trebalo da prepozna kao takvo proci „ugledne akademike”, medjutim, clanak je bio objavljen! Kad je Sokal priznao da je u pitanju bio ogled, rasplamsala se siroka i veoma korisna rasprava koja umnogome traje i do danasnjeg dana. Podvale poticu ili van nauke ili su usmerene ka vannaucnoj publici, najcesce koriste naucno neznanje/neobrazovanje sirokih narodnih masa, cesto su duhovite, mogu biti drustveno korisne jer ukazuju na patoloske pojave u nauci ili drustvu u celini.
Medjutim, ono sto smo nazvali prevarama daleko je gore i opasnije. Prevare poticu od profesionalnih naucnika i usmerene su ka naucnoj javnosti. Zbog specijalizovane prirode savremenog naucnog znanja, naucno obrazovanje zapravo je irelevantno za prepoznavanje prevare - ukoliko niste strucnjak upravo u najuzoj oblasti koje se prevara tice, mogucnosti da je prepoznate kao takvu su zanemarljive. Prevare nanose ogromnu nematerijalnu (a ponekad i materijalnu) stetu. Nematerijalna steta ogleda se u vremenu i energiji koju drugi naucnici ulazu u rasprave, dalje razvijanje, pa cak i samo bona fide proveravanje laznih rezultata. Konacno, postoji nesto sto se moze nazvati selekcionim efektom koji cini da se o prevarama moze govoriti samo na osnovu nepotpunog uzorka onih otkrivenih. Kao sto je elizabetanski pesnik i izumitelj Dzon Herington pisao u jednom cuvenom epigramu („Zasto izdaja tako retko uspeva u istoriji? Pa, zato sto kad uspe niko se ne usudjuje da je izdajom nazove!”): najvece prevare mogu biti one koje zapravo jos nismo otkrili.
Cuvena ravnodnevica
Klaudije Ptolomej, slavni helenisticki astronom, geograf i astrolog ziveo je priblizno od 90. do 168. godine i radio je u Aleksandriji - i tu se spisak onoga sto o njemu znamo zavrsava! Niko ne zna kako je izgledao (sve docnije slike i skulpture plod su maste kasnijih, uglavnom srednjovekovnih, umetnika), gde se rodio, ni kog je porekla bio. Postojale su pretpostavke da je bio helenizovani Egipcanin, kao i da je bio rimskog porekla (o cemu svedoci njegovo ime, odnosno nomen, dok je njegovo „prvo ime”, odnosno praenomen, ostalo nepoznato). U svakom slucaju, za sobom je ostavio tri kljucna dela: jedno geografsko, jedno astrolosko i ono po kome je najpoznatiji - astronomska rasprava koja se u originalu zove „Sintaksa” („Velika rasprava”), u kojoj je napravio svojevrsno zaokruzenje - bar prema dugo vremena vladajucem tumacenju - svekolike astronomije antickog sveta.
Ptolomejeva „Sintaksa”, bolje poznata pod naslovom arapskog prevoda „Almagest” (napisan oko 145. godine), velicanstvena je knjiga koja sadrzi ogroman broj astronomskih posmatranja, kataloga i proracuna. Vise od 14 vekova ona je bila „nedodirljivi” izvor za sve astronomske podatke sirom Evrope i Bliskog istoka, i u svakom slucaju imala je ogroman uticaj na istoriju nauke. U njoj se nalazi izlaganje klasicnog modela uredjenja svemira sa Zemljom u sredistu, te Suncem, Mesecom i planetama koje se oko Zemlje okrecu (geocentricni ili ptolomejski sistem). Medjutim, ovo najvece astronomsko delo antike danas se tumaci na veoma razlicite nacine. Neki savremeni proucavaoci i dalje smatraju da je, uprkos neospornim nedostacima, Ptolomej u „Almagestu” sacuvao grcku astronomiju od zaborava, drugi, poput astronoma i istoricara nauke Roberta Njutna, smatraju da postoji dovoljno dokaza da je Ptolomej svesno sahranio istinsku astronomiju antickog sveta. Njutn je cak napisao i obimnu i dobro dokumentovanu knjigu pod dramaticnim naslovom „Zlocini Klaudija Ptolomeja” (objavljena 1977. godine), u kojoj zakljucuje: „‘Almagest’ je ucinio astronomiji vise stete nego ijedna druga knjiga ikada napisana i za nauku bi bilo bolje da nikada nije ni napisan. Stoga Ptolomej nije najveci astronom antickog sveta, vec nesto mnogo neobicnije: najuspesniji prevarant u istoriji nauke.”
O cemu se ovde radi?
Jedan poseban primer je detaljan Ptolomejev opis „pazljivog posmatranja” ravnodnevice 26. IX 139. godine. „Sitna” nevolja je da Ptolomej jednostavno nije mogao ni u principu posmatrati ravnodnevicu na navedeni dan, jer se ona, tacno pokazuju savremeni racunarski modeli, odigrala vise od 30 sati ranije! Medjutim, tu nije kraj price jer se vreme koje daje Ptolomej savrseno poklapa s vremenom koje se dobija primenom na 139. godinu algoritma za vreme ravnodnevice koji je dao Hiparh iz Nikeje. Izgleda kao da je Ptolomej, sedeci udobno u svojoj radnoj sobi, umesto da posmatra pojavu, izracunao na osnovu Hiparhovog algoritma kada je ona trebalo da se odigra. Ali, ono sto nije uzeo u obzir i na osnovu cega danas mozemo otkriti ovakvu njegovu prevarantsku delatnost, jeste da nijedan algoritam, pa ni Hiparhov, nije savrseno tacan. U Hiparhovo vreme on je nesumnjivo bio dovoljno dobar za grube kriterijume tacnosti koje su anticki astronomi jedino i mogli koristiti. U toku tri veka koja su protekla od Hiparha do Ptolomeja, algoritam je akumulirao gresku koja je taman jednaka odstupanju vremena u Ptolomejevim „posmatranjima” od stvarnog vremena!
Hiparh iz Nikeje, jedan od velikana anticke astronomije, bio je izgleda najcesca zrtva Ptolomejevih „nestasluka”. Ovaj veliki astronom helenisticke ere najpoznatiji je po otkricu precesije (kruzenja pravca ose rotacije Zemlje po nebeskom svodu), ali je bio i izuzetno sposoban posmatrac. Hiparhu dugujemo verovatno najznacajniju astronomsku tradiciju svih vremena, izrazavanje sjaja zvezda (i drugih nebeskih izvora svetlosti) u prividnim velicinama - ili magnitudama - pri cemu sto je zvezda sjajnija, to je njena magnituda manja. Tako, recimo, Sirijus, najsjajnija zvezda vidljiva sa Zemlje (osim Sunca, naravno), ima prividnu velicinu -1,5, dok najbledje i najtamnije zvezde koje se mogu videti golim okom imaju prividnu velicinu oko +6. Mada rodjen u maloazijskoj Nikeji, Hiparh je najveci deo svog istrazivackog veka (priblizno izmedju 150. i 120. godine pre nase ere) proveo na ostrvu Rodosu, gde je istoimeni grad drzava bio jedan od najvecih trgovackih i kulturnih sredista tadasnjeg sveta. Hiparhov katalog zvezda umnogome duguje svoju popularnost i znacaj tome sto ga je Ptolomej „usvojio” u „Almagestu” i dalje popularisao... mada bez navodjenja Hiparhovog autorstva!
Ovakvih primera ima jos dosta. Iako je nemoguce dokazati sve detalje u onom smislu u kome bi to zahtevao, recimo, savremeni sudski postupak, gotovo je izvesno da je Ptolomej (I) „stelovao” bar neka posmatranja koja je stvarno izvrsio, da bi pokazala bolje slaganje s njegovom kosmoloskom teorijom,
(II) izmislio neka posmatranja koja nije ucinio, vec je u najboljem slucaju predvideo rezultate mogucih posmatranja iz teorijskih modela koje je poznavao, te
(III) prisvojio bar neke rezultate Hiparha, a verovatno i drugih, nepoznatih antickih astronoma.
Prve dve stavke su bez ikakve dileme neeticko ponasanje. I dok se (I) jos ponekad i moze razumeti, jer nam istorija nauke govori da ni mnogi velikani (poput, recimo, Isaka Njutna i Alberta Ajnstajna) nisu uvek iznosili sve svoje rezultate i to bas u onakvom obliku u kakvom su ih dobili, (II) je ocigledna i nedvosmislena prevara koja se ni sa cim ne moze pravdati. Jedino sto braniocima Ptolomeja preostaje jeste da se pozivaju na cinjenicu da je u tako monumentalnom i dugackom tekstu kakav je „Almagest”, ovih mesta relativno malo.
Kako kaze „vodja”
Zanimljivo je, medjutim, da poslednja stavka (III) nije nuzno neeticko ponasanje kad se posmatra u smislu svog doba! Naime, ideja autorstva i intelektualne svojine je tekovina savremene evropske civilizacije i potice iz doba renesanse. U antickom svetu ona nije postojala, tako da su mnoge knjige, cak i veoma poznatih autora poput Demokrita, Platona, Aristotela i drugih, kruzile nepotpisane ili, u najboljem slucaju, pripisane ovoj ili onoj filozofskoj skoli ili tradiciji. Poznat je obicaj u svim skolama, od Pitagorejaca nadalje, da se svi spisi pripisuju nominalnom osnivacu i „vodji” skole iako se dobro znalo da je to nemoguce (recimo, spisi pripisivani Pitagori pojavljivali su se i vekovima nakon njegove smrti!). Tek su mnogo kasnije komentatori i prepisivaci, a narocito oni u renesansi, bili ti koji su „pronasli” autora mnogim velikim delima antike. Isto se, gotovo izvesno, odnosilo na astronomske spise, ukljucujuci tu i Hiparhove. Stoga moramo praviti ozbiljnu razliku - koja nam govori mnogo toga o samoj prirodi istorije i istorijskog istrazivanja - izmedju formalno istog ponasanja danas i u antickom svetu. Danas bi prepisivanje nekoliko strana teksta ili cak samo navodjenje pojedinacnog astronomskog rezultata bez navodjenja citata i originalnog autora bilo cist plagijat. U doba Ptolomeja to je bila rutinska pojava na koju se verovatno ni sam Hiparh, da je bio ziv i svedok toga, ne bi dvaput osvrnuo.
Ovo nas dovodi do opste i duboke pouke koja vazi ne samo za istoriju astronomije, vec i za sve istorijske grane nauke: osudjivati ljude proslosti zbog obicaja njihovog vremena - ili im se podsmevati zbog toga - prototip je greha koji je veliki istoricar Herbert Baterfild nazvao „vigovskim tumacenjem istorije”: teznje da se proslosti sudi ili drze lekcije na osnovu danasnjeg, navodno nadmocnog, znanja. Pri tome se najcesce zaboravlja neugodna cinjenica da ce buduce generacije - ukoliko se sami prethodno ne unistimo - imati jos vise razloga da nas osudjuju zbog nasih, bez sumnje podjednako brojnih, zabluda i promasaja. Bez obzira na to sto se Baterfildov istoimeni primer tice i istoricara koji su pisali britansku istoriju s gledista politicke stranke vigovaca (Whigs), ovakvih primena ima ponajvise bas u istoriji nauke, te tako treba razumeti i Ptolomejevo nenavodjenje svojih izvora.
Jos jedna lekcija „afere Klaudije Ptolomej” jeste da nauka nema razvijen sistem „unutrasnje kontrole” koji imaju, na primer, umetnosti, sport ili finansije. Provera vrednosti umetnickih dela koja se vrsi prilikom svake aukcije ili testiranje na doping, nemaju svoje parnjake u naucnoj praksi. Naprotiv, ako su okolnosti „povoljne”, i prevarantska nauka moze imati ogroman uticaj na istoriju. Slavljenje „Almagesta” u vekovima potonje istorije i njegovo citiranje kao krunski dokaz u bezbrojnim raspravama sve do Galileja, Keplera i Njutna, pokazuje tu nesrecnu teznju ljudi (samim tim i naucnika) da teret dokazivanja prebacuju na autoritete umesto da se sami udubljuju u detalje dokaza i da uloze napor u posmatranje i eksperimentisanje u prirodi. Savremena nauka nastala je upravo u casu kad su se najpre astronomija (kroz „kopernikansku revoluciju”), a potom i druge nauke oslobodile stega aristotelovskog i ptolomejevskog dogmatskog misljenja.
Milan M. Cirkovic
link
Najveci astronom starog veka ili prevarant?
Pravi primer prevare koju je gotovo nemoguce otkriti i u potpunosti rasvetliti zbog proteklog vremena, razlicitih tumacenja, zatim kulturne razlike koja postoji izmedju vremena njenog nastanka i danasnjeg doba je „slucaj” Klaudija Ptolomeja, koji i dalje izaziva velike polemike medju istoricarima nauke, posebno astronomije
Prevare u nauci manje su poznate mada nisu manje zanimljive od poznatih prevara u umetnosti (poput falsifikovanja dela starih majstora) ili u sportu (poput Maradoninog gola rukom u Meksiku 1986. ili afera s dopingom mnogobrojnih sportista). Najpre valja istaci da su prevare samo jedan od oblika neetickog ponasanja na koje se u nauci, kao uostalom i u ma kojoj drugoj oblasti ljudske delatnosti, relativno cesto nailazi. Drugi primeri takvih pojava su, recimo, stavljanje nauke u sluzbu ideologije (na primer, lisenkoizam u sovjetskoj biologiji, nacisticka „arijevska nauka”, „naucni rasizam” iz 19. veka ili iz jugoslovenske proslosti poznati „naucni socijalizam”), cenzura ideja i teorija koje se iz nekog razloga cine nepozeljnim, zloupotrebe rukovodjenja u naucnim ustanovama ili ignorisanje mogucih rizika po ljude i zivotnu okolinu zarad „napretka”. Sve ove stvari svakodnevno su prisutne u ponekom delu sveta ili ponekoj od naucnih disciplina i protiv njih se valja boriti. Medjutim, one ni izdaleka nisu toliko zanimljive kao sto su svesne i namerne prevare.
Ipak, ima smisla napraviti pomalo tananu razliku izmedju onoga sto bi se moglo nazvati podvalama (engl. hoaxes) i prevarama u uzem smislu (engl. frauds). Podvale mogu biti neobicno zabavne, ali - naizgled paradoksalno - i korisne. Neki od primera podvala dobro su poznati - recimo, cuvena radio-drama Orsona Velsa po romanu „Rat svetova” drugog Velsa, Herberta Dzordza, koja je u jesen 1938. godine izazvala pravu paniku „realistickim” prikazom najezde Marsovaca. Ono sto je manje poznato jeste da je pitanje zivota u svemiru bilo i ranije plodno tlo za podvale. Tako je sredinom 19. veka ser Dzon Hersel (sin slavnog Vilijama Hersela, a takodje cuveni astronom i izumitelj astrofotografije) bio zrtva novinarske „podvale s Mesecom”. U jednim americkim novinama pojavio se, pod pseudonimom, feljton koji je detaljno opisivao sve detalje zivota i civilizacije na Mesecu koje je, toboze, Hersel posmatrao svojim novim velikim teleskopom iz Juzne Afrike. Tekstovi su bili u toj meri dobro i uverljivo napisani, da su prevarili ne samo hiljade citalaca, vec i nekoliko profesora s Jejla i drugih univerziteta (sam ser Dzon Hersel se, kazu, do suza smejao clancima i govorio da je prava steta sto nisu istiniti). U novije vreme, 1996, pojavila se cuvena „Sokalova podvala” (recimo ): njujorski fizicar Alen Sokal je, iznerviran niskim akademskim standardima u jednom delu drustvenih nauka, objavio u jednom uglednom „drustvenjackom” casopisu tekst sastavljen od neshvatljivih budalastina, ali napisan bombastim zargonom i zamaskiran gomilom autenticnih citata i literature. Kao sto sam istice, nije verovao da ce bulaznjenje koje bi i srednjoskolac trebalo da prepozna kao takvo proci „ugledne akademike”, medjutim, clanak je bio objavljen! Kad je Sokal priznao da je u pitanju bio ogled, rasplamsala se siroka i veoma korisna rasprava koja umnogome traje i do danasnjeg dana. Podvale poticu ili van nauke ili su usmerene ka vannaucnoj publici, najcesce koriste naucno neznanje/neobrazovanje sirokih narodnih masa, cesto su duhovite, mogu biti drustveno korisne jer ukazuju na patoloske pojave u nauci ili drustvu u celini.
Medjutim, ono sto smo nazvali prevarama daleko je gore i opasnije. Prevare poticu od profesionalnih naucnika i usmerene su ka naucnoj javnosti. Zbog specijalizovane prirode savremenog naucnog znanja, naucno obrazovanje zapravo je irelevantno za prepoznavanje prevare - ukoliko niste strucnjak upravo u najuzoj oblasti koje se prevara tice, mogucnosti da je prepoznate kao takvu su zanemarljive. Prevare nanose ogromnu nematerijalnu (a ponekad i materijalnu) stetu. Nematerijalna steta ogleda se u vremenu i energiji koju drugi naucnici ulazu u rasprave, dalje razvijanje, pa cak i samo bona fide proveravanje laznih rezultata. Konacno, postoji nesto sto se moze nazvati selekcionim efektom koji cini da se o prevarama moze govoriti samo na osnovu nepotpunog uzorka onih otkrivenih. Kao sto je elizabetanski pesnik i izumitelj Dzon Herington pisao u jednom cuvenom epigramu („Zasto izdaja tako retko uspeva u istoriji? Pa, zato sto kad uspe niko se ne usudjuje da je izdajom nazove!”): najvece prevare mogu biti one koje zapravo jos nismo otkrili.
Cuvena ravnodnevica
Klaudije Ptolomej, slavni helenisticki astronom, geograf i astrolog ziveo je priblizno od 90. do 168. godine i radio je u Aleksandriji - i tu se spisak onoga sto o njemu znamo zavrsava! Niko ne zna kako je izgledao (sve docnije slike i skulpture plod su maste kasnijih, uglavnom srednjovekovnih, umetnika), gde se rodio, ni kog je porekla bio. Postojale su pretpostavke da je bio helenizovani Egipcanin, kao i da je bio rimskog porekla (o cemu svedoci njegovo ime, odnosno nomen, dok je njegovo „prvo ime”, odnosno praenomen, ostalo nepoznato). U svakom slucaju, za sobom je ostavio tri kljucna dela: jedno geografsko, jedno astrolosko i ono po kome je najpoznatiji - astronomska rasprava koja se u originalu zove „Sintaksa” („Velika rasprava”), u kojoj je napravio svojevrsno zaokruzenje - bar prema dugo vremena vladajucem tumacenju - svekolike astronomije antickog sveta.
Ptolomejeva „Sintaksa”, bolje poznata pod naslovom arapskog prevoda „Almagest” (napisan oko 145. godine), velicanstvena je knjiga koja sadrzi ogroman broj astronomskih posmatranja, kataloga i proracuna. Vise od 14 vekova ona je bila „nedodirljivi” izvor za sve astronomske podatke sirom Evrope i Bliskog istoka, i u svakom slucaju imala je ogroman uticaj na istoriju nauke. U njoj se nalazi izlaganje klasicnog modela uredjenja svemira sa Zemljom u sredistu, te Suncem, Mesecom i planetama koje se oko Zemlje okrecu (geocentricni ili ptolomejski sistem). Medjutim, ovo najvece astronomsko delo antike danas se tumaci na veoma razlicite nacine. Neki savremeni proucavaoci i dalje smatraju da je, uprkos neospornim nedostacima, Ptolomej u „Almagestu” sacuvao grcku astronomiju od zaborava, drugi, poput astronoma i istoricara nauke Roberta Njutna, smatraju da postoji dovoljno dokaza da je Ptolomej svesno sahranio istinsku astronomiju antickog sveta. Njutn je cak napisao i obimnu i dobro dokumentovanu knjigu pod dramaticnim naslovom „Zlocini Klaudija Ptolomeja” (objavljena 1977. godine), u kojoj zakljucuje: „‘Almagest’ je ucinio astronomiji vise stete nego ijedna druga knjiga ikada napisana i za nauku bi bilo bolje da nikada nije ni napisan. Stoga Ptolomej nije najveci astronom antickog sveta, vec nesto mnogo neobicnije: najuspesniji prevarant u istoriji nauke.”
O cemu se ovde radi?
Jedan poseban primer je detaljan Ptolomejev opis „pazljivog posmatranja” ravnodnevice 26. IX 139. godine. „Sitna” nevolja je da Ptolomej jednostavno nije mogao ni u principu posmatrati ravnodnevicu na navedeni dan, jer se ona, tacno pokazuju savremeni racunarski modeli, odigrala vise od 30 sati ranije! Medjutim, tu nije kraj price jer se vreme koje daje Ptolomej savrseno poklapa s vremenom koje se dobija primenom na 139. godinu algoritma za vreme ravnodnevice koji je dao Hiparh iz Nikeje. Izgleda kao da je Ptolomej, sedeci udobno u svojoj radnoj sobi, umesto da posmatra pojavu, izracunao na osnovu Hiparhovog algoritma kada je ona trebalo da se odigra. Ali, ono sto nije uzeo u obzir i na osnovu cega danas mozemo otkriti ovakvu njegovu prevarantsku delatnost, jeste da nijedan algoritam, pa ni Hiparhov, nije savrseno tacan. U Hiparhovo vreme on je nesumnjivo bio dovoljno dobar za grube kriterijume tacnosti koje su anticki astronomi jedino i mogli koristiti. U toku tri veka koja su protekla od Hiparha do Ptolomeja, algoritam je akumulirao gresku koja je taman jednaka odstupanju vremena u Ptolomejevim „posmatranjima” od stvarnog vremena!
Hiparh iz Nikeje, jedan od velikana anticke astronomije, bio je izgleda najcesca zrtva Ptolomejevih „nestasluka”. Ovaj veliki astronom helenisticke ere najpoznatiji je po otkricu precesije (kruzenja pravca ose rotacije Zemlje po nebeskom svodu), ali je bio i izuzetno sposoban posmatrac. Hiparhu dugujemo verovatno najznacajniju astronomsku tradiciju svih vremena, izrazavanje sjaja zvezda (i drugih nebeskih izvora svetlosti) u prividnim velicinama - ili magnitudama - pri cemu sto je zvezda sjajnija, to je njena magnituda manja. Tako, recimo, Sirijus, najsjajnija zvezda vidljiva sa Zemlje (osim Sunca, naravno), ima prividnu velicinu -1,5, dok najbledje i najtamnije zvezde koje se mogu videti golim okom imaju prividnu velicinu oko +6. Mada rodjen u maloazijskoj Nikeji, Hiparh je najveci deo svog istrazivackog veka (priblizno izmedju 150. i 120. godine pre nase ere) proveo na ostrvu Rodosu, gde je istoimeni grad drzava bio jedan od najvecih trgovackih i kulturnih sredista tadasnjeg sveta. Hiparhov katalog zvezda umnogome duguje svoju popularnost i znacaj tome sto ga je Ptolomej „usvojio” u „Almagestu” i dalje popularisao... mada bez navodjenja Hiparhovog autorstva!
Ovakvih primera ima jos dosta. Iako je nemoguce dokazati sve detalje u onom smislu u kome bi to zahtevao, recimo, savremeni sudski postupak, gotovo je izvesno da je Ptolomej (I) „stelovao” bar neka posmatranja koja je stvarno izvrsio, da bi pokazala bolje slaganje s njegovom kosmoloskom teorijom,
(II) izmislio neka posmatranja koja nije ucinio, vec je u najboljem slucaju predvideo rezultate mogucih posmatranja iz teorijskih modela koje je poznavao, te
(III) prisvojio bar neke rezultate Hiparha, a verovatno i drugih, nepoznatih antickih astronoma.
Prve dve stavke su bez ikakve dileme neeticko ponasanje. I dok se (I) jos ponekad i moze razumeti, jer nam istorija nauke govori da ni mnogi velikani (poput, recimo, Isaka Njutna i Alberta Ajnstajna) nisu uvek iznosili sve svoje rezultate i to bas u onakvom obliku u kakvom su ih dobili, (II) je ocigledna i nedvosmislena prevara koja se ni sa cim ne moze pravdati. Jedino sto braniocima Ptolomeja preostaje jeste da se pozivaju na cinjenicu da je u tako monumentalnom i dugackom tekstu kakav je „Almagest”, ovih mesta relativno malo.
Kako kaze „vodja”
Zanimljivo je, medjutim, da poslednja stavka (III) nije nuzno neeticko ponasanje kad se posmatra u smislu svog doba! Naime, ideja autorstva i intelektualne svojine je tekovina savremene evropske civilizacije i potice iz doba renesanse. U antickom svetu ona nije postojala, tako da su mnoge knjige, cak i veoma poznatih autora poput Demokrita, Platona, Aristotela i drugih, kruzile nepotpisane ili, u najboljem slucaju, pripisane ovoj ili onoj filozofskoj skoli ili tradiciji. Poznat je obicaj u svim skolama, od Pitagorejaca nadalje, da se svi spisi pripisuju nominalnom osnivacu i „vodji” skole iako se dobro znalo da je to nemoguce (recimo, spisi pripisivani Pitagori pojavljivali su se i vekovima nakon njegove smrti!). Tek su mnogo kasnije komentatori i prepisivaci, a narocito oni u renesansi, bili ti koji su „pronasli” autora mnogim velikim delima antike. Isto se, gotovo izvesno, odnosilo na astronomske spise, ukljucujuci tu i Hiparhove. Stoga moramo praviti ozbiljnu razliku - koja nam govori mnogo toga o samoj prirodi istorije i istorijskog istrazivanja - izmedju formalno istog ponasanja danas i u antickom svetu. Danas bi prepisivanje nekoliko strana teksta ili cak samo navodjenje pojedinacnog astronomskog rezultata bez navodjenja citata i originalnog autora bilo cist plagijat. U doba Ptolomeja to je bila rutinska pojava na koju se verovatno ni sam Hiparh, da je bio ziv i svedok toga, ne bi dvaput osvrnuo.
Ovo nas dovodi do opste i duboke pouke koja vazi ne samo za istoriju astronomije, vec i za sve istorijske grane nauke: osudjivati ljude proslosti zbog obicaja njihovog vremena - ili im se podsmevati zbog toga - prototip je greha koji je veliki istoricar Herbert Baterfild nazvao „vigovskim tumacenjem istorije”: teznje da se proslosti sudi ili drze lekcije na osnovu danasnjeg, navodno nadmocnog, znanja. Pri tome se najcesce zaboravlja neugodna cinjenica da ce buduce generacije - ukoliko se sami prethodno ne unistimo - imati jos vise razloga da nas osudjuju zbog nasih, bez sumnje podjednako brojnih, zabluda i promasaja. Bez obzira na to sto se Baterfildov istoimeni primer tice i istoricara koji su pisali britansku istoriju s gledista politicke stranke vigovaca (Whigs), ovakvih primena ima ponajvise bas u istoriji nauke, te tako treba razumeti i Ptolomejevo nenavodjenje svojih izvora.
Jos jedna lekcija „afere Klaudije Ptolomej” jeste da nauka nema razvijen sistem „unutrasnje kontrole” koji imaju, na primer, umetnosti, sport ili finansije. Provera vrednosti umetnickih dela koja se vrsi prilikom svake aukcije ili testiranje na doping, nemaju svoje parnjake u naucnoj praksi. Naprotiv, ako su okolnosti „povoljne”, i prevarantska nauka moze imati ogroman uticaj na istoriju. Slavljenje „Almagesta” u vekovima potonje istorije i njegovo citiranje kao krunski dokaz u bezbrojnim raspravama sve do Galileja, Keplera i Njutna, pokazuje tu nesrecnu teznju ljudi (samim tim i naucnika) da teret dokazivanja prebacuju na autoritete umesto da se sami udubljuju u detalje dokaza i da uloze napor u posmatranje i eksperimentisanje u prirodi. Savremena nauka nastala je upravo u casu kad su se najpre astronomija (kroz „kopernikansku revoluciju”), a potom i druge nauke oslobodile stega aristotelovskog i ptolomejevskog dogmatskog misljenja.
Milan M. Cirkovic
link