Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 20:59:01 GMT -5
Tuzna i (ne)verovatna sudbina poslednjeg Nemanjica
Zemaljski i nebeski putevi nejakog
Na vetrometini predanja i istorije, i tamo i ovamo, car Stefan Uros V i dalje je zagonetna licnost nase srednjovekovne povesti a posebno njegova smrt
Zeleo bih da saznam vise o Urosu Nejakom, poslednjem vladaru iz loze Nemanjica. Konkretno me interesuje uzrok njegove smrti i gde se nalaze njegove mosti.
Unapred zahvalan, Vladimir iz Uzica
Ilustrovao Goran Gorski
„...Bas zbog istorije, Uciteljice zivota, ja sam ponavljao razred i to sa jedne dosta cudne okolnosti. Pao sam na ispitu sto sam zbrkao godine smrti cara Urosa, tako da je po meni izaslo kao da se to desilo posle Maricke bitke. Mozete misliti kako se scepao za kose profesor koji nam je bar sedam puta procitao pesmu ‘Marko kazuje na kome je carstvo’ i koji je u svojim lekcijama bacao teska prokletstva na Vukasina.
- A je l’ tebi poznato da je Vukasin ubio Urosa?
- Jeste!
- E, pa, kako je on mogao potegnuti mrtav s Marice gde je poginuo i doci pa ubiti Urosa?
- Ne znam!
- E, kad ne znas, a ti citaj za vreme ferija, pa dodji naknadno da polozis ispit.
I citao sam odista, a kada je dosao naknadni ispit, ja sam ne samo kazao da je Vukasin ubio Urosa, no sam isao korak dalje, te sam tvrdio da ga je dvaput ubio: jedanput pre, a drugi put posle Maricke bitke.
Ja sam isao jos i dalje u koncesijama; pristajao sam uz Pantu Sreckovica ‘da je i po treci put kralj Vukasin ubio cara Urosa’. Ali izgleda da mi sva ta moja pomirljivost nije pomogla nista i morao sam ponavljati razred.
Docnije, kad sam ja vec izasao iz skole, istorijski se utvrdilo i danas se to smatra kao nesumnjiv fakat, da Vukasin nije ubio Urosa, vec da je ovaj umro posle Maricke bitke. To sam ja i tvrdio na ispitu i zbog toga sam ponavljao razred i izgubio godinu dana. Sad nastaje dakle pitanje: ko je nadlezan da meni nadoknadi taj gubitak od godinu dana koji mi je nanet time sto drzava, u svoje vreme, nije znala sopstvenu istoriju?”
Ovako je svojevremeno, izmedju dve svetske vojne, u svojoj „Autobiografiji” pisao Branislav Nusic. Saloozbiljno, onako kako je samo on to umeo. Ozbiljno je, medjutim, sto bi i danas neki mogli da ponavljaju razred pokusavajuci da odgovore na bar dva pitanja vezana za cara Stefana Urosa V: da li ga je uistinu ubio kralj Vukasin Mrnjavcevic pre nego je, je l’, i sam stradao u bici na Marici ili je postradao nakon pogibije svog savladara i gde se nalaze mosti nejakog sina Dusana Silnog. No, podjimo nekim redom.
Civot Svetog cara smesten je ispred oltara crkve fruskogorskog manastira Novi Jazak
Kako je kralj jurio kraljevica
Na opstepoznatoj slici, ogromnom ulju na platnu Paje Jovanovica „Krunisanje cara Dusana”, s desne strane vladara nalazi se njegov tek proglaseni devetogodisnji savladar, naslednik i „kralj Srbljem” koga blagosilja prvi srpski patrijarh Joanikije. Jedinac cara Dusana i carice Jelene nije bio inspiracija potonjim slikarima da obeleze i njegovo krunisanje za cara koje je, takodje u Skoplju, obavljeno do kraja 1355. godine, neposredno nakon smrti najmocnijeg od svih vladara iz dinastije Nemanjica, ali i jedinog koga crkva nije proglasila za sveca. Car Stefan Uros V imao je tada devetnaest godina, malo manje nego njegov otac kad je u bici na Velbuzdu, 28. jula 1330. godine, do nogu potukao bugarskog cara.
Obelezio ga je zato narodni pevac, jedini hronicar mnogih (i vaznih) zbivanja iz proslosti. Mada vladari nisu precesto brodili deseterackim galijama naseg srednjovekovnog pamcenja, sudbina poslednjeg, sedmog po redu, zakonitog gospodara nemanjicke Srbije dotakla je strune i izmamila suzu guslara. Posebno u pesmi „Marko kazuje na kome je carstvo”.
Neprikosnoveni junak nase epike, s mnostvom mana i nekoliko strahova, Marko Kraljevic dobio je od narodnog pevaca zadatak da na Kosovu (a i gde bi pa drugde?!), odluci „na kome je carstvo”. Majka Jevrosima ga je na „ziriranje” otpratila molbom: „Nemoj, sine, govoriti krivo/ Ni po babu ni po stricevima/ Vec po pravdi Boga istinoga...” I tu, na Kosovu, „kod bijele Samodreze crkve”, umalo da glasoviti sin kralja Vukasina Mrnjavcevica prerano zavrsi s (rucnim) radovima po narodnim pesmama.
Kad je Marko presudio recima: „Knjiga kaze, na Urosu carstvo/ Od oca je ostanulo sinu/ Djetetu je od koljena carstvo/ Njemu carstvo care narucio/ Na samrti, kad je pocinuo...”, njegov lakonogi otac toliko se razgoropadio da su vrhovnog sudiju od sjaktavog seciva handzara spasle samo, ocigledno nasledjene, brze noge. Marko je otutnjao dalje da, sa sve Sarcem i topuzinom, brani narod od zuluma i da deli pravdu, dok se Vukasin, u nemocnom besu sto nije uspeo da postane „kalif umesto kalifa”, zapleo u gospodske haljine izdajstva, pa cak i careubistva.
Tako je to narodni pevac cuo i video.
Zajedno: car Uros (levo) sa kraljem Vukasinom na zivopisu crkve manastira Psaca – 1365. godina (reprodukcija iz Galerije fresaka u beogradskoj Ulici cara Urosa koja sece Ulicu cara Dusana).
Na lomacu, nego sta!?
A imao je od koga i da cuje i da vidi. Pre svega od onih retkih pismenih koji su uspeli da iscitaju „Zitije cara Urosa” koje je, 1642. godine, ispisao Pajsije Janjevac, srpski patrijarh od 1614. do 1647. godine. Pozivajuci se na letopise, rodoslove, pecke hrisovulje ali i predanja, on je najdirektnije optuzio Vukasina Mrnjavcevica da je pokusao da preotme vlast mladjanom caru Urosu, da je odlucujuce doprineo rasparcavanju golemog carstva i, povrh svega, organizovao ubistvo sina Dusana Silnog. I onda je Vukasina stigao „gnev Gospodnji” i kaznio strasnom pogibijom na Marici.
Gnev je, potom, sisao u narod, pa je nesrecni car, zavisno od pevaca ili pripovedaca, negde ubijen u lovu a drugde otrovan. I to sve zahvaljujuci „verolomnom” Vukasinu.
Povest, ova i ovakva, dugo je smatrana za jedinu istinu sve dok je, pocetkom 20. stoleca, naucno nije opovrgao prvi srpski skolovani istoricar Ilarion Ruvarac, potonji arhimandrit manastira Grgeteg i rektor Karlovacke bogoslovije. I dok Branislav Nusic nije ponavljao razred. Kao sto je svojevremeno izazvao javnu sablazan tvrdnjom da ne postoje pouzdani podaci o izdaji Vuka Brankovica (i ne samo to), tako je zakljucio da ni cara Stefana Urosa V nije mogao da ubije kralj Vukasin Mrnjavcevic, koga je Dusanov jedinac, kao najmocniju licnost na svom dvoru, i imenovao za savladara 1365. godine. Jednostavno, jer je Vukasin s bratom Ugljesom stradao u bici na reci Marici kod Cernomena, danasnja Bugarska, 26. septembra 1371. godine, a car je umro 2. ili 4. decembra, vise od dva meseca nakon pogibije brace Mrnjavcevic. Istorija ni do danas nije objasnila njegovu smrt.
Nesto slicno, ali na umetnicki nacin, jos dvadesetih godina 19. veka, pokusao je da u svom jedinom delu prikaze i pisac Stefan Stefanovic.
Ova „uzasno-zalosna igra” naslovljena kao „Smert Urosa Petago, poslednjeg cara srpskog” mladog pisca (umro 1827, u dvadeset prvoj godini) toliko je, po jednoj prici dotekloj do nasih vremena, razgnevila mitropolita Stefana Stratimirovica da je sve pokusao da se dokopa svih objavljenih primeraka teksta i da ih spali. Pre sest godina, u produkciji beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, na scenu ga je postavila Mira Erceg, naslovnu ulogu tumacio je Slobodan Bestic, a s likom kralja Vukasina borio se Miodrag Krivokapic.
Ali, narodno predanje ili takozvana rodoljubiva istorija nikad se nije lako i posve predavala. Tako je i u ovoj prici. Na prigodnom panou pred portom fruskogorskog manastira Jazak, ali i u prigodnoj knjizici koja moze da se kupi u crkvi posvecenoj Silasku Svetog duha na apostole, i danas stoji zapis: „Krv moja kao Aveljova, na bratoubicu Kaina, vapije na Vukasina zlohitrog verolomca i otimaca mojega carstva, naime on je ubio telo moje, ali je Gospod primio duh moj.” Mosti svetog cara Urosa, koga je crkva proglasila za sveca jos krajem 16. veka, nalaze se u crkvi, s leve strane oltara. Cutljivo mnogoznacne. Kao i povest o njihovoj sudbini.
Do Meteora i natrag
Sve do Velike seobe Srba 1690. godine, mosti vladara, cije je „netrulezno telo 211 godina posle smrti u zapustelom manastiru kod Sarenika pronasao jedan cobanin”, nalazile su se u Nerodimlju, nedaleko od Urosevca na Kosovu, mesta koje je upravo po njemu dobilo ime. A onda su, po svoj prilici, delile sudbinu izbeglistva, poput mostiju kneza Lazara i drugih svetaca vaznih za pamcenje jednog naroda.
Pouzdano se zna da su mosti cara Urosa Nejakog u manastir Jazak, na obroncima Fruske gore, stigle 1705. godine, u kovcezicu koji je doneo monah Hristifor. Odatle su ih prenosili i do Vrdnika i Krusedola, da bi se, nakon dvadesetak godina, konacno smirile u Jasku. I to je bio pocetak negovanja kulta Svetog cara.
Narod je pored njegovih mostiju trazio, a ovdasnji spisi kazu i nalazio, ne samo utehu nego i isceljenje. Tako je zabelezen primer izvesnog Mustafe iz Sarajeva koji je 1710. godine izlecen upravo pored kivota, a u znak zahvalnosti manastiru je darivao ikonu cara Urosa, kao i nogu, takodje u srebru. Turcin je verovatno imao problema s hodanjem.
Upravo od tada i pocinje gradnja novog manastira, Novog Jaska, osvecenog 1758. godine. S monasima su preseljene i Uroseve mosti, i tu bile sve do 1942. godine. Bilo je to vreme pogroma kad su fruskogorski manastiri predati na „brigu” vlastima takozvane Nezavisne Drzave Hrvatske, a dragocenosti odnete u Zagreb, „na revers”. Odmah na pocetku Drugog svetskog rata Viktor Tomic, direktor zagrebackog Muzeja za umjetnost i obrt, odneo je iz manastirske riznice Jaska deo stvari i oko 150 knjiga iz biblioteke, dok su preostale starine i vredne stvari razneli vojska i mestani. Neki spisi tvrde da je tada s Fruske gore odneto „13 vagona blaga”.
Na udaru su bile i mosti trojice svetaca cuvane u ovdasnjim manastirima: pored cara Urosa, ovde su se nalazili i posmrtni ostaci kneza Lazara i despota Stefana Stiljanovica. U potrazi za „skrivenim blagom” ustase su detaljno ispreturale kivot s mostima cara Urosa, izlomile ih, izbacile iz sanduka i, na kraju, odnele skupoceni prekrivac. Prema nekim izvorima, veliku ulogu u spasavanju mostiju imao je Hans Mozer, gradonacelnik Zemuna i doktor prava iz porodice vinarskih veletrgovaca, koji je znao sta Srbima znace trojica svetitelja. Uspeo je da organizuje da nemacke okupacione vlasti u Beogradu dozvole da se mosti cara Urosa, kneza Lazara i despota Stefana Stiljanovica, pod njihovom zastitom, prenesu u glavni grad.
Univerzitetski profesor i istoricar Radoslav Grujic, izaslanik Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve, po dogovoru s nemackom upravom i zajedno s njenim predstavnikom Fon Rajsvicem, 13. i 14. aprila 1942. godine boravio je u Sremu i mosti svetaca dopremljene su u Beograd. Zabelezeno je da im je, uz put, i okupaciona vojska odavala pocast, kao vladarima. Smestene su u Sabornoj crkvi.
Mosti kneza Lazara vracene su 1989. godine, seststo leta nakon smrti, u Ravanicu, njegovu zaduzbinu. Odlukom Sinoda, posmrtni ostaci Urosa Nejakog stigli su u Jazak skoro sezdeset godina posle odlaska, 22. septembra 2001. godine, gde se i danas nalaze. Inace, svakog 2. decembra, na dan njegovog upokojenja, Crkva proslavlja „blazenog, mladoga cara i mucenika”, zajedno s njegovom majkom Jelenom, u monastvu Jelisavetom-Evgenijom.
Mati Paraskeva, igumanija manastira Jazak, danas veli da je „carskoga korena plod” primer stradalnistva za Hrista i u Hristu, da on moze u narodnoj pesmi da bude Nejaki, ali da je njegova vera bila jaka i, evo, nadzivela vekove. Da je, nepouzdano i privremeno, zemaljsko carstvo zamenio nebeskim. Nebo, do daljnjeg, cuti.
***
U braku s vlaskom princezom Anom car Stefan Uros V nije imao poroda i nije poslednji izdanak Nemanjica. Poslednji je Jovan, sin epirskog „cara” Sinise (Simeona), mladjeg polubrata cara Dusana i Urosevog najozbiljnijeg protivnika u borbi za pravo na presto. Po ocevoj smrti, odrekao se vlasti i zamonasio. Zajedno s ocem, uglavnom je upamcen kao ktitor u svetu cuvenih tesalijskih manastira Meteori, podignutih na nepristupacnim vratolomnim stenama kod grckog grada Stagoj. Kao monah Joasaf, koga crkva praznuje 3. maja, umro je na Meteorima 1422/23. godine.
Petar Milatovic
link
Zemaljski i nebeski putevi nejakog
Na vetrometini predanja i istorije, i tamo i ovamo, car Stefan Uros V i dalje je zagonetna licnost nase srednjovekovne povesti a posebno njegova smrt
Zeleo bih da saznam vise o Urosu Nejakom, poslednjem vladaru iz loze Nemanjica. Konkretno me interesuje uzrok njegove smrti i gde se nalaze njegove mosti.
Unapred zahvalan, Vladimir iz Uzica
Ilustrovao Goran Gorski
„...Bas zbog istorije, Uciteljice zivota, ja sam ponavljao razred i to sa jedne dosta cudne okolnosti. Pao sam na ispitu sto sam zbrkao godine smrti cara Urosa, tako da je po meni izaslo kao da se to desilo posle Maricke bitke. Mozete misliti kako se scepao za kose profesor koji nam je bar sedam puta procitao pesmu ‘Marko kazuje na kome je carstvo’ i koji je u svojim lekcijama bacao teska prokletstva na Vukasina.
- A je l’ tebi poznato da je Vukasin ubio Urosa?
- Jeste!
- E, pa, kako je on mogao potegnuti mrtav s Marice gde je poginuo i doci pa ubiti Urosa?
- Ne znam!
- E, kad ne znas, a ti citaj za vreme ferija, pa dodji naknadno da polozis ispit.
I citao sam odista, a kada je dosao naknadni ispit, ja sam ne samo kazao da je Vukasin ubio Urosa, no sam isao korak dalje, te sam tvrdio da ga je dvaput ubio: jedanput pre, a drugi put posle Maricke bitke.
Ja sam isao jos i dalje u koncesijama; pristajao sam uz Pantu Sreckovica ‘da je i po treci put kralj Vukasin ubio cara Urosa’. Ali izgleda da mi sva ta moja pomirljivost nije pomogla nista i morao sam ponavljati razred.
Docnije, kad sam ja vec izasao iz skole, istorijski se utvrdilo i danas se to smatra kao nesumnjiv fakat, da Vukasin nije ubio Urosa, vec da je ovaj umro posle Maricke bitke. To sam ja i tvrdio na ispitu i zbog toga sam ponavljao razred i izgubio godinu dana. Sad nastaje dakle pitanje: ko je nadlezan da meni nadoknadi taj gubitak od godinu dana koji mi je nanet time sto drzava, u svoje vreme, nije znala sopstvenu istoriju?”
Ovako je svojevremeno, izmedju dve svetske vojne, u svojoj „Autobiografiji” pisao Branislav Nusic. Saloozbiljno, onako kako je samo on to umeo. Ozbiljno je, medjutim, sto bi i danas neki mogli da ponavljaju razred pokusavajuci da odgovore na bar dva pitanja vezana za cara Stefana Urosa V: da li ga je uistinu ubio kralj Vukasin Mrnjavcevic pre nego je, je l’, i sam stradao u bici na Marici ili je postradao nakon pogibije svog savladara i gde se nalaze mosti nejakog sina Dusana Silnog. No, podjimo nekim redom.
Civot Svetog cara smesten je ispred oltara crkve fruskogorskog manastira Novi Jazak
Kako je kralj jurio kraljevica
Na opstepoznatoj slici, ogromnom ulju na platnu Paje Jovanovica „Krunisanje cara Dusana”, s desne strane vladara nalazi se njegov tek proglaseni devetogodisnji savladar, naslednik i „kralj Srbljem” koga blagosilja prvi srpski patrijarh Joanikije. Jedinac cara Dusana i carice Jelene nije bio inspiracija potonjim slikarima da obeleze i njegovo krunisanje za cara koje je, takodje u Skoplju, obavljeno do kraja 1355. godine, neposredno nakon smrti najmocnijeg od svih vladara iz dinastije Nemanjica, ali i jedinog koga crkva nije proglasila za sveca. Car Stefan Uros V imao je tada devetnaest godina, malo manje nego njegov otac kad je u bici na Velbuzdu, 28. jula 1330. godine, do nogu potukao bugarskog cara.
Obelezio ga je zato narodni pevac, jedini hronicar mnogih (i vaznih) zbivanja iz proslosti. Mada vladari nisu precesto brodili deseterackim galijama naseg srednjovekovnog pamcenja, sudbina poslednjeg, sedmog po redu, zakonitog gospodara nemanjicke Srbije dotakla je strune i izmamila suzu guslara. Posebno u pesmi „Marko kazuje na kome je carstvo”.
Neprikosnoveni junak nase epike, s mnostvom mana i nekoliko strahova, Marko Kraljevic dobio je od narodnog pevaca zadatak da na Kosovu (a i gde bi pa drugde?!), odluci „na kome je carstvo”. Majka Jevrosima ga je na „ziriranje” otpratila molbom: „Nemoj, sine, govoriti krivo/ Ni po babu ni po stricevima/ Vec po pravdi Boga istinoga...” I tu, na Kosovu, „kod bijele Samodreze crkve”, umalo da glasoviti sin kralja Vukasina Mrnjavcevica prerano zavrsi s (rucnim) radovima po narodnim pesmama.
Kad je Marko presudio recima: „Knjiga kaze, na Urosu carstvo/ Od oca je ostanulo sinu/ Djetetu je od koljena carstvo/ Njemu carstvo care narucio/ Na samrti, kad je pocinuo...”, njegov lakonogi otac toliko se razgoropadio da su vrhovnog sudiju od sjaktavog seciva handzara spasle samo, ocigledno nasledjene, brze noge. Marko je otutnjao dalje da, sa sve Sarcem i topuzinom, brani narod od zuluma i da deli pravdu, dok se Vukasin, u nemocnom besu sto nije uspeo da postane „kalif umesto kalifa”, zapleo u gospodske haljine izdajstva, pa cak i careubistva.
Tako je to narodni pevac cuo i video.
Zajedno: car Uros (levo) sa kraljem Vukasinom na zivopisu crkve manastira Psaca – 1365. godina (reprodukcija iz Galerije fresaka u beogradskoj Ulici cara Urosa koja sece Ulicu cara Dusana).
Na lomacu, nego sta!?
A imao je od koga i da cuje i da vidi. Pre svega od onih retkih pismenih koji su uspeli da iscitaju „Zitije cara Urosa” koje je, 1642. godine, ispisao Pajsije Janjevac, srpski patrijarh od 1614. do 1647. godine. Pozivajuci se na letopise, rodoslove, pecke hrisovulje ali i predanja, on je najdirektnije optuzio Vukasina Mrnjavcevica da je pokusao da preotme vlast mladjanom caru Urosu, da je odlucujuce doprineo rasparcavanju golemog carstva i, povrh svega, organizovao ubistvo sina Dusana Silnog. I onda je Vukasina stigao „gnev Gospodnji” i kaznio strasnom pogibijom na Marici.
Gnev je, potom, sisao u narod, pa je nesrecni car, zavisno od pevaca ili pripovedaca, negde ubijen u lovu a drugde otrovan. I to sve zahvaljujuci „verolomnom” Vukasinu.
Povest, ova i ovakva, dugo je smatrana za jedinu istinu sve dok je, pocetkom 20. stoleca, naucno nije opovrgao prvi srpski skolovani istoricar Ilarion Ruvarac, potonji arhimandrit manastira Grgeteg i rektor Karlovacke bogoslovije. I dok Branislav Nusic nije ponavljao razred. Kao sto je svojevremeno izazvao javnu sablazan tvrdnjom da ne postoje pouzdani podaci o izdaji Vuka Brankovica (i ne samo to), tako je zakljucio da ni cara Stefana Urosa V nije mogao da ubije kralj Vukasin Mrnjavcevic, koga je Dusanov jedinac, kao najmocniju licnost na svom dvoru, i imenovao za savladara 1365. godine. Jednostavno, jer je Vukasin s bratom Ugljesom stradao u bici na reci Marici kod Cernomena, danasnja Bugarska, 26. septembra 1371. godine, a car je umro 2. ili 4. decembra, vise od dva meseca nakon pogibije brace Mrnjavcevic. Istorija ni do danas nije objasnila njegovu smrt.
Nesto slicno, ali na umetnicki nacin, jos dvadesetih godina 19. veka, pokusao je da u svom jedinom delu prikaze i pisac Stefan Stefanovic.
Ova „uzasno-zalosna igra” naslovljena kao „Smert Urosa Petago, poslednjeg cara srpskog” mladog pisca (umro 1827, u dvadeset prvoj godini) toliko je, po jednoj prici dotekloj do nasih vremena, razgnevila mitropolita Stefana Stratimirovica da je sve pokusao da se dokopa svih objavljenih primeraka teksta i da ih spali. Pre sest godina, u produkciji beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, na scenu ga je postavila Mira Erceg, naslovnu ulogu tumacio je Slobodan Bestic, a s likom kralja Vukasina borio se Miodrag Krivokapic.
Ali, narodno predanje ili takozvana rodoljubiva istorija nikad se nije lako i posve predavala. Tako je i u ovoj prici. Na prigodnom panou pred portom fruskogorskog manastira Jazak, ali i u prigodnoj knjizici koja moze da se kupi u crkvi posvecenoj Silasku Svetog duha na apostole, i danas stoji zapis: „Krv moja kao Aveljova, na bratoubicu Kaina, vapije na Vukasina zlohitrog verolomca i otimaca mojega carstva, naime on je ubio telo moje, ali je Gospod primio duh moj.” Mosti svetog cara Urosa, koga je crkva proglasila za sveca jos krajem 16. veka, nalaze se u crkvi, s leve strane oltara. Cutljivo mnogoznacne. Kao i povest o njihovoj sudbini.
Do Meteora i natrag
Sve do Velike seobe Srba 1690. godine, mosti vladara, cije je „netrulezno telo 211 godina posle smrti u zapustelom manastiru kod Sarenika pronasao jedan cobanin”, nalazile su se u Nerodimlju, nedaleko od Urosevca na Kosovu, mesta koje je upravo po njemu dobilo ime. A onda su, po svoj prilici, delile sudbinu izbeglistva, poput mostiju kneza Lazara i drugih svetaca vaznih za pamcenje jednog naroda.
Pouzdano se zna da su mosti cara Urosa Nejakog u manastir Jazak, na obroncima Fruske gore, stigle 1705. godine, u kovcezicu koji je doneo monah Hristifor. Odatle su ih prenosili i do Vrdnika i Krusedola, da bi se, nakon dvadesetak godina, konacno smirile u Jasku. I to je bio pocetak negovanja kulta Svetog cara.
Ispravljajte, a ne kunite...
Pajsije Janjevac, pisac „Zitija cara Urosa”, na kraju tog poslednjeg dela stare srpske biografske knjizevnosti ispisao je ove redove:
„...Ono sto je teskobno i nedomisljeno, od jezika mojega je... Ne znam ja gresni i nepotrebni da li ce ovo biti ugodno proroku i svetom. Sam Gospod zna. Molim vas i ubedjujem, oci i braco i ceda, ako sta bude pogresno, bilo u kojoj stihiri ili u kojem redu, ili u kojoj reci, ispravljajte, a ne kunite, Gospoda radi. Jer ne pisa Duh Sveti, niti muz sveti, vec ruka gresna i duh malaksao, u poslednja vremena, nevoljna i nasilna od bezboznika”.
Narod je pored njegovih mostiju trazio, a ovdasnji spisi kazu i nalazio, ne samo utehu nego i isceljenje. Tako je zabelezen primer izvesnog Mustafe iz Sarajeva koji je 1710. godine izlecen upravo pored kivota, a u znak zahvalnosti manastiru je darivao ikonu cara Urosa, kao i nogu, takodje u srebru. Turcin je verovatno imao problema s hodanjem.
Upravo od tada i pocinje gradnja novog manastira, Novog Jaska, osvecenog 1758. godine. S monasima su preseljene i Uroseve mosti, i tu bile sve do 1942. godine. Bilo je to vreme pogroma kad su fruskogorski manastiri predati na „brigu” vlastima takozvane Nezavisne Drzave Hrvatske, a dragocenosti odnete u Zagreb, „na revers”. Odmah na pocetku Drugog svetskog rata Viktor Tomic, direktor zagrebackog Muzeja za umjetnost i obrt, odneo je iz manastirske riznice Jaska deo stvari i oko 150 knjiga iz biblioteke, dok su preostale starine i vredne stvari razneli vojska i mestani. Neki spisi tvrde da je tada s Fruske gore odneto „13 vagona blaga”.
Na udaru su bile i mosti trojice svetaca cuvane u ovdasnjim manastirima: pored cara Urosa, ovde su se nalazili i posmrtni ostaci kneza Lazara i despota Stefana Stiljanovica. U potrazi za „skrivenim blagom” ustase su detaljno ispreturale kivot s mostima cara Urosa, izlomile ih, izbacile iz sanduka i, na kraju, odnele skupoceni prekrivac. Prema nekim izvorima, veliku ulogu u spasavanju mostiju imao je Hans Mozer, gradonacelnik Zemuna i doktor prava iz porodice vinarskih veletrgovaca, koji je znao sta Srbima znace trojica svetitelja. Uspeo je da organizuje da nemacke okupacione vlasti u Beogradu dozvole da se mosti cara Urosa, kneza Lazara i despota Stefana Stiljanovica, pod njihovom zastitom, prenesu u glavni grad.
Univerzitetski profesor i istoricar Radoslav Grujic, izaslanik Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve, po dogovoru s nemackom upravom i zajedno s njenim predstavnikom Fon Rajsvicem, 13. i 14. aprila 1942. godine boravio je u Sremu i mosti svetaca dopremljene su u Beograd. Zabelezeno je da im je, uz put, i okupaciona vojska odavala pocast, kao vladarima. Smestene su u Sabornoj crkvi.
Mosti kneza Lazara vracene su 1989. godine, seststo leta nakon smrti, u Ravanicu, njegovu zaduzbinu. Odlukom Sinoda, posmrtni ostaci Urosa Nejakog stigli su u Jazak skoro sezdeset godina posle odlaska, 22. septembra 2001. godine, gde se i danas nalaze. Inace, svakog 2. decembra, na dan njegovog upokojenja, Crkva proslavlja „blazenog, mladoga cara i mucenika”, zajedno s njegovom majkom Jelenom, u monastvu Jelisavetom-Evgenijom.
Mati Paraskeva, igumanija manastira Jazak, danas veli da je „carskoga korena plod” primer stradalnistva za Hrista i u Hristu, da on moze u narodnoj pesmi da bude Nejaki, ali da je njegova vera bila jaka i, evo, nadzivela vekove. Da je, nepouzdano i privremeno, zemaljsko carstvo zamenio nebeskim. Nebo, do daljnjeg, cuti.
***
U braku s vlaskom princezom Anom car Stefan Uros V nije imao poroda i nije poslednji izdanak Nemanjica. Poslednji je Jovan, sin epirskog „cara” Sinise (Simeona), mladjeg polubrata cara Dusana i Urosevog najozbiljnijeg protivnika u borbi za pravo na presto. Po ocevoj smrti, odrekao se vlasti i zamonasio. Zajedno s ocem, uglavnom je upamcen kao ktitor u svetu cuvenih tesalijskih manastira Meteori, podignutih na nepristupacnim vratolomnim stenama kod grckog grada Stagoj. Kao monah Joasaf, koga crkva praznuje 3. maja, umro je na Meteorima 1422/23. godine.
Petar Milatovic
link