Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 21:14:04 GMT -5
Velike prevare u istoriji nauke - Pol Kamerer
Slucaj jedne zabe
Najcesce se pojavljuju u onim oblastima u kojima postoje velike suprotstavljenosti, zestoke rasprave i veoma udaljena misljenja. Kada se, pri tom, te oblasti istrazivanja smatraju modernim (ili pomodnim), onda se sticu uslovi za velike i veoma opasne prevare. Malo je tema za koje ovo vise vazi od razlicitih teorija evolucije zivih vrsta na Zemlji
Ilustrovao Rastko Ciric
SPocetkom 20. veka Pol Kamerer bio je jedan od najcuvenijih biologa na svetu. Cak i za nauku obicno nezainteresovane novine, poput „Njujork tajmsa” ili „Monda”, pisale su u uvodnicima o njemu kao o novom Darvinu. Sredinom veka o njemu se i dalje govorilo u krugovima biologa, mada u potpuno suprotnom tonu. Medjutim, posle Drugog svetskog rata Kamerer je potpuno nestao sa scene. Vec tokom sedamdesetih jedno istrazivanje medju mladjim profesorima, studentima postdiplomcima, cak i strucnjacima za zoologiju vodozemaca i gmizavaca, pokazalo je da od nekoliko desetina anketiranih niko nije cak ni cuo za njega!
Standardna lekcija price o Kamereru (pre nego sto je cela stvar pala u zaborav) bila je da je prevara u naucnim ogledima ne samo nemoralna, vec se i sustinski ne isplati, jer rukovodilac ogleda nuzno izvlaci „deblji kraj” ako bude otkriven. Ali, kao i svaka pojednostavljena slika, i ova je lisena detalja koji je cine istinski zanimljivom, ali i poucnom. Uz to, Kamererov fizicki odlazak sa scene ostavio je istoriji nauke jednu od velikih neresenih zagonetki. Slucaj koji ni tako pronicljiv detektiv kakav je bio Artur Kestler - koji se godinama bavio ovim slucajem i pocetkom sedamdesetih objavio jednu od svojih najboljih knjiga „Slucaj zabe babice” - nije uspeo da razresi.
Vazne seobe dazdevnjaka
Pol Kamerer rodjen je u Becu 1880. godine u porodici preduzetnika jevrejskog porekla. Od detinjstva je pokazivao izuzetnu muzicku darovitost, tako da se upisao na Becku muzicku akademiju, odsek za klavir. Medjutim, sudbina je htela da napusti studije muzike i posveti se biologiji, koju je doktorirao 1903. godine, odabravsi kao specijalnost eksperimentalnu zoologiju. Od tada pa do koju godinu posle Prvog svetskog rata, Kamerer je radio u svetski poznatom Institutu za eksperimentalnu biologiju (Vivarijumu) u Becu.
Gotovo svi Kamererovi ogledi koji su mu, kao u nekoj Euripidovoj tragediji, doneli najpre svetsku slavu, a zatim sramotu i smrt, sastojali su se u nastojanjima da razlicite vrste vodozemaca i gmizavaca prinudi da se razmnozavaju u oblastima drasticno razlicitim od njihovih prirodnih stanista. U prvom nizu ogleda bavio se dvema vrstama dazdevnjaka: crnom vrstom Salamandra atra koja zivi u Alpima i poradja se na kopnu dajuci obicno dva velika, potpuno morfoloski uoblicena potomka, te pegavim Salamandra maculosa koji nastanjuje niske i priobalne krajeve Evrope i radja deset do pedeset larvi u vodenoj okolini. Ove larve imaju osobine punoglavaca i metamorfozom se pretvaraju u dazdevnjake.
Kamerer je primorao dazdevnjake da zive i razmnozavaju se u drugacijem okruzenju. Pegavi ravnicarski dazdevnjak, odgajan u hladnom i suvom alpskom okruzenju, imao bi dva potpuno razvijena potomka (nekoliko puta pre toga bi doslo do pobacaja punoglavaca). Crni alpski dazdevnjak, prinudno odgajen u toploj i vlaznoj ravnicarskoj klimi, poceo bi da radja punoglavce u vodi. Sa svakom generacijom, zenka alpskog dazdevnjaka radjala bi sve vise zdravih punoglavaca.
Sledeci korak bio je da se to potomstvo, rodjeno pod neuobicajenim uslovima, podigne do zrelog doba. Kamerer je tada pokusao da ih dalje razmnozava i utvrdio da svi pokazuju istu „preokrenutu” reproduktivnu sposobnost kao njihovi roditelji. Ovo se nestrucnima moze ciniti kao zanimljiv ogled, ali za vecinu strucnjaka to je bila i te kakva vest.
Kamerer je tvrdio da ovi (i drugi slicni) ogledi pokazuju ispravnost lamarkisticke verzije evolucije. Krajnje pojednostavljeno, u pitanju je ideja da se osobine stecene tokom zivota jedinke prenose na potomstvo. Ako po citav dan svirate gitaru, vasa deca imace nesto duze i spretnije prste nego sto bi inace imala. Ako citavog zivota podizete teske terete, vase potomstvo razvice vecu misicnu masu od prethodnih generacija. Svaka generacija nasledjuje prethodnu i nastavlja da se usavrsava. Danas ova zamisao moze da nam zvuci cudno, ali to je uistinu bila verovatno prva naucna teorija evolucije ikada izvedena, i veoma dugo uzivala je veliki ugled i bila u sredistu mnogobrojnih rasprava i suprotstavljanja. Da bismo ovo razumeli, neophodno je da ukratko razmotrimo teorije evolucije koje su bile „na trzistu” u to doba.
Teranje u vodu
Nasuprot uobicajenom shvatanju, pola veka nakon objavljivanja Darvinovog dela „Poreklo vrsta”, o mehanizmima evolucije postojala su najrazlicitija misljenja koja su veoma cesto bitno odstupala od Darvinovog glavnog mehanizma, prirodnog odabiranja. Veoma istaknuti biolozi zastupali su razlicite teorije evolucije: Hugo de Friz je, recimo, smatrao da do nastanka novih vrsta dolazi kroz velike mutacije i u razdoblju od jedne jedine generacije („saltacionizam”). Vrlo znacajna skola nemackih evolucionista (Hake, Ajmer, Sindevolf), ali i americkih (Hajat i Koup), zastupala je uticajnu teoriju ortogeneze, prema kojoj svaka nova bioloska forma sadrzi u sebi celokupnu istoriju vrste od pocetka do kraja. I, naravno, mnogi biolozi tog doba, ukljucujuci tada mladog Ernsta Majra, koji je kasnije postao jedan od najznacajnijih darvinista 20. veka (nedavno je preminuo u 101. godini), prihvatali su pretpostavku o nasledjivanju stecenih osobina koja se uobicajeno pripisuje Zan-Batistu Lamarku.
Sam Darvin bio je neodlucan u pogledu lamarkizma. Ali, nakon prvobitnog odbacivanja, kako je vreme prolazilo, bio je sve spremniji da prihvati neki vid nasledjivanja stecenih osobina. On je cak umetnuo citavo novo lamarkisticko poglavlje u sesto izdanje svog dela „Poreklo vrsta”, delimicno da bi se odbranio od zestokih prigovora koje su lamarkisti stavili pocetnoj teoriji. Tek je ponovno otkrice Mendelovih principa genetike, oko 1900. godine, ohrabrilo zaklete darviniste.
Nesudjeni pijanista, potonji biolog: Pol Kamerer
Nekoliko decenija kasnije pocela je da se pomalja neodarvinisticka „Moderna sinteza”; jedan od kljucnih cinilaca koji su doprineli usponu i opstem prihvatanju neodarvinizma bio je upravo slom lamarkizma kao glavnog konkurenta. U ovom slomu „afera Kamerer” bila je veliki dogadjaj, i utoliko je pre zalosniji zaborav cele stvari.
U jos jednom ogledu Kamerer je koristio pecinskog gustera Proteus koji je potpuno slep i ima tek rudimentarne oci koje se nalaze duboko pod kozom. Kamerer je ustanovio da izlaganje slepih gustera svetlosti proizvodi samo tamni pigment preko ociju i ne dovodi do razvoja vida. Pa ipak, kada je Proteus bio odgajan pod dugotalasnom crvenom svetloscu, Kamerer je uspevao da, nakon vise generacija, proizvede primerke s velikim, razvijenim ocima i vidom.
Najslavniji - i kobni! - Kamererov ogled ticao se jednog drugog vodozemca, zabe babice, Alytes obstetricians. Ona se tako zivopisno naziva stoga sto, kada dolazi do parenja, muzjak nosi oplodjena jajasca oko svojih zadnjih nogu sve dok se ona ne izlegu. Za razliku od vecine drugih zaba i vodozemaca koji se pare i razmnozavaju u vodi, zaba babica razmnozava se iskljucivo na suvom. Kamerer je resio da natera zabe babice da se razmnozavaju u vodi. Nakon mnogo pokusaja uspeo je da uzgoji sest generacija zaba koje su se razmnozavale u vodi pre nego sto je potomstvo izumrlo. Medjutim, najzanimljivije je sto su, prema Kamereru, zabe babice razvile takozvane odgajajuce plocice.
Radi se o tamnim zadebljanjima koze sa sicusnim siljcima koji se
razvijaju na muzjaku zabe tokom sezone parenja. One omogucuju muzjaku da sacuva stabilnost tokom parenja i spreci klizanje u vodi. S obzirom na to da se zabe babice pare na suvom, one nemaju odgajajuce plocice, niti su im potrebne.
Ali, sa svakom novom generacijom Kamererovih zaba, odgajajuce plocice postajale su sve jasnije. S objavljivanjem rezultata ovog ogleda, Kamerer se nasao usred razmimoilazenja; mnogi biolozi slagali su se s njim, dok su drugi, pre svega darvinisti, smatrali da su njegovi nalazi besmisleni. Zar nije August Vajsman dokazao da je lamarkizam pogresan jos kad je krajem 19. veka odsekao repove 1592 misa kroz 22 generacije, bez da je i jedan jedini put primetio da se rodio mis bez repa? Cak i kad je Kamerer objavio fotografije zabljih udova s odgajajucim plocicama i 1923. godine doneo uzorke zabe u Kembridz, gde je britanska elita biologa bila u prilici da ih vidi i prouci, vecina protivnika lamarkizma ostala je neuverena. Kamererov najzesci protivnik, engleski biolog Vilijam Bejtson, cak je tvrdio da to „uopste nisu odgajajuce plocice vec mrlje tamnog pigmenta”. Ovih ce se reci naucnici kasnije setiti. (Ironija je u tome sto je sam Bejtson bio veoma daleko od darviniste: njegova verzija evolucije znacajno se razlikovala od Darvinove i one koja je konacno prihvacena u okvirima neodarvinizma.)
Bilo je i znacajnih entuzijasta. Tornton Gardiner, profesor zoologije na Kembridzu, izjavio je da „Kamerer pocinje tamo gde se Darvin zavrsava”. Drugi britanski naucnici tvrdili su u stampi da se radi o „najvecem bioloskom otkricu veka”. Profesor Dzon Votson, osnivac bihejvioristicke psihologije, pisao je kako je „rad profesora Kamerera zacudio svet... Mi zelimo da verujemo u njegove nalaze. Oni znace izuzetno mnogo pedagozima i drustvu uopste”.
Metak u glavu
Nazalost, politika se umesala i u ovu pricu. Nakon zavrsetka Prvog svetskog rata, Austrija je bila porazena, raskomadana i ponizena, usred nevidjene ekonomske, socijalne i moralne krize, koja je nekadasnju intelektualnu prestonicu Evrope, Bec, ucinila jednim od najdepresivnijih gradova na svetu. Sredstava nije bilo ni za zivot, a kamoli za naucni rad. Institut za eksperimentalnu biologiju, koji je u ratu i posleratnim neredima pretrpeo materijalne stete, obustavio je gotovo sve oglede, posebno one koji su, kao Kamererovi, zahtevali znacajna ulaganja. Njegovih poslednjih nekoliko uzoraka sacuvano je u teglama s formalinom. Nemocan da zivi od male plate koju bi smesta pojela astronomska inflacija, Kamerer je dao otkaz u Institutu i krenuo na turneju kako bi javno izlozio svoje nalaze i zaradio honorare u valuti vrednijoj od posrnulog silinga. Novinari su bili odusevljeni i senzacionalisticki naslovi pojavili su se u zapadnim zemljama. Tokom predavanja, Kamerer je 1923. godine posetio i „tvrdjavu darvinizma” - Kembridz, gde su britanski biolozi imali priliku da ispitaju njegove fotografije, kao i poslednji sacuvani uzorak zabe babice.
Sam Kamerer je, izgleda, bio snazno motivisan vannaucnim razlozima, pre svega nadom za koju je smatrao da lamarkizam nudi obrazovanju i opstem popravljanju covecanstva. Ista vrsta iluzornih nada u vezi s lamarkizmom nasla je veoma plodno tlo na neocekivanom mestu - medju vladarima mladog Sovjetskog Saveza. Pre svega zbog ideoloskih razloga koji su videli coveka kao proizvod okoline (shvacene u smislu klasnih i ekonomskih uslova), boljsevicka oligarhija i pre pojave zloglasnog Lisenka prihvatala je lamarkizam kao najpogodnije biolosko ucenje.
Godine 1925. sovjetske vlasti ponudile su Kamereru profesuru na Moskovskom drzavnom univerzitetu. Sam Kamerer, inace dosledni ateista i socijalista, nije se libio da ponudu prihvati, mada se nije odmah preselio u SSSR, delimicno iz licnih razloga.
Zapadnim naucnicima bila je najsumnjivija cinjenica da Kamerer nikoga nije pozivao da na licu mesta, u Becu, prisustvuje njegovim ogledima i neposredno proveri rezultate. Tek pocetkom 1926. godine on je konacno omogucio profesoru Kingsliju Noblu iz americkog Muzeja prirodne istorije u Njujorku i dr Hansu Przibramu sa Beckog univerziteta (svom nekadasnjem sefu iz Vivarijuma) da licno ispitaju poslednji uzorak njegovih zaba babica. Nobl i Przibram dosli su do zapanjujuceg otkrica - dok prednji udovi zabe nisu pokazivali nikakav trag odgajajucih plocica, jasno su pokazivali tragove potkoznog ubrizgavanja crnog mastila! Nobl i Przibram objavili su svoje nalaze u najuglednijem svetskom casopisu, londonskom „Nejceru” od 7. avgusta 1926. godine detonirajuci na taj nacin pravu akademsku bombu. Uz povike „Prevara, prevara!” vrlo brzo su se na senzacionalisticki nacin, kao i uvek, umesale i novine.
Usred halabuke koja se digla oko raskrinkavanja prevare (gde je, treba spomenuti, u nekim krugovima pominjano i njegovo jevrejsko poreklo kao „dokaz” zlocina), Kamerer je bio zauzet preseljavanjem svoje opreme i licnih stvari u Moskvu, ocigledno zbog preuzimanja akademskog posla. Medjutim, 22. septembra 1926. godine on salje pismo moskovskoj Akademiji nauka u kome daje otkaz na ponudjeni posao. U pismu navodi kako nema nista s ubrizgavanjem boje u uzorak zabe babice, niti je ista znao o bojenju dazdevnjaka kod koga je takodje otkriveno mastilo.
Dalje je izrazio nadu da ce skupiti hrabrost da okonca svoj zivot koji je ovom aferom bespovratno unisten. Takodje je objasnio da je preselio stvari u Moskvu jer je, kao prvo, zeleo da sakrije svoju odluku od porodice, a drugo, zato sto zeli da biblioteku i druge naucne zbirke ostavi Sovjetskoj akademiji kao mali znak nadoknade za nevolje koje im je citavom aferom prouzrokovao. Sledeceg dana, 23. septembra, otisao je u setnju beckim predgradjem Terezijanska brda i pucao sebi u glavu.
Zaba babica, zaba koja se pari i razmnozava na suvom – Alytes obstetricians
Kobno mastilo
Kamererovo samoubistvo je za vecinu posmatraca znacilo konacnu potvrdu prevarantskog karaktera njegovih ogleda, te moralnog i naucnog bankrotstva lamarkizma kao teorije evolucije. Nasuprot tome, u SSSR je pokrenuto slavljenje Kamerera kao narodnog heroja koga su unistili zavidljivi kapitalisti i njihova potplacena naucna elita. Film „Salamandri” bio je produciran pod visokim sponzorstvom Anatolija Lunacarskog, Lenjinovog nekadasnjeg saborca, a sada sovjetskog komesara (ministra) prosvete. U filmu se nakratko pojavljuje sam komesar, a njegova supruga igrala je jednu od glavnih uloga. Film se zavrsavao Kamererovom velicanstvenom posetom Sovjetskom Savezu, zemlji slobode i jednakosti, ne pominjuci nista od docnijih dogadjaja. Ovo je uticalo da lamarkizam ne samo sto je opstao u Sovjetskom Savezu (i docnijim drugim komunistickim zemljama), vec je postao i zvanicna doktrina za vreme dugogodisnje vladavine nesposobnog i autoritarnog agronoma Trofima Denisovica Lisenka, jednog od retkih istinskih zlikovaca u istoriji nauke. Lisenkoizam je pored ljudskih zrtava i patnji - izmedju ostalog i muckog ubistva Nikolaja Vavilova, Bejtsonovog ucenika i jednog od najvecih svetskih geneticara tog doba - ostavio trajne i tragicne posledice na bioloske nauke u zemljama socijalizma. Njegovo dugo trajanje (Lisenko je smenjen sa svemocnog polozaja direktora Bioloskog instituta Sovjetske akademije nauka februara 1965. godine, nakon stravicne gladi pocetkom sezdesetih godina velikim delom izazvane njegovim „genijalnim zamislima” u agronomiji) proizvelo je zaostajanje bioloskih nauka koje se umnogome primecuje i danas. Zanimljivo je, medjutim, pomenuti da se ni sam Lisenko niti njegovi mnogobrojni sledbenici nisu, pored sveg propagandnog i ideoloskog rada, ozbiljno bavili proverom alternativnih bioloskih teorija na nacin kako je to (bar zvanicno i u pocetku) pokusavao Kamerer. Za njih je to bila partijska dogma koja se nije smela staviti pod sumnju ili proveru ogledima. Samim tim, kritika lisenkoizma ne znaci samim tim kritiku lamarkizma kao bioloske teorije.
Zanimanje za citavu aferu, s vremena na vreme, budilo se u literaturi. Nekoliko cinjenica koje su tek kasnije otkrivene (izmedju ostalog i zaslugom Artura Kestlera) donekle su promenile sliku o ovom „zakljucenom slucaju”:
• U vreme samoubistva Kamerer je bio u velikim finansijskim nevoljama, za preseljenje stvari u Moskvu morao je da se zaduzi bez mnogo izgleda da dugove ubrzo vrati.
• U vise navrata on je i ranije, tokom najvece slave i uspeha svojih ogleda, patio od depresije i bar jednom pokusao samoubistvo.
• U to vreme imao je strasnu ljubavnu vezu. Zena o kojoj se radilo saopstila mu je kratko vreme pre toga da ne zeli da ga prati u Moskvu.
• Mozda je najzanimljiviji detalj koji moze da se nadje u pismu Sovjetskoj akademiji da, iako on nista nije znao o falsifikatu, podozreva ko je to mogao izvesti, mada je stvar nakon svega nemoguce dokazati.
Naucnici koji su tri godine ranije u Kembridzu ispitali isti uzorak zabe, nisu dovodili u sumnju njegovu autenticnost (oni su samo sumnjali u Kamererovo prikazivanje rezultata) ni nakon mikroskopskih provera. Cak i ako su zatamnjena mesta bila doista ubrizgano mastilo, mnogi su prilikom kembrickih studija tvrdili da su jasno videli siljke. Pojavile su se sugestije da je mastilo ubrizgano nakon ispitivanja u Kembridzu 1923. godine, da bi se ocuvao uzorak koji se brzo raspadao. S druge strane, mastilo se u zoologiji ponekad ubrizgava da bi se slabo vidljivi detalji tkiva jasnije oznacili, kao sto se prilikom skeniranja markeri ubrizgavaju u odredjene organe.
Konacno, jasno je da postoji mogucnost da je mastilo ubrizgano s jedinstvenom namerom da se Kamerer ospori (sto je, ocigledno, veoma dobro uspelo).
Rihard Goldsmit, veliki nemacki embriolog, koji je kasnije zbog saltacionizma sam postao zrtva podsmeha (mada nikada ne i optuzbi za nemoralno ponasanje), naglasavao je u osvrtu na citavu aferu da je jedan od glavnih pokretaca bila Kamererova „opsesivna zudnja za dobrim rezultatima”. Ovo je veoma vazna poenta s danasnje tacke gledista, koju Kamererova afera deli s gotovo svim slicnim skandalima. Najpre imamo zudnju eksperimentatora za povoljnim rezultatima, koja raste proporcionalno slozenosti ogleda, ceni laboratorijske opreme, ugledu ustanove u kojoj naucnik radi, pa donekle - i paradoksalno - samim intelektualnim sposobnostima eksperimentatora.
Kao i u drugim oblastima ljudske delatnosti, prosecan naucnik lakse ce se pomiriti s neuspehom od izuzetno sposobnog ili briljantnog. No, nije sve u tome sto ce eksperimentator, pojednostavljeno receno, videti ono sto zeli da vidi; druga strana problema jeste zudnja siroke naucne (pa i vannaucne) javnosti da cuje onakve rezultate kakve zeli da cuje. A ono sto ona zeli da cuje nisu nuzno rezultati koji se slazu s prethodnim predrasudama - jos vise od toga javnost zeli spektakularne, revolucionarne rezultate, one koji stvaraju i/ili ruse postojece.
Dr Milan
M. Cirkovic
link
Slucaj jedne zabe
Najcesce se pojavljuju u onim oblastima u kojima postoje velike suprotstavljenosti, zestoke rasprave i veoma udaljena misljenja. Kada se, pri tom, te oblasti istrazivanja smatraju modernim (ili pomodnim), onda se sticu uslovi za velike i veoma opasne prevare. Malo je tema za koje ovo vise vazi od razlicitih teorija evolucije zivih vrsta na Zemlji
Ilustrovao Rastko Ciric
SPocetkom 20. veka Pol Kamerer bio je jedan od najcuvenijih biologa na svetu. Cak i za nauku obicno nezainteresovane novine, poput „Njujork tajmsa” ili „Monda”, pisale su u uvodnicima o njemu kao o novom Darvinu. Sredinom veka o njemu se i dalje govorilo u krugovima biologa, mada u potpuno suprotnom tonu. Medjutim, posle Drugog svetskog rata Kamerer je potpuno nestao sa scene. Vec tokom sedamdesetih jedno istrazivanje medju mladjim profesorima, studentima postdiplomcima, cak i strucnjacima za zoologiju vodozemaca i gmizavaca, pokazalo je da od nekoliko desetina anketiranih niko nije cak ni cuo za njega!
Standardna lekcija price o Kamereru (pre nego sto je cela stvar pala u zaborav) bila je da je prevara u naucnim ogledima ne samo nemoralna, vec se i sustinski ne isplati, jer rukovodilac ogleda nuzno izvlaci „deblji kraj” ako bude otkriven. Ali, kao i svaka pojednostavljena slika, i ova je lisena detalja koji je cine istinski zanimljivom, ali i poucnom. Uz to, Kamererov fizicki odlazak sa scene ostavio je istoriji nauke jednu od velikih neresenih zagonetki. Slucaj koji ni tako pronicljiv detektiv kakav je bio Artur Kestler - koji se godinama bavio ovim slucajem i pocetkom sedamdesetih objavio jednu od svojih najboljih knjiga „Slucaj zabe babice” - nije uspeo da razresi.
Vazne seobe dazdevnjaka
Pol Kamerer rodjen je u Becu 1880. godine u porodici preduzetnika jevrejskog porekla. Od detinjstva je pokazivao izuzetnu muzicku darovitost, tako da se upisao na Becku muzicku akademiju, odsek za klavir. Medjutim, sudbina je htela da napusti studije muzike i posveti se biologiji, koju je doktorirao 1903. godine, odabravsi kao specijalnost eksperimentalnu zoologiju. Od tada pa do koju godinu posle Prvog svetskog rata, Kamerer je radio u svetski poznatom Institutu za eksperimentalnu biologiju (Vivarijumu) u Becu.
Gotovo svi Kamererovi ogledi koji su mu, kao u nekoj Euripidovoj tragediji, doneli najpre svetsku slavu, a zatim sramotu i smrt, sastojali su se u nastojanjima da razlicite vrste vodozemaca i gmizavaca prinudi da se razmnozavaju u oblastima drasticno razlicitim od njihovih prirodnih stanista. U prvom nizu ogleda bavio se dvema vrstama dazdevnjaka: crnom vrstom Salamandra atra koja zivi u Alpima i poradja se na kopnu dajuci obicno dva velika, potpuno morfoloski uoblicena potomka, te pegavim Salamandra maculosa koji nastanjuje niske i priobalne krajeve Evrope i radja deset do pedeset larvi u vodenoj okolini. Ove larve imaju osobine punoglavaca i metamorfozom se pretvaraju u dazdevnjake.
Kamerer je primorao dazdevnjake da zive i razmnozavaju se u drugacijem okruzenju. Pegavi ravnicarski dazdevnjak, odgajan u hladnom i suvom alpskom okruzenju, imao bi dva potpuno razvijena potomka (nekoliko puta pre toga bi doslo do pobacaja punoglavaca). Crni alpski dazdevnjak, prinudno odgajen u toploj i vlaznoj ravnicarskoj klimi, poceo bi da radja punoglavce u vodi. Sa svakom generacijom, zenka alpskog dazdevnjaka radjala bi sve vise zdravih punoglavaca.
Sledeci korak bio je da se to potomstvo, rodjeno pod neuobicajenim uslovima, podigne do zrelog doba. Kamerer je tada pokusao da ih dalje razmnozava i utvrdio da svi pokazuju istu „preokrenutu” reproduktivnu sposobnost kao njihovi roditelji. Ovo se nestrucnima moze ciniti kao zanimljiv ogled, ali za vecinu strucnjaka to je bila i te kakva vest.
Kamerer je tvrdio da ovi (i drugi slicni) ogledi pokazuju ispravnost lamarkisticke verzije evolucije. Krajnje pojednostavljeno, u pitanju je ideja da se osobine stecene tokom zivota jedinke prenose na potomstvo. Ako po citav dan svirate gitaru, vasa deca imace nesto duze i spretnije prste nego sto bi inace imala. Ako citavog zivota podizete teske terete, vase potomstvo razvice vecu misicnu masu od prethodnih generacija. Svaka generacija nasledjuje prethodnu i nastavlja da se usavrsava. Danas ova zamisao moze da nam zvuci cudno, ali to je uistinu bila verovatno prva naucna teorija evolucije ikada izvedena, i veoma dugo uzivala je veliki ugled i bila u sredistu mnogobrojnih rasprava i suprotstavljanja. Da bismo ovo razumeli, neophodno je da ukratko razmotrimo teorije evolucije koje su bile „na trzistu” u to doba.
Teranje u vodu
Nasuprot uobicajenom shvatanju, pola veka nakon objavljivanja Darvinovog dela „Poreklo vrsta”, o mehanizmima evolucije postojala su najrazlicitija misljenja koja su veoma cesto bitno odstupala od Darvinovog glavnog mehanizma, prirodnog odabiranja. Veoma istaknuti biolozi zastupali su razlicite teorije evolucije: Hugo de Friz je, recimo, smatrao da do nastanka novih vrsta dolazi kroz velike mutacije i u razdoblju od jedne jedine generacije („saltacionizam”). Vrlo znacajna skola nemackih evolucionista (Hake, Ajmer, Sindevolf), ali i americkih (Hajat i Koup), zastupala je uticajnu teoriju ortogeneze, prema kojoj svaka nova bioloska forma sadrzi u sebi celokupnu istoriju vrste od pocetka do kraja. I, naravno, mnogi biolozi tog doba, ukljucujuci tada mladog Ernsta Majra, koji je kasnije postao jedan od najznacajnijih darvinista 20. veka (nedavno je preminuo u 101. godini), prihvatali su pretpostavku o nasledjivanju stecenih osobina koja se uobicajeno pripisuje Zan-Batistu Lamarku.
Sam Darvin bio je neodlucan u pogledu lamarkizma. Ali, nakon prvobitnog odbacivanja, kako je vreme prolazilo, bio je sve spremniji da prihvati neki vid nasledjivanja stecenih osobina. On je cak umetnuo citavo novo lamarkisticko poglavlje u sesto izdanje svog dela „Poreklo vrsta”, delimicno da bi se odbranio od zestokih prigovora koje su lamarkisti stavili pocetnoj teoriji. Tek je ponovno otkrice Mendelovih principa genetike, oko 1900. godine, ohrabrilo zaklete darviniste.
Nesudjeni pijanista, potonji biolog: Pol Kamerer
Nekoliko decenija kasnije pocela je da se pomalja neodarvinisticka „Moderna sinteza”; jedan od kljucnih cinilaca koji su doprineli usponu i opstem prihvatanju neodarvinizma bio je upravo slom lamarkizma kao glavnog konkurenta. U ovom slomu „afera Kamerer” bila je veliki dogadjaj, i utoliko je pre zalosniji zaborav cele stvari.
U jos jednom ogledu Kamerer je koristio pecinskog gustera Proteus koji je potpuno slep i ima tek rudimentarne oci koje se nalaze duboko pod kozom. Kamerer je ustanovio da izlaganje slepih gustera svetlosti proizvodi samo tamni pigment preko ociju i ne dovodi do razvoja vida. Pa ipak, kada je Proteus bio odgajan pod dugotalasnom crvenom svetloscu, Kamerer je uspevao da, nakon vise generacija, proizvede primerke s velikim, razvijenim ocima i vidom.
Najslavniji - i kobni! - Kamererov ogled ticao se jednog drugog vodozemca, zabe babice, Alytes obstetricians. Ona se tako zivopisno naziva stoga sto, kada dolazi do parenja, muzjak nosi oplodjena jajasca oko svojih zadnjih nogu sve dok se ona ne izlegu. Za razliku od vecine drugih zaba i vodozemaca koji se pare i razmnozavaju u vodi, zaba babica razmnozava se iskljucivo na suvom. Kamerer je resio da natera zabe babice da se razmnozavaju u vodi. Nakon mnogo pokusaja uspeo je da uzgoji sest generacija zaba koje su se razmnozavale u vodi pre nego sto je potomstvo izumrlo. Medjutim, najzanimljivije je sto su, prema Kamereru, zabe babice razvile takozvane odgajajuce plocice.
Radi se o tamnim zadebljanjima koze sa sicusnim siljcima koji se
razvijaju na muzjaku zabe tokom sezone parenja. One omogucuju muzjaku da sacuva stabilnost tokom parenja i spreci klizanje u vodi. S obzirom na to da se zabe babice pare na suvom, one nemaju odgajajuce plocice, niti su im potrebne.
Ali, sa svakom novom generacijom Kamererovih zaba, odgajajuce plocice postajale su sve jasnije. S objavljivanjem rezultata ovog ogleda, Kamerer se nasao usred razmimoilazenja; mnogi biolozi slagali su se s njim, dok su drugi, pre svega darvinisti, smatrali da su njegovi nalazi besmisleni. Zar nije August Vajsman dokazao da je lamarkizam pogresan jos kad je krajem 19. veka odsekao repove 1592 misa kroz 22 generacije, bez da je i jedan jedini put primetio da se rodio mis bez repa? Cak i kad je Kamerer objavio fotografije zabljih udova s odgajajucim plocicama i 1923. godine doneo uzorke zabe u Kembridz, gde je britanska elita biologa bila u prilici da ih vidi i prouci, vecina protivnika lamarkizma ostala je neuverena. Kamererov najzesci protivnik, engleski biolog Vilijam Bejtson, cak je tvrdio da to „uopste nisu odgajajuce plocice vec mrlje tamnog pigmenta”. Ovih ce se reci naucnici kasnije setiti. (Ironija je u tome sto je sam Bejtson bio veoma daleko od darviniste: njegova verzija evolucije znacajno se razlikovala od Darvinove i one koja je konacno prihvacena u okvirima neodarvinizma.)
Bilo je i znacajnih entuzijasta. Tornton Gardiner, profesor zoologije na Kembridzu, izjavio je da „Kamerer pocinje tamo gde se Darvin zavrsava”. Drugi britanski naucnici tvrdili su u stampi da se radi o „najvecem bioloskom otkricu veka”. Profesor Dzon Votson, osnivac bihejvioristicke psihologije, pisao je kako je „rad profesora Kamerera zacudio svet... Mi zelimo da verujemo u njegove nalaze. Oni znace izuzetno mnogo pedagozima i drustvu uopste”.
Metak u glavu
Nazalost, politika se umesala i u ovu pricu. Nakon zavrsetka Prvog svetskog rata, Austrija je bila porazena, raskomadana i ponizena, usred nevidjene ekonomske, socijalne i moralne krize, koja je nekadasnju intelektualnu prestonicu Evrope, Bec, ucinila jednim od najdepresivnijih gradova na svetu. Sredstava nije bilo ni za zivot, a kamoli za naucni rad. Institut za eksperimentalnu biologiju, koji je u ratu i posleratnim neredima pretrpeo materijalne stete, obustavio je gotovo sve oglede, posebno one koji su, kao Kamererovi, zahtevali znacajna ulaganja. Njegovih poslednjih nekoliko uzoraka sacuvano je u teglama s formalinom. Nemocan da zivi od male plate koju bi smesta pojela astronomska inflacija, Kamerer je dao otkaz u Institutu i krenuo na turneju kako bi javno izlozio svoje nalaze i zaradio honorare u valuti vrednijoj od posrnulog silinga. Novinari su bili odusevljeni i senzacionalisticki naslovi pojavili su se u zapadnim zemljama. Tokom predavanja, Kamerer je 1923. godine posetio i „tvrdjavu darvinizma” - Kembridz, gde su britanski biolozi imali priliku da ispitaju njegove fotografije, kao i poslednji sacuvani uzorak zabe babice.
Sam Kamerer je, izgleda, bio snazno motivisan vannaucnim razlozima, pre svega nadom za koju je smatrao da lamarkizam nudi obrazovanju i opstem popravljanju covecanstva. Ista vrsta iluzornih nada u vezi s lamarkizmom nasla je veoma plodno tlo na neocekivanom mestu - medju vladarima mladog Sovjetskog Saveza. Pre svega zbog ideoloskih razloga koji su videli coveka kao proizvod okoline (shvacene u smislu klasnih i ekonomskih uslova), boljsevicka oligarhija i pre pojave zloglasnog Lisenka prihvatala je lamarkizam kao najpogodnije biolosko ucenje.
Godine 1925. sovjetske vlasti ponudile su Kamereru profesuru na Moskovskom drzavnom univerzitetu. Sam Kamerer, inace dosledni ateista i socijalista, nije se libio da ponudu prihvati, mada se nije odmah preselio u SSSR, delimicno iz licnih razloga.
Zapadnim naucnicima bila je najsumnjivija cinjenica da Kamerer nikoga nije pozivao da na licu mesta, u Becu, prisustvuje njegovim ogledima i neposredno proveri rezultate. Tek pocetkom 1926. godine on je konacno omogucio profesoru Kingsliju Noblu iz americkog Muzeja prirodne istorije u Njujorku i dr Hansu Przibramu sa Beckog univerziteta (svom nekadasnjem sefu iz Vivarijuma) da licno ispitaju poslednji uzorak njegovih zaba babica. Nobl i Przibram dosli su do zapanjujuceg otkrica - dok prednji udovi zabe nisu pokazivali nikakav trag odgajajucih plocica, jasno su pokazivali tragove potkoznog ubrizgavanja crnog mastila! Nobl i Przibram objavili su svoje nalaze u najuglednijem svetskom casopisu, londonskom „Nejceru” od 7. avgusta 1926. godine detonirajuci na taj nacin pravu akademsku bombu. Uz povike „Prevara, prevara!” vrlo brzo su se na senzacionalisticki nacin, kao i uvek, umesale i novine.
Usred halabuke koja se digla oko raskrinkavanja prevare (gde je, treba spomenuti, u nekim krugovima pominjano i njegovo jevrejsko poreklo kao „dokaz” zlocina), Kamerer je bio zauzet preseljavanjem svoje opreme i licnih stvari u Moskvu, ocigledno zbog preuzimanja akademskog posla. Medjutim, 22. septembra 1926. godine on salje pismo moskovskoj Akademiji nauka u kome daje otkaz na ponudjeni posao. U pismu navodi kako nema nista s ubrizgavanjem boje u uzorak zabe babice, niti je ista znao o bojenju dazdevnjaka kod koga je takodje otkriveno mastilo.
Dalje je izrazio nadu da ce skupiti hrabrost da okonca svoj zivot koji je ovom aferom bespovratno unisten. Takodje je objasnio da je preselio stvari u Moskvu jer je, kao prvo, zeleo da sakrije svoju odluku od porodice, a drugo, zato sto zeli da biblioteku i druge naucne zbirke ostavi Sovjetskoj akademiji kao mali znak nadoknade za nevolje koje im je citavom aferom prouzrokovao. Sledeceg dana, 23. septembra, otisao je u setnju beckim predgradjem Terezijanska brda i pucao sebi u glavu.
Zaba babica, zaba koja se pari i razmnozava na suvom – Alytes obstetricians
Kobno mastilo
Kamererovo samoubistvo je za vecinu posmatraca znacilo konacnu potvrdu prevarantskog karaktera njegovih ogleda, te moralnog i naucnog bankrotstva lamarkizma kao teorije evolucije. Nasuprot tome, u SSSR je pokrenuto slavljenje Kamerera kao narodnog heroja koga su unistili zavidljivi kapitalisti i njihova potplacena naucna elita. Film „Salamandri” bio je produciran pod visokim sponzorstvom Anatolija Lunacarskog, Lenjinovog nekadasnjeg saborca, a sada sovjetskog komesara (ministra) prosvete. U filmu se nakratko pojavljuje sam komesar, a njegova supruga igrala je jednu od glavnih uloga. Film se zavrsavao Kamererovom velicanstvenom posetom Sovjetskom Savezu, zemlji slobode i jednakosti, ne pominjuci nista od docnijih dogadjaja. Ovo je uticalo da lamarkizam ne samo sto je opstao u Sovjetskom Savezu (i docnijim drugim komunistickim zemljama), vec je postao i zvanicna doktrina za vreme dugogodisnje vladavine nesposobnog i autoritarnog agronoma Trofima Denisovica Lisenka, jednog od retkih istinskih zlikovaca u istoriji nauke. Lisenkoizam je pored ljudskih zrtava i patnji - izmedju ostalog i muckog ubistva Nikolaja Vavilova, Bejtsonovog ucenika i jednog od najvecih svetskih geneticara tog doba - ostavio trajne i tragicne posledice na bioloske nauke u zemljama socijalizma. Njegovo dugo trajanje (Lisenko je smenjen sa svemocnog polozaja direktora Bioloskog instituta Sovjetske akademije nauka februara 1965. godine, nakon stravicne gladi pocetkom sezdesetih godina velikim delom izazvane njegovim „genijalnim zamislima” u agronomiji) proizvelo je zaostajanje bioloskih nauka koje se umnogome primecuje i danas. Zanimljivo je, medjutim, pomenuti da se ni sam Lisenko niti njegovi mnogobrojni sledbenici nisu, pored sveg propagandnog i ideoloskog rada, ozbiljno bavili proverom alternativnih bioloskih teorija na nacin kako je to (bar zvanicno i u pocetku) pokusavao Kamerer. Za njih je to bila partijska dogma koja se nije smela staviti pod sumnju ili proveru ogledima. Samim tim, kritika lisenkoizma ne znaci samim tim kritiku lamarkizma kao bioloske teorije.
Zanimanje za citavu aferu, s vremena na vreme, budilo se u literaturi. Nekoliko cinjenica koje su tek kasnije otkrivene (izmedju ostalog i zaslugom Artura Kestlera) donekle su promenile sliku o ovom „zakljucenom slucaju”:
• U vreme samoubistva Kamerer je bio u velikim finansijskim nevoljama, za preseljenje stvari u Moskvu morao je da se zaduzi bez mnogo izgleda da dugove ubrzo vrati.
• U vise navrata on je i ranije, tokom najvece slave i uspeha svojih ogleda, patio od depresije i bar jednom pokusao samoubistvo.
• U to vreme imao je strasnu ljubavnu vezu. Zena o kojoj se radilo saopstila mu je kratko vreme pre toga da ne zeli da ga prati u Moskvu.
• Mozda je najzanimljiviji detalj koji moze da se nadje u pismu Sovjetskoj akademiji da, iako on nista nije znao o falsifikatu, podozreva ko je to mogao izvesti, mada je stvar nakon svega nemoguce dokazati.
Naucnici koji su tri godine ranije u Kembridzu ispitali isti uzorak zabe, nisu dovodili u sumnju njegovu autenticnost (oni su samo sumnjali u Kamererovo prikazivanje rezultata) ni nakon mikroskopskih provera. Cak i ako su zatamnjena mesta bila doista ubrizgano mastilo, mnogi su prilikom kembrickih studija tvrdili da su jasno videli siljke. Pojavile su se sugestije da je mastilo ubrizgano nakon ispitivanja u Kembridzu 1923. godine, da bi se ocuvao uzorak koji se brzo raspadao. S druge strane, mastilo se u zoologiji ponekad ubrizgava da bi se slabo vidljivi detalji tkiva jasnije oznacili, kao sto se prilikom skeniranja markeri ubrizgavaju u odredjene organe.
Konacno, jasno je da postoji mogucnost da je mastilo ubrizgano s jedinstvenom namerom da se Kamerer ospori (sto je, ocigledno, veoma dobro uspelo).
Rihard Goldsmit, veliki nemacki embriolog, koji je kasnije zbog saltacionizma sam postao zrtva podsmeha (mada nikada ne i optuzbi za nemoralno ponasanje), naglasavao je u osvrtu na citavu aferu da je jedan od glavnih pokretaca bila Kamererova „opsesivna zudnja za dobrim rezultatima”. Ovo je veoma vazna poenta s danasnje tacke gledista, koju Kamererova afera deli s gotovo svim slicnim skandalima. Najpre imamo zudnju eksperimentatora za povoljnim rezultatima, koja raste proporcionalno slozenosti ogleda, ceni laboratorijske opreme, ugledu ustanove u kojoj naucnik radi, pa donekle - i paradoksalno - samim intelektualnim sposobnostima eksperimentatora.
Kao i u drugim oblastima ljudske delatnosti, prosecan naucnik lakse ce se pomiriti s neuspehom od izuzetno sposobnog ili briljantnog. No, nije sve u tome sto ce eksperimentator, pojednostavljeno receno, videti ono sto zeli da vidi; druga strana problema jeste zudnja siroke naucne (pa i vannaucne) javnosti da cuje onakve rezultate kakve zeli da cuje. A ono sto ona zeli da cuje nisu nuzno rezultati koji se slazu s prethodnim predrasudama - jos vise od toga javnost zeli spektakularne, revolucionarne rezultate, one koji stvaraju i/ili ruse postojece.
Dr Milan
M. Cirkovic
link