Post by Bozur on Dec 22, 2009 16:05:10 GMT -5
14. 12. 2008
Dobro jutro, Krajino!
Ekipa Pressmagazina obišla područje nekadašnje Srpske krajine. A ono što je tamo videla i doživela, uvereni smo, potreslo bi i one koje zlo odavno ne dotiče ...
---------
Hrvatska je u obilju turističke ponude propustila priliku da ljubiteljima horora ponudi i obilazak avetinjskih sela. A ima ih onoliko! Samo u zadarskom zaleđu, duž jadranske obale, svilo se na hiljadu srpskih ognjišta nestalih u ognju. Od Smokovića, sela u zadarskoj opštini, preko Benkovca, pa sve do Kistanja i Knina, Srba skoro da i nema. Ostali su, bolje rečeno, vratili su se samo oni koji odavno više nemaju gde da odu. Oni kojima je i prošlost i budućnost podjednako strana i čemerna, oni od kojih su i Bog i ljudi "digli ruke". Stari, iznevereni i u muci zaboravljeni.
- Došao sam ovde jer nemam gde - priča nam Petar Reljić iz Smokovića dok stojimo na zgarištu minirane srpske crkve iz 16. veka. - "Oluja" nas daleko oduva, ali nam ni u Srbiji ne beše života. Barem za one koji se još samo smrti bez bola nadaju.
Dok priča o životnom udesu svojih sunarodnika, Petrov pogled odsutno luta po polomljenim krstačama i srušenim spomenicima. Kao da sluti da će uskoro i sam srušeni dom zameniti zatrvenim grobom. Ironija sudbine, rekli bismo, čudna igra života i smrti.
- Trinaest godina posle "Oluje" niko se nije zapitao gde smo i kako živimo - žali se Panić iz istog sela u kome je, pre rata, bilo 340 kuća i 1.400 stanovnika, od čega više od 98 odsto Srba. - Hrvatska država se hvali da je mnogim Srbima obnovila kuće. Ruku na srce, nekima i jeste, ali se od maltera, nažalost, ne živi. Selo je nekada imalo struju i vodu, crkvu, školu, ambulantu, prodavnicu... A danas? Polovina sela još nema vodu za piće, nema lekara i učitelja, a nema ni mogućnosti da se išta uradi ili zaradi. Pa ko ovde može opstati? - pita se naš domaćin, koji kaže da u selu danas ima svega 56 staraca koji žive od skromne penzije ili socijalne pomoći.
Istu sliku zatičemo i u drugim selima Dalmatinske zagore. Dok se polako probijamo kroz dalmatinski krš, promičemo i kraj brojnih usamljenih zaselaka. Niko nam ne zbori čija su sela, a nema nam rašta ni govoriti. Ona gde život buja, tamo gde se veš pred kućama suši i deca pod maslinama igraju - jamačno su hrvatska. Ona gde se domovi bez krova, gde su korov i trnje popločali ulice, a zmije se okućile, kažu da su bila srpska.
U Benkovcu je pre rata živelo 19.000 Srba i za trećinu manje Hrvata. Danas, na području cele benkovačke opštine, preteklo je svega 1.300 Srba. I njih će, kažu, vremenom nestati ukoliko se glad uskoro ne pobedi. A posla nema, pa nema.
2
Stanku Vrcelju je tek 44 leta. Ima kuću, ženu, decu i šezdesetak ovaca. Bio je nekoliko godina u Srbiji i nije se snašao. Ili se nije hteo snaći. Ovde su mu zavičaj, grobovi predaka, momačke staze i poneka uspomena. Odavno, kaže, ne broji kore na hlebu koji jede, jeste žuljevit, ali je i sladak. Slađi nego bilo koji izbeglički kolač. Plaši ga jedino budućnost dece. Ako njih potera sudbina, ako oni sutra budu prinuđeni da odu, trud i muka njegova biće zaludni i besmisleni.
U Benkovcu ovih dana obnavljaju Crvku svetog Jovana Krstitelja, najveći pravoslavni hram u zadarskom zaleđu. Vazda je ova svetinja bila važna ovdašnjim Srbima, duhovno središte oko koga su se vekovima okupljali. I danas je, kažu, važna, al' ne znaju hoće li pomoći. Ne boje se više ni rata ni Hrvata, ne strahuju više za goli život, razmišljaju samo kako da prežive.
-Nikada ovaj krš i lom nije bio berićetan, nikada nije pružao "i šakom i kapom" - kaže nam Gojko Dodig, jedan od malobrojnih Srba što nas je dočekao u porti benkovačke crkve. - Ipak, dalo bi se živeti kada bi država, ma koja i ma čija bila, malo pripomogla. Mogli bi se zasejati vinogradi i maslinjaci, mogla bi se zapatiti stada ovaca i druge stoke, ali od čega da čovek živi dok to ne poodraste, dok to ne donese prve plodove? Srbija nas je izbrisala iz brojnog stanja, a Hrvatska neće ili ne može da nam pomogne. Važno im je samo da Evropi "zamažu oči", da kažu da su nekim Srbima obnovili kuće, a to što ti isti Srbi u njima ne mogu da žive jer nemaju ni najosnovnije uslove uopšte ih ne zanima.
Ekonomski problemi su najveća prepreka za masovniji povratak Srba. A da nostalgije za starim krajem i dalje ima, da bi se i danas mnogi rado vratili, potvrđuje i primer sela Karin na obali Karinskog mora, desetak kilometara udaljenog od Benkovca. U njemu je ostalo svega 70 stanovnika, ali svakog leta, kažu domaćini, ovde vri kao u košnici. Samo dece ima preko dve stotine, a s njima stižu i roditelji koji iz godine u godinu traže način da ovde zauvek ostanu. Za sada, bez rezultata.
Ljeposava Mandić iz sela Dobropoljci u opštini Kistanje kaže nam da se na rodni prag vratila sa suprugom pre šest godina. Žive od skromne penzije, ali za decu, dva sina koja u Beogradu rade u Gradskom saobraćajnom preduzeću, ovde nema nikakve perspektive.
- Srce mi je raspolućeno - priznaje Ljeposava. - Ovde mi je zavičaj, kuća u kojoj sam rođena, u Srbiji su mi deca. I kako stoje stvari, niko nas više neće sastaviti.
Usud Mandića je zapravo priča većine krajiških Srba. Stari i nemoćni, oni kojima je obezbeđena kakva-takva penzija ili socijalna pomoć vraćaju se kući da bi umrli. Njihova deca moraju da žive. Tamo, daleko. Neki su uspeli da se snađu, većina nije.
U Kninu i Donjem Lapcu kažu da nemaju problema s hrvatskom državom, ponajmanje s Hrvatima starosedeocima. Ne smeta im ni što se osnovne škole i gradski trgovi nazivaju po Franji Tuđmanu, "Oluji", domovinskom ratu. Imaju dovoljno svojih problema da bi se i time bavili. Nevolje im, povremeno, prave samo hrvatski doseljenici iz Bosne i s Kosova. Kažu da retko kada propuste priliku da pokažu kako su oni "svoji na svome". Jedino Srbi ne znaju gde su i na kojem su.
3
U Donjem Lapcu beležimo i priču jednog Srbina koji moli da mu se ime ne pominje. Ni tamo, ni ovde. Jednostavno, kaže da je za samo nekoliko dana izgubio obe svoje domovine. Najpre Krajinu, tokom "Oluje", a zatim i Srbiju, kada je u koloni nesrećnih i prognanih ceo dan gledao kako mu deca ispred Pavlovićeve ćuprije na graničnom prelazu na Drini gore na vrelom suncu. - Tu, na granici, nakon nekoliko sati beznadežnog čekanja, shvatio sam da zapravo i nemam gde da odem.
Naš sagovornik kaže da je jedno vreme proveo kod sestre u Dobanovcima, a zatim je sa suprugom rešio da se vrati. Bez obzira na cenu i na moguće posledice.
- Seli smo na prvi autobus koji je krenuo za Hrvatsku, a u džepu smo imali svega 100 maraka koje mi je na silu u džep ugurao bivši kolega - seća se naš domaćin. - Već na granici sa Hrvatskom smo imali nevolju, jer su srpski carinici zaključili da nemamo ulazno-ulazne vize, koje nismo ni mogli imati s obzirom na način na koji smo ušli u Srbiju. Rekli su nam, takođe, da imamo sreće jer se vize mogu uzeti i na samoj granici. Sećam se, stajale su nas tačno 100 maraka, a put ka zavičaju smo nastavili bez prebijene pare u džepu.
Krajiški Srbi kao da su se pomirili sa sudbinom. Više ne veruju, više se i ne nadaju. Ponajmanje da će im neko pomoći. Jedni su ih proterali, drugi su ih izdali. Sada bi najradije da ih više niko ne dira. I da ih puste da umiru na miru.
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/53415/Dobro+jutro%2C+Krajino!.html