Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 18:48:48 GMT -5
Grad i zakon - selo i obicaj
Naselje na 4 ugla
U ovoj jednostavnoj i domisljatoj vizantijskoj izreci iz nadnaslova na poseban nacin ogleda se razlika koja je postojala u nacinu zivota na vizantijskom selu i gradu. Za razliku od blistavih gradova s ravnim ulicama ukrasenim vitkim stubovima duz kojih su se, nalik na sahovsku tablu, nizala prekrasna zdanja ispunjena umetnickim spomenicima, s hipodromima i velicanstvenim hramovima, seoska naselja izgledala su neuporedivo skromnije
Porez za koriscenje zemlje seljaci su vlasniku placali letinom.
Poput blizanaca, naselja su nalikovala jedno na drugo. Razmere gradjevina, unutrasnji izgled i uredjenost nisu iskazivali gotovo nikakvu mastovitost vec su se ponavljali u svakom pogledu. Crkve i ostala drustvena zdanja, ukoliko su i postojali, nisu se ni arhitektonskim izgledom ni razmerama razlikovali od obicnih stambenih kuca. S retkim izuzecima ta zdanja nisu ni cinila posebno srediste u seoskim naseljima. Uz to, seoski zivot bio je daleko siromasniji nego gradski, i u materijalnom i u kulturnom smislu.
Vizantijska seoska naselja bila su razlicitih razmera i osobenosti. Pored velikih sela bilo je malih, kako po srazmeri tako i po broju zitelja. Tako je u Mamiconi, selu u okolini Carigrada, zivelo 450-500 ljudi. S druge strane, naziv jednog sela na severu Balkanskog poluostrva - Monospitija (Jedna kuca) - sam je govorio za sebe.
Jedan od najrasprostranjenijih oblika sela bile su naseobine malih, slobodnih zemljoposednika. Najvise ih je bilo u Egiptu, Maloj Aziji i na Balkanskom poluostrvu. U jednom zakonskom aktu Justinijana I Velikog (527-535), noveli iz 535. godine, navodi se da mnogoljudne seoske opstine u maloazijskoj oblasti Pisidiji svojom brojnoscu, nemirnim i nezavisnim karakterom cesto s gnevom docekuju poreske cinovnike i izvrsioce naloga koje salje drzava. U 25. noveli istog cara daje se slicna ocena i za susednu Likaoniju: „Ta provincija ima isto tako jake muzeve kao Isavrija... Tamo su isto tako velika sela naseljena ljudima izvezbanim u jahanju i gadjanju iz luka, spremnim da brzo planu i da lako posegnu za oruzjem.”
Izmedju susednih seoskih naselja cesto su izbijale svadje oko zemlje, medja i vode. U egipatskim papirusima nalaze se napomene o tucama s mnogo ucesnika kojima su se zavrsavale nesuglasice medju selima. Odjeci slicnih prica sacuvali su se u hagiografskoj knjizevnosti. Kao primer moze da posluzi epizoda iz zivotopisa svetice Piamun koja je zivela u 4. veku i koju hriscanska crkva slavi 3. marta. Ona je poticala iz Egipta, nije se udavala i citav zivot provela je u podviznistvu u kuci svoje majke. U njenom zitiju moze se procitati: „Dogodi se jednom u Egiptu, za vreme poplave Nila, da jedno selo napade na drugo, jer medju selima oko podele poplavljenog zemljista izbijaju svadje koje se cesto zavrsavaju tucom i ubistvima. Tako jedno selo nasrnu na Piamunino selo, i velika gomila ljudi podje s kopljima i motikama da pomlati njeno selo.” U ovom slucaju sve se lepo zavrsilo jer je prepodobna devica molitvom osujetila sukob koji je bio na vidiku. Inace, tuce seljaka oko medja mogu da se vide na ilustracijama pojedinih vizantijskih rukopisa.
Kuca na severnoj strani
Sela su bila podeljena na posebne celine, na seoska imanja jedne porodice koja su imala naziv stas. Stozer ovakvog imanja bila je jednospratna kuca ogradjena plotom ili zidom, pokrivena crepom, trskom ili slamom. Uz nju su se obicno nalazili vinogradi, vrt s drvecem smokve, oraha ili maslina. Granica izmedju zemljisnih parcela oznacavala se kamenjem ili stubovima, a ponekad je oranica bila ogradjena kanalom.
Tipovi seoskih naselja umnogome su zavisili od klimatskih i drugih uslova. Nije isto izgledalo selo u suvim predelima Sirije i Palestine i selo u brdovitim i posumljenim podrucjima Balkanskog poluostrva. U maloazijskoj Kapadokiji, oblasti koja na pojedinim mestima donekle podseca na Mesecevu koru, stanista su usecana neposredno u stene. U oblasti Jermenije, koja se stolecima nalazila pod skiptrom vizantijskog cara, kuce imucnih seljana sastojale su se iz dve prostorije: jedne za stanovanje ljudi (tun) i druge za drzanje stoke (gom). Tun je bila prostorija u obliku kvadrata, cije su stranice bile dugacke pet do sedam metara, sa cetiri para drvenih stubova u zidovima koji su bili od neotesanog kamena. Krov tuna imao je izgled satora i spolja je bio pokriven trskom ili slamom i premazan glinom. Gom je imao oblik izduzene pravougaone prostorije sa stubovima koji su bili oslonjeni na kamenove. Stubovi su drzali drveni krov koji je, kao i kod tuna, bio pokriven slojem gline.
Prizori iz seoskog zivota (Menologion – Mesecoslov, rukopis iz 11. veka).
Zahvaljujuci obimnim arheoloskim iskopavanjima u severnoj Siriji prilicno su dobro poznata tamosnja seoska naselja. Rec je o cetvorougaonim kucama koje su bile ogradjene visokim zidovima. Kroz velika vrata ulazilo se u dvoriste gde se sa severne strane nalazila kuca - u najvecem broju slucajeva izduzeno dvospratno zdanje s portikom, odnosno predvorjem na stubovima, okrenutim na jug. Zgrade su zidane od kamena i imale su dvospratni krov koji je bio prekriven crepom. Uz kucu su bile pripojene pomocne prostorije neophodne za zivot njenih stanovnika.
U seljackoj kuci prostorije za stanovanje odlikovale su se skromnoscu u razmerama i broju odeljenja, dok su pomocne prostorije bile vece jer im se pridavao narocit znacaj za zivljenje. U vilama, prostranijim i raskosnijim obitavalistima, prevladavali su delovi za stanovanje. Kuce manje imucnih seljaka spolja su pokusavale da podrazavaju vile, ali su to ipak bile blede i neuverljive kopije.
Ovakav tip seoskih kuca odlikovao se jednostavnim unutrasnjim ustrojstvom. Kao po pravilu, deo za stanovanje sastojao se od jedne ili dve jednake sobe (koje nisu bile jedna pored druge) na svakom od dva sprata. U domovima seljaka sobe koje su imale izduzen oblik bile su niske i uske, dok su sobe u vilama imucnih zitelja bile veoma prostrane i dobro osvetljene. U kucama nije bilo ognjista, pa su se odaje zagrevale uz pomoc neke vrste mangala, metalnog suda u koji se stavljao zar. Ukucani su hranu spremali napolju ili u posebnim prostorijama na nizem spratu.
Robovi i oni koji su unajmljivani za odredjene vrste seoskih poslova, stanovali su u posebnim prostorijama ili na prvom spratu, dok je gornji sprat bio namenjen domacinu i njegovoj porodici. U zasebnim imanjima ocuvala se narocita „radnicka cetvrt” koju su cinile uboge kolibe, cesto svedene na samo jednu prostoriju, sagradjene od pescanika i bez dvorista.
U Siriji, koja je do osvajanja Arabljana u 7. veku bila jedna od najbogatijih vizantijskih provincija, nalaze se najbolje ocuvani ostaci sela u istocnim delovima carstva. Svako od tih sela obicno se sastojalo od dvadeset do pedeset kuca. One su nepravilno postavljene duz aleja ili ograda - ipak se ne bi moglo govoriti o ulicama - imaju gole zidove okrenute spolja, i obicno su okupljene oko sredista sela radi odbrane od pljackanja ili divljih zivotinja. U najvecem broju slucajeva kuce su bile na dva nivoa, sa otvorenim verandama koje gledaju na unutrasnja dvorista i sobama na gornjem spratu, kojih je bilo od dve do cetiri.
Seoska opstina
Sacuvani ostaci kamenoreza, uradjenih zavidnom zanatskom spretnoscu, dovodili su u nedoumicu starije istrazivace koji su smatrali da su to bile kuce seoskog plemstva. Medjutim, u ovim kucama ipak nije bilo niceg plemenitog niti urbanog, buduci da su ljudi ziveli na spratu, a zivotinje u prizemlju. Uz to, dvorista su koriscena za zivotinje i raznoliku domacu radinost, a ne za prijeme i raskosne svetkovine. Kuce su retko imale sanitarne prostorije ili posebna odeljenja za kuhinju, a bile su i bez tekuce vode i kupatila. U sedam stotina sela bilo je samo pet javnih kupatila i gotovo nijedna javna zgrada. Valja naglasiti da su blagodeti gradova bile nepoznate selima, ciji su stanovnici morali daleko da putuju kako bi u njima uzivali.
U ovom delu Sirije seljaci su ziveli uglavnom od gajenja maslina koja je bila glavni proizvod. Najveci deo plodova preradjivali su u ulje, a to se radilo u presama koje su bile smestene na kraju sela. Proizvodnju maslinovog ulja dopunjavali su vocarstvo i stocarstvo. Ovi proizvodi prodavali su se u susednim gradovima. Maslinovo ulje, psenica i vuna donosili su prihode koji su omogucavali izgradnju kamenih kuca i dogradnju soba.
Ovde je rec o jednom medjuzavisnom sistemu koji su na odredjenom podrucju cinili gradovi, sela i manastiri, mehanizmu koji su dodatno podrzavali kako drzava sa svojim ustanovama, tako i crkva. Zajednicki interesi i uzajamna povezanost doprinosili su njegovoj stabilnosti.
Premda hristijanizovane, ove oblasti zadrzale su osnovni raspored grcko-rimskog sveta, s naprednim gradovima uklopljenim u velike seoske krajeve od kojih su zavisili, kao sto su i sela zavisila od njih. Uprkos cinjenici da su javni radovi jasno postavljali razliku izmedju grada i sela, trgovina i ekonomija tesno su ih povezivali.
U srednjovizantijskom razdoblju, pocev od 7. stoleca, povecava se broj sela sto se dovodi u vezu s najezdom Arabljana na Istoku i nadiranja Slovena na Balkanskom poluostrvu. U carstvu dolazi ne samo do etnickih promena nego i do znacajnog porasta broja seoskog stanovnistva. Sela u kojima je ziveo veci broj podanika carstva obicno su bila nevelika i brojala su izmedju deset i dvadeset kuca. Domove su gradili od kamena ili trske, dok su zemljom nabijene podove mazali glinom, a krovove prekrivali crepom, trskom ili smolom. U zapadnom delu Male Azije zidove kuca pravili su od vrbovog pruca i premazivali glinom.
Prebivalista siromaha na ostrvu Krfu bila su nalik na strazarske kolibe. Kroz pukotine na krovu padala je kisa i prodirala hladnoca. Uz seosku kucu obicno se nalazio vrt koji je bio ogradjen koljem, a u njemu se uzgajalo razno povrce, kao i razlicite vrste grozdja.
Zanimljivo da je u Vizantijskom carstvu postojala seoska opstina. Njeni zitelji zajedno su koristili sume i pasnjake, pa su zajedno kosili travu, sekli grmlje, sakupljali kestenje i brali jagode, a zajedno su iznajmljivali i pastira i poljara. Cak su i porez, koji je drzava radi delotvornijeg ubiranja razrezivala na seoske opstine, placali zajedno. Isto tako, zajednicki su odlucivali o raznim vrstama sporova, pripremali proslave i crkvene svetkovine ili priredjivali sahrane. Obicno je opstinom rukovodio savet staraca.
I cobani, i ribari, i ratari... (Mesecoslov iz 11. stoleca).
Medjutim, treba naglasiti da nacin zivota u seoskim opstinama nije bio tako idilican kako bi to moglo da izgleda na prvi pogled. Na osnovu „Zemljoradnickog zakonika”, zanimljivog pravnog spomenika koji govori o prilikama na vizantijskom selu, moze se zakljuciti da su seljaci jedni drugima krali lopate, motike, plugove, zito. Osim toga, pribegavali su i nekim necasnim radnjama kao sto je obelezavanje tudje stoke klepetusama kako bi je prisvojili, krali su volove i magarce, ubijali pse cuvare, palili tudje supe s drvima i cak unistavali tudje zive ograde kako bi sazidali svoju kucu.
Buduci da su sela gotovo neprestano trpela posledice suse, poplave,
grada, najezde skakavaca, crva, buva, dok su ljudi bolovali od raznih bolesti, od kojih su se najvise plasili kuge, zastita od bolesti i ostalih nevolja bila je stalna potreba sela. Bilo je cestih slucajeva ludila, cijim se uzrokom smatrala opsednutost demonima. Prema verovanjima priprostog sveta, demoni su obitavali svuda, a narocito u napustenim paganskim rusevinama.
Pocev od kraja 9. veka seoska opstina pocinje da slabi i dolazi do propadanja sitnih seljackih imanja koja su bila svojstvena za prethodno razdoblje.
Na osnovu jednog dokumenta iz 11. veka moze se videti kako je izgledalo imanje koje je car Mihailo VII Duka (1071-1078) poklonio bratu od strica Androniku Duki. Ono se sastojalo od nekoliko parcela zemlje koje su imale oko 7300 modija (vise od 700 hektara) oranice. Sam gospodar ziveo je na poljskom imanju koje se zvalo Varis, u velikoj gospodarskoj kuci sa svih strana okruzenoj terasama. Podovi kuce i terasa bili su poplocani mermerom. Pored kuce nalazilo se veliko kupatilo, takodje mestimicno poplocano mermerom. Pored majura nalazile su se pomocne zgrade. Pre svega, tu je bio ambar koji se sastojao od podruma, gde su se cuvali kvarljivi proizvodi, i prostorije koja je bila iznad, gde se smestalo zito. Posebne prostorije bile su odredjene za zitarice, slamu i mekinje. Pri poljskim imanjima nalazili su se i konjusnice i obori za stoku.
Uz gospodarski dom obicno se nalazio vrt gde su rasle jabuke, kruske, visnje, sljive, breskve, dunje, urme, limun, nar, smokve, mirisni orascici i bademovo drvece, kesteni, orasi. Citav prostor izmedju drveca bio je zasadjen cvecem - ruzama, ljiljanima, ljubicicama, safranom.
Narocito su bile omiljene ruze jer se verovalo da u njihovoj prirodi „ima neceg bozanstvenog”. Cvece se nije gajilo samo iz estetskih razloga: ono se koristilo kao sredstvo protiv bolesti. Smatralo se da se pomocu brsljana leci bolesna slezina, narcis „dobro rashladjuje”, a ruze „pomazu bolesnim ocima”. Pored toga, od ruza se spravljala mirisna smesa. Posebno mesto na imanjima zauzimali su vinogradi, gde su se gajile mnoge sorte grozdja koje su se razlikovale po boji, velicini i obliku grozdova i prema vremenu sazrevanja.
Verovatno najvazniji, ali u svakom slucaju najpodesniji izvori za razna demografska istrazivanja vizantijskih sela su takozvani praktici, katastarske knjige koje su najbolje ocuvane za podrucje Makedonije 14. stoleca. Tako su, na primer, veoma poznati praktici izasli iz pera poreskih cinovnika solunske teme Dimitrija Apelmenea, Konstantina Pergamina i Georgija Fariseja, trojice mozda najcuvenijih vizantijskih fiskalnih funkcionera iz prvih decenija 14. stoleca. U prakticima nalazimo obilje podataka koji nam mogu dati neslucene rezultate. Tako je cak utvrdjeno da je bruto stopa prirastaja stanovnistva u pojedinim podrucjima Makedonije u 14. veku bila prilicno velika, cak 44 na 1000, ali je u isto vreme zbog visokog mortaliteta novorodjene dece neto stopa prirastaja bila svedena na svega 22 na 1000 ljudi.
Selo Radolivo, smesteno na podrucju Makedonije, severozapadno od Pangejske gore, po svoj prilici je najpoznatije vizantijsko selo na Balkanskom poluostrvu. Na osnovu podataka iz povelja njegova istorija moze da se prati i u doba turske prevlasti. Razvilo se na mestu kasnorimskog sela cije se ime nije sacuvalo, a naselili su ga Sloveni i dali mu slovensko ime Radolivo. U njegovoj okolini bile su oranice i vinogradi koji zauzimaju prostor od 126 hektara. Okruzivali su ga pasnjaci i sume. Stanovnistvo Radoliva je raslo: 1103. godine zabelezeno je 122, a 1316. godine 226 domacinstava. U 15. veku usledilo je veliko opadanje broja stanovnika ovog sela, pa je 1464/1465. godine imalo samo 146 domacinstava.
Radivoj Radic
link
Naselje na 4 ugla
U ovoj jednostavnoj i domisljatoj vizantijskoj izreci iz nadnaslova na poseban nacin ogleda se razlika koja je postojala u nacinu zivota na vizantijskom selu i gradu. Za razliku od blistavih gradova s ravnim ulicama ukrasenim vitkim stubovima duz kojih su se, nalik na sahovsku tablu, nizala prekrasna zdanja ispunjena umetnickim spomenicima, s hipodromima i velicanstvenim hramovima, seoska naselja izgledala su neuporedivo skromnije
Porez za koriscenje zemlje seljaci su vlasniku placali letinom.
Poput blizanaca, naselja su nalikovala jedno na drugo. Razmere gradjevina, unutrasnji izgled i uredjenost nisu iskazivali gotovo nikakvu mastovitost vec su se ponavljali u svakom pogledu. Crkve i ostala drustvena zdanja, ukoliko su i postojali, nisu se ni arhitektonskim izgledom ni razmerama razlikovali od obicnih stambenih kuca. S retkim izuzecima ta zdanja nisu ni cinila posebno srediste u seoskim naseljima. Uz to, seoski zivot bio je daleko siromasniji nego gradski, i u materijalnom i u kulturnom smislu.
Vizantijska seoska naselja bila su razlicitih razmera i osobenosti. Pored velikih sela bilo je malih, kako po srazmeri tako i po broju zitelja. Tako je u Mamiconi, selu u okolini Carigrada, zivelo 450-500 ljudi. S druge strane, naziv jednog sela na severu Balkanskog poluostrva - Monospitija (Jedna kuca) - sam je govorio za sebe.
Jedan od najrasprostranjenijih oblika sela bile su naseobine malih, slobodnih zemljoposednika. Najvise ih je bilo u Egiptu, Maloj Aziji i na Balkanskom poluostrvu. U jednom zakonskom aktu Justinijana I Velikog (527-535), noveli iz 535. godine, navodi se da mnogoljudne seoske opstine u maloazijskoj oblasti Pisidiji svojom brojnoscu, nemirnim i nezavisnim karakterom cesto s gnevom docekuju poreske cinovnike i izvrsioce naloga koje salje drzava. U 25. noveli istog cara daje se slicna ocena i za susednu Likaoniju: „Ta provincija ima isto tako jake muzeve kao Isavrija... Tamo su isto tako velika sela naseljena ljudima izvezbanim u jahanju i gadjanju iz luka, spremnim da brzo planu i da lako posegnu za oruzjem.”
Izmedju susednih seoskih naselja cesto su izbijale svadje oko zemlje, medja i vode. U egipatskim papirusima nalaze se napomene o tucama s mnogo ucesnika kojima su se zavrsavale nesuglasice medju selima. Odjeci slicnih prica sacuvali su se u hagiografskoj knjizevnosti. Kao primer moze da posluzi epizoda iz zivotopisa svetice Piamun koja je zivela u 4. veku i koju hriscanska crkva slavi 3. marta. Ona je poticala iz Egipta, nije se udavala i citav zivot provela je u podviznistvu u kuci svoje majke. U njenom zitiju moze se procitati: „Dogodi se jednom u Egiptu, za vreme poplave Nila, da jedno selo napade na drugo, jer medju selima oko podele poplavljenog zemljista izbijaju svadje koje se cesto zavrsavaju tucom i ubistvima. Tako jedno selo nasrnu na Piamunino selo, i velika gomila ljudi podje s kopljima i motikama da pomlati njeno selo.” U ovom slucaju sve se lepo zavrsilo jer je prepodobna devica molitvom osujetila sukob koji je bio na vidiku. Inace, tuce seljaka oko medja mogu da se vide na ilustracijama pojedinih vizantijskih rukopisa.
Kuca na severnoj strani
Sela su bila podeljena na posebne celine, na seoska imanja jedne porodice koja su imala naziv stas. Stozer ovakvog imanja bila je jednospratna kuca ogradjena plotom ili zidom, pokrivena crepom, trskom ili slamom. Uz nju su se obicno nalazili vinogradi, vrt s drvecem smokve, oraha ili maslina. Granica izmedju zemljisnih parcela oznacavala se kamenjem ili stubovima, a ponekad je oranica bila ogradjena kanalom.
Tipovi seoskih naselja umnogome su zavisili od klimatskih i drugih uslova. Nije isto izgledalo selo u suvim predelima Sirije i Palestine i selo u brdovitim i posumljenim podrucjima Balkanskog poluostrva. U maloazijskoj Kapadokiji, oblasti koja na pojedinim mestima donekle podseca na Mesecevu koru, stanista su usecana neposredno u stene. U oblasti Jermenije, koja se stolecima nalazila pod skiptrom vizantijskog cara, kuce imucnih seljana sastojale su se iz dve prostorije: jedne za stanovanje ljudi (tun) i druge za drzanje stoke (gom). Tun je bila prostorija u obliku kvadrata, cije su stranice bile dugacke pet do sedam metara, sa cetiri para drvenih stubova u zidovima koji su bili od neotesanog kamena. Krov tuna imao je izgled satora i spolja je bio pokriven trskom ili slamom i premazan glinom. Gom je imao oblik izduzene pravougaone prostorije sa stubovima koji su bili oslonjeni na kamenove. Stubovi su drzali drveni krov koji je, kao i kod tuna, bio pokriven slojem gline.
Prizori iz seoskog zivota (Menologion – Mesecoslov, rukopis iz 11. veka).
Zahvaljujuci obimnim arheoloskim iskopavanjima u severnoj Siriji prilicno su dobro poznata tamosnja seoska naselja. Rec je o cetvorougaonim kucama koje su bile ogradjene visokim zidovima. Kroz velika vrata ulazilo se u dvoriste gde se sa severne strane nalazila kuca - u najvecem broju slucajeva izduzeno dvospratno zdanje s portikom, odnosno predvorjem na stubovima, okrenutim na jug. Zgrade su zidane od kamena i imale su dvospratni krov koji je bio prekriven crepom. Uz kucu su bile pripojene pomocne prostorije neophodne za zivot njenih stanovnika.
U seljackoj kuci prostorije za stanovanje odlikovale su se skromnoscu u razmerama i broju odeljenja, dok su pomocne prostorije bile vece jer im se pridavao narocit znacaj za zivljenje. U vilama, prostranijim i raskosnijim obitavalistima, prevladavali su delovi za stanovanje. Kuce manje imucnih seljaka spolja su pokusavale da podrazavaju vile, ali su to ipak bile blede i neuverljive kopije.
Ovakav tip seoskih kuca odlikovao se jednostavnim unutrasnjim ustrojstvom. Kao po pravilu, deo za stanovanje sastojao se od jedne ili dve jednake sobe (koje nisu bile jedna pored druge) na svakom od dva sprata. U domovima seljaka sobe koje su imale izduzen oblik bile su niske i uske, dok su sobe u vilama imucnih zitelja bile veoma prostrane i dobro osvetljene. U kucama nije bilo ognjista, pa su se odaje zagrevale uz pomoc neke vrste mangala, metalnog suda u koji se stavljao zar. Ukucani su hranu spremali napolju ili u posebnim prostorijama na nizem spratu.
Robovi i oni koji su unajmljivani za odredjene vrste seoskih poslova, stanovali su u posebnim prostorijama ili na prvom spratu, dok je gornji sprat bio namenjen domacinu i njegovoj porodici. U zasebnim imanjima ocuvala se narocita „radnicka cetvrt” koju su cinile uboge kolibe, cesto svedene na samo jednu prostoriju, sagradjene od pescanika i bez dvorista.
U Siriji, koja je do osvajanja Arabljana u 7. veku bila jedna od najbogatijih vizantijskih provincija, nalaze se najbolje ocuvani ostaci sela u istocnim delovima carstva. Svako od tih sela obicno se sastojalo od dvadeset do pedeset kuca. One su nepravilno postavljene duz aleja ili ograda - ipak se ne bi moglo govoriti o ulicama - imaju gole zidove okrenute spolja, i obicno su okupljene oko sredista sela radi odbrane od pljackanja ili divljih zivotinja. U najvecem broju slucajeva kuce su bile na dva nivoa, sa otvorenim verandama koje gledaju na unutrasnja dvorista i sobama na gornjem spratu, kojih je bilo od dve do cetiri.
Seoska opstina
Sacuvani ostaci kamenoreza, uradjenih zavidnom zanatskom spretnoscu, dovodili su u nedoumicu starije istrazivace koji su smatrali da su to bile kuce seoskog plemstva. Medjutim, u ovim kucama ipak nije bilo niceg plemenitog niti urbanog, buduci da su ljudi ziveli na spratu, a zivotinje u prizemlju. Uz to, dvorista su koriscena za zivotinje i raznoliku domacu radinost, a ne za prijeme i raskosne svetkovine. Kuce su retko imale sanitarne prostorije ili posebna odeljenja za kuhinju, a bile su i bez tekuce vode i kupatila. U sedam stotina sela bilo je samo pet javnih kupatila i gotovo nijedna javna zgrada. Valja naglasiti da su blagodeti gradova bile nepoznate selima, ciji su stanovnici morali daleko da putuju kako bi u njima uzivali.
U ovom delu Sirije seljaci su ziveli uglavnom od gajenja maslina koja je bila glavni proizvod. Najveci deo plodova preradjivali su u ulje, a to se radilo u presama koje su bile smestene na kraju sela. Proizvodnju maslinovog ulja dopunjavali su vocarstvo i stocarstvo. Ovi proizvodi prodavali su se u susednim gradovima. Maslinovo ulje, psenica i vuna donosili su prihode koji su omogucavali izgradnju kamenih kuca i dogradnju soba.
Ovde je rec o jednom medjuzavisnom sistemu koji su na odredjenom podrucju cinili gradovi, sela i manastiri, mehanizmu koji su dodatno podrzavali kako drzava sa svojim ustanovama, tako i crkva. Zajednicki interesi i uzajamna povezanost doprinosili su njegovoj stabilnosti.
Premda hristijanizovane, ove oblasti zadrzale su osnovni raspored grcko-rimskog sveta, s naprednim gradovima uklopljenim u velike seoske krajeve od kojih su zavisili, kao sto su i sela zavisila od njih. Uprkos cinjenici da su javni radovi jasno postavljali razliku izmedju grada i sela, trgovina i ekonomija tesno su ih povezivali.
U srednjovizantijskom razdoblju, pocev od 7. stoleca, povecava se broj sela sto se dovodi u vezu s najezdom Arabljana na Istoku i nadiranja Slovena na Balkanskom poluostrvu. U carstvu dolazi ne samo do etnickih promena nego i do znacajnog porasta broja seoskog stanovnistva. Sela u kojima je ziveo veci broj podanika carstva obicno su bila nevelika i brojala su izmedju deset i dvadeset kuca. Domove su gradili od kamena ili trske, dok su zemljom nabijene podove mazali glinom, a krovove prekrivali crepom, trskom ili smolom. U zapadnom delu Male Azije zidove kuca pravili su od vrbovog pruca i premazivali glinom.
Prebivalista siromaha na ostrvu Krfu bila su nalik na strazarske kolibe. Kroz pukotine na krovu padala je kisa i prodirala hladnoca. Uz seosku kucu obicno se nalazio vrt koji je bio ogradjen koljem, a u njemu se uzgajalo razno povrce, kao i razlicite vrste grozdja.
Zanimljivo da je u Vizantijskom carstvu postojala seoska opstina. Njeni zitelji zajedno su koristili sume i pasnjake, pa su zajedno kosili travu, sekli grmlje, sakupljali kestenje i brali jagode, a zajedno su iznajmljivali i pastira i poljara. Cak su i porez, koji je drzava radi delotvornijeg ubiranja razrezivala na seoske opstine, placali zajedno. Isto tako, zajednicki su odlucivali o raznim vrstama sporova, pripremali proslave i crkvene svetkovine ili priredjivali sahrane. Obicno je opstinom rukovodio savet staraca.
I cobani, i ribari, i ratari... (Mesecoslov iz 11. stoleca).
Medjutim, treba naglasiti da nacin zivota u seoskim opstinama nije bio tako idilican kako bi to moglo da izgleda na prvi pogled. Na osnovu „Zemljoradnickog zakonika”, zanimljivog pravnog spomenika koji govori o prilikama na vizantijskom selu, moze se zakljuciti da su seljaci jedni drugima krali lopate, motike, plugove, zito. Osim toga, pribegavali su i nekim necasnim radnjama kao sto je obelezavanje tudje stoke klepetusama kako bi je prisvojili, krali su volove i magarce, ubijali pse cuvare, palili tudje supe s drvima i cak unistavali tudje zive ograde kako bi sazidali svoju kucu.
Buduci da su sela gotovo neprestano trpela posledice suse, poplave,
grada, najezde skakavaca, crva, buva, dok su ljudi bolovali od raznih bolesti, od kojih su se najvise plasili kuge, zastita od bolesti i ostalih nevolja bila je stalna potreba sela. Bilo je cestih slucajeva ludila, cijim se uzrokom smatrala opsednutost demonima. Prema verovanjima priprostog sveta, demoni su obitavali svuda, a narocito u napustenim paganskim rusevinama.
Pocev od kraja 9. veka seoska opstina pocinje da slabi i dolazi do propadanja sitnih seljackih imanja koja su bila svojstvena za prethodno razdoblje.
Na osnovu jednog dokumenta iz 11. veka moze se videti kako je izgledalo imanje koje je car Mihailo VII Duka (1071-1078) poklonio bratu od strica Androniku Duki. Ono se sastojalo od nekoliko parcela zemlje koje su imale oko 7300 modija (vise od 700 hektara) oranice. Sam gospodar ziveo je na poljskom imanju koje se zvalo Varis, u velikoj gospodarskoj kuci sa svih strana okruzenoj terasama. Podovi kuce i terasa bili su poplocani mermerom. Pored kuce nalazilo se veliko kupatilo, takodje mestimicno poplocano mermerom. Pored majura nalazile su se pomocne zgrade. Pre svega, tu je bio ambar koji se sastojao od podruma, gde su se cuvali kvarljivi proizvodi, i prostorije koja je bila iznad, gde se smestalo zito. Posebne prostorije bile su odredjene za zitarice, slamu i mekinje. Pri poljskim imanjima nalazili su se i konjusnice i obori za stoku.
Uz gospodarski dom obicno se nalazio vrt gde su rasle jabuke, kruske, visnje, sljive, breskve, dunje, urme, limun, nar, smokve, mirisni orascici i bademovo drvece, kesteni, orasi. Citav prostor izmedju drveca bio je zasadjen cvecem - ruzama, ljiljanima, ljubicicama, safranom.
Narocito su bile omiljene ruze jer se verovalo da u njihovoj prirodi „ima neceg bozanstvenog”. Cvece se nije gajilo samo iz estetskih razloga: ono se koristilo kao sredstvo protiv bolesti. Smatralo se da se pomocu brsljana leci bolesna slezina, narcis „dobro rashladjuje”, a ruze „pomazu bolesnim ocima”. Pored toga, od ruza se spravljala mirisna smesa. Posebno mesto na imanjima zauzimali su vinogradi, gde su se gajile mnoge sorte grozdja koje su se razlikovale po boji, velicini i obliku grozdova i prema vremenu sazrevanja.
Verovatno najvazniji, ali u svakom slucaju najpodesniji izvori za razna demografska istrazivanja vizantijskih sela su takozvani praktici, katastarske knjige koje su najbolje ocuvane za podrucje Makedonije 14. stoleca. Tako su, na primer, veoma poznati praktici izasli iz pera poreskih cinovnika solunske teme Dimitrija Apelmenea, Konstantina Pergamina i Georgija Fariseja, trojice mozda najcuvenijih vizantijskih fiskalnih funkcionera iz prvih decenija 14. stoleca. U prakticima nalazimo obilje podataka koji nam mogu dati neslucene rezultate. Tako je cak utvrdjeno da je bruto stopa prirastaja stanovnistva u pojedinim podrucjima Makedonije u 14. veku bila prilicno velika, cak 44 na 1000, ali je u isto vreme zbog visokog mortaliteta novorodjene dece neto stopa prirastaja bila svedena na svega 22 na 1000 ljudi.
Selo Radolivo, smesteno na podrucju Makedonije, severozapadno od Pangejske gore, po svoj prilici je najpoznatije vizantijsko selo na Balkanskom poluostrvu. Na osnovu podataka iz povelja njegova istorija moze da se prati i u doba turske prevlasti. Razvilo se na mestu kasnorimskog sela cije se ime nije sacuvalo, a naselili su ga Sloveni i dali mu slovensko ime Radolivo. U njegovoj okolini bile su oranice i vinogradi koji zauzimaju prostor od 126 hektara. Okruzivali su ga pasnjaci i sume. Stanovnistvo Radoliva je raslo: 1103. godine zabelezeno je 122, a 1316. godine 226 domacinstava. U 15. veku usledilo je veliko opadanje broja stanovnika ovog sela, pa je 1464/1465. godine imalo samo 146 domacinstava.
Radivoj Radic
link