Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 19:01:51 GMT -5
Veze Nemanjica i vizantijskih careva
Jevdokija i andjeli
Brakovi su igrali vaznu ulogu u stvaranju mlade srpske drzave. Bili su podsticani politickim potrebama vise nego ljubavlju supruznika
Ilustrovao Goran Gorski
Povukao ju je pocepavsi joj rukav od haljine i gurnuo u blato rasterujuci zivinu i poneko svinjce u zadnjem dvoristu dvorca u Rasu. Visok, razbarusen, slep od besa, vukao je po zemlji dok je ona vristala kunuci se da nije zgresila nego da je gresnik i preljubnik - on, Stefan. Lezeci, videla je svoju uplakanu decu, petogodisnjeg Radoslava i dve mladje kcerke, kako zagrljeni nemocno pruzaju rucice. Posluga, vec navikla na izlive besa ljubomornog gospodara i svadje vladarskih supruznika, pokusavala je da smiri izbezumljenog zupana. Neko je otrcao po starca Arsenija, jedinog monaha koji je mogao da utice na njega. Stefan nije slusao nicije reci ni zaklinjanja. Kao neku pralju, veliki zupan izbacio je Jevdokiju iz dvorca, preteci da ce je izbicevati ako je jos samo jednom vidi. Na mazgi, samo sa dvojicom pratilaca, bez hrane i samo u kosulji, danima je putovala preko planine i kroz sume, ka jugu. Gonio ju je strah od njegovog besa, a dusa i srce bili su joj isprani od suza. Smirila se donekle tek kad je ugledala more i osetila slani miris koji ju je podsetio na rodni Carigrad. Tiho je plakala na mermeru kotorske palate, dok je Vukan, dukljanski kralj i Stefanov brat, tuzno vrteo glavom gledajuci ponizenu snahu. Lepa Jevdokija, srpska vladarka, bila je carska kci iz roda Andjela i Vukan je naredio da je ladjom odvezu u Drac, u Vizantiju.
Stefan Nemanjic, kasnije prozvan Prvovencani, sklopio je brak s Jevdokijom oko 1190. godine, u vreme kad je doslo do pomirenja izmedju njenog strica cara Isaka Andjela i njegovog oca velikog zupana Nemanje. Brak je bio samo deo opseznog medjudrzavnog ugovora kojim je trebalo da budu uspostavljeni novi odnosi izmedju Vizantije i Srbije. Od tog doba, srpski vladari postali su potpuno samostalni, nezavisni od cara u Konstantinopolju. Nemanjina osvajanja na racun Vizantije bila su i zvanicno priznata. Stefan je dobio visoko zvanje sevastokratora, kakvo su nosili samo najblizi carski rodjaci. Brakom jednog Nemanjica i vizantijske princeze - prvim takve vrste u srpskoj povesti - nesumnjivo je ojacao ugled srpske drzave, kao i kuce Nemanjica. Jevdokija, kci cara Aleksija III, rodila je Stefanu troje dece, medju kojima i sina prvenca i naslednika Radoslava. Ali, to nije bio zalog za srecan brak.
Kao sto se ozenio iz politickih razloga, Stefan je okoncao brak s Jevdokijom onda kad je ocenio da mu podrska tasta u Carigradu vise nista ne znaci.
Vracajuci se te, 1201, godine u roditeljski dom u Carigradu, tupa od bola za ostavljenom decom, Jevdokija nije slutila da je porodicna oluja koja ju je snasla tek pocetak uragana koji ce za samo nekoliko godina napraviti pustos ne samo u njenom zivotu, nego i u svetu u kom je odrasla i koji se uskoro nece moci prepoznati.
Vizantijski Andjeli - ili prilozi za istoriju podlosti
Uragan, dugo pripreman, priblizavao se preko mora. Jednog julskog dana 1203. godine (ili 6711. godine od stvaranja sveta, prema vizantijskom kalendaru), pod carigradskim zidinama osvanulo je na stotine venecijanskih galija koje su dovezle vojsku krstaskih vitezova. Umesto pod zidinama Jerusalima, oni su se obreli ispred hriscanskog Carigrada. Napadu krstasa prethodile su godine mracnih spletki i zestoke borbe za vlast u carskom domu Andjela, koje su otpocele jos u ono doba kad je Jevdokija zivela u Srbiji.
Kuca Andjela nije bila ni drevna niti se posebno odlikovala u vizantijskoj istoriji. Andjeli bi verovatno ostali nepoznati izvan lidijskog grada Filadelfije da se nije jedna od kceri cara Aleksija I Komnina, porfirogenita Teodora, pocetkom 12. veka zaljubila i udala za provincijskog plemica Konstantina Andjela, Jevdokijinog pradedu. Ovaj brak porodici je obezbedio brz uspon i mnogobrojne visoke polozaje i pocasti u narednim generacijama. Ali, kako je pisao jedan istoricar, „od svih porodica koje su u nekom razdoblju nosili carsku krunu, Andjeli su bili najgori”. Svaki od trojice Andjela koji su nakratko nosili purpur (Isak II, Aleksije III, Aleksije IV) bio je na svoj nacin „odgovoran za najvecu katastrofu koja je ikad zadesila Konstantinopolj do njegovog konacnog pada”. Isak II, prvi vladar iz kuce Andjela, proglasen je za cara gotovo slucajno 1185. godine, u vreme masovne pobune protiv ranijeg vasilevsa. Brzo se pokazalo da Isak II nije prava osoba za carsku odezdu. Stare bolesti vizantijske drzave izbile su na povrsinu. Prodavanje polozaja, podmicivanje, ucenjivanje skupljaca poreza postali su svakodnevna pojava. Za cara Isaka II govorilo se da prodaje cinovnicke polozaje kao povrce na pijaci. Ipak, Isak II pokazivao je odredjene napore da popravi polozaj Vizantije u spoljnim odnosima, pa je vodio vise ratnih pohoda protiv Bugara. U jednom od takvih pohoda 1195. godine, car je bio zrtva zavere koju je vodio njegov stariji brat Aleksije (Jevdokijin otac). Isak II je uhvacen, oslepljen i bacen u tamnicu zajedno sa svojim mladim sinom Aleksijem. Novi car Aleksije III Andjel bez sumnje bi mogao da u jakoj konkurenciji zauzme visoko mesto medju najvecim podlacima vladarima svih vremena.
Ilustrovao Goran Gorski
Pad Carigrada
Nevolje Aleksija III povecale su se onda kad je njegov istoimeni sinovac uspeo da se izvuce iz zatvora u kome je camio sa svojim slepim ocem, i da pobegne na zapad. Lukavi Mlecani obecali su mladom princu da ce mu pomoci da oca Isaka vrati na presto u zamenu za ogromne koncesije koje bi im odobrio kad postane car. Tako se desilo da je jedan vizantijski princ - Jevdokijin brat od strica - pruzio zapadnim krstasima izgovor da napadnu Carigrad. Jevdokija je sa zidina carskog dvorca s uzasom posmatrala napad krstasa koji su bez prevelikog otpora uspeli 17. jula 1203. godine da poraze malobrojnu gardu Aleksija III i da na presto vrate njegovog slepog brata Isaka II i njegovog sina Aleksija IV.
Aleksije III uspeo je da kukavicki pobegne. Ali, ovim cinom drama Carigrada nije bila zavrsena. Zajedno sa Isakom II i njegovim sinom, iz zatvora je oslobodjen i jedan carski rodjak koji ce igrati vaznu ulogu u narednim mesecima, kako na dvoru tako i u Jevdokijinom zivotu. I on se zvao Aleksije (ocigledno vrlo omiljeno ime u to doba), s nadimkom Murzuflo (tj. „Cupavih obrva” ili „Natmureni”). Ovaj poslednji od Aleksija prvo je postao ljubavnik bivse srpske vladarke. Zatim je krevet carske kceri zamenio samim carskim prestolom. Naime, februara 1204. godine u neredima protiv Latina, Aleksije Murzuflo skovao je zaveru i srusio s prestola oca i sina Andjela. Mladji car (Aleksije IV) odmah je udavljen, dok je Isak II nakon nekoliko meseci preminuo u tamnici. „Natmureni” se proglasio za cara Aleksija V. Iako je pokazao nesto vise volje da ozbiljno brani Vizantiju od nasrtljivih zapadnjaka, Murzuflo je nakon samo dva meseca (aprila 1204. godine) zajedno s Jevdokijom i njenom majkom morao da krene putem istog onog izbeglistva kojim se ranije zaputio Jevdokijin otac. Za sobom su ostavili, od krstasa osvojeni, poharani, zapaljeni i potpuno opljackani Carigrad.
Medjutim, i u teskom porazu, kao izbeglica, Jevdokijin otac nastavio je na svom putu bescasca. Kcerku Jevdokiju udao je za njenog dotadasnjeg ljubavnika Aleksija Murzufla samo da bi dobio na vremenu i zavarao novog zeta i moguceg konkurenta za carstvo. Jednog dana pozvao ga je na gozbu, iznenada ga napao u kupatilu, dao da se oslepi i predao krstasima. Ocevici su pricali kako je Jevdokija, stojeci na vratima kupatila, „oca zasipala uvredama, a on je nju grdio zbog bestidnosti i raskalasne ljubavi”. Jevdokija je uskoro postala udovica jer su njenog slepog muza Latini u Carigradu bacili s najviseg gradskog stuba (krajem 1204). Utesila se vec 1205. godine u narucju treceg muza Leona Zgura, koji je bio gospodar Ahaje. Ali, ni ovaj brak nije dugo trajao.
Leon je 1208. godine poginuo u sukobu s Latinima. Zavrsio je viteski skocivsi zajedno s konjem s jedne litice kad je shvatio da ce pretrpeti poraz u bici. Aleksije III i njegova kci Jevdokija jos nekoliko godina lutali su od nemila do nedraga - od zarobljenistva medju Latinima do neizvesnog bitisanja medju zavadjenim vizantijskim mocnicima. Na kraju oboje su skoncali u manastiru. Sudbina, koja je retko kada pravedna i objektivna, odredila je da prepredeni Aleksije III Andjel, covek koji je procerdao celo jedno carstvo, zbacio s prestola i oslepio rodjenog brata, isto to uradio i zetu, koji je bio uzrocnik tolikih tragedija, koji je celog zivota varao, bancio, lenstvovao i lagao, na kraju zavrsi zivot gotovo mirno - zatvoren u jednom manastiru u Nikeji (negde oko 1211). Godina Jevdokijine smrti nije zabelezena.
Radoslavljeve nevolje
Vise od dve decenije nakon sto je Jevdokija preko Draca napustila Srbiju, u istom gradu ponovila se nemila bracna scena izmedju jednog Nemanjica i jedne princeze iz carskog roda Andjela. Godina je 6742. od stvaranja sveta (tj. 1234. godina). Dok se sumrak spustao nad Dracom, teski tresak obelezio je zatvaranje masivnih vrata tvrdjave. Bio je to znak da vise nema prolaza kroz zidine i da ce svi odocneli putnici nociti izvan njihove zastite. Ali, bogato odeven covek, koji je ocajnicki gledao u debele zidine, nije imao nameru da udje - on je upravo bio poslednja osoba koja je iz tvrdjave izasla, tacnije, bio je iz nje isteran. „Ana, vrati mi se”, bile su reci koje je u ocaju ponavljao odbijajuci da se udalji i pored nekoliko strelica poslatih sa zidina kao i poziva pratilaca. Svet mu se cinio hladan, tvrd i neprovidan, bas kao zidine u koje je ocajan gledao. Mislio je samo na nju, svoju voljenu malu kraljicu, kako joj je uvek tepao, na njene kao zift crne oci koje su ga grejale i davale mu snagu u teskim casovima, na njene nezne, bele ruke ciji ga je dodir tako smirivao, na njen zvonki glas koji je smatrao lepsim od andjeoskog pevanja. Samo je njegova Ana nekada znala da mu zivot ucini toplim i razumljivim. A sada ga je i ona napustila. Ostala je u tvrdjavi, u zagrljaju drugog coveka. Sedi monah Arsenije, jedan od tri pratioca, vrteci glavom tugaljivo je posmatrao Radoslava, sina Stefana Prvovencanog i dicnog unuka svetog Simeona Nemanje. Priseti se Arsenije nesrecnog Jova kome Bog sve dade pa mu sve uze da bi ga iskusao. Poput biblijskog Jova, sve imase Stefan Radoslav, bivsi kralj srpskih i travunskih zemalja, bese bogat i voljen, postovan unuk i tast grckog cara, sin jedne i muz druge vizantijske princeze, lep, krupan, razvijen, bese uzvisen iznad svih ljudi, da bi sad, evo, lezao u tudjini, jer izgubi i kraljevstvo i bogatstvo, pa mu najzad upravnik Draca ote i zenu kojom se toliko dicio.
Porodica Andjela (skraceni rodoslov) i srpske veze (podebljano)
Srbija izmedju dva tasta
Radoslav Nemanjic sklopio je brak sa Anom Andjel oko 1220. godine. Najstariji sin Stefana Prvovencanog i Jevdokije pod ocevu starost postao je suvladar. U Zickoj povelji, pisanoj oko 1224. godine, vec tesko bolesni Stefan Prvovencani potpisao se uz „prevazljubljenog mi sina, Radoslava, po Bozijoj milosti namesnika mi... prvenca, kojega i blagoslovismo da bude kralj ove drzave...” Anin otac i Radoslavljev tast Teodor, gospodar Epira, brat od strica bivsih careva Isaka II i Aleksija III, bio je nakon pada Carigrada u ruke Latina najmocniji vladar Balkana i jedno vreme najjaci medju kandidatima da povrati Carigrad. Svoju sposobnost Teodor je pokazao pobedom nad latinskim carem Pjerom od Kurtnea (1216. godine) koga je zarobio i pogubio. Kasnije je osvojio Solun (1224. godine) i proglasio se despotom i autokratorom. Godinu dana kasnije krunisao se za cara Romeja, cime je jasno pokazao pretenzije da on postane naslednik Vizantije. U nemirno vreme kroz koje je tada prolazio Balkan, Radoslav je pokusao da sledi politiku svog oca, ali, bio je to slab i nesposoban kralj (vladao od 1228). Kao sin i muz vizantijskih carskih kceri, Radoslav je hteo da i on bude Grk, pa se na srpskim poveljama potpisivao grcki - Stefan „Duka”. Sacuvan je njegov verenicki prsten koji ima grcki tekst:
Verenicki prsten Stefana, izdanka od loze Duka, primi rukama Ana roda Komnina. Zanimljivo je da su clanovi porodice Andjela vise voleli da se potpisuju imenima ranijih carskih dinastija, poput Duka i Komnin, sto je bila moda u Vizantiji tog doba i sto je podrazavao i Radoslav u svojim poveljama. Radoslav je bio prvi srpski kralj koji je kovao novac, slican vizantijskom. Zasenjen uspesima i moci svog tasta, a pod uticajem supruge Ane, cini se da je kralj poceo da zanemaruje ono sto su postigli njegov otac i stric Sava, pa je srpsku autokefalnu crkvu u Zici ponovo potcinio Ohridskoj arhiepiskopiji. Zbog toga je arhiepiskop Sava napustio Srbiju i polozaj arhiepiskopa i otisao u obilazak Svete zemlje (1229), a zatim u Hilandar. Medjutim, kad je car Teodor Andjel 1230. godine porazen u bici s bugarskim carem Jovanom Asenom II, promenile su se i politicke prilike u Srbiji. Uvek nemirna srpska vlastela se pobunila, zbacila Radoslava i na njegovo mesto izabrala njegovog brata i zeta bugarskog cara Vladislava Nemanjica.
Radoslavljev brak sa Anom Andjel zavrsio se na slican nacin kao i brak njegove majke. Pobegavsi od maca i od preljubnice, Radoslav je utehu nasao u manastiru. Stric Sava ga je zamonasio pod imenom monah Jovan. Monah Jovan je sahranjen u Studenici. Izgleda da se nakon dracke pustolovine Ana kasnije pokajala i vratila u Srbiju, gde je umrla takodje kao monahinja.
Pripadnici vizantijske porodice Andjela ostace povezani sa istorijom srednjovekovne Srbije gotovo sve do njenog nestanka pod plimom turskih osvajaca. Nakon Teodora i Manojla Andjela, njihovi naslednici nezavisno su vladali epirskom despotovinom i Tesalijom do 1318. godine. Nemanjici su se vise puta orodili sa Andjelima - ali malo je brakova bilo trajno jer su izgleda vise zavisili od politickih odnosa Srbije nego od ljubavi supruznika. Poznato je da je jedna sestra Stefana Nemanjica (Nemanjina kci), cije ime nije zabelezeno, bila udata oko 1216. godine za Manojla Andjela (brata i naslednika cara Teodora), epirskog despota i kratko vreme cara. Jos jedan brak izmedju Nemanjica i porodice Andjela bio je onaj koji je sklopio Radoslavljev sinovac kralj Uros II Milutin 1282. godine s kcerkom sevastokratora Jovana Andjela, gospodara Tesalije. Prema nekim izvorima, ona se zvala Jelena. Njen otac pripadao je vanbracnoj grani porodice Andjela koji su kao oblasni gospodari tokom 13. i 14. veka vladali po grckim oblastima, ali su, da bi podsetili na svoje poreklo i pojacali legitimitet, koristili trostruko carsko prezime Komnen, Andjel, Duka. O drugom po redu Milutinovom braku malo se zna, sto nije ni cudo jer je trajao tek godinu dana. Vec 1283. godine, Milutin je oterao zenu kako bi se ozenio svastikom koja je, uzgred, bila i kaludjerica.
Clanovi porodice Andjel pominju se i u vreme cara Dusana, kao i poslednjih „careva Tesalije” - Simeona Nemanjica i njegovog sina Jovana Urosa (koji se slicno svom daljem pretku rodjaku Radoslavu skorojevicki potpisivao kao Duka Paleolog, a ne kao Nemanjic). Nakon abdikacije Jovana Urosa 1373. godine, vlast u Tesaliji neko vreme ponovo su preuzeli pripadnici porodice Andjela: Aleksije i Manojlo Andjel - Filantropen, dok ih 1394. godine nisu pregazili Turci. Njihovi potomci pobegli su u Srbiju. Braca Mihailo i Mahmud-pasa Andjelovic - onaj prvi je bio vojvoda u srpskoj despotovini, a drugi osmanlijski veliki vezir - igrali su znacajnu ulogu u vreme pada Srbije i Bosne pod tursku vlast.
Dusko Lopandic
link
Jevdokija i andjeli
Brakovi su igrali vaznu ulogu u stvaranju mlade srpske drzave. Bili su podsticani politickim potrebama vise nego ljubavlju supruznika
Ilustrovao Goran Gorski
Povukao ju je pocepavsi joj rukav od haljine i gurnuo u blato rasterujuci zivinu i poneko svinjce u zadnjem dvoristu dvorca u Rasu. Visok, razbarusen, slep od besa, vukao je po zemlji dok je ona vristala kunuci se da nije zgresila nego da je gresnik i preljubnik - on, Stefan. Lezeci, videla je svoju uplakanu decu, petogodisnjeg Radoslava i dve mladje kcerke, kako zagrljeni nemocno pruzaju rucice. Posluga, vec navikla na izlive besa ljubomornog gospodara i svadje vladarskih supruznika, pokusavala je da smiri izbezumljenog zupana. Neko je otrcao po starca Arsenija, jedinog monaha koji je mogao da utice na njega. Stefan nije slusao nicije reci ni zaklinjanja. Kao neku pralju, veliki zupan izbacio je Jevdokiju iz dvorca, preteci da ce je izbicevati ako je jos samo jednom vidi. Na mazgi, samo sa dvojicom pratilaca, bez hrane i samo u kosulji, danima je putovala preko planine i kroz sume, ka jugu. Gonio ju je strah od njegovog besa, a dusa i srce bili su joj isprani od suza. Smirila se donekle tek kad je ugledala more i osetila slani miris koji ju je podsetio na rodni Carigrad. Tiho je plakala na mermeru kotorske palate, dok je Vukan, dukljanski kralj i Stefanov brat, tuzno vrteo glavom gledajuci ponizenu snahu. Lepa Jevdokija, srpska vladarka, bila je carska kci iz roda Andjela i Vukan je naredio da je ladjom odvezu u Drac, u Vizantiju.
Stefan Nemanjic, kasnije prozvan Prvovencani, sklopio je brak s Jevdokijom oko 1190. godine, u vreme kad je doslo do pomirenja izmedju njenog strica cara Isaka Andjela i njegovog oca velikog zupana Nemanje. Brak je bio samo deo opseznog medjudrzavnog ugovora kojim je trebalo da budu uspostavljeni novi odnosi izmedju Vizantije i Srbije. Od tog doba, srpski vladari postali su potpuno samostalni, nezavisni od cara u Konstantinopolju. Nemanjina osvajanja na racun Vizantije bila su i zvanicno priznata. Stefan je dobio visoko zvanje sevastokratora, kakvo su nosili samo najblizi carski rodjaci. Brakom jednog Nemanjica i vizantijske princeze - prvim takve vrste u srpskoj povesti - nesumnjivo je ojacao ugled srpske drzave, kao i kuce Nemanjica. Jevdokija, kci cara Aleksija III, rodila je Stefanu troje dece, medju kojima i sina prvenca i naslednika Radoslava. Ali, to nije bio zalog za srecan brak.
Kao sto se ozenio iz politickih razloga, Stefan je okoncao brak s Jevdokijom onda kad je ocenio da mu podrska tasta u Carigradu vise nista ne znaci.
Vracajuci se te, 1201, godine u roditeljski dom u Carigradu, tupa od bola za ostavljenom decom, Jevdokija nije slutila da je porodicna oluja koja ju je snasla tek pocetak uragana koji ce za samo nekoliko godina napraviti pustos ne samo u njenom zivotu, nego i u svetu u kom je odrasla i koji se uskoro nece moci prepoznati.
Vizantijski Andjeli - ili prilozi za istoriju podlosti
Uragan, dugo pripreman, priblizavao se preko mora. Jednog julskog dana 1203. godine (ili 6711. godine od stvaranja sveta, prema vizantijskom kalendaru), pod carigradskim zidinama osvanulo je na stotine venecijanskih galija koje su dovezle vojsku krstaskih vitezova. Umesto pod zidinama Jerusalima, oni su se obreli ispred hriscanskog Carigrada. Napadu krstasa prethodile su godine mracnih spletki i zestoke borbe za vlast u carskom domu Andjela, koje su otpocele jos u ono doba kad je Jevdokija zivela u Srbiji.
Kuca Andjela nije bila ni drevna niti se posebno odlikovala u vizantijskoj istoriji. Andjeli bi verovatno ostali nepoznati izvan lidijskog grada Filadelfije da se nije jedna od kceri cara Aleksija I Komnina, porfirogenita Teodora, pocetkom 12. veka zaljubila i udala za provincijskog plemica Konstantina Andjela, Jevdokijinog pradedu. Ovaj brak porodici je obezbedio brz uspon i mnogobrojne visoke polozaje i pocasti u narednim generacijama. Ali, kako je pisao jedan istoricar, „od svih porodica koje su u nekom razdoblju nosili carsku krunu, Andjeli su bili najgori”. Svaki od trojice Andjela koji su nakratko nosili purpur (Isak II, Aleksije III, Aleksije IV) bio je na svoj nacin „odgovoran za najvecu katastrofu koja je ikad zadesila Konstantinopolj do njegovog konacnog pada”. Isak II, prvi vladar iz kuce Andjela, proglasen je za cara gotovo slucajno 1185. godine, u vreme masovne pobune protiv ranijeg vasilevsa. Brzo se pokazalo da Isak II nije prava osoba za carsku odezdu. Stare bolesti vizantijske drzave izbile su na povrsinu. Prodavanje polozaja, podmicivanje, ucenjivanje skupljaca poreza postali su svakodnevna pojava. Za cara Isaka II govorilo se da prodaje cinovnicke polozaje kao povrce na pijaci. Ipak, Isak II pokazivao je odredjene napore da popravi polozaj Vizantije u spoljnim odnosima, pa je vodio vise ratnih pohoda protiv Bugara. U jednom od takvih pohoda 1195. godine, car je bio zrtva zavere koju je vodio njegov stariji brat Aleksije (Jevdokijin otac). Isak II je uhvacen, oslepljen i bacen u tamnicu zajedno sa svojim mladim sinom Aleksijem. Novi car Aleksije III Andjel bez sumnje bi mogao da u jakoj konkurenciji zauzme visoko mesto medju najvecim podlacima vladarima svih vremena.
Ilustrovao Goran Gorski
Pad Carigrada
Nevolje Aleksija III povecale su se onda kad je njegov istoimeni sinovac uspeo da se izvuce iz zatvora u kome je camio sa svojim slepim ocem, i da pobegne na zapad. Lukavi Mlecani obecali su mladom princu da ce mu pomoci da oca Isaka vrati na presto u zamenu za ogromne koncesije koje bi im odobrio kad postane car. Tako se desilo da je jedan vizantijski princ - Jevdokijin brat od strica - pruzio zapadnim krstasima izgovor da napadnu Carigrad. Jevdokija je sa zidina carskog dvorca s uzasom posmatrala napad krstasa koji su bez prevelikog otpora uspeli 17. jula 1203. godine da poraze malobrojnu gardu Aleksija III i da na presto vrate njegovog slepog brata Isaka II i njegovog sina Aleksija IV.
Aleksije III uspeo je da kukavicki pobegne. Ali, ovim cinom drama Carigrada nije bila zavrsena. Zajedno sa Isakom II i njegovim sinom, iz zatvora je oslobodjen i jedan carski rodjak koji ce igrati vaznu ulogu u narednim mesecima, kako na dvoru tako i u Jevdokijinom zivotu. I on se zvao Aleksije (ocigledno vrlo omiljeno ime u to doba), s nadimkom Murzuflo (tj. „Cupavih obrva” ili „Natmureni”). Ovaj poslednji od Aleksija prvo je postao ljubavnik bivse srpske vladarke. Zatim je krevet carske kceri zamenio samim carskim prestolom. Naime, februara 1204. godine u neredima protiv Latina, Aleksije Murzuflo skovao je zaveru i srusio s prestola oca i sina Andjela. Mladji car (Aleksije IV) odmah je udavljen, dok je Isak II nakon nekoliko meseci preminuo u tamnici. „Natmureni” se proglasio za cara Aleksija V. Iako je pokazao nesto vise volje da ozbiljno brani Vizantiju od nasrtljivih zapadnjaka, Murzuflo je nakon samo dva meseca (aprila 1204. godine) zajedno s Jevdokijom i njenom majkom morao da krene putem istog onog izbeglistva kojim se ranije zaputio Jevdokijin otac. Za sobom su ostavili, od krstasa osvojeni, poharani, zapaljeni i potpuno opljackani Carigrad.
Medjutim, i u teskom porazu, kao izbeglica, Jevdokijin otac nastavio je na svom putu bescasca. Kcerku Jevdokiju udao je za njenog dotadasnjeg ljubavnika Aleksija Murzufla samo da bi dobio na vremenu i zavarao novog zeta i moguceg konkurenta za carstvo. Jednog dana pozvao ga je na gozbu, iznenada ga napao u kupatilu, dao da se oslepi i predao krstasima. Ocevici su pricali kako je Jevdokija, stojeci na vratima kupatila, „oca zasipala uvredama, a on je nju grdio zbog bestidnosti i raskalasne ljubavi”. Jevdokija je uskoro postala udovica jer su njenog slepog muza Latini u Carigradu bacili s najviseg gradskog stuba (krajem 1204). Utesila se vec 1205. godine u narucju treceg muza Leona Zgura, koji je bio gospodar Ahaje. Ali, ni ovaj brak nije dugo trajao.
Leon je 1208. godine poginuo u sukobu s Latinima. Zavrsio je viteski skocivsi zajedno s konjem s jedne litice kad je shvatio da ce pretrpeti poraz u bici. Aleksije III i njegova kci Jevdokija jos nekoliko godina lutali su od nemila do nedraga - od zarobljenistva medju Latinima do neizvesnog bitisanja medju zavadjenim vizantijskim mocnicima. Na kraju oboje su skoncali u manastiru. Sudbina, koja je retko kada pravedna i objektivna, odredila je da prepredeni Aleksije III Andjel, covek koji je procerdao celo jedno carstvo, zbacio s prestola i oslepio rodjenog brata, isto to uradio i zetu, koji je bio uzrocnik tolikih tragedija, koji je celog zivota varao, bancio, lenstvovao i lagao, na kraju zavrsi zivot gotovo mirno - zatvoren u jednom manastiru u Nikeji (negde oko 1211). Godina Jevdokijine smrti nije zabelezena.
Radoslavljeve nevolje
Vise od dve decenije nakon sto je Jevdokija preko Draca napustila Srbiju, u istom gradu ponovila se nemila bracna scena izmedju jednog Nemanjica i jedne princeze iz carskog roda Andjela. Godina je 6742. od stvaranja sveta (tj. 1234. godina). Dok se sumrak spustao nad Dracom, teski tresak obelezio je zatvaranje masivnih vrata tvrdjave. Bio je to znak da vise nema prolaza kroz zidine i da ce svi odocneli putnici nociti izvan njihove zastite. Ali, bogato odeven covek, koji je ocajnicki gledao u debele zidine, nije imao nameru da udje - on je upravo bio poslednja osoba koja je iz tvrdjave izasla, tacnije, bio je iz nje isteran. „Ana, vrati mi se”, bile su reci koje je u ocaju ponavljao odbijajuci da se udalji i pored nekoliko strelica poslatih sa zidina kao i poziva pratilaca. Svet mu se cinio hladan, tvrd i neprovidan, bas kao zidine u koje je ocajan gledao. Mislio je samo na nju, svoju voljenu malu kraljicu, kako joj je uvek tepao, na njene kao zift crne oci koje su ga grejale i davale mu snagu u teskim casovima, na njene nezne, bele ruke ciji ga je dodir tako smirivao, na njen zvonki glas koji je smatrao lepsim od andjeoskog pevanja. Samo je njegova Ana nekada znala da mu zivot ucini toplim i razumljivim. A sada ga je i ona napustila. Ostala je u tvrdjavi, u zagrljaju drugog coveka. Sedi monah Arsenije, jedan od tri pratioca, vrteci glavom tugaljivo je posmatrao Radoslava, sina Stefana Prvovencanog i dicnog unuka svetog Simeona Nemanje. Priseti se Arsenije nesrecnog Jova kome Bog sve dade pa mu sve uze da bi ga iskusao. Poput biblijskog Jova, sve imase Stefan Radoslav, bivsi kralj srpskih i travunskih zemalja, bese bogat i voljen, postovan unuk i tast grckog cara, sin jedne i muz druge vizantijske princeze, lep, krupan, razvijen, bese uzvisen iznad svih ljudi, da bi sad, evo, lezao u tudjini, jer izgubi i kraljevstvo i bogatstvo, pa mu najzad upravnik Draca ote i zenu kojom se toliko dicio.
Porodica Andjela (skraceni rodoslov) i srpske veze (podebljano)
Srbija izmedju dva tasta
Radoslav Nemanjic sklopio je brak sa Anom Andjel oko 1220. godine. Najstariji sin Stefana Prvovencanog i Jevdokije pod ocevu starost postao je suvladar. U Zickoj povelji, pisanoj oko 1224. godine, vec tesko bolesni Stefan Prvovencani potpisao se uz „prevazljubljenog mi sina, Radoslava, po Bozijoj milosti namesnika mi... prvenca, kojega i blagoslovismo da bude kralj ove drzave...” Anin otac i Radoslavljev tast Teodor, gospodar Epira, brat od strica bivsih careva Isaka II i Aleksija III, bio je nakon pada Carigrada u ruke Latina najmocniji vladar Balkana i jedno vreme najjaci medju kandidatima da povrati Carigrad. Svoju sposobnost Teodor je pokazao pobedom nad latinskim carem Pjerom od Kurtnea (1216. godine) koga je zarobio i pogubio. Kasnije je osvojio Solun (1224. godine) i proglasio se despotom i autokratorom. Godinu dana kasnije krunisao se za cara Romeja, cime je jasno pokazao pretenzije da on postane naslednik Vizantije. U nemirno vreme kroz koje je tada prolazio Balkan, Radoslav je pokusao da sledi politiku svog oca, ali, bio je to slab i nesposoban kralj (vladao od 1228). Kao sin i muz vizantijskih carskih kceri, Radoslav je hteo da i on bude Grk, pa se na srpskim poveljama potpisivao grcki - Stefan „Duka”. Sacuvan je njegov verenicki prsten koji ima grcki tekst:
Verenicki prsten Stefana, izdanka od loze Duka, primi rukama Ana roda Komnina. Zanimljivo je da su clanovi porodice Andjela vise voleli da se potpisuju imenima ranijih carskih dinastija, poput Duka i Komnin, sto je bila moda u Vizantiji tog doba i sto je podrazavao i Radoslav u svojim poveljama. Radoslav je bio prvi srpski kralj koji je kovao novac, slican vizantijskom. Zasenjen uspesima i moci svog tasta, a pod uticajem supruge Ane, cini se da je kralj poceo da zanemaruje ono sto su postigli njegov otac i stric Sava, pa je srpsku autokefalnu crkvu u Zici ponovo potcinio Ohridskoj arhiepiskopiji. Zbog toga je arhiepiskop Sava napustio Srbiju i polozaj arhiepiskopa i otisao u obilazak Svete zemlje (1229), a zatim u Hilandar. Medjutim, kad je car Teodor Andjel 1230. godine porazen u bici s bugarskim carem Jovanom Asenom II, promenile su se i politicke prilike u Srbiji. Uvek nemirna srpska vlastela se pobunila, zbacila Radoslava i na njegovo mesto izabrala njegovog brata i zeta bugarskog cara Vladislava Nemanjica.
Radoslavljev brak sa Anom Andjel zavrsio se na slican nacin kao i brak njegove majke. Pobegavsi od maca i od preljubnice, Radoslav je utehu nasao u manastiru. Stric Sava ga je zamonasio pod imenom monah Jovan. Monah Jovan je sahranjen u Studenici. Izgleda da se nakon dracke pustolovine Ana kasnije pokajala i vratila u Srbiju, gde je umrla takodje kao monahinja.
Pripadnici vizantijske porodice Andjela ostace povezani sa istorijom srednjovekovne Srbije gotovo sve do njenog nestanka pod plimom turskih osvajaca. Nakon Teodora i Manojla Andjela, njihovi naslednici nezavisno su vladali epirskom despotovinom i Tesalijom do 1318. godine. Nemanjici su se vise puta orodili sa Andjelima - ali malo je brakova bilo trajno jer su izgleda vise zavisili od politickih odnosa Srbije nego od ljubavi supruznika. Poznato je da je jedna sestra Stefana Nemanjica (Nemanjina kci), cije ime nije zabelezeno, bila udata oko 1216. godine za Manojla Andjela (brata i naslednika cara Teodora), epirskog despota i kratko vreme cara. Jos jedan brak izmedju Nemanjica i porodice Andjela bio je onaj koji je sklopio Radoslavljev sinovac kralj Uros II Milutin 1282. godine s kcerkom sevastokratora Jovana Andjela, gospodara Tesalije. Prema nekim izvorima, ona se zvala Jelena. Njen otac pripadao je vanbracnoj grani porodice Andjela koji su kao oblasni gospodari tokom 13. i 14. veka vladali po grckim oblastima, ali su, da bi podsetili na svoje poreklo i pojacali legitimitet, koristili trostruko carsko prezime Komnen, Andjel, Duka. O drugom po redu Milutinovom braku malo se zna, sto nije ni cudo jer je trajao tek godinu dana. Vec 1283. godine, Milutin je oterao zenu kako bi se ozenio svastikom koja je, uzgred, bila i kaludjerica.
Clanovi porodice Andjel pominju se i u vreme cara Dusana, kao i poslednjih „careva Tesalije” - Simeona Nemanjica i njegovog sina Jovana Urosa (koji se slicno svom daljem pretku rodjaku Radoslavu skorojevicki potpisivao kao Duka Paleolog, a ne kao Nemanjic). Nakon abdikacije Jovana Urosa 1373. godine, vlast u Tesaliji neko vreme ponovo su preuzeli pripadnici porodice Andjela: Aleksije i Manojlo Andjel - Filantropen, dok ih 1394. godine nisu pregazili Turci. Njihovi potomci pobegli su u Srbiju. Braca Mihailo i Mahmud-pasa Andjelovic - onaj prvi je bio vojvoda u srpskoj despotovini, a drugi osmanlijski veliki vezir - igrali su znacajnu ulogu u vreme pada Srbije i Bosne pod tursku vlast.
Dusko Lopandic
link